“Zapamtite Pearl Harbor!”
BILO je prekrasno nedjeljno jutro na otoku Oahu. Adeline, Havajka japanskog porijekla, učenica šestog razreda, nalazila se u svom dvorištu u središtu Honolulua. Vidjela je avione kako lete i dim koji se dizao iz pravca Pearl Harbora. Je li to bila još jedna vojna vježba?
Ljudi su se na Oahu već toliko bili navikli na vojne manevre i lažnu topovsku paljbu da je čak viceadmiral američke Pacifičke flote William S. Pye samo pogledao kroz prozor svog stana i rekao svojoj ženi: “Neobično je da bi vojska imala gađanje u nedjelju ujutro.” To nedjeljno jutro bio je 7. prosinca 1941.
Čuvši približavanje aviona, jedan 13-godišnji dječak je provirio kroz prozor. “Tata”, izvijestio je svog oca, koji je bio zapovjednik zrakoplovne baze u Kaneoheu, “ti avioni imaju na sebi crvene krugove.” Jedan brz pogled na crveni disk, izlazeće sunce, na avionima japanske Carske ratne mornarice, rekao je sve — bio je to iznenadni napad!
Admiral H. E. Kimmel, zapovjednik američke Pacifičke flote u Pearl Harboru, primio je izvještaj o napadu putem telefona. Njegovo je lice bilo “bijelo poput njegove uniforme” dok je stajao zapanjen, promatrajući neprijateljske avione koji su poput osa zujali dok su bombardirali njegovu flotu. “Odmah sam znao”, ispričao je, “da se nešto strašno događa, da to nije slučajan nalet samo nekoliko pojedinačnih aviona. Nebo je bilo puno neprijateljskih aviona.”
“Tora, Tora, Tora”
Nekoliko minuta prije nego što su eksplozije torpeda i bombi narušile mir Pearl Harbora, jedan oficir u avionu japanskog bombardera za obrušavanje promatrao je otok Oahu koji se pojavio na vidiku. “Ovaj je otok previše miran da bi ga se napalo”, pomislio je.
Međutim, ova rupa u oblacima je sasvim drugačije djelovala na Mitsuoa Fuchidu, zapovjednika zrakoplovne napadačke snage. “Bog je sigurno s nama”, pomislio je. “To je sigurno Božja ruka povukla u stranu oblake upravo iznad Pearl Harbora.”
Fuchida je u 7.49 dao znak za napad, “To, To, To”, što na japanskom znači “Napad!” Uvjeren kako su američke snage zatečene potpuno nespremnima, naredio je da se otkucaju čuvene šifrirane riječi “Tora, Tora, Tora” (“Tigar, Tigar, Tigar”) — poruku da je iznenadni napad izvršen.
Iznenadni napad je uspio
Kako se tako velika eskadra koja je uključivala šest nosača aviona mogla neopaženo približiti na udaljenost od samo 370 kilometara od Oahua i kako je u prvom valu napada uzletjelo 183 zrakoplova, koji su izbjegli radarskim krugovima i američkoj Pacifičkoj floti zadali tako strašan udarac? Kao prvo, japanska eskadra je izabrala sjevernu rutu usprkos uzburkanom moru zimi. Sjeverno od Pearl Harbora američki patrolni brodovi bili su najslabiji. Osim toga, japanski nosači aviona su strogo pazili da ne daju nikakve radio-poruke.
Međutim, radar je nadzirao strateški važan otok kako bi otkrio svaki zrakoplov koji bi se eventualno približavao. Oko sedam sati tog presudnog jutra, dva vojnika koja su dežurala u pokretnoj radarskoj stanici u Opanu na otoku Oahu opazili su na osciloskopu neobične mnogobrojne točkice, koje su predstavljale “vjerojatno više od 50” aviona. No kad su alarmirali Centar za obavještavanje rečeno im je da zbog toga ne brinu. Oficir u Centru za obavještavanje pretpostavljao je da se radi samo o letu američkih bombardera B-17 koje su očekivali s kopna.
Ipak, nije li američka vlada, takoreći, namirisala barut u zraku? Japanska vlada je svojim poslanicima u Washingtonu poslala obavijest u 14 dijelova da je uruče državnom sekretaru Cordellu Hullu, točno u 13 sati po istočnom lokalnom vremenu, 7. prosinca 1941. U Pearl Harboru bilo bi to 7. prosinca ujutro. Ta je obavijest sadržavala izjavu da će Japan prekinuti sa Sjedinjenim Državama pregovore, koji su bili od odlučujućeg političkog značaja. Vlada Sjedinjenih Država je, uhvativši poruku, postala svjesna ozbiljnosti situacije. Noć prije tog značajnog dana, Franklin D. Roosevelt, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Država, primio je prvih 13 dijelova uhvaćenog dokumenta. Kad ga je pročitao, rekao je, sažeto: “Ovo znači rat.”
Iako su američke vlasti bile svjesne da neposredno predstoji japanska akcija, The New Encyclopædia Britannica kaže: “Nije im bilo poznato ni mjesto ni vrijeme događaja.” Većina je smatrala da bi se sve to moglo odigrati negdje na Dalekom istoku, možda na Tajlandu.
Termin za 13 sati morao se odgoditi, jer su tajnici japanske ambasade bili spori u pretipkavanju poruke na engleski. Kad je japanski ambasador izručio Hullu dokument, u Washingtonu je bilo 14.20. Pearl Harbor je u to vrijeme bio pod vatrom i prijetio mu je drugi val napada. Vijest o prepadu bila je već stigla do Hulla. Poslanike Hull nije čak niti ponudio da sjednu; pročitao je dokument i hladno im je mahnuo glavom prema vratima.
Zakašnjela predaja planiranog ultimatuma pojačala je američki bijes prema Japanu. Čak su i neki Japanci smatrali da se strateški važan iznenadni napad na Pearl Harbor kroz tu okolnost pretvorio u podli napad. “Riječi ‘ZAPAMTITE PEARL HARBOR’ postale su zakletvom koja je izazvala borbeni duh američkog naroda”, pisao je Mitsuo Fuchida, zapovjednik zrakoplovnog napada prvog vala. On je priznao: “Taj napad je Japanu nanio sramotu koja nije bila zaboravljena čak niti nakon njegovog poraza u ratu.”
Franklin D. Roosevelt nazvao je 7. prosinca ‘danom vječne sramote’. Tog je dana u Pearl Harboru potopljeno ili teško oštećeno osam američkih bojnih brodova, kao i deset drugih brodova i uništeno je više od 140 zrakoplova. Osim pet džepnih podmornica, Japanci su izgubili 29 od 360 borbenih zrakoplova i bombardera koji su napali u dva vala. Poginulo je više od 2 330 Amerikanaca, dok ih je 1 140 bilo ranjeno.
Uzvikom “Zapamtite Pearl Harbor!” cijela se američka javnost ujedinila protiv Japana. “Sa samo jednim jedinim glasom protiv u Bijeloj kući”, stoji u knjizi Pearl Harbor as History—Japanese-American Relations 1931-1941, “Kongres (kao američki narod u cjelini) na čelu sa predsjednikom Rooseveltom ujedinio se u odluci da poraze neprijatelja.” Poziv na osvetu zbog prepada bio im je više nego dovoljan razlog da prihvate borbu protiv Zemlje Izlazećeg Sunca.
Iznenadni napad zbog svjetskog mira?
Kako su japanski vladari opravdali svoje agresije? Koliko god to može izgledati nevjerojatnim, tvrdili su da je to bilo kako bi se uspostavio svjetski mir ujedinjavanjem ‘čitavog svijeta u jednu veliku obitelj’, ili hakkō ichiu. To je postao slogan koji je Japance nagonio na krvoproliće. “Osnovni cilj japanske državne politike”, izjavio je japanski kabinet 1940, “leži u čvrstoj uspostavi svjetskog mira u skladu sa uzvišenim duhom hakkō ichiu u kojem je zemlja utemeljena, kao i u stvaranju, što bi bio prvi korak, novog poretka u Većoj Istočnoj Aziji.”
Osim tog slogana hakkō ichiu, daljnji važni cilj japanskih ratnih nastojanja bio je oslobađanje Azije od zapadnih sila. Oba razloga smatrala su se voljom cara. Da bi osvojili svijet, militaristi su najprije poveli narod u rat sa Kinom a zatim u rat sa zapadnim silama, uključujući Sjedinjene Države.
Ipak, glavni zapovjednik japanske Združene flote, Isoroku Yamamoto, realno je zaključio da japanske vojne snage ne bi nikada mogle nadvladati Sjedinjene Države. Vidio je samo jednu mogućnost kako bi Japan zadržao prevlast u Aziji. Carska ratna mornarica trebala bi “na samom početku rata žestoko napasti i uništiti američku glavnu flotu” kako bi “nepovratno srušila borbeni moral američke ratne mornarice i njezinih ljudi”, razmišljao je. Tako se rodila ideja o iznenadnom napadu na Pearl Harbor.
[Slika na stranici 4]
Pearl Harbor za vrijeme napada
[Zahvala]
U.S. Navy/U.S. National Archives photo