Kanadska veličanstvena “putujuća cesta”
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ KANADE
“Koja je ovo rijeka?” “Rijeka bez kraja”, odgovorio je tamošnji vodič
GODINA je bila 1553. Jacques Cartier, radoznali istraživač, nije ni slutio da će vodeni put kojeg se spremao unijeti u kartu, jednog dana biti jedan od najvažnijih u Sjevernoj Americi. Ta je rijeka postala prva prostrana “cesta” za rane trgovce krznom i koloniste, te konačno za suvremene divovske prekooceanske teretne brodove. Na svom ušću je široka preko 130 kilometara, a u kopno ulazi u dužini od oko 1 200 kilometara, od Atlantskog oceana do jezera Ontario.
Povijesne knjige Cartieru pripisuju zaslugu za davanje imena Saint Lawrence tom veličanstvenom vodenom putu. Kasnije se to ime počelo primjenjivati i na rijeku i na zaljev na njenom ušću.
Neki od najljepših pejzaža Sjeverne Amerike mogu se pronaći uz rijeku Saint Lawrence. Stjenovite litice i krševite doline strmo se spuštaju prema vodi kako bi stvorile jedan od najdužih fjordova na svijetu, fjord Saguenay, koji je dugačak skoro 100 kilometara. Moćna rijeka Saguenay ulijeće u Saint Lawrence sa sjevera i stvara estuarij gdje se oceanska plima i oseka miješaju s riječnim tokom.
To je mjesto, kažu pomorski biolozi, gdje se ispod površine susreću dva svijeta. Hladna, slana oceanska voda teče kroz podvodne kanale do dubine od 400 metara, a zatim se diže i miješa sa slatkom vodom iz rijeka. Morski život cvjeta u ovom estuariju. U relativnoj blizini zajedno se mogu naći beluge (mali bijeli kitovi), patuljasti kitovi, veliki sjeverni kitovi i veliki plavetni kitovi. Ove četiri vrste kitova obično žive stotinama kilometara udaljeni jedni od drugih. Nije ni čudo da je nedavno u jednoj godini više od 70 000 turista bilo na izletu brodom kako bi promatrali kitove u rijeci Saint Lawrence.
Kombinacija biljaka, životinja i ptica uz rijeku jedna je od najneobičnijih na Zemlji. Ima na stotine vrsta riba, više od 20 vrsta vodozemaca i gmazova te 12 vrsta morskih sisavaca. Navodi se da blizu 300 vrsta ptica često posjećuje njene močvare i obale. Ptice selice kao što su patke i snježne guske okupljaju se na njenim vodama u tisućama.
Dalje uz rijeku, spokojne bijelo obojene planine uzdižu se iza njenih obala koje su obrubljene tamnim šumama. Dostojanstveni otoci stoje na straži u njenom širokom kanalu. Farme, sela i gradovi smjestili su se na njenim obalama.
Dalje od Montreala prema unutrašnjosti, niz brzaca prekida rijeku u dužini od 160 kilometara. Nakon tih brzaca plovidba postaje ugodnija jer rijeka prolazi kroz 60 kilometara dug dio koji je obasut onime što se naziva Tisuću otoka (broj je zapravo bliži dvije tisuće).
Promet na “cesti”
Evropski naseljenici već su 1680. govorili o tome da prošire “cestu” za oceanski promet dalje od Montreala pomoću kanalâ koji će zaobići brzace. Skoro 300 godina kasnije, san se ispunio kad je 1959. otvoren Saint Lawrence Seaway. Pohvaljen je kao jedan od najvećih građevinskih pothvata na svijetu.
Da bi se dovršio taj 293 kilometra dug dio vodenog puta, između Montreala i jezera Ontario izgrađeno je sedam novih ustava. To je zahtijevalo iskopavanje više od 150 milijuna kubičnih metara zemlje i kamenja, što je količina kojom bi se, kad bi se ravnomjerno nagomilala na zemljište veličine nogometnog igrališta, stvorila planina visoka preko 35 kilometara. S količinom betona koji je upotrijebljen za ustave mogao bi se izgraditi autoput s četiri trake od Londona do Rima.
Jacques LesStrang, autor knjige Seaway — The Untold Story of North America’s Fourth Seacoast, citira pomorskog kapetana koji je rekao: “Na čitavom svijetu nema vodenog puta kao što je ovaj. To nije lako putovanje, ali grandioznost rijeke, huka slapova Niagare, beskrajni lanac jezera i otoka čini ga vrlo privlačnim.”
Prekooceanski brodovi koji putuju po produženoj “cesti” do Duluth-Superiora na američkoj strani jezera Superior dižu se kao na liftu do 180 metara nadmorske visine, što je visina nebodera sa 60 katova. Ukupno putovanje u unutrašnjost iznosi 3 700 kilometara od atlantske obale.
Takav pomorski promet donio je trgovački napredak gradovima duž te rute. Knjiga The Great Lakes/St. Lawrence System komentira: “Unutar njegovih dvodržavnih granica leži industrijska jezgra i Kanade i Sjedinjenih Država, gustoća stanovništva veća od 100 milijuna ljudi i najveći izvor industrijskog i prerađivačkog bogatstva u zapadnom svijetu.”
Među više od 150 luka koje se nižu uz vodeni put od Atlantskog oceana do jezera Superior nalaze se (u Kanadi) Quebec City, Montreal, Toronto, Hamilton, Sault Sainte Marie i Thunder Bay te (u Sjedinjenim Državama) Buffalo, Erie, Cleveland, Detroit, Chicago i Duluth-Superior. Brodovi iz Casablance, Le Havrea, Rotterdama i sa drugih mjesta svake godine prevezu milijune tona brodskog tereta preko Saint Lawrencea. Korištenje “ceste” stvara svake godine desetke tisuća radnih mjesta i milijarde dolara prihoda.
Povici na uzbunu
Međutim, nakon više od 30 godina plovljenja ovom “cestom”, čuju se povici na uzbunu. Stoljećima se rijeka Saint Lawrence zajedno sa svojim rezervoarom Velikih jezera “koristila kao kanalizacija i smetlište”, navodi organizacija Environment Canada. “Velika rijeka” mogla je s time izaći na kraj, sve do nedavno.
Veliki prekooceanski teretni brodovi praznili su svoj balast u slatkovodna jezera i rijeku. Industrije i gradovi duž morskog puta dodavale su rijeci toksične kemikalije. Poljoprivreda je davala svoj dio otpadnih tekućina. Sve te posljedice zajedno ugrozile su rijeku.
Kako su se daljnji zagađivači ispuštali u rijeku, vrste riba postepeno su nestajale. S vremenom je zabranjeno kupanje. Zatim su došle zabrane jedenja određenih riba i rakova. Pijenje vode koja se dovodila iz rijeke stavljeno je pod upitnik. Određene vrste životinjskog svijeta službeno su proglašene ugroženima. Voda je nosila na obalu mrtve deluge, žrtve bolesti prouzročenih otrovima u vodi.
Čišćenje “ceste”
Rijeka je slala jasnu poruku. Veličanstvena “putujuća cesta” trebala je popravke. Zato je 1988. kanadska vlada reagirala pokrenuvši Saint Lawrence Action Plan koji je zamišljen da očisti rijeku uz pomoć programa očuvanja, zaštite i obnove, naročito od Montreala do atlantske obale.
Sada je u toku rad na projektima za opstanak ugroženih vrsta. Utvrđena su zaštićena područja kako bi se sačuvalo ono što je ostalo. Osnovan je inovacijski Saguenay Marine Park, na mjestu gdje se rijeka Saguenay ulijeva u Saint Lawrence, da bi se sačuvalo izuzetnu morsku okolinu i životinjski svijet.
Donesena su nova pravila: Industrijama je dan krajnji rok da smanje riječne zagađivače za 90 posto. Razvijaju se nove tehnologije koje će smanjiti zagađivanje. Čiste se mjesta koja su zagađena otrovnim supstancama u talogu rijeke ili zbog vađenja mulja. Na nekim će se mjestima duž obale morati uspostaviti nova staništa životinjskog svijeta na područjima koja su očišćena. Poduzimaju se mjere kako bi se kontrolirao broj i kretanje tisuća turista koji svake godine dolaze pogledati rijeku.
Šteta se može popraviti. U prvom redu, za razliku od cesta koje je napravio čovjek, rijeka će se sama popraviti ako je ljudi prestanu zagađivati. Najveća je potreba da se promijeni stav kako industrijalaca tako i običnih potrošača, onih koji izvlače korist iz trgovačkih poslova koji se obavljaju duž rijeke i Velikih jezera.
Jedna indikacija uspjeha u sprečavanju uništavanja je beluga kit. Iako su još uvijek ugrožene, beluge se vraćaju nakon što im je broj sa 5 000 pao na samo oko 500.
Javnost je sada postala svjesna štete koja se radi prirodnom bogatstvu rijeke i njenoj prijašnjoj slavi. Da li će to cijenjenje biti dovoljno jako da podrži napore za obnovu u budućnosti? Bit će, kad ljudi budu poštivali i cijenili Božja djela stvaranja.
[Zahvala na stranici 20]
Ljubaznošću The St. Lawrence Seaway Authority