Krakatau — povratak u katastrofu
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ INDONEZIJE
CARITA BEACH izgleda kao vrlo mirno mjesto. Ništa u njemu ne podsjeća na burnu prošlost. Ono je, po svemu sudeći, spokojno lječilište na Javi, oko 150 kilometara zapadno od grada Jakarte, smješteno u Sundskom prolazu koji razdvaja indonezijske otoke Javu i Sumatru. Mnoštva ljudi i prometne gužve Jakarte čine se vrlo dalekima, a atmosfera je tiha i mirna. Kuće urođenika spokojno su smještene tik uz more.
Ali ovo ime — Carita Beach — skriveni je ključ zagonetke burne prošlosti. “Carita” je indonezijska riječ koja znači “priča”, i ovo mjesto, poput mnogih drugih u okolici, prava je riznica potresnih priča — a sve one potječu od jedne jedine katastrofe koja je izbila u ovom kraju i osjetila se po čitavom svijetu.
Gledajući iz Carita Beacha na mirne, modre vode Sundskog prolaza može se opaziti skupinu malih otoka. Iz jednog od njih — Anak Krakataua (Dijete Krakataua) — još se uvijek uzdiže dim. Ime koje zvuči zloslutno podsjeća na njegovog ljutitog “oca”, planinu Krakatau, čiji je najveći dio nestao pod vodama Sundskog prolaza 27. kolovoza 1883. nakon erupcije u najvećoj eksploziji u čitavoj suvremenoj povijesti.
Grupa od nas sedamnaest kreće iz Carita Beacha na razgledavanje skupine otoka. Unajmili smo brodić kako bismo prešli put od 40 kilometara preko prolaza. Dok je obala Jave iščezavala u magli, razmišljao sam o surovoj prošlosti Krakataua.
Surova prošlost Krakataua
Danas se pod imenom Krakatau misli na skupinu od četiri otoka: Rakata, Panjang i Sertung, s mladim Anak Krakatauom u sredini. Rakata je dugo bila središte vulkanske aktivnosti. Prije mnogo stoljeća ogromno je porasla kad su vulkanske kupe izbile iz obližnjeg mora i postepeno se sjedinile s Rakatom stvarajući surovu planinu Krakatau. Nasreću, izgleda da je zbog sve te aktivnosti otok ostao nenastanjen.
Mada postoje neki izvještaji o erupciji umjerene jačine iz 1680, koja je uništila svu vegetaciju, već 1883. Krakatau je ponovo bio prekriven bujnom tropskom vegetacijom. No, otok je 20. svibnja 1883. zatutnjao uz eksplozije i izbacivanje plovučca, pepela i oblaka pare. Ova se grmljavina nastavila tokom lipnja i srpnja. Do sredine kolovoza sva su tri glavna kratera rigala ogromne stupove pare, prašine, plovučca i pepela. Brodovi koji su plovili prolazom morali su krčiti put kroz goleme splavi plovučca, dok je pepeo kišio po njihovim palubama.
Dok smo plovili tim istim vodama, po našoj su palubi povremeno padale samo ribe poletuše koje nisu mogle preskočiti skroz preko broda. Teško je bilo predočiti si vrijeme kad se toliko tame i pustošenja nadvijalo nad ovim mirnim vodama. Međutim, kataklizma je tada tek počela.
Kraj se približio 26. kolovoza kada se eksplozija za eksplozijom pretvorila u neprestanu grmljavinu. Konačno su, 27. kolovoza, četiri glavne eksplozije — u 5.30, 6.44, 10.02 i 10.52 sati ujutro — potresle vulkan. Nezadrživa treća detonacija bila je daleko veća od one u Hirošimi i od bilo koje kasnije atomske eksplozije. Štoviše, neki tvrde da je imala snagu 100 000 hidrogenskih bombi. Čula se u Australiji, Mianmi i na Rodriguezu, malom otoku u Indijskom oceanu, udaljenom 5 000 kilometara. Olujni vjetar u atmosferi kružio je sedam i pol puta oko Zemlje prije nego što se stišao. Sve do Engleskog kanala brodovi su se ljuljali uslijed sve slabijih seizmičkih valova.
Oblak pepela digao se do procijenjene visine od 80 kilometara i proširio se u obliku gljive. Tama je dva i pol dana prekrivala čitavo područje. The New York Times od 30. kolovoza 1883. je, citirajući Londonski Lloyd’s, upozorio sve brodove da izbjegavaju Sundski prolaz. Bio je opasan za plovidbu jer su svi svjetionici “nestali”. Vulkanska se prašina vinula visoko u atmosferu, gdje su je zračne struje u nekoliko tjedana raznijele po cijeloj planeti. Jedna od posljedica toga bila je godina ili dvije blještavih izlazaka i zalazaka sunca, sunčevih prstenova i drugih atmosferskih fenomena.
Uništavanje života
Eksplozija je izazvala ogromne seizmičke valove, zvane tsunamiji, koji su na otvorenom moru dostizali visinu od 15 metara. Dok je jedan val prohujao zaljevom prema javanskom gradu Meraku, napadački vodeni zid je, kako se misli, narastao do visine od 40 metara. Obrušio se na gradić potpuno ga razorivši. Nekoliko drugih sela uz obalu Sumatre i Jave zadesila je slična sudbina. Tog se dana gotovo 37 000 ljudi utopilo u tsunamijima. Jedan je ratni brod pronađen nasukan tri kilometra na kopnu!
Što se zapravo dogodilo? Zastrašujući Krakatau izbacio je gotovo 20 kubičnih kilometara fragmenata stijena, ispraznivši tako svoju veliku podzemnu komoru magme. Prazna se komora urušila, svalivši tako dvije trećine otoka u more. Kopno koje se uzdizalo 300 metara iznad razine mora potonulo je 300 metara ispod razine mora. Ostala je samo polovica najviše kupe, Rakate.
Ono što je ostalo od Rakate, zajedno s otocima Panjangom i Sertungom, bilo je prekriveno s 30 metara vrućeg besplodnog pepela. Smatralo se da je sav život uništen. Kada je devet mjeseci nakon toga izvršeno razgledavanje, pronađen je samo jedan pauk kako plete mrežu. U godinama koje su slijedile Krakatau je postao neka vrsta istraživačkog laboratorija, dok su znanstvenici sakupljali dokaze o povratku života na ova tri otoka. Najbliže kopno s kojeg je mogao doći život bilo je udaljeno 40 kilometara.
Prije nešto više od 60 godina, iz mora na sredini između tri otoka izdigla se nova vulkanska kupa. Kako su godine prolazile, ovo je Dijete Krakataua (Anak Krakatau) nastavilo s erupcijama i raslo. Danas je visoko oko 200 metara, široko oko 2 kilometra — i vrlo aktivno! Upravo smo ovo dijete sklono srdžbi prvo posjetili.
Posjet Djetetu Krakataua i susjedima
Zaustavili smo se u blizini obale Anak Krakataua te smo se s poteškoćama iskrcali iz čamca na blještavi crni pijesak na obali. Istočni dio otoka bio je bogato pošumljen stablima kauzarije, čija su neka debla imala promjer i do 60 centimetara. Postojala je iznenađujuća raznolikost drugih biljaka i cvijeća. Mnoge vrste ptica letjele su krošnjama drveća, a šišmiši su visjeli naopačke na smokvinom stablu. Gušteri su se razbježali po šikari. Pošumljeni je dio otoka vrvio insektima i leptirima.
No, preporod Anak Krakataua godinama su kočile mnogobrojne erupcije; biljni svijet još uvijek prekriva samo oko pet posto površine otoka. Dok smo se pješice teško probijali kroz crni pepeo prema vrhu vulkana, vidjeli smo kako razne biljke već počinju kolonizirati ove neplodne obronke, napredujući naviše sve dok ih sljedeća erupcija ne natjera na povlačenje.
Para je sukljala iz pukotina u vulkanu. Gledajući s ruba kratera dolje u taj pakao, neposredno smo se mogli uvjeriti u žestinu ovog užarenog djeteta. Nije bilo teško zamisliti kako se ogromne tektonske ploče polako trljaju jedna o drugu duboko ispod Sundskog prolaza, čineći ovo najaktivnijim vulkanskim krajem na svijetu.
Ponovno pošumljavanje lakše je napredovalo na obližnjim otocima Sertung, Rakata i Panjang, koji okružuju Anak Krakatau. Oni sami nisu imali erupcije još od nezaboravne erupcije iz 1883. Oni su se u malo više od jednog stoljeća obnovili i regenerirali, pretvorili natrag u mirne otoke bogate tropskim raslinjem. Ustvari, samo 20 do 40 godina nakon erupcije ovi su otoci već bili pošumljeni i naseljeni različitim vrstama ptica, guštera, zmija, šišmiša i insekata. Otada se povratak života brzo nastavio.
Jesu li neki oblici života preživjeli Krakatauovu strahovitu vrućinu i kišu pepela? Mnogi botaničari i zoolozi smatraju da nisu, iako neki dovode u pitanje ovaj zaključak. Oni općenito pretpostavljaju da su ptice koje su nosile sjemenje i ploveće nanose od poplavljenih rijeka na Sumatri i Javi donijele ponovnu plimu živih stvorenja.
Kako je naš brod isplovljavao iz mirnih modrih voda u krugu otoka na našem povratku na Javu, nisam mogao a da ne razmišljam o zadivljujućoj sposobnosti obnavljanja našeg planeta. Kad je se ne bi diralo, Zemlja bi se mogla sama regenerirati. Smatrao sam to utješnom mišlju, osobito s obzirom na činjenicu da čovječanstvo danas stvara katastrofu globalnih razmjera na ovom planetu. Danas čovjek postupno prouzročuje štetu prema kojoj čak i divovska provala Krakataua izgleda neznatnom. No, kad čovjek s time prestane — a zaista će i prestati — Zemlja će se obnoviti. Dok smo plovili azurnim valovima Sundskog zaljeva, osvrnuo sam se na zelene otoke, koji su ponovo oživjeli nakon smrti Krakataua. Da, Zemlja se može obnoviti. Kako će samo biti divno promatrati dok se to bude dešavalo u globalnim razmjerima! (Izaija 35:1-7; Otkrivenje 11:18).
[Slika na stranici 15]
Anak Krakatau u daljini