Akvakultura — ribe kao “domaće životinje”

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ NORVEŠKE

PRIJE nekoliko tisuća godina Kinezi i Egipćani su napravili slatkovodne ribnjake u kojima su držali, a možda i hranili ribu. Danas je uzgoj ribe prerastao u privrednu granu. Naziva je se akvakultura. Rječnik Webster’s Ninth New Collegiate Dictionary definira je kao “uzgoj prirodnih plodova vode”. To uključuje i stvaranje odgovarajućih uvjeta za rast te uskladištavanje i uzgoj vodenih životinja i biljaka u slanim ili slatkim vodama.

Intenzivni uzgoj i uskladištavanje ribe zasad su češći vidovi akvakulture. Uzgoj slatkovodne ribe u bazenima i ribnjacima uzeo je maha u mnogim zemljama, a naročito tamo gdje su temperature slatkih voda relativno visoke. Druge su zemlje posvetile više pažnje iskorištavanju svojih morskih područja. Norveška je primjer ovih posljednjih. Budući da ima jednu od najdužih obala na svijetu, odgovarajuće temperature mora te relativno čistu vodu, ova zemlja ima prirodnu pogodnost za uzgoj ribe u morskoj vodi. Norveška je u tome pionirska zemlja, osobito u uzgoju lososa i pastrve u moru.

Od ikre do ribe za prodaju

Proizvodnja u mrijestilištu počinje ujesen. Ženkama se “izmuze” njihova ikra te se oplodi mliječju odabranih mužjaka. Oplođena ikra prezimi u mrijestilištu pod brižnim nadzorom a nakon šest mjeseci izlegne se mlađ. Mlađ se prvih nekoliko tjedana hrani iz žumanjčane vreće na svom trbuhu; zatim počinje prvo pažljivo hranjenje. U prirodi lososova mlađ provede dvije do pet godina u rijeci u kojoj se izlegla, prije no što se preseli u more, koje je hranjivije, kako bi se hranila fitoplanktonom. U mrijestilištu se za godinu i pol mlađ razvija u dvogodišnju ribu (ribu iz porodice lososa koja je spremna za seobu).

Ribu se potom premjesti iz slatke u slanu vodu. Obično je se stavi u morske bazene, plutajuće ograde ili kaveze. Nakon što su godinu ili dvije proveli u morskom uzgajalištu, lososi su narasli do odgovarajuće veličine pa ih se vadi za obradu. Sve to zvuči tako jednostavno, tako lako. Međutim, kod uzgoja ribe kao “domaće životinje” javljaju se određeni izazovi.a

Biološke zagonetke i varijable

Rani uzgajivači ribe započeli su od nule te su morali steći temeljito znanje o razmnožavanju, prehrambenim navikama i instinktima različitih vrsta ribe. Postojalo je, izgleda, bezbroj neriješenih bioloških zagonetki i stvari koje su mogle poći naopako. Hoće li ikada biti u stanju udovoljiti zahtjevima mlađi i ribe koji stalno variraju u pogledu kakvoće vode, temperature, hrane i svjetla?

Mnogi od tih problema odavno su riješeni. Danas se izvjestan broj istraživačkih programa usredotočuje na pitanje kako faktori kao što su kretanje ribe, podešavanje svjetla te odgovarajuća količina i kvaliteta hrane mogu utjecati na rast i ponašanje različitih vrsta ribe.

Zagađenost i invazije algi

Kod uzgoja ribe važan je čist okoliš. Poremećeni ekosistemi i razine zagađenosti pričinjavaju probleme industriji akvakulture. U prirodi riba koja u vodi otkrije otrovne tvari nastoji izbjeći opasnost. Riba koja je uzgajana u morskim uzgajalištima ne može to učiniti, budući da je zatvorena unutar ograda. Zbog toga izlijevanja nafte i ispuštanje otrovnih kemikalija predstavljaju potencijalnu katastrofu za uzgajališta riba.

Neki su se prilično iznenadili kad je 1988. duž jugozapadne obale Švedske te uz obalu južne Norveške povremeno dolazilo do cvjetanja otrovnih algi. Alge su na velikim područjima uništile ribu i ostali život u moru. Djelomično zbog samih algi, a djelomično zbog neplaniranog izlovljavanja, bilo je ispražnjeno nekoliko uzgajališta ribe. No većina bazena bila je spašena od uništenja uzrokovanog algama kad su uzgajivači ribe odvukli ograde na sigurno, u fjordove. Neki su tu katastrofu uzrokovanu algama nazvali “morskim Černobilom” a stručnjaci su tvrdili da je faktor koji je vjerojatno doprinio cvjetanju bio rastuća zagađenost.

U moru su ograde s ribama izložene raznoraznim vremenskim prilikama i moraju odolijevati ledu, uzburkanom moru i olujama. Kad se uništi instalacija i riba pobjegne, uzgajivač ribe gubi dragocjeni imetak. Povrh toga, riba koja je pobjegla može prenositi bolesti na ribu u prirodi, a to je ozbiljan problem. Riba koja je pobjegla borit će se k tome s ribom iz prirode za hranu i prostore za mriješćenje, a postoji i strahovanje da bi to moglo negativno djelovati na zalihe ribe u tom području.

Zato postoji opći dogovor o boljem osiguravanju morskih bazena kako bi se spriječio bijeg ribe. Na tom su polju također postignuti napreci. U brošuri Aquaculture in Norway piše da je posljednjih godina “vrlo mnogo [bilo postignuto] u pogledu osposobljavanja akvakulturnih bazena da bi odolijevale surovim vremenskim prilikama”.

Suzbijanje bolesti

Sve što se protivi prirodi ribe ili se razlikuje od njenog normalnog okoliša uzrokuje stres, a to štetno djeluje na njen imunološki sustav. Udruživanje faktora, kao što su velike koncentracije ribe, intenzivno hranjenje, nakupljanje organske tvari te povećane količine uzročnika bolesti kod riba, dovelo je do daleko ozbiljnijih problema s bolesti kod uzgajane ribe nego kod ribe u prirodi. Industrija je zbog toga imala velike gubitke.

Doista, mnoge od tih ribljih bolesti mogle bi se liječiti, naprimjer, antibioticima, no dugotrajna upotreba antibiotika predstavlja opasnost za okoliš, prvenstveno zbog toga što se time stvaraju bakterije koje su otporne na antibiotike, što iziskuje pronalaženje novih lijekova. Lijekovi također mogu oslabiti otpornost ribe, čineći je osjetljivijom na druge bolesti. Uzgajivači ribe su, dakako, htjeli izaći iz tog začaranog kruga.b

Stoga stara poslovica koja kaže da je bolje spriječiti nego liječiti vrijedi i za uzgoj ribe. Uloženi su veliki napori kako bi se steklo više znanja o tome kako ojačati prirodni imunitet ribe. To je istraživanje usmjereno na područja kao što su optimalizacija hranjenja, okoliš za uzgoj ribe i rutinu prerade, uzgoj ribe posebno otporne na bolesti te pronalaženje djelotvornih vakcina i vakcinacijskih metoda. Taj je rad donio rezultate i izgleda da je industrija uzgoja ribe preuzela kontrolu u borbi protiv bolesti.

Uzgajivačka industrija

Akvakultura je tipična regionalna industrija koja je veoma važna za velik broj priobalnih naselja. Industrija akvakulture je, od vremena kad je nastala, doživjela izvanredan porast. Godine 1990. u svijetu se proizvelo ribe u ukupnoj vrijednosti od preko 23 milijarde američkih dolara. Norveška isporučuje više od polovine uzgojenih lososa u svijetu, izvozeći losose u preko 90 zemalja diljem svijeta.

Premda je losos zasad glavni proizvod uzgajanja mora, na tržištu već postoje ograničene količine uzgojenog bakalara i konjskog jezika. Industrija akvakulture želi postati pouzdani dobavljač svježe, kvalitetne ribe tokom čitave godine.

Ljudi, nažalost, često dopuštaju da njima upravlja pohlepa, a to se ponekad događalo i u industriji akvakulture. U nekim se slučajevima zbog želje za postizanjem brze novčane zarade odustalo od brige za okoliš. Ljudi koji se bave akvakulturom a koji razmišljaju na taj način trebaju naučiti kako priroda brzo može uzvratiti udarac; oni bi trebali uvidjeti da je briga za okoliš u njihovom vlastitom interesu. Prije ili kasnije, uvijek se pokaže kako je mudro koristiti Zemljina bogatstva u skladu sa Stvoriteljevom prvobitnom namjerom — u skladu s prirodom i njenim složenim ekosistemima.

[Bilješke]

[Slike na stranici 15]

Riba se stavlja u plutajuće ograde u moru

Ženkama se izmuze njihova ikra

Kad riba naraste do odgovarajuće veličine, izvadi se i obrađuje

[Zahvala]

Fotografije: Vidar Vassvik/Norwegian Seafood Export Council