Zašto je osnovan međunarodni sud u Evropi?
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ NIZOZEMSKE
KADA je jednom vlasniku automehaničarske radionice na sjevernom dijelu Nizozemske bila uskraćena dozvola za prodaju ukapljenog plina, što je uključivalo uskraćivanje dozvole za adaptaciju automobilskih motora kako bi trošili ukapljeni plin, on se upustio u dugu pravnu bitku na različitim sudovima kako bi se poništilo ograničenje koje je nametnula država. U međuvremenu je bankrotirao.
Smatrajući da su mu nizozemski sudovi uskratili pravdu, uložio je žalbu Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Godine 1985. Evropski je sud donio odluku u njegovu korist. Vlasnik automehaničarske radionice smatrao je da odluka suda predstavlja ogromnu moralnu pobjedu budući da je, kako se taj čovjek izrazio, odluka ‘dokazala da je cijelo to vrijeme bio u pravu’.
On je jedan od brojnih građana evropskih zemalja koji su se u prošlih nekoliko desetljeća žalili Evropskom sudu za ljudska prava. Ovaj je sud otvoren ne samo za tužbe pojedinaca unutar Evrope već i za tužbe zemalja protiv drugih zemalja kad se smatra da se ne poštuju temeljna ljudska prava. Porast broja sudskih slučajeva na međunarodnim sudovima odražava žudnju građana i nekih vlada za pravdom.
Evropski sud za ljudska prava
Godine 1950. nekoliko evropskih država, koje su bile ujedinjene u Vijeću Evrope i sastale se u Rimu, odlučile su sastaviti sporazum kojim će svojim građanima i strancima koji žive pod njihovom sudskom upravom moći jamčiti određena prava i slobode. Kasnije su pridodana i druga prava, dok je istovremeno sve veći broj evropskih država pristupao Evropskoj konvenciji s namjerom da zaštite ljudska prava i osnovne slobode. Neka od ovih prava u vezi su sa zaštitom života i sprečavanjem torture, a druga su povezana s obiteljskim životom kao i slobodom vjeroispovijesti, izražavanja, mišljenja te okupljanja i udruživanja. Žrtve kršenja ovih ljudskih prava mogu generalnom sekretaru Vijeća Evrope podnijeti tužbu protiv države.
Od osnivanja suda podneseno je više od 20 000 tužbi. Kako sud odlučuje u vezi s kojim će slučajevima pokrenuti raspravu? Prvo se poduzima korak prema pomirbi. Ako to ne uspije i ako se utvrdi da je tužba pravovaljana, onda se proslijedi na Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu. Samo 5 posto tužbi dođe do suda. Do kraja 1995, sud je donio 554 presude. Iako je presuda suda u slučaju tužbe koju pokreće pojedinac obavezna za državu koje se to tiče, situacija u kojoj država ili države podnose tužbu nije jednostavna stvar. U takvom slučaju, za očekivati je da će država protiv koje je izrečena presuda radije odabrati put koji će joj u političkom smislu koristiti nego se pridržavati zahtjeva sporazuma. Dok se Međunarodni sud pravde u Hagu bavi samo sporovima između država, Evropski sud donosi presude i za slučajeve neslaganja između građana i države.
Pobjede u korist slobode obožavanja u Evropi
Godine 1993. Evropski je sud za ljudska prava donio dvije važne odluke u korist slobode obožavanja. U prvom slučaju radilo se o stanovniku Grčke, Minosu Kokinakisu. Kao Jehovin svjedok, bio je od 1938. uhapšen više od 60 puta, prinuđen da se pojavi 18 puta pred grčkim sudovima te je proveo više od šest godina u zatvoru.
Dana 25. svibnja 1993. Evropski je sud odlučio da je grčka vlada povrijedila slobodu vjeroispovijesti Minosa Kokinakisa koji je tada imao 84 godine te mu dosudila odštetu u iznosu od 14 400 dolara. Sud je odbacio tvrdnju grčke vlade da su Kokinakis i Jehovini svjedoci kao grupa vršili pritisak kad su razgovarali s drugima o svojoj religiji. (Za dodatne informacije, vidi Kulu stražaru od 1. rujna 1993, stranice 27-31.)
U drugom je slučaju Evropski sud donio odluku u korist Ingrid Hoffmann iz Austrije. Zbog toga što je nakon vjenčanja postala Jehovin svjedok, poslije razvoda bilo joj je oduzeto starateljstvo nad njeno dvoje djece. Niži su sudovi prvobitno njoj dodijelili starateljstvo, ali je potom Vrhovni sud dodijelio starateljstvo njenom bivšem suprugu koji je katolik. Sud je temeljio ovu odluku na austrijskom zakonu koji kaže da djeca moraju biti odgojena u katoličkoj religiji ako su roditelji bili katolici u vrijeme kad su se vjenčali osim ako se oboje slože da promijene svoju religiju. Njen bivši suprug tvrdio je da ona sada kad je postala Jehovin svjedok nije više sposobna odgajati djecu na normalan, zdrav način. Dana 23. lipnja 1993, Evropski je sud odlučio da je Austrija bila pristrana na štetu gđe Hoffmann zbog njene religije te da je povrijedila njeno pravo da odgaja svoju obitelj. Bila joj je dosuđena odšteta. (Za dodatne informacije, vidi Probudite se! od 8. listopada 1993, stranica 15, engl.).
Ove odluke utječu na sve ljude koji ljube slobodu vjeroispovijesti i izražavanja. Prizivi međunarodnim sudovima mogu pridonijeti zaštiti temeljnih prava građana. Također je mudro biti svjestan ograničenja sudskih organa. I pored njihovih najboljih namjera, oni nisu u stanju jamčiti trajni mir i savršeno poštovanje ljudskih prava.