Tasmanija — mali otok, jedinstvena povijest

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ AUSTRALIJE

“BUDUĆI da je ovo prva zemlja na koju smo naišli u južnim morima i da nije poznata nijednoj evropskoj naciji, dali smo joj ime Anthoony van Diemenslandt, u čast [našem] pošt. generalnom guverneru.” Te je riječi izrekao Nizozemac Abel Tasman 25. studenog 1642, dan nakon što je ugledao otok Tasmaniju, po starosti drugu australsku državu.a Tasman nije vidio nijednog čovjeka, no ipak je vidio dim vatri u daljini i ureze zasječene u debla obližnjih stabala s razmacima od po metar i po. Tko god da je zasjekao te ureze, napisao je on, imao je ili neobičan stil penjanja ili je bio div! Oni su zapravo služili kao pomoć u penjanju.

Nakon toga Van Diemenova je zemlja na 130 godina nestala s putnih vodiča istraživača oceana, sve dok je nisu posjetili Francuz Marion du Fresne i Englez Tobias Furneaux. Kapetan James Cook stigao je tamo 1777. te je, poput Du Fresnea, uspostavio kontakt s jedinstvenim narodom tog otoka, Aboridžinima. Međutim, njegova je posjeta obilježila početak tragedije: “Nekim je narodima [Cook] otvorio put u civiliziranost i religiju”, piše John West u djelu The History of Tasmania, “[no] ovoj je rasi [Aboridžinima] bio glasnik smrti.” Što je dovelo do takvog tragičnog ishoda?

Tasmanija postaje “kaznionica Imperija”

Protjerivanje, ili izgnanstvo, bilo je britanski prut stege, a Tasmanija je postala jedna od britanskih kažnjeničkih kolonija. Između 1803. i 1852. iz Engleske je na Tasmaniju prognano oko 67 500 muškaraca, žena, pa čak i djece — nekoj je bilo tek sedam godina — zbog krivičnih djela koja su varirala od krađe molitvenika do silovanja. Međutim, većina kažnjenika radila je za doseljenike ili na raznim državnim projektima. “Niti 10 posto njih (...) nije vidjelo unutrašnjost nekog kazneno-popravnog doma”, piše The Australian Encyclopaedia, “a mnogi koji i jesu, proboravili su tamo tek veoma kratko vrijeme.” Port Arthur na tasmanijskom poluotoku bio je glavna kaznionica, no one najokorjelije kažnjenike slalo se u Macquarie Harbour, koji se čuva u sjećanju kao mjesto “za mučenje”. Uski lučki ulaz dobio je zastrašujuće ime Hell’s Gates (Vrata pakla).

U knjizi This Is Australia, dr. Rudolph Brasch objašnjava jedan drugi važan aspekt te mlade kolonije — njenu duhovnost, ili bolje rečeno neduhovnost. On piše: “U Australiji se [što, dakako, uključuje i Tasmaniju] religiju od samog početka zanemarivalo i zapuštalo, a elita ju je većinom koristila i zlorabila za svoje vlastite interese. Kolonija je osnovana bez molitve Bogu i izgleda kao da su se tek kasnije sjetili održati prvu misu na australskom tlu.” Dok su piligrini u Sjevernoj Americi gradili crkve, “rani stanovnici južnog svijeta”, kaže The History of Tasmania, “spalili su svoju prvu crkvu kako bi izbjegli gnjavažu pohađanja crkve”.

Taj već ionako korumpirani moral još se više iskvario pod utjecajem obilja ruma. Trgovina rumom bila je i civilima i vojnicima “zajamčen put k bogatstvu”, kaže povjesničar John West.

No znalo je biti i oskudica hrane. U tim su razdobljima oslobođeni kažnjenici i doseljenici lovili vatrenim oružjem onu istu divljač koju su Aboridžini gonili kopljima. Razumljivo je da je dolazilo do porasta napetosti. Dodajte toj eksplozivnoj mješavini još i rasnu aroganciju bijelaca, obilje ruma i nepomirljive kulturne razlike. Evropljani postavljaju granice i podižu ograde; Aboridžini žive kao nomadski lovci i sakupljači. Bila je dovoljna tek jedna iskrica.

Nestaje čitav jedan narod

Iskra se pojavila u svibnju 1804. Jedan oružani odred predvođen poručnikom Mooreom počeo je iz čista mira pucati na veliku lovačku grupu Aboridžina, njihovih žena i djece — ubijajući i ranjavajući mnoge od njih. “Crni rat” — koplja i kamenje protiv metaka — bio je otpočeo.

Mnogi su se Evropljani zgražali nad pokoljem Aboridžina. Guverneru Sir Georgeu Arthuru bilo je toliko žao da je izrazio spremnost da poduzme sve što je potrebno kako bi se ‘nadoknadilo štete koje je država ne htijući nanijela Aboridžinima’. Stoga je pokrenuo program pomoću kojeg bi ih se “okupilo” i “civiliziralo”. U sklopu kampanje nazvane “Crna linija” otprilike 2 000 vojnika, doseljenika i kažnjenika krenulo je kroz prašumu u nastojanju da pohvata Aboridžine i preseli ih na neko sigurno mjesto. No misija je doživjela poražavajuć neuspjeh; uhvatili su jednu jedinu ženu i jednog dječaka. Zatim je ugledni metodist George A. Robinson postao predvodnikom jednog miroljubivijeg pristupa i on je uspio. Aboridžini su imali povjerenja u njega i prihvatili su njegovu ponudu za preseljenje na otok Flinders, sjevernije od Tasmanije.

U svojoj knjizi A History of Australia, Marjorie Barnard piše o Robinsonovim ostvarenjima: “Ustvari, mada vjerojatno ni sam nije bio toga posve svjestan, njegova je miroljubivost mirisala na Judin stil. Nesretni domoroci bili su segregirani na otoku Flinders u Bassovom prolazu s Robinsonom kao svojim nadstojnikom. Propali su i izumrli.” Prisilna promjena načina života i prehrane nastavila je tamo gdje je puška stala. U jednoj knjizi piše da je “posljednji pravi tasmanijski Aboridžin bila Fanny Cochrane Smith, koja je 1905. preminula u Hobartu”. Tu se mišljenja stručnjaka razilaze. Jedni ukazuju na Truganini, ženu koja je 1876. preminula u Hobartu, drugi pak na jednu ženu koja je 1888. preminula na otoku Kangaroou. Danas postoje živi i zdravi miješani potomci tasmanijskih Aboridžina. Pridodana neprekinutoj liniji ljudskih zlostavljanja, ova epizoda s pravom je nazvana “najveća tragedija te države”. Nadalje, ona naglašava biblijsku istinu da “vlada čovjek nad čovjekom na zlo njegovo” (Propovjednik 8:9).

Tasmanijske vizualne raznolikosti

Danas, osim ako odete u posjet muzejima, knjižnicama ili obiđete zatvorske ruševine, teško da biste pojmili vatreno krštenje tog prekrasnog otoka. Tasmanija leži otprilike isto toliko južnije od ekvatora koliko Rim, Sapporo i Boston leže sjevernije. A njenu geografiju, kao i njenu povijest, sačinjavaju oštre suprotnosti, premda nijedno mjesto na otoku nije udaljenije od obale preko 115 kilometara.

Od ukupnog tasmanijskog kopna 44 posto otpada na šumu, a 21 posto na nacionalne parkove. To je neuobičajen omjer! Prema publikaciji The Little Tassie Fact Book, “područje svjetske baštine u zapadnoj Tasmaniji predstavlja jedno od posljednjih velikih svjetskih netaknutih pustoši umjerenog pojasa”. Jezera što se pune kišnicom i snježnim oborinama, rijeke i vodopadi — prepuni pastrvi — hrane šume drveta Euphorbia Tirucalli, eukaliptusa, mirte, australske akacije, sasafrasa te drveća Eucryphia lucida, Phyllocladus trichomanoides i Dacrydium Franklinii, da spomenemo samo neke. Nije ni čudo da vidici koje možemo zahvaliti uzvisinama centralno-zapadne visoravni i njenim često snijegom prekrivenim vrhovima uvijek iznova privlače ljubitelje prirode.

No zaštita “svjetske baštine” baš i nije ostvarena bez protivljenja. Ljudi koji se zalažu za očuvanje okoliša još se uvijek protive protežiranju interesa rudarstva, industrije papira i hidroenergetike. Pejzaž rudarskog gradića Queenstowna, koji podsjeća na mjesečeve kratere, grubi je podsjetnik na posljedice nepromišljenog eksploatiranja prirodnih bogatstava.

Nastradale su i autohtone životinje — naročito tilacin, ili tasmanijski tigar, jedan žutosmeđi psoliki tobolčar. Ime tigar dobio je zahvaljujući tamnim poprečnim prugama koje ima na leđima i trtici. Nažalost, ovom mršavom, sramežljivom mesojedu osladili su se perad i ovce. Pošto je za njegovu glavu bila raspisana nagrada za odstrel štetočina, istrijebljen je do 1936.

Jedan drugi jedinstveni tasmanijski tobolčar, tasmanijski đavo, još je daleko od istrebljenja. Koristeći svoju snažnu čeljust i zube, ovaj mišićavi strvinar težine šest do osam kilograma može proždrijeti lešinu čitavog jednog klokana, zajedno s lubanjom i svim kostima.

Tasmanija je također čuvena po svom tankokljunom zovoju. Krećući od Tasmanovog mora i oblijećući praktički cijeli Pacifik, vraća se svake godine u istu pješčanu rupu — što je pothvat koji uistinu može zahvaliti svom Konstruktoru i Stvoritelju.

Blizu njega, u njegovoj vlastitoj noćnoj koloniji, živi još jedna ptica — ptica koja “leti” pod vodom — dražestan sitnokljuni krzneni smotuljak težine jednog kilograma koji se zove patuljasti pingvin. Ovaj najmanji od svih pingvina ujedno je i najglasniji! Njegove izvedbe variraju u svojoj energičnosti, tako da glas i tjelesni pokreti katkada dostižu grozničavu uzbuđenost. Kad se raznježe, partneri čak znaju izvoditi predstave u duetu, čime potvrđuju uzajamnu privrženost. No nažalost, mnogi od njih smrtno stradaju zbog ribarskih mreža stajačica, izlijevanja nafte, jedenja plastike za koju misle da je hrana, ili pak od pasa i divljih mačaka.

Mirnija strana otoka

Zavirite sjevernije ili istočnije od ruba centralne visoravni pa ćete vidjeti pitomije lice Tasmanije, s njezinim izoranim, smeđim poljima, vijugavim rijekama i potocima, cestama s drvoredima i smaragdnozelenim pašnjacima prošaranim ovcama i govedima. Nedaleko od sjevernog gradića Lilydalea rascvala polja lavande u siječnju dodaju tom ruralnom mozaiku pastelnu svjetloljubičastu boju primamljivog mirisa.

S obje strane rijeke Derwent, nedaleko od plantaža jabuka po kojima je Tasmanija i dobila ime Otok jabuka, nalazi se glavni grad Hobart, koji ima oko 182 000 stanovnika. Nad njime dominira ogromna gromada tmurne planine Wellington, visoke 1 270 metara. Za vedra dana s ove se planine, čiji je vrh obično prekriven snijegom, može iz ptičje perspektive vidjeti grad u nizini. Hobart se uistinu puno promijenio od 1803, kada je poručnik John Bowen sa svojim 49-članim odredom, u kojem je bilo i 35 kažnjenika, prvi put zakoračio na kopno kod Risdon Covea. Danas, doduše, nema više platnenih jedara i škripavog drveta starih brodova, no naporna godišnja jedriličarska regata od Sydneya do Hobarta podsjeća na prošle dane dok raznobojni špinakeri i hidrodinamični trupovi jure pored mnoštva navijača u samo srce Hobarta.

Od zemlje progonstva do duhovnog raja

Geoffrey Butterworth, jedan od 2 447 delegata na oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka “Božanski strah” održanom 1994. u Launcestonu, prisjeća se: “Sjećam se vremena kad u čitavoj Tasmaniji nije bilo više od 40 Svjedoka.” Sada tu ima otprilike 26 skupština i 23 Dvorane Kraljevstva.

“No situacija nije uvijek bila tako povoljna”, dodaje Geoff. “Tako smo, naprimjer, davne 1938. Tom Kitto, Rod McVilly i ja noseći sendvič-panoe oglašavali javno biblijsko predavanje ‘Suoči se s činjenicama’. Bilo je to jedno oštro razotkrivanje krive religije koje se trebalo emitirati iz Londona putem radiomreže. Kada sam došao do svojih drugova, maltretirala ih je banda nekih mladića. A policija je sve to mirno promatrala! Priskočio sam im u pomoć te sam ubrzo i sam dobio batina. No jedan me je čovjek uhvatio straga za košulju i izvukao me. Umjesto da me počne tući, čovjek je povikao dubokim glasom: ‘Pustite ih na miru!’ Zatim je meni tiho rekao: ‘Kolega, znam ja kako je to kad te proganjaju, ja sam Irac.’”

Jehova je blagoslovio te prve pionire, jer danas se s dobrom viješću o Božjem Kraljevstvu doprlo do svih dijelova ovog otoka koji broji 452 000 stanovnika. Mnogi potomci onih prvih kažnjenika i Aboridžina željno očekuju vrijeme kada će na očišćenoj Zemlji dočekati sve one — i crnce i bijelce — koji su tako nepravedno umrli tih okrutnih davnih dana, a to očekuju zato što Biblija obećava ‘uskrsnuće i pravednicima i grešnicima’ (Djela apostolska 24:15). Prilike će se tako iz temelja promijeniti da se ‘ono što je prije bilo neće niti pominjati’ (Izaija 65:17).

[Bilješka]

[Slike/karte na stranici 25]

Gore: planina Cradle i jezero Dove

Gore desno: tasmanijski đavo

Dolje desno: kišna šuma na jugozapadu Tasmanije

Australija

TASMANIJA

[Zahvala]

Tasmanijski đavo i karta Tasmanije: Department of Tourism, Sport and Recreation – Tasmania; karta Australije: Mountain High Maps® Copyright © 1995 Digital Wisdom, Inc.