Etruščani — misterij koji još uvijek živi

OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ FRANCUSKE

“Etrurija je imala toliku moć da je njeno ime ispunilo zemlje i mora” (Livije, povjesničar iz 1. stoljeća).

KADA je riječ o Etruščanima, možda mislite da o toj temi ne znate niti, što bi se reklo, abecedu. No ako jezik kojim govorite koristi latiničku abecedu, onda to i ne znajući djelomično dugujete Etruščanima. Da nije bilo Etruščana, latinička bi abeceda počinjala s a, b, g (poput grčkog alfa, beta, gama ili hebrejskog alef, bet, gimel). No premda filolozi znaju da je etruščanski alfabet počinjao s a, b, c, ipak je teško razumjeti etruščanski jezik. A to je tek jedan od aspekata etruščanske enigme.

Povjesničari već vjekovima nagađaju o porijeklu ove veoma neobične civilizacije. Na svom vrhuncu, u petom stoljeću pr. n. e., Etruščani su osnovali savez 12 gradova s trgovačkom mrežom koja se nadaleko širila Evropom i sjevernom Afrikom. Međutim, samo četiri stoljeća kasnije potpuno ih je progutala rastuća rimska sila. No što znamo o Etruščanima i zašto taj misterij još uvijek živi?

Zagonetno porijeklo

Povjesničari, arheolozi i lingvisti već se dugo bave porijeklom Etruščana. Jesu li se doselili iz Lidije, provincije u Maloj Aziji, kao što je to Herodot ukazivao, ili su pak bili talijanski starosjedioci, kao što je to tvrdio Dionizije iz Halikarnasa u prvom stoljeću pr. n. e.? Je li moguće da su bili raznolikog porijekla? Ma kako da glasio odgovor, etničke i kulturne razlike između njih i okolnih naroda bile su tako velike da danas ne možemo sa sigurnošću reći kako su nastali.

No poznato nam je da su negdje od osmog stoljeća pr. n. e. Etruščani doživljavali procvat diljem središnje Italije. Rimljani su ih zvali Tusci, ili Etrusci, a područje koje su naseljavali, između rijeke Arno na sjeveru i Tibera na jugu, postalo je poznato kao Toskana. Svojedobno je etruščanska civilizacija vladala nad 50-ak italskih naroda.

Premda etruščanski jezik u osnovi koristi jedan rani oblik grčkog alfabeta, stvarajući tako dojam da se lako dešifrira, zapravo je veoma različit od svih drugih poznatih jezika. Glavni dio vokabulara kojim su se Etruščani služili ne može se prevesti. No imali su obilje pisanih dokumenata jer su knjige igrale važnu ulogu u njihovoj kulturi, naročito u stvarima koje su se ticale religije. Premda još dan-danas postoje tisuće uzoraka etruščanskih natpisa — na grobnicama, vazama i alabasterskim sarkofazima — na njima se nalazi relativno malo teksta, tako da oni nisu od velike pomoći pri objašnjavanju porijekla i značenja etruščanskih riječi.

Kako su živjeli i napredovali

Etruščanski narod bio je organiziran u samoupravne gradove-države kojima su najprije vladali kraljevi, a kasnije magistrati. Ti su se gradovi ujedinili u Etruščanski savez, labavu vjersku, ekonomsku i političku zajednicu. Neke etruščanske kuće imale su tekuću vodu i nalazile su se na popločenim ulicama koje su imale odvodne kanale. Na mnogim mjestima bila je uvedena kanalizacija. Sam grad Rim etruščanski su kraljevi pretvorili iz grupe naselja u krasan zidom ograđeni grad sa sustavom odvodnih kanala, u koje spada i Cloaca Maxima, koju se još i danas može vidjeti.

Etruščani su prosperirali zahvaljujući obilnim rudnim nalazištima u područjima koja su bila pod njihovom vlašću, kao što su rudnici željeza na obližnjem otoku Elbi. Da bi zadovoljili svoje potrebe za metalom, Etruščani su obrađivali željezo, srebro i bakar — čak su s Britanskih otoka uvozili kositar. Pored tih bogatstava, područje na kojem su živjeli imalo je plodnu obradivu i pašnjačku zemlju, koja je davala žitarice, masline i grožđe, kao i drvenu građu. Ti su prirodni resursi zajedno s obimnom domaćom i inozemnom trgovinom omogućili Etruščanima uspješnu privredu.

Etruščani su bili odlični moreplovci. Godine 540. pr. n. e. udružena flota etruščanskih i kartažanskih brodova porazila je Grke, osiguravši tako etruščansku prekomorsku trgovinu. Budući da su konstruirali kljun razbijač na ratnom brodu, bili su spremni za borbu. Proizvode kao što je čuveni bucchero (crna lončarija) izvozili su preko mora u daleku Španjolsku i Egipat. Kopnenim trgovačkim putevima Etruščani su izvozili vino u Galiju (Francuska) i Germaniu (Njemačka), šireći tako svoju slavu.

Etruščansko uživanje u životu

U najtrajnije i najindikativnije izvore informacija o Etruščanima spadaju njihova umjetnička djela. Kao narod koji je volio luksuz, Etruščani su izrađivali raskošan zlatni nakit, između ostalog i naušnice, broševe, privjeske, narukvice i ogrlice. Do današnjeg dana ostalo je tajna na koji su način svoje kićene umjetnine ukrašavali filigranom i granulacijskim uzorcima, koristeći sitna zrnca zlata. Osim što su izrađivali pehare, zdjele, čaše i servise za jelo od srebra i plemenitih metala, Etruščani su klesali i rezbarili druge dragocjene materijale, kao što je slonova kost.

Mnoge dosad pronađene skulpture, umjetnička djela i zidne slike otkrivaju ljubav Etruščana prema životu. Oni su uživali u praćenju utrka bojnih kola, boksačkih nadmetanja, rvačkih borbi i atletskih igara. Kralj bi pratio ta natjecanja, možda sjedeći u sjedalu od slonove kosti, okružen robovima zarobljenima u osvajanjima. Njegovu ljubičastu tuniku, simbol njegovog položaja, kasnije su preuzeli Rimljani. Kod kuće bi se za vrijeme objeda ispružio kraj svoje žene i slušao sviranje flaute ili frule te gledao ples, dok bi ga njegovi robovi posluživali.

Potpuno suprotno nego kod Grka ili Rimljana, u etruščanskom društvu žene su uživale ravnopravan položaj. Mogle su posjedovati imovinu i prisustvovale su društvenim događanjima. Etruščanske žene imale su vlastito ime i prezime, što je dokaz da su imale zakonska prava.

Neobična vjerovanja

Jedan povjesničar iz prvog stoljeća nazvao je Etruščane “narodom koji je više nego ikoji drugi odan religioznim običajima”. Etruščani su obožavali čitav niz bogova, s tim da su preferirali trojstva, u čiju su čast gradili tripartitne hramove, ili hramove s tri prostorije. U svakoj prostoriji nalazio se po jedan lik. Etruščanska civilizacija okretala se oko mističnih babilonskih ideja. Najistaknutija među njima bila je ideja o zagrobnom životu i podzemnom svijetu. Tijela pokojnika zakopavali su ili pak kremirali. Ako su ih kremirali, pepeo se stavljao u urne raznih oblika ili modela. Polaganje urne u grob, zajedno sa svim onim što se smatralo neophodnim za život u podzemnom svijetu, bilo je popraćeno ritualima, prinošenjem žrtava i prolijevanjem žrtava ljevanica. Zidovi bogataških grobnica bili su ukrašeni živobojnim freskama koje su prikazivale raznorazne prizore, u kojima su se katkada pojavljivali demoni ili sijaset jezovitih stvorenja. Kao što kaže jedan izvor, “Etruščani su oduvijek voljeli monstrume”.

Tragovi etruščanskog običaja hepatoskopije, proučavanja jetre kao oblika gatanja, mogu se pronaći već u Babilonu. (Usporedite Ezehijela 21:26.) Svi aspekti njihovog života i donošenje odluka bili su usmjereni na bogove. Ljudi bi promatrali zemlju ili nebo u potrazi za znamenjem. Gatanje je bilo toliko uobičajeno da su postupci te vrste postali poznati kao disciplina Etrusca, ili etruščanska znanost.

Stapanje i izumiranje

Godine 509. pr. n. e. stogodišnja linija etruščanskih kraljeva koji su vladali Rimom došla je svom kraju. To je bio predznak stvari koje su predstojale. Na sjeveru su Etruščane ugrožavali Kelti, čiji su upadi oslabili vlast Etruščana na tom području. U južnijim su područjima neprestani pogranični sukobi s italskim narodima iz temelja potkopali njihovu moć, dajući maha unutrašnjim društvenim nemirima.

U trećem stoljeću pr. n. e. etruščanski je teritorij potpao pod rimsku vlast. Tako je započeo period rimske kulturne ekspanzije, ili romanizacije. Na kraju, kada su 90. pr. n. e. svi italski narodi dobili rimsko državljanstvo, nestali su i zadnji tragovi etruščanskog identiteta. Etruščani su morali govoriti latinski i stopili su se u rimski svijet. Izgleda da se malo koji rimski učenjak trudio prevoditi, pa čak niti sačuvati, etruščanska literarna djela. Stoga je etruščanska civilizacija nestala, ostavivši za sobom pravi misterij. No ima i nekih stvari koje nam je ostavila u nasljeđe.

Trajno nasljeđe

U Rimu se još danas može vidjeti etruščanska baština. Rimljani su Etruščanima dugovali svoj hram na Kapitoliju, posvećen trojstvu Jupitera, Junone i Minerve; svoje tripartitne hramove; svoje prve gradske zidine i odvodni kanal pomoću kojeg je isušen Forum. Čak i Kapitolijska vučica (Lupa Capitolina), koja je simbol Rima, ima etruščansko porijeklo. Rimljani su također prihvatili neke etruščanske običaje, kao što su igre u kojima se odmjeravalo snage do smrti i borilo sa životinjama. (Usporedite 1. Korinćanima 15:32.) Vrsta trijumfalne povorke na koju je Pavao nesumnjivo mislio u jednoj od svojih usporedbi bila je etruščanskog porijekla (2. Korinćanima 2:14, NW).

Etruščanski su se simboli također koristili u razne svrhe. Utvrđeno je da biskupski štap koji koriste biskupi crkava kršćanstva vuče porijeklo od etruščanske svećeničke palice, slične pastirskom štapu. Etruščanski fasces (snopovi šiblja vezani oko sjekire) Rimljani su koristili kao simbol vlasti, za vrijeme Francuske revolucije služio je kao amblem, a u 20. stoljeću koristila ga je talijanska Fašistička partija.

Unatoč udruženim naporima arheologa da iskapanjima iznesu prošlost na vidjelo, porijeklo Etruščana te mnogi aspekti njihovog života i dalje ostaju tajnom.

[Karta na stranici 24]

ETRURIJA

ITALIJA

[Slike na stranicama 24 i 25]

1. Kapitolijska vučica, simbol grada Rima, reprodukcija etruščanske bronce iz petog stoljeća pr. n. e.

2. Na ovim zlatnim pločama nalazi se zapis o posvećenju Uni (Astarti) na etruščanskom pismu (desno) i feničkom (lijevo)

3. Etruščanski sarkofag jednog bračnog para

4. Etruščanski slavoluk iz četvrtog stoljeća pr. n. e. Tehniku gradnje luka Rimljani su naučili od Etruščana

5. Etruščanski krater s podmetačem iz sedmog stoljeća pr. n. e., koji je služio za miješanje vina

[Zahvala]

Zlatne ploče: Museo Nazionale di Villa Giulia, Rim; sarkofag i krater: Musée du Louvre, Pariz