Svjetioničari — zanimanje koje odumire
OD DOPISNIKA PROBUDITE SE! IZ KANADE
“NE POSTOJI apsolutno ništa drugo čime bih se radije bavio”, uvijek iznova govore svjetioničari. Čovjek koji je napustio položaj šefa u tvornici plastike u Torontu (Kanada) da bi postao svjetioničar na 106 godina starom svjetioniku rekao je da ga je posao učinio “10 godina mlađim”.
Prvenstvena odgovornost svjetioničara jest da pazi da svjetionik uvijek daje jasno svjetlo za pomorce. Od njega se također zahtijeva da zna koristiti sirene za maglu i da ih održava, kao i da ribarima i brodovima u prolazu daje preko radija informacije o vremenu.
Ranije su svjetioničari trebali paziti na to da su rezervoari za ulje uvijek puni, fitilji upaljeni te da staklena površina svjetiljki ne bude zadimljena. Nije bilo neobično da svjetioničari čitavu noć provedu ručno okrećući svjetiljku kako bi doveli brodove na sigurno, kad bi u svjetioniku nestalo svjetla i kvar se nije mogao odmah otkloniti, ili da čitavu noć provedu lupajući klatnom o zvono za maglu kad bi se pokvarila sirena!
Odoljeti olujama
Snažne oluje jedna su od najvećih briga. Jednom je jedan svjetioničar vidio, kako je on mislio, “ogroman bijeli oblak”, no ispostavilo se da je to bio samo jedan jedini ogromni val! Val se uspeo uz stijenu visoku nekih 15 metara i došao do stana svjetioničara. Taj jedan jedini val učinio je toliko štete koliko cijela oluja.
Jednom drugom prilikom snažan je olujni vjetar cijelu noć tjerao valove na svjetionik u luci Pubnico (Nova Scotia). Sve što su svjetioničar i njegova obitelj mogli učiniti bilo je da čekaju i da se nadaju da će se sve dobro završiti. Oluja se do jutra stišala. No kad je svjetioničar izišao napolje, zapanjio se kad je vidio da je nestalo tla oko svjetionika. Svjetionik više nije bio spojen s kopnom!
Usamljenost i monotonija
Kad ga se upitalo za usamljenost, jedan se svjetioničar lagano nasmijao i rekao: “Ljudi nam kažu: ‘Čovječe, kako možeš podnijeti tu samoću?’ A mi ih zauzvrat upitamo: ‘Pa, kako ti možeš živjeti u gradu uza svu tu buku i vrevu?’”
Izoliranijim svjetionicima u Sjedinjenim Državama u prošlim su vremenima male zbirke knjiga stajale na raspolaganju. Tako je do 1885. postojalo 420 knjižnica koje su bile u optjecaju. Očito da su svjetioničari postali marljivi čitači.
Zanimanje koje odumire
Posljednjih godina kamene svjetionike s ljudskim osobljem zamjenjuju tornjevi s čeličnim rešetkama opremljeni snažnim prodornim svjetlima, koji rade bez stalnog ljudskog nadzora. Moreplovci više ne zure u mrak u potrazi za nejasnom svjetlošću ili slabim plamenom. Danas snažne volframove halogene lampe i snažni prodorni signali za maglu upozoravaju mornare na opasnosti na moru.
Brodovi koji su opremljeni da primaju signale sa svjetionika sada znaju njihovu poziciju bez obzira na gustoću magle. Moderna tehnologija omogućava pomorcu da putuje morima s jedne obale na drugu, potpuno uvjeren da može izbjeći opasne pješčane sprudove, pogibeljne grebene i opasne stijene u blizini obale.
Zbog moderne tehnologije svjetioničari sve brže i brže nestaju sa svjetske scene. Osjećajući da se od jednog dijela svog života zauvijek oprašta, jedan je svjetioničar na odlasku sa svog otočnog doma na kojem je proveo 25 godina s tugom izjavio: “Lijepo smo ovdje živjeli. Nikad nismo stvarno željeli otići.”
Ipak, rotaciona svjetla, dopunska svjetla, svjetla za opasnost, opremu za zvučne signale i radarske signale kao i svjetionike treba netko održavati. Svjetionike sada održavaju putujući tehničari.
Oni koji cijene mnoge godine koje su svjetioničari proveli u svom poslu dijele osjećaje jednog čovjeka iz Auguste (Maine), koji je žalosno izjavio: “Sigurno više neću imati isti osjećaj kad pogledam prema svjetioniku, znajući da svjetlošću upravlja kompjuter, da ljudi tamo više nema.”
[Okvir na stranici 11]
Prvi svjetionik
Izgradnja prvog svjetionika je prema povijesnim analima završena tijekom vladavine egipatskog vladara Ptolemeja II. Izgrađen je oko 300. pr. n. e. i stajao je na otoku Farosu, ispred ulaza u današnju aleksandrijsku luku. Trebalo je 20 godina da ga se izgradi, uz trošak od 2,5 milijuna dolara.
Povijesni izvještaji ukazuju da je bio preko 90 metara visok. Njegova gornja soba imala je prozore okrenute moru, iza kojih je bila naložena vatra ili su gorjele baklje koje se, prema zapisu Josipa Flavija, moglo vidjeti na udaljenosti većoj od 50 kilometara.
Ova ogromna kamena građevina smatrala se jednim od sedam svjetskih čuda. Njegova razbuktala vatra služila je 1 600 godina kao svjetlosno upozorenje, da bi ga na kraju, najvjerojatnije, uništio potres.
Kako su prolazila stoljeća tisuće svjetionika raznih veličina i vrsta izgrađeno je u lukama širom svijeta. Stari kameni svjetionici održali su se do danas na životu kao muzeji i turističke atrakcije u nacionalnim, državnim, oblasnim i gradskim parkovima, koje posjećuju milijuni ljudi.
[Slika na stranici 10]
Svjetionik na Cape Spearu, Newfoundland (Kanada)