Puma — svagdje i nigdje

Od dopisnika Probudite se! iz Brazila

NEBO je nad kišnom šumom u Južnoj Americi poprimalo tu neopisivo lijepu boju koja se uvijek javlja u sumrak u tropima. A onda se odjednom, ne praveći nikakvu buku, pojavila puma! Oprezno je zakoračila na šumsku čistinu i naglo zastala.

Velika mačka na trenutak je stala kao ukopana, osim što joj je vrh repa neprestano bio u laganom pokretu kao brisač na vjetrobranu automobila. Zatim, kad je primijetila da je netko promatra, u skoku je prešla čistinu i odjurila u šumu. To sam poslijepodne prije nekoliko godina mogao vidjeti zašto su sprinterice, brzi automobili, pa čak i lovački avioni po njoj dobili ime. Nema sumnje, puma, ili kuguar, druga najveća američka mačka, stvorena je za brzinu.a

Masa mišića

Zbog svoje jednolike, žutosmeđe boje, puma vas možda podsjeća na lavicu. No, ona nema tako pravokutnu njušku, kao ova njena afrička rođakinja. Umjesto toga, puma ima okruglu i malu glavu s dva jednako tako okrugla i mala uha na vrhu glave. Glava joj, kad se promatra sa strane, izgleda poput metka — aerodinamična je i duguljasta. Prodorno vas promatra svojim velikim zelenim očima. Zbog komadića bijelog krzna koji joj obrubljuje čeljust, izgleda kao da je njušku uronila u zdjelu mlijeka i zaboravila se oblizati. Njeno gipko i vitko tijelo može narasti preko 1,5 metara, ne računajući debeo rep, tamno obojen na vršku.

Zbog dugih i jakih stražnjih nogu, stražnji joj je dio tijela viši od ramenog dijela. Jake noge daju ovoj masi mišića, teškoj 60 kilograma, takvu snagu odraza da odskoči od tla kao raketa. Neki su vidjeli pume koje su u jednom velikom skoku skočile i do pet metara uvis. To je poput skoka s motkom, samo što pumi motka nije potrebna!

Pumin doskok jednako je tako dojmljiv. Poznato je da može skočiti na zemlju s visine od 18 metara. To je gotovo dvostruko veća visina od visine skakaonica koje se koriste za skokove u vodu na Olimpijadi, s tim da puma nema bazen pun vode pod sobom. No unatoč tome, ova se mačka tako spretno nađe na zemlji da je spremna odmah u skoku odjuriti dalje, kao da je skočila na trambulin.

“To je snažna i čudesna životinja”, kaže Kenneth Logan, biolog koji se bavi proučavanjem divljih životinja. “Kad saznate kako preživljavaju ove mačke, počnete ih izrazito cijeniti.” Zanimljiva je činjenica kako steknete dojam da se praktički svuda nalaze — a onda opet kao da ih nigdje nema.

Gotovo svuda, a ipak nevidljive

Kad su prvi doseljenici pristigli u Novi svijet, pume su krstarile čitavim kontinentom, od Atlantskog do Tihog oceana. Živjele su i u planinama, i u močvarama, i u prerijama, i u prašumama. No, iako su lovci i farmeri sada u mnogim dijelovima Sjeverne Amerike istrijebili pume, ona je još uvijek pravi predstavnik američkih mačaka, skitajući se još uvijek od Kanade do rubnih dijelova Južne Amerike. Ako mjerite uspjeh neke životinje po njenoj geografskoj raširenosti i raznolikosti njenog staništa, onda je puma danas najuspješniji autohtoni američki sisavac. U čemu leži tajna njenog uspjeha?

Puma je dobro opremljena za preživljavanje. Ima jak želudac i služi se raznim metodama lova. Može se priviknuti na gotovo bilo kakvu mjesnu vrstu hrane. “U stanju je ubiti i odvući životinju koja je pet puta veća od nje, no isto se tako može hraniti skakavcima, ako ničeg drugog nema u blizini”, kaže jedan veterinar koji je ispitao sadržaj želuca nekoliko puma koje su bile ubijene u Brazilu. “Kad je riječ o hrani, puma je manje izbirljiva od bilo koje druge vrste mačke.”

Različita hrana zahtijeva i različite vještine lova. Da bi uhvatila, recimo, pticu, potrebna joj je drugačija taktika od one za obaranje jelena. Kako to puma čini? U brazilskoj šumi uz Atlantski ocean, tinamua privlači oponašajući pjev te ptice. “Ona ga savršeno oponaša”, kaže jedan promatrač. “Tinamu se javi svega nekoliko puta, no puma uporno ponavlja zvižduk — desetak ili dvadesetak puta.” I na kraju ga uspijeva privući. Tinamu misli da je bučni mužjak upao u njegov teritorij, pa odlučuje da se pojavi i suoči sa svojim protivnikom — što je kobna odluka.

Bez obzira na to tragate li za pumom u Sjevernoj, Srednjoj ili Južnoj Americi, ona uspijeva većinu vremena ostati neprimijećena — ona je poput zraka, sveprisutna ali nevidljiva. Pridjevi koje istraživači koji se bave pumama najčešće koriste jesu “tajnovita, neuhvatljiva i oprezna”. Nakon što je ubio oko 70 puma jedan je lovac priznao da “nikad nije vidio nijednu od svojih žrtava prije nego što bi je psi natjerali na drvo”. Ne čudi što su je frustrirani istraživači nazvali mačkom koja je “izluđujuće neuhvatljiva”!

Mačka s mnogo imena

No, ovu pravu predstavnicu američkih mačaka ne samo da je teško uočiti već ju je teško i opisati. Puma, navodi The Guinness Book of Animal Records, “ima više imena nego bilo koji drugi sisavac u svijetu”. Pored 40 čudnih imena poznatih u engleskom, “ima također najmanje 18 domaćih južnoameričkih i još 25 domaćih sjevernoameričkih imena”.

Ime puma, koje najčešće koriste zoolozi, dolazi iz kečuanskog jezika iz Perua. Srebrni lav, pantera i kuguar još su neka od imena koje nosi ova mačka.

Dr. Faiçal Simon, direktor Zoološkog vrta u São Paulu i stručnjak za pume, primijetio je sljedeće: “Pumino ponašanje i fizičke sposobnosti gotovo nimalo ne sliče ponašanju i sposobnostima koji su svojstveni drugim velikim mačkama.” Ona je doista drugačija vrsta mačke, koja varira u veličini i boji. Čak 30 podvrsta pume poznato je širom Sjeverne i Južne Amerike, a od toga 6 podvrsta u Brazilu.

Da li bi se pumu trebalo istrijebiti?

Mnogim rančerima iz Brazila i drugih zemalja koji se bave uzgojem stoke, puma je štetočina koju bi na prvi pogled trebalo ustrijeliti. No da li puma doista zaslužuje reputaciju serijskog ubojice stoke? “Ako ima dovoljno divljih životinja, puma će rijetko ubijati stoku”, objašnjava dr. Simon. “Tih nekoliko slučajeva koji se dogode sigurno ne mogu opravdati sustavno istrebljivanje ove životinje. Ustvari, time što rančeri ustreljuju pume, sami sebi nanose štetu.” Na koji način?

Naprimjer, u brazilskom Pantanalu, močvari koja zauzima područje veće od Južne Koreje, gdje bezbroj goveda slobodno luta, rančeri ubijaju pume. Posljedica toga, kaže dr. Simon, jest ta da populacija pasanaca — pumine omiljene hrane u tom području — rapidno raste. Pasanci su sisavci s oklopom veličine zeca za koje je karakteristično da kopaju rupe. Kako nema puma u blizini, pasanci pantanalske pašnjake pretvaraju u polja smrti. Kako?

Pa, stoka zakorakne u rupu, slomi nogu i ugine. “Zbog toga što su poubijali pume, ovi rančeri sada gube više stoke nego prije”, kaže dr. Simon. “To je samo još jedan primjer što se događa kad se čovjek miješa u prirodu.”

Sve veći broj ljudi u Sjevernoj i Južnoj Americi želi zaštititi pumu. Zato su vlasti u nekim dijelovima Sjeverne Amerike donijele zakone u korist pume, kojima se regulira lov i štite staništa ove mačke.

Zahvaljujući takvoj akciji puma se sada ponovno vraća u svoja stara staništa na zapadu Sjedinjenih Država. Istina, nisu svi sretni zbog toga, ali mnogi jesu. Časopis Smithsonian zapaža da je puma “u relativno kratkom periodu doživjela izvanrednu preobrazbu (...) iz štetočine u vrlo poželjnu životinju”.

Za pumom čeznu i ljubitelji prirode i lovci. Za ljubitelje prirode ova je mačka uzvišen simbol divljine, no za lovce je i dalje samo trofej. Pitanje je samo koliko još dugo može biti i jedno i drugo?

[Bilješka]

[Okvir na stranici 26]

“Spremnost na suživot”?

Zahvaljujući zakonima koji pumu, ili kuguara, štite, na zapadu Sjedinjenih Država ne samo da se populacija puma uvelike povećala već su i sukobi između puma i ljudi postali učestaliji. Uzrok je očit: Sve veći broj ljudi naseljava se na rubnim dijelovima divljine — na pumino područje — čime ugrožavaju svoju sigurnost. Pa i pored toga, puma još uvijek rijetko napada ljude.

Istraživači su u Sjedinjenim Državama i Kanadi dokumentirali 65 slučajeva napada pume na ljude od 1890. naovamo — što je u prosjeku 3 napada u svakih pet godina. Od ovih 65 napada, možda je 10 slučajeva završilo fatalno. Za razliku od toga, svake godine samo u Sjedinjenim Državama oko 40 ljudi umre od uboda pčele.

“S obzirom na prilike koje im stoje na raspolaganju”, zapaža biolog Kevin Hansen, koji se bavi proučavanjem divljih životinja, “kuguari zaista iznenađujuće rijetko napadaju ljude, što ukazuje na njihovu ogromnu spremnost na suživot, barem kad su ljudi u pitanju.”

[Zahvala na stranici 25]

Slike: Ljubaznošću São Paulo Zooa