Viktorijino jezero — afričko veliko kontinentsko more
Od dopisnika Probudite se! iz Kenije
DUBOKO u srcu Afrike jedan se osamljeni Englez 1858. probijao kroz divlji i neistraženi kraj. Putujući u društvu samo nekoliko afričkih nosača i opterećen bolešću, iscrpljenošću i neizvjesnošću, poticao je svoje ljude da nastave put. John Hanning Speke tragao je za dragocjenošću koju je bilo teško pronaći — za izvorom Nila.
Motiviran pričama o nekoj velikoj kontinentskoj vodenoj masi, koju su arapski trgovci robljem nazivali Ukerewe, Speke se probijao kroz naizgled beskrajnu šikaru. Nakon 25 dana pješačenja, ova je mala grupa putnika naposljetku bila nagrađena jednim veličanstvenim prizorom. Dokle god im je pogled sezao pred njima se pružalo jedno veliko kontinentsko more, zapravo slatkovodno jezero. Speke je kasnije napisao: “Više uopće nisam sumnjao da je jezero koje se nalazilo preda mnom rodilo tu fascinantnu rijeku, čiji je izvor bio predmet silnih spekulacija i cilj brojnih istraživača.” Speke je svojem otkriću dao ime u čast tadašnje engleske kraljice — Viktorije.
Izvor Nila
Jezero koje još uvijek nosi to ime danas je poznato kao drugo najveće slatkovodno jezero na svijetu — od njega je veće jedino jezero Superior u Sjevernoj Americi. Poput divovskog ogledala koje se ljeska na ekvatorskom suncu, mirna i staklasta površina Viktorijinog jezera zauzima prostor od 69 484 četvorna kilometra. Jezero se pruža između istočnog i zapadnog kraka Velike rasjedne doline, najvećim dijelom smješteno je u Tanzaniji i Ugandi a graniči s Kenijom, dok njegovim sjevernim rubom prolazi ekvator.
Tanzanijska rijeka Kagera najveća je rijeka koja utječe u jezero, a njene se vode slijevaju s ruandskog gorja. Međutim, glavninu vode koja dospijeva u Viktorijino jezero čini kišnica koja se sakuplja s golemog okolnog slijeva, područja čija površina iznosi preko 200 000 četvornih kilometara. Jedino mjesto na kojem voda istječe iz jezera nalazi se kod Jinje, u Ugandi. Odatle voda žurno teče na sjever i stvara Bijeli Nil. Premda Viktorijino jezero nije jedini izvor rijeke Nila, služi joj kao veliki spremnik za vodu koji omogućava stalni dotok slatke vode i održava život čitavim tokom dok ne dođe do Egipta.
Život na jezeru
Čamac na jedra klizi površinom jezera, a njegovo napeto bijelo jedro podsjeća na jedno uspravljeno leptirovo krilo. Dnevni vjetrovi koji se podižu s okolnog tla pokreću to maleno plovilo i otpuhuju ga na sredinu jezera. U podne vjetar mijenja smjer i tjera ga natrag odakle je došlo. Ribari s tog jezera plove na taj način već tisućama godina.
Uz obale Viktorijinog jezera nalaze se sela i zaselci sa smeđim krovovima pokrivenim slamom. Seljanima koji žive uz Nil riba je osnovna namirnica, tako da im jezero predstavlja izvor svagdašnje hrane. Ribaru dan počinje prije zore. Muškarci izbacuju iz svojih čamaca vodu koja je ušla kroz dno i isplovljuju na pučinu nad kojom se uzdiže magla. Jednoglasno pjevajući, veslaju prema dubljim vodama i razapinju pohabana jedra. Žene s obale gledaju kako čamci nestaju negdje na horizontu. Ubrzo kreću natrag, budući da ih čeka mnogo posla.
Dok se djeca prskaju i igraju u plićaku, žene peru odjeću i iz jezera grabe vodu za piće. Posao na obali konačno su privele kraju. Žene na glavi nose precizno namještene glinene posude s vodom, bebe su im vezane na leđima, a u objema rukama nose košare s opranim rubljem i polako idu kući. Tamo uređuju malene povrtnjake zasađene kukuruzom i grahom, sakupljaju drvo za loženje i vrše popravke na zemljanim domovima koristeći mješavinu kravljeg izmeta i pepela. Nešto dalje uz obalu, žene vješto pletu vlakna sisal-konoplje, izrađujući čvrstu užad i prekrasne košare. Udarci sjekire odjekuju zrakom dok nekoliko muškaraca izrađuje čamac dubeći jedno ogromno deblo.
U sumrak žene ponovo upiru pogled u tu ogromnu slatkovodnu masu. Vrhovi bijelih jedara na horizontu navijestit će povratak muškaraca. One se tome raduju i jedva čekaju da vide svoje muževe i ribu koju će oni donijeti.
Duž čitave obale jezera i na svim njegovim otocima u ove male društvene zajednice stižu posjetitelji koji im donose poruku mira. Pješice ili u čamcima, dolaze do svakog sela i zaselka. Ljudi su ponizni i žele ih slušati. S naročitim uzbuđenjem čitaju biblijsku literaturu koja je tiskana na njihovim materinjim nilotskim i bantu jezicima.
Vodene životinje
U Viktorijinom jezeru živi preko 400 vrsta riba, a neke od njih ne nalazimo nigdje drugdje u svijetu. Najraširenija je riba po imenu šareni grgeč. Te živobojne ribice imaju živopisna imena kao što su “plamena”, “ružičasti tračak” i “Kisumuova žablja usta”. Neki šareni grgeči štite svoje mlade na neobičan način. Kad zaprijeti opasnost, majka riba širom rastvara usta i njeno se sićušno potomstvo žurno sklanja u tu otvorenu šupljinu. Nakon što prođe opasnost, ona ih opet jednostavno ispljune i mladi nastavljaju sa svojim uobičajenim aktivnostima.
U Viktorijinom jezeru žive razne vrste divnih vodenih ptica. Gnjurci, kormorani i indijske zmijovrate rone i vješto nabadaju ribu na svoj oštar kljun. Ždralovi, čaplje, rode i žličarke gacaju po plićacima, zastajući nepomično na pola koraka, strpljivo čekajući da neka neoprezna riba dopliva dovoljno blizu da je mogu dohvatiti. Iznad njih pelikani u jatima kruže zrakom poput jedrilica s velikim trupom. Kad plivaju u grupama, okružuju jata riba i potom ih hvataju, služeći se svojim neobično velikim košarastim kljunovima. Prevlast na nebu ima orao ribar, sa svojim snažnim krilima. Polijećući s grane jednog drveta koje se uzdiže visoko nad vodom, obrušava se u energičnom kliznom letu, dok mu vjetar fijuče kroz čvrsto krilno perje, a potom bez po muke grabi ribu s površine jezera. Živobojne ptice pletilje gnijezde se u gustom šibljaku papirusovih trski koje obrubljuju jezero, a malo dalje uz obalu, u šumama akacije, može se čuti melankolični zov kljunorošca.
U jutarnjim i večernjim satima odjeci dubokog potmulog glasanja vodenkonjâ šire se daleko po pučini mirnog jezera. Oko podneva vodenkonji spavaju uz rub jezera, nalik glatkim sivim kamenim gromadama koje su dopola uronjene u plićak. Ljudi koji žive uz jezero uvijek su na oprezu kad je riječ o opasnom nilskom krokodilu. Nekolicina tih strašnih gmazova još uvijek živi u udaljenijim dijelovima Viktorijinog jezera, premda je većinu njih čovjek istrijebio.
Ugrožene vode
Afričko stanovništvo doživjelo je eksplozivan porast od vremena kad je John Speke prvi put ugledao Viktorijino jezero. U priobalnom području tog jezera danas živi preko 30 milijuna ljudi koji ne bi mogli živjeti bez njegove slatke vode. Nekad su se ribari služili tradicionalnim metodama ribarenja. Opremljeni pletenim zamkama za ribe, mrežama od papirusa, udicama i harpunima, lovili su onoliko ribe koliko im je bilo potrebno. Danas, kad se počelo koristiti mreže potegače i najlonske mreže stajaćice, koje se mogu jako daleko rastegnuti te mogu pokupiti na tone ribe iz dubljih voda, izlovljavanje ugrožava ekološku stabilnost jezera.
Unošenje egzotičnih ribljih vrsta ugrozilo je ekološku ravnotežu, uslijed čega su nastali problemi u tamošnjem ribolovu. Nevolje tog jezera povećava i vodeni hijacint, plutajući korov koji ima prekrasne ljubičaste cvjetove. Korov je donesen iz Južne Amerike i raste tolikom brzinom da je zakrčio velike dijelove jezerskih obala i uvala, tako da teretni brodovi, putnički trajekti i čamci domaćih ribara ne mogu pristajati na plažama i u pristaništima. Deforestizacija okolnog područja, ispuštanje otpadnih voda u jezero i industrijalizacija, sve su to faktori zbog kojih se budućnost jezera dovodi u pitanje.
Hoće li Viktorijino jezero opstati? O tom se pitanju vode rasprave, a nitko ne zna pouzdano kako će biti riješeni mnogi problemi tog jezera. Međutim, Viktorijino je jezero prirodna osobitost Zemlje koja će vjerojatno krasiti Zemlju još dugo nakon što Božje Kraljevstvo ukloni one koji “zemlju uništavaju” (Otkrivenje 11:18, NW). Tada će ljudi moći do u vječnost razmišljati o ljepoti tog afričkog velikog kontinentskog mora.
[Okvir/slika na stranici 18]
Riba koja proždire jezero
Masna je, proždrljiva, brzo se razmnožava i zna narasti do otprilike 180 centimetara u dužinu. O čemu je riječ? O Latesu niloticusu! Ova ogromna i proždrljiva riba, obično poznata pod imenom nilski grgeč, unijeta je u vode Viktorijinog jezera 1950-ih i pokazala se kao prava ekološka katastrofa. U roku od 40 godina uspjela je uništiti gotovo polovicu od 400 domaćih ribljih vrsta tog jezera. To je masovno istrebljenje ugrozilo izvor hrane milijuna žitelja tog kraja, kojima sitnije tilapije, šareni grgeči i druge domaće ribe trebaju za prehranjivanje obitelji. Ove sitne ribe ujedno se brinu o čistoći jezera. Neke od njih hrane se pužem koji uzrokuje jezivu bolest bilharcijazu, pomažući tako u obuzdavanju bolesti. Druge se hrane algama i ostalim vodenim biljem, čiji je rast sada izmakao kontroli. Taj nekontrolirani rast doveo je do procesa takozvane eutrofikacije, kod koje raspadanje gnjile vegetacije uzrokuje nestajanje kisika iz vode. Budući da se smanjio broj domaćih riba koje čiste taj nered, porastao je broj “mrtvih zona”, područja vode u kojoj nema kisika, što dovodi do ugibanja još većeg broja riba. Kako ima sve manje ribe za jelo, nezasitni nilski grgeč okrenuo se jednom novom izvoru hrane — svom vlastitom podmlatku! Ta riba koja proždire jezero sada prijeti da će proždrijeti samu sebe!
[Karta na stranici 15]
(Vidi publikaciju)
UGANDA
KENIJA
TANZANIJA
VIKTORIJINO JEZERO
[Slika na stranici 15]
Svjedočenje na obalama Viktorijinog jezera
[Slika na stranici 16]
Pletilja
[Slika na stranicama 16 i 17]
Pelikani
[Slika na stranici 17]
Bijela čaplja
[Slika na stranicama 16 i 17]
Nilski krokodil
[Slika na stranicama 16 i 17]
Siva čaplja stoji na vodenkonju