Voditi sadržajan život unatoč tome što nemate ruku ili nogu

“PLANINAR je ponovno na vrhu.” Tako su pisale jedne novine kad se Tom Whittaker popeo na vrh Mount Everesta. Mnogi su se i prije njega popeli na taj visoki planinski vrhunac, ali on je bio prvi čovjek bez noge kojemu je to uspjelo! Tom Whittaker je u prometnoj nesreći ostao bez stopala. No umjetno stopalo, odnosno proteza, omogućilo mu je da se ponovno bavi svojim sportom. Slična pomagala omogućavaju još tisućama ljudi koji nemaju ruku ili nogu da vode vrlo sadržajan život. Ustvari, više nije neobično vidjeti ljude kojima je amputirana ruka ili noga kako trče, igraju košarku ili voze bicikl.

Rane verzije umjetnih nogu i ruku bile su drveni kolci i željezne kuke. No pomagala su se usavršavala budući da su ratovi osakatili tisuće ljudi. Ne čudi onda što se jednom vojnom kirurgu — Francuzu Ambroiseu Paréu, koji je živio u 16. stoljeću — pripisuje da je uveo prvu generaciju proteza koje s pravom nose to ime. U današnjim se protezama koriste hidraulika, sofisticirani koljeni zglobovi, stopala od elastičnih karbonskih vlakana, silikon, plastične mase i drugi proizvodi visoke tehnologije koji mnogim ljudima omogućavaju da njihov hod i pokreti budu prirodniji nego što se ikad prije mislilo da je moguće te da ih mogu izvoditi bez smetnji. Razvoj mikroelektronike omogućuje da pokreti umjetnih ruku i šaka budu prirodniji. Pored toga, postignut je napredak i u izgledu proteza. Suvremeni umjetni udovi imaju prste, a neki su čak napravljeni tako da izgleda kao da imaju žile. Ustvari, jedna manekenka koja je uslijed raka ostala bez noge dobila je protezu koja izgleda tako prirodno da je mogla nastaviti svoju karijeru.

Važan je način razmišljanja

No, Ellen Winchell, stručnjak na polju mentalnog zdravlja, upozorava: “Kad osobno proživite gorko iskustvo kao što je amputacija, pred vama stoji ozbiljan izazov na svakom području života — fizičkom, emocionalnom, mentalnom i duhovnom.” Uzmite za primjer Williama, koji je ostao bez noge zbog gangrene koja je nastupila nakon jedne povrede. On kaže: “Jedan od ključnih faktora za nadvladavanje bilo kojeg izazova u životu naš je način razmišljanja. To što sam invalid nikad nisam smatrao zaprekom. Umjesto toga, zadržao sam pozitivno gledište u vezi s nazadovanjem bilo kakve vrste koje sam doživio od nesreće.” Ellen Winchell, koja je i sama invalid, slaže se s njim, govoreći da ljudi s pozitivnim stavom imaju više izgleda da će se bolje prilagoditi životu bez ruke ili noge od onih koji su pesimisti. Kao što kaže Biblija, “srce veselo pomaže kao lijek” (Priče Salamunove 17:22).

Za Probudite se! vođen je razgovor s nekoliko kršćana koji su se dobro prilagodili na život bez ruke ili noge. Većina njih savjetuje ljudima koji nemaju ruku ili nogu da ne budu previše zaokupljeni sami sobom niti da svoju invalidnost drže u tajnosti. “Više bi me smetalo kad bi drugi imali osjećaj da je to jedna od onih stvari o kojima se ne razgovara”, rekao je Dell, koji nema potkoljenicu. “Po mom mišljenju, to svakoga samo dovodi u neugodnu situaciju.” Neki stručnjaci preporučuju da ako nemate desnu ruku, pri upoznavanju s nekim, prvi priđete i pružite lijevu ruku kako biste se rukovali. I ako vas netko nešto pita o protezi, recite mu. Time što se ne osjećate neugodno pomažete drugim ljudima da se opuste. Razgovor će obično brzo skrenuti na neke druge teme.

Postoji “vrijeme smijehu” (Propovjednik 3:4b). Jedna žena koja je ostala bez ruke kaže: ‘Iznad svega, sačuvajte smisao za humor! Uvijek moramo imati na umu da naš stav o sebi samima uvelike određuje kakav će stav prema nama imati oni koji nas okružuju.’

“Vrijeme plaču”

Nakon što je ostao bez noge, prva Dellova reakcija bila je: “To je to. Gotov sam.” Florindo i Floriano iz Angole zbog kopnenih su mina ostali invalidi. Florindo kaže da je plakao tri dana i tri noći. Floriano je, poput njega, vodio rat sa svojim osjećajima. “Imao sam samo 25 godina”, piše on. “Jednoga dana mogao sam sve, a sljedećeg se dana nisam mogao ni ustati. Bio sam depresivan i obeshrabren.”

Postoji “vrijeme plaču” (Propovjednik 3:4a). Sasvim je prirodno proći kroz razdoblje tuge kad pretrpite neki ozbiljan gubitak. (Usporedite Sudije 11:37; Propovjednik 7:1-3.) “Da biste izašli iz razdoblja tuge, najprije morate proći kroz njega”, piše Ellen Winchell. Često je od velike pomoći ako nekoj osobi koja zna slušati kažemo što osjećamo (Priče Salamunove 12:25). No tuga ne traje zauvijek. Neki pojedinci nakon šoka zbog toga što su ostali bez ruke ili noge možda privremeno doživljavaju nagle promjene raspoloženja, skloniji su kritiziranju, tjeskobniji su ili povučeniji. Međutim, ti se osjećaji obično smire. Ako se ne smire, može se pojaviti klinička depresija — bolest koja obično zahtijeva medicinsku intervenciju. Članovi obitelji i prijatelji trebaju paziti tako da mogu primijetiti bilo koji znak da voljena osoba treba takvu pomoć.a

W. Mitchell, kojemu su paralizirane obje noge, piše: “Svima su nam potrebni ljudi kojima je stalo do nas. Čovjek može podnijeti gotovo sve ako je okružen prijateljima i članovima obitelji, dok naprotiv čak i samo manje nazadovanje može iz ravnoteže izbaciti osobu koja se u životu pokušava boriti sama. A prijateljstva ne nastaju sama od sebe, potrebno je poduzeti inicijativu da ih se započne, a potom ih gajiti, ako ne želimo da uvenu.” (Usporedite Priče Salamunove 18:24.)

Sadržajan život, iako bez ruke ili noge

Usprkos svojoj invalidnosti, mnogi ljudi koji nemaju ruku ili nogu vode sadržajan život. Uzmimo za primjer Russella koji se rodio bez lijeve potkoljenice. U dobi od 78 godina još uvijek redovito vježba i živi sadržajnim životom, iako pri hodanju sada koristi štaku. Veseo po prirodi, Russell nam je otkrio da je njegov dugogodišnji nadimak Srećko.

Douglas, koji je u drugom svjetskom ratu ostao bez noge, hoda uz pomoć suvremene proteze. Budući da je Jehovin svjedok, s radošću je šest godina služio kao opći pionir, odnosno punovremeni evangelizator. A sjećate li se Della, koji je nakon što je ostao bez noge mislio da je gotovo s njegovim životom? I on kao pionir živi životom koji ga ispunjava, a usto je u mogućnosti da se sam izdržava.

No, kako u siromašnim ili ratom rastrganim zemljama žive oni koji su ostali bez ruke ili noge? Svjetska zdravstvena organizacija navodi: “Realnost današnjice je ta da samo mali postotak invalida dobije pomoć.” Mnogi se pri hodu moraju oslanjati na štapove ili primitivne štake. Pa ipak, pomoć ponekad stoji na raspolaganju. Floriano i Florindo, žrtve kopnenih mina u Angoli, dobili su proteze preko Međunarodnog crvenog križa i švicarske vlade. Floriano radosno služi kao sluga pomoćnik u skupštini Jehovinih svjedoka, a Florindo služi kao starješina i punovremeni evangelizator.

Jedno udruženje koje vodi brigu o invalidima uviđa u čemu je stvar kad kaže: “Hendikepirani su samo oni koji izgube hrabrost!” Zanimljivo je da Biblija igra važnu ulogu u tome da invalidima ulije hrabrost. “Biblijska istina, koju sam upoznao tijekom svog oporavka, pružila mi je ogromnu pomoć”, kaže Dell. Slično tome, Russell kaže: “Biblijska nada uvijek mi je pomogla u nevoljama.” Koju nadu Biblija zapravo pruža onima koji su ostali invalidi?

[Bilješka]

[Okvir na stranici 8]

Fantomska bol

Fantomski doživljaj udova označava stvarni osjećaj da je amputirani ud još uvijek na svom mjestu. To je normalan osjećaj koji nakon operacije imaju ljudi kojima je amputiran neki dio tijela i on je tako stvaran da se u jednom priručniku za ljude koji su doživjeli amputaciju kaže: “Pazite na fantomski doživljaj kad bez proteze ustajete iz kreveta ili sa stolice. Uvijek pogledajte dolje kako biste se podsjetili na to da nemate nogu.” Jedna pacijentica koja je ostala bez obje noge željela je ustati kako bi se sa svojim liječnikom rukovala, ali je umjesto toga pala na pod!

Još jedan problem jest fantomska bol. To je stvarna bol za koju se čini kao da dolazi iz amputirane ruke ili noge. Jačina, vrsta i trajanje fantomske boli razlikuju se od osobe do osobe. Srećom, i fantomski doživljaj i fantomska bol obično jenjavaju s vremenom.

[Slika na stranici 6]

Suvremene proteze unose više radosti u život mnogih invalida

[Zahvala]

Fotografija: Ljubaznošću RGP Prostheticsa

[Slika na stranici 7]

Tuga je normalna reakcija koja se javlja pri ozbiljnom gubitku

[Slika na stranici 8]

Mnogi invalidi vode sadržajan život