Što možemo naučiti iz prošlosti?

POVJESNIČARI se često pitaju kako i zbog čega su se određeni događaji zbili. Naprimjer, iz povijesti saznajemo da je Rimsko Carstvo propalo. No zbog čega je propalo? Je li uzrok tome bila korupcija ili težnja za užicima? Je li upravljanje tako velikim carstvom postalo pretežak zadatak, a održavanje vojske preskupo? Ili je Rim naprosto stekao previše moćnih neprijatelja?

U novije je vrijeme komunizam u Istočnoj Evropi, na koji se svojevremeno gledalo kao na prijetnju Zapadu, pao naizgled preko noći u jednoj zemlji za drugom. No zašto se to dogodilo? I kakve se pouke treba izvući iz tih događaja? To su neka pitanja na koja povjesničari nastoje pronaći odgovor. No u kojem omjeru osobni stavovi utječu na njihovu prosudbu dok pokušavaju doći do tih odgovora?

Povjesničari su više nalik detektivima nego znanstvenicima. Oni istražuju, ispituju i provjeravaju točnost zabilježenih događaja iz prošlosti. Teže za istinom, no cilj im je često nejasan. To je dijelom zbog toga što je njihov rad uvelike usredotočen na ljude, a povjesničari ne mogu čitati misli — naročito ne misli mrtvih ljudi. Povjesničari isto tako mogu imati neke unaprijed stvorene predodžbe i predrasude. Stoga je ponekad i najbolje djelo tek puka interpretacija — proizašla iz piščevog kuta gledanja.

Naravno, to što povjesničar ima svoje gledište ne znači automatski da rezultati njegovog rada nisu točni. Izvještaji zapisani u biblijskim knjigama Prvoj i Drugoj Samuelovoj, Prvoj i Drugoj Kraljevima te u Prvoj i Drugoj Dnevnika uključuju paralelne izvještaje koje je pisalo pet različitih osoba, no ipak se može vidjeti da ne sadrže nikakva pažnje vrijedna proturječja ili krive informacije. Isto se može reći i za četiri Evanđelja. Mnogi biblijski pisci čak su zabilježili svoje osobne propuste i nerazborite postupke — što se rijetko sreće u svjetovnim djelima (4. Mojsijeva 20:9-12; 5. Mojsijeva 32:48-52).

Pored mogućih predrasuda postoji još jedan važan činilac koji treba uzeti u obzir prilikom čitanja povijesnih izvještaja, a to je motiv pisca. “Svaki povijesni izvještaj koji potječe od osobe koja je imala vlast u rukama ili težila za njom ili pak od njenih prijatelja, mora se uzeti s krajnjom rezervom”, kaže Michael Stanford u djelu A Companion to the Study of History. Sumnja da se radi o neispravnim motivima očita je i u povijesnim djelima u kojima se prikriveno ili čak otvoreno izaziva simpatije prema nacionalizmu ili patriotizmu. Nažalost, takvo se nešto može naći i u školskim udžbenicima. U jednoj je zemlji vlada izdala odredbu u kojoj se otvoreno kaže da je svrha poučavanja o povijesti “jačanje nacionalističkih i domoljubnih osjećaja u srcima ljudi (...) jer je poznavanje prošlosti nacije jedan od najvažnijih činilaca koji potiču na odanost domovini”.

Ponekad povijest nije samo neobjektivno prikazana već je i namjerno iskrivljena. Primjerice, u bivšem Sovjetskom Savezu “ime Trocki izbačeno je iz svih spisa, pa su nestali svi činjenični dokazi o postojanju tog partijskog komesara”, stoji u knjizi Truth in History. Tko je bio Trocki? Jedan od vođa ruske boljševičke revolucije, po važnosti odmah do Lenjina. Nakon Lenjinove smrti Trocki se sukobio sa Staljinom, isključen je iz Komunističke partije, a kasnije i ubijen. Njegovo ime čak je odstranjeno iz sovjetskih enciklopedija. Takvo iskrivljivanje povijesti, u kojem se ide tako daleko da se čak spaljuje nepoželjne knjige, redovita je praksa u mnogim diktatorskim režimima.

No iskrivljivanje povijesti stari je običaj koji potječe barem iz vremena Egipta i Asirije. Ponosni i tašti faraoni, kraljevi i carevi pobrinuli su se da iza sebe ostave laskavo povijesno nasljeđe. Tako se njihove uspjehe kao po nekom pravilu preuveličavalo, dok se sve što je bilo neugodno ili sramotno, kao primjerice vojni poraz, umanjivalo, zaboravljalo ili se ponekad čak o tome nije ni izvještavalo. Izrazitu suprotnost tome predstavlja izraelska povijest zabilježena u Bibliji, u kojoj se spominju i propusti i hvalevrijedne osobine kraljeva i drugih ljudi.

Kako povjesničari provjeravaju točnost starih zapisa? Uspoređujući ih sa starim poreznim spisima, zakonicima, oglasima za dražbe na kojima se prodavalo robove, poslovnim i privatnim pismima i pisanim dokumentima, napisima na ostacima lončarije, brodskim dnevnicima te predmetima pronađenim u grobnicama i grobovima. Ovakva raznolikost podataka često baca dodatno ili drugačije svjetlo na službene zapise. Tamo gdje nedostaje informacija ili postoje određene sumnje, pošteni će povjesničari obično to priznati, mada usto mogu ponuditi i svoje vlastite teorije kako bi popunili te praznine. U svakom slučaju, mudri čitaoci koji žele objektivnu interpretaciju zavirit će u više različitih izvora.

Usprkos svim izazovima s kojima se povjesničar suočava, njegov je rad itekako koristan. Jedna povijesna knjiga objašnjava: “Mada ju je teško pisati, (...) povijest svijeta nam je važna, čak neophodna.” Pored toga što nam omogućava da zavirimo u prošlost, povijest nam može pomoći da bolje razumijemo stanje u kojem se danas nalaze ljudi. Naprimjer, ne treba nam dugo da otkrijemo kako su ljudi starog doba imali iste osobine kao i ljudi današnjeg vremena. Ove osobine koje uvijek iznova dolaze do izražaja značajno su utjecale na povijest, zbog čega je možda i nastala izreka da se povijest ponavlja. No je li ta izreka na mjestu?

Možemo li na temelju prošlosti točno predvidjeti budućnost? Istina je da se određeni događaji uvijek iznova ponavljaju. Primjerice, bivši američki ministar vanjskih poslova Henry Kissinger rekao je: “Svaka civilizacija koja je postojala na kraju je propala.” Dodao je: “Povijest je priča o promašenim nastojanjima i neostvarenim težnjama. (...) Stoga se svaki povjesničar mora saživjeti s neumitnošću tragedije.”

Ne postoje dva carstva koja su propala na jednak način. Babilon je pao preko noći kad su ga 539. pr. n. e. napali Medijci i Perzijanci. Grčka se nakon smrti Aleksandra Velikog raspala na više kraljevstava, da bi se konačno pokorila Rimu. Međutim, propast Rima ostaje sporna. Povjesničar Gerald Schlabach pita: “Kada je Rim pao? Je li uopće pao? U 5. i 6. stoljeću n. e. neke su se promjene doista zbile u zapadnoj Evropi. No mnogo toga ostalo je isto.”a Posve je jasno da se neki aspekti povijesti ponavljaju, no neki ne.

Jedna pouka koja se stalno ponavlja kroz povijest je pouka o promašaju ljudske vladavine. Ljudska sebičnost, kratkovidnost, pohlepa, korupcija, nepotizam i naročito neobuzdana žudnja za stjecanjem i očuvanjem moći stalno su kroz sve vjekove kvarili nastojanja da se ostvari dobra vladavina. Stoga je povijest prepuna izvještaja o utrkama u naoružanju, propalim pregovorima, ratovima, socijalnim nemirima i nasilju, o nepoštenoj podjeli imovine te o propalim ekonomskim sustavima.

Primjerice, zapazite što se u djelu The Columbia History of the World govori o utjecaju zapadne civilizacije na ostatak svijeta: “Nakon što su Kolumbo i Cortés probudili svijest zapadnih Evropljana o mogućnostima koje im se pružaju, žudnja za obraćanjem ljudi na svoju vjeru, zaradom i slavom ovladala je njima, te se zapadna civilizacija, uglavnom silom, proširila gotovo po čitavoj kugli zemaljskoj. Opremljeni neutaživim nagonom za osvajanjem novih teritorija i nadmoćnim oružjem, osvajači su uspjeli ostali dio svijeta protivno njegovoj volji pripojiti velikim evropskim silama. (...) Narodi tih kontinenata [Afrike, Azije te Sjeverne, Srednje i Južne Amerike] bili su, kratko rečeno, žrtve okrutnog, neumoljivog iskorištavanja.” Kako li su samo točne riječi zapisane u Bibliji, u Propovjedniku 8:9: ‘Čovjek vlada nad čovjekom na njegovo zlo.’

Možda je upravo ova žalosna povijesna istina potaknula jednog njemačkog filozofa da kaže kako se iz povijesti jedino može naučiti to da čovjek nije ništa naučio iz nje. U Jeremiji 10:23 stoji: “Put čovječji nije u njegovoj vlasti niti je čovjeku koji hodi u vlasti da upravlja koracima svojim.” Ova nesposobnost upravljanja svojim koracima posebno bi nas se danas trebala ticati. Zbog čega? Zbog toga što nas pogađaju problemi koji su po svojoj brojnosti i razmjeru koji su poprimili bez presedana. Kako ćemo onda izaći s njima na kraj?

Nikada prije u čitavoj povijesti čovječanstva nisu problemi kao što su nestajanje šuma, erozija tla, dezertifikacija, masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, stanjivanje ozonskog atmosferskog omotača, zagađenje, globalno zagrijavanje, odumiranje života u oceanima i vrtoglavi porast stanovništva istovremeno ugrožavali čitavu Zemlju.

“Još jedan izazov s kojim se suočavaju današnja društva je strahovita brzina kojom se odvijaju promjene”, stoji u knjizi Green History of the World. Ed Ayres, urednik časopisa World Watch, piše: “Suočavamo se s nečim što nijedno društvo dosad nije iskusilo, pa stoga zapravo i ne razumijemo o čemu se radi, čak i kad su pokazatelji više nego očiti. To ‘nešto’ za nas su strahovito brze i velike biološke i fizičke promjene u svijetu koji nas održava na životu.”

U vezi s ovim i sličnim problemima povjesničar Pardon E. Tillinghast navodi: “Pravci u kojima se kreće društvo postali su neusporedivo složeniji, a mnoge od nas muče strašne nedoumice. Kakvo vodstvo mogu povjesničari pružiti zbunjenim ljudima današnjeg doba? Gotovo nikakvo, čini se.”

Povjesničari se mogu naći u nedoumici kad trebaju odlučiti što učiniti ili savjetovati, no to zacijelo nije slučaj s našim Stvoriteljem. Ustvari, on je prorekao u Bibliji da će u posljednjim danima svijet zapasti u “kritična vremena s kojima se teško izlazi na kraj” (2. Timoteju 3:1-5). No Bog ide i korak dalje te čini nešto što povjesničari nisu u stanju — on ukazuje na rješenje ovog problema, što ćemo vidjeti u sljedećem članku.