“Okrijepit ću dušu umornu”

 1. Kojem se blagoslovu u novom svijetu posebno raduješ?

“NOVI SVIJET.” Kad čuješ taj izraz, pomisliš li odmah na neke vidljive blagoslove koje je Biblija prorekla — naprimjer na savršeno tijelo, obilje zdrave hrane, miroljubive životinje ili miran život u vlastitom domu? Vjerojatno bi mogao citirati biblijske retke na kojima se temelje takva očekivanja. No ne bismo smjeli zaboraviti jedan poseban blagoslov — dobro duhovno i emocionalno zdravlje. Bez toga nas svi drugi blagoslovi ubrzo više ne bi radovali.

2, 3. Na koji poseban blagoslov ukazuju Jeremijine knjige?

² Kad je davao Jeremiji proročanske objave o povratku Židova iz Babilona, Bog je ukazao na to kako će se oni tada osjećati, rekavši: “Ukrasit ćeš se defovima svojim i plesati s onima koji se smiju.” (Pročitaj Jeremiju 30:18, 19; 31:4, 12-14.) Potom je rekao nešto što nas može ohrabriti: “Okrijepit ću dušu umornu, nasitit ću svaku dušu klonulu.” U jednom drugom prijevodu to Božje obećanje glasi: “Učinit ću sve što je potrebno za one koji su iscrpljeni i sasvim ću okrijepiti dušu malodušnima” (Jer. 31:25; NET Bible).

³ Kakvo divno obećanje! Jehova je rekao da će okrijepiti one koji su izmoreni i obeshrabreni odnosno da će učiniti za njih sve što je potrebno kako bi im pomogao. A što Bog obeća, to i učini. Jeremijine knjige pružaju nam razlog da vjerujemo da će Jehova na sličan način pomoći i nama. Osim toga te nam knjige pomažu da razumijemo kako već danas možemo primiti ohrabrenje i s optimizmom gledati na život. Povrh toga one nam pokazuju kako mi možemo hrabriti druge i ‘krijepiti umorne duše’.

 4. Zašto možemo razumjeti kako se Jeremija osjećao?

⁴ To je obećanje sigurno djelovalo utješno na Jeremiju, a isto tako može djelovati i na nas. Zašto to možemo reći? Sjetimo se jedne misli spomenute u prvom poglavlju ove knjige — Jeremija je, kao i Ilija, “bio čovjek koji je imao iste osjećaje kao i mi” (Jak. 5:17, bilješka). Razmotrimo nekoliko razloga zbog kojih se Jeremija ponekad možda osjećao obeshrabrenim, a možda čak i potištenim. Dok ih budemo razmatrali, razmisli kako bi se ti osjećao kad bi se našao u sličnoj situaciji i zašto bi te neke okolnosti s kojima se suočavaš mogle obeshrabriti (Rim. 15:4).

 5. Što je moglo djelovati obeshrabrujuće na Jeremiju?

⁵ Naprimjer Jeremija je možda bio obeshrabren zbog onoga što je doživio od ljudi iz Anatota, grada u kojem je odrastao. To je bio levitski grad, koji se nalazio nekoliko kilometara sjeveroistočno od Jeruzalema. Jeremija je vjerojatno poznavao mnoge ljude iz tog grada, a možda je ondje imao i rođake. Isus je rekao da “prorok nema časti u svojem zavičaju”, a tako je bilo i s Jeremijom (Ivan 4:44). “Ljudi iz Anatota” nisu bili samo nezainteresirani za njegove objave i neuljudni prema njemu nego su jednom prilikom čak ‘tražili dušu njegovu’. Ratoborno su rekli: “Nemoj prorokovati u ime Jehovino, da ne pogineš od naše ruke.” Mora da mu je bilo teško čuti takve prijetnje od svojih susjeda, a možda i rođaka, koji su trebali biti na njegovoj strani (Jer. 1:1; 11:21).

 6. Ako nam se kolege na poslu ili drugi protive, kako nam može pomoći razmatranje onoga što je Jeremija doživio od “ljudi iz Anatota”?

⁶ Ako susjedi, vršnjaci u školi, kolege na poslu ili čak neki članovi obitelji vrše pritisak na nas, moglo bi nas utješiti ako razmotrimo što je Jehova učinio za Jeremiju. Bog je rekao da će se “razračunati” s ljudima iz Anatota koji su se protivili njegovom proroku. (Pročitaj Jeremiju 11:22, 23.) Jeremiji je to Božje obećanje sigurno pomoglo da nadvlada obeshrabrenje koje je možda osjećao zbog protivljenja ljudi iz svog grada. Kasnije je Bog ispunio svoju riječ i “nevolju doveo na ljude iz Anatota”. I mi možemo biti uvjereni u to da Jehova vidi sve što nam se događa (Psal. 11:4; 66:7). Budemo li se ustrajno držali biblijskih učenja i činili ono što je ispravno, možda ćemo nekima od onih koji nam se protive pomoći da izbjegnu nevolju koja im se sprema (1. Tim. 4:16).

7, 8. Kakvo je protivljenje doživio Jeremija i kako je to utjecalo na njega?

⁷ Jeremija nije morao podnositi samo prijetnje od ljudi iz svog rodnog grada. Jednom prilikom kad je jedan ugledan čovjek iz Jeruzalema, svećenik Pašhur, čuo riječi koje je Jeremija prorokovao, “udario je proroka Jeremiju i stavio ga u klade”a (Jer. 20:1, 2). Izraz “udario” ovdje vjerojatno ne znači da ga je samo ošamario. Neki smatraju da je Pašhur kaznio Jeremiju s 40 udaraca batinom ili bičem (5. Mojs. 25:3). Dok je Jeremija trpio fizičku bol, ljudi su mu se možda rugali ili mu dovikivali pogrdne izraze, a možda su ga čak i pljuvali. No to nije bilo sve. Pašhur je Jeremiju preko noći stavio u “klade”. Hebrejska riječ koja je upotrijebljena u tom retku ukazuje na to da mu je tijelo bilo savijeno i pogureno. Jeremija je cijelu noć morao trpjeti tu okrutnu kaznu.

⁸ Kako je sve to djelovalo na njega? Jeremija je rekao Bogu: “Smiju mi se po sav dan” (Jer. 20:3-7). Čak je razmišljao o tome da prestane govoriti u Božje ime. No znamo da to nije učinio. Za njega je poruka koju je dobio od Jehove bila poput “rasplamtjele vatre, zatvorene u kostima njegovim”, tako da je naprosto morao govoriti u njegovo ime. (Pročitaj Jeremiju 20:8, 9.)

 9. Zašto bi nam moglo pomoći razmišljanje o onome što je doživio Jeremija?

⁹ Taj nam izvještaj može pomoći ako se suočimo sa zlobnim ruganjem osoba koje poznajemo, naprimjer članova obitelji, susjeda, kolega na poslu ili vršnjaka u školi. Ne bi nas trebalo iznenaditi ako se ponekad malo obeshrabrimo zbog njihovog protivljenja. Mogli bismo se obeshrabriti i ako nas netko fizički zlostavlja zbog toga što služimo pravom Bogu. Jeremija je bio običan, nesavršen čovjek i takva su ga iskustva pogodila. Nije li onda logično zaključiti da bi takva iskustva mogla slično djelovati i na nas? No ne smijemo zaboraviti da je Jeremija uz Božju pomoć kasnije ponovno osjećao radost i odvažno služio Bogu. Njegovo obeshrabrenje nije bilo trajno, a to ne mora biti slučaj ni kod nas (2. Kor. 4:16-18).

10. Što nam Biblija otkriva o Jeremijinim raspoloženjima?

¹⁰ Ponekad se Jeremijino raspoloženje znalo drastično promijeniti. Da li se i tebi nekad događa nešto slično — možda si u jednom trenutku veseo i pun entuzijazma, a potom se osjećaš potišteno i bezvoljno? Iz Jeremije 20:12, 13 saznajemo da je taj prorok jednom prilikom bio vrlo veseo. (Pročitaj.) Nakon svega što je doživio od Pašhura Jeremija je bio radostan jer se osjećao poput “siromaha” koji je izbavljen “iz ruku zlikovaca”. Vjerojatno se i ti ponekad osjećaš ushićeno, tako da bi najradije zapjevao Jehovi, naprimjer zbog toga što si na neki način bio izbavljen iz teške situacije ili zbog toga što ti se nešto lijepo dogodilo u životu ili u kršćanskoj službi. Uistinu je divno tako se osjećati! (Djela 16:25, 26).

11. Kako nam Jeremijin primjer može pomoći ako smo skloni naglim promjenama raspoloženja?

¹¹ No budući da smo nesavršeni, i nama bi se moglo dogoditi da nam se raspoloženje naglo promijeni, kao što je bio slučaj kod Jeremije. Nakon što je uskliknuo: “Pjevajte Jehovi”, pao je u velik očaj, a možda su mu i suze potekle. (Pročitaj Jeremiju 20:14-16.) Bio je toliko potišten da se pitao zašto se uopće rodio! U svom tmurnom raspoloženju rekao je da bi čovjek koji je donio vijest o njegovom rođenju trebao biti proklet i proći kao Sodoma i Gomora. No važno je zapaziti sljedeće: Je li Jeremijina potištenost bila trajna? Je li odustao od svog zadatka, naprosto se prepustivši očaju? Nije. Sigurno se trudio pobijediti obeshrabrenje, a i uspio je u tome. Razmotrimo što stoji u nastavku tog izvještaja. Jeremiji je pristupio onaj drugi Pašhur, koji je bio knez, i prenio mu pitanje kralja Sidkije u vezi s babilonskom opsadom Jeruzalema. Jeremija se nije uplašio, nego je hrabro objavio Jehovinu osudu, rekavši mu što će se točno dogoditi (Jer. 21:1-7). Očito je da je Jeremija nastavio sa svojom proročkom službom!

12, 13. Što bismo mogli učiniti kako bismo se lakše nosili s izrazitim promjenama raspoloženja?

¹² I danas neki Božji sluge doživljavaju nagle promjene raspoloženja. Njih mogu uzrokovati hormonalni poremećaji ili poremećaj biokemijske ravnoteže, pa bi onima koji imaju takvih problema liječnik mogao savjetovati kako ublažiti intenzitet takvih promjena (Luka 5:31). No ushićenost ili pak potištenost koju većina nas ponekad osjeća nije ništa neobično niti neprirodno. Većina negativnih osjećaja najvjerojatnije je sastavni dio naše nesavršenosti. Oni mogu biti posljedica premorenosti ili gubitka voljene osobe. Ako se nalazimo u takvoj situaciji, imajmo na umu da je Jeremija, iako se suočavao s promjenama raspoloženja, ipak ostao u Božjoj milosti. Da bismo se mogli nositi s time, možda bismo trebali prilagoditi svoj vremenski raspored kako bismo se mogli više odmarati. A ako smo ostali bez nekoga koga smo voljeli, možda naprosto treba proći određeno vrijeme da bismo se mogli pomiriti s tim da te osobe više nema. No izuzetno je važno da i dalje dolazimo na kršćanske sastanke te da redovito proučavamo i idemo u službu propovijedanja. To nam je nužno kako bismo ostali duhovno stabilni i radosno služili Bogu (Mat. 5:3; Rim. 12:10-12).

¹³ Bez obzira na to jesi li samo ponekad potišten ili ti se to češće događa zbog naglih promjena raspoloženja, moglo bi ti pomoći razmišljanje o Jeremijinom iskustvu. Kao što smo već naveli, on se ponekad osjećao prilično obeshrabrenim. Međutim nije dopustio da ga to obeshrabrenje udalji od Boga kojeg je ljubio i kojem je vjerno služio. Kad su mu protivnici zlim vraćali za dobro koje im je činio, on se obratio Jehovi i oslonio se na njega (Jer. 18:19, 20, 23). U tome nam Jeremija može biti izvrstan primjer (Tuž. 3:55-57).

14. Što je Jeremiju naročito ohrabrilo?

¹⁴ Dobro je razmišljati o tome na koji je način Jeremija bio ohrabren te kako je on hrabrio druge “duše umorne” (Jer. 31:25). Jeremiju je naročito ohrabrio sam Jehova. Koliko bi samo nama puno značilo da nam je Jehova uputio riječi: “Ja sam te, evo, učinio danas gradom utvrđenim (...). Oni će se boriti protiv tebe, ali neće te nadvladati, jer ja sam s tobom, kaže Jehova, da te izbavim” (Jer. 1:18, 19). Jeremija je doista imao razloga reći da je Jehova njegova ‘snaga i utvrda, utočište u dan nevolje’ (Jer. 16:19).

15, 16. Kako je Jehova ohrabrio Jeremiju i kako taj primjer može nama pomoći kad želimo ohrabriti druge?

¹⁵ Vrijedno je zapaziti da je Jehova rekao Jeremiji: “Ja sam s tobom.” Možeš li na temelju tih riječi zaključiti što bi ti mogao učiniti za nekoga kome je potrebno ohrabrenje? Jedno je primijetiti da je našem duhovnom bratu ili sestri ili pak članu obitelji potrebno ohrabrenje, a drugo je i poduzeti nešto kako bismo pomogli toj osobi. Često je najbolje učiniti ono što je Bog učinio za Jeremiju — naprosto biti uz onoga tko je obeshrabren. Zatim, kad se pruži prilika, možemo uputiti toj osobi koju ohrabrujuću riječ, ali ne bi bilo dobro da je zaspemo riječima. Vjerojatno će učinak biti bolji ako ne kažemo puno, ali ako ono što kažemo bude dobro promišljeno, s ciljem da osobu utješimo i ohrabrimo. Pritom se ne moramo truditi da budemo posebno rječiti. Bolje je koristiti jednostavne riječi koje će biti odraz našeg zanimanja, brige i kršćanske ljubavi. Takvim se riječima može puno postići. (Pročitaj Mudre izreke 25:11.)

¹⁶ Jeremija je zamolio Jehovu: “Sjeti me se i pogledaj na mene.” A što se potom dogodilo? Jeremija je napisao: “Kad su mi došle riječi tvoje, ja sam ih pojeo, i riječ me tvoja obradovala i razveselila srce moje” (Jer. 15:15, 16). Slično tome možda je i onome koga mi želimo ohrabriti potrebna pažnja i suosjećanje. Naravno, naše se riječi ne mogu mjeriti s Jehovinima. No u ono što kažemo možemo uključiti i neke Jehovine riječi. Iskrene, srdačne riječi koje se temelje na Bibliji uistinu mogu razveseliti srce obeshrabrene osobe. (Pročitaj Jeremiju 17:7, 8.)

17. Koju važnu pouku možemo izvući iz načina na koji je Jeremija ohrabrio Sidkiju i Johanana?

¹⁷ No Jeremija nije samo primio ohrabrenje od Boga, već je i sam hrabrio druge. Kako? Jednom prilikom kralj Sidkija rekao je Jeremiji da se boji Židova koji su se priklonili Babiloncima. Jeremija mu je uputio ohrabrujuće riječi i potaknuo ga da posluša Jehovu, obećavši mu da će to imati dobar ishod (Jer. 38:19, 20). Nakon što je Jeruzalem bio opustošen te je samo mali broj Židova ostao u Judi, njihov vojni zapovjednik Johanan razmišljao je o tome da odvede narod u Egipat. No najprije je Jeremiju upitao za savjet u vezi s tim. Prorok je saslušao Johanana, a potom se pomolio Jehovi. Kasnije mu je prenio utješan odgovor od Jehove i spomenuo koje će blagoslove narod dobiti ako posluša Božju zapovijed da ostane u svojoj zemlji (Jer. 42:1-12). U oba slučaja Jeremija je, prije nego što je išta rekao, saslušao osobu koja mu se obratila. Slušanje je izuzetno važno kad nekoga želimo ohrabriti. Dopustimo potištenoj osobi da nam izlije srce. Saslušajmo je dok nam govori što je brine ili plaši. Kad vidimo da je pogodan trenutak za to, recimo joj nešto što bi je moglo ohrabriti. Mi ne možemo osobi kojoj je potrebno ohrabrenje prenijeti neku objavu koju smo dobili od Boga, no možemo joj spomenuti pozitivne misli iz Božje Riječi, misli koje govore o divnoj budućnosti koja nas očekuje (Jer. 31:7-14).

18, 19. Što iz izvještaja o Rekabovcima i Ebed-Meleku učimo o pružanju ohrabrenja drugima?

¹⁸ Ni Sidkija ni Johanan nisu prihvatili ohrabrujući savjet koji im je Jeremija dao, a ni danas možda neki neće povoljno reagirati na naše pokušaje da ih ohrabrimo. Nemojmo dopustiti da nas to obeshrabri. Neki su ipak pozitivno reagirali na Jeremijina nastojanja da ih ohrabri, pa će mnogi vjerojatno tako reagirati i na naša. Sjetimo se Rekabovaca, porodice Kenijaca koja je dugi niz godina bila u prijateljskim odnosima sa Židovima. Jedna od zapovijedi koje im je dao njihov predak Jonadab bila je da ne smiju piti vina, jer su tuđinci u židovskoj zemlji. Kad su Babilonci napali Judu, Jeremija je Rekabovce odveo u jednu blagovaonicu u hramu. Bog mu je rekao da pred njih stavi vino. Iz poštovanja prema svom pretku Rekabovci su bili poslušni njegovoj zapovijedi te nisu htjeli piti vina, čime su se pokazali drugačijima od neposlušnih Izraelaca (Jer. 35:3-10). Jeremija im je prenio Jehovinu pohvalu i obećanje da će ih zaštititi u budućnosti. (Pročitaj Jeremiju 35:14, 17-19.) To je odličan primjer za nas kada nekoga želimo ohrabriti: Iskreno pohvalimo druge kad god je to moguće.

¹⁹ Jeremija je slično postupio i s Ebed-Melekom, Etiopljaninom koji je, po svemu sudeći, služio kao dvoranin kralja Sidkije. Judejski knezovi nepravedno su bacili Jeremiju u nakapnicu punu blata i ostavili ga da ondje umre. Ebed-Melek se obratio kralju Sidkiji i on mu je dopustio da spasi Jeremiju. Tako je taj tuđinac izbavio proroka, premda se time izložio opasnosti da ga napadnu Jeremijini protivnici (Jer. 38:7-13). Budući da je zbog toga vjerojatno pao u nemilost judejskih knezova, možda se bojao što će s njim biti u budućnosti. Jeremija nije samo šutio, nadajući se da će Ebed-Melek sam odagnati svoj strah, već ga je ohrabrio rekavši mu da će ga Bog blagosloviti (Jer. 39:15-18).

20. Što bismo trebali činiti za svoje suvjernike, bilo mlađe bilo starije?

²⁰ Doista, čitajući Jeremijine knjige, nalazimo izvrsne primjere koji nam pokazuju kako mi osobno možemo primijeniti savjet koji je apostol Pavao uputio braći u Solunu, rekavši: “Međusobno se tješite i izgrađujte jedni druge. (...) Neka nezaslužena dobrota našega Gospodina Isusa Krista bude s vama!” (1. Sol. 5:11, 28).