Treća Mojsijeva poziva na sveto obožavanje Jehove

JEHOVINI obožavatelji moraju biti sveti. U ovoj knjizi Biblije, Trećoj Mojsijevoj, to se opetovano jasno izražava. Na primjer, u njoj čitamo: “Jer ja sam Jehova Bog vaš; i vi se morate posvećivati, morate dokazati da ste sveti, jer sam ja svet” (3. Mojsijeva 11:44, NS; 19:2; 20:7, 26).

Nekako 1512. pr. n. r. vr. prorok Mojsije je na Sinaju napisao 3. Mojsijevu. Ona obuhvaća razdoblje samo jednog mjeseca — od postavljanja šatora sastanka prvog dana prvog mjeseca druge godine nakon oslobođenja Izraelaca iz egipatskog ropstva pa do ‘prvog dana drugog mjeseca druge godine po njihovom izlasku iz Egipta’, kada Jehova zapovijeda Mojsiju da popiše narod (4. Mojsijeva 1:1-3; 2. Mojsijeva 40:17). Sadržaj ove knjige pokazuje život u logoru i ukazuje na njegovo uređenje u pustinji (3. Mojsijeva 4:21; 10:4, 5; 14:8; 17:1-5).

Jehovini svjedoci danas nisu pod Zakonom koga je Bog dao preko Mojsija, jer je smrt Isusa Krista uklonila taj zakon (Rimljanima 6:14; Efežanima 2:11-16). Mogu li, onda, uredbe koje se nalaze u 3. Mojsijevoj koristiti kršćanima? Ako da, kako? Što možemo iz ove knjige saznati o našem obožavanju Jehove?

Sadržaj ističe svetost

O prinosima i žrtvama govori se od 1. do 7. poglavlja 3. Mojsijeve. Bogu su se prinosile dobrovoljne žrtve paljenice u cijelosti, kao što je Isus Krist potpuno sebe dao. Jedan dio skupne, zajedničke žrtve bio je prinesen Bogu na oltar, drugi dio jeo je svećenik, a treći onaj tko ju je prinio. To se može usporediti s pomazanim kršćanima, za koje je Spomen svečanost na Kristovu smrt zajednička večera (3. Mojsijeva 1:1-17; 3:1-17; 7:11-36; 1. Korinćanima 10:16-22).

Žrtve za grijeh i za krivicu bile su obavezne. Prve su bile za oprost grijeha učinjenih greškom ili nenamjerno, dok su se druge očito davale da bi zadovoljile Boga zbog prava koje je bilo povrijeđeno i (ili) da bi obnovile određena prava pokajničkog prestupnika (3. Mojsijeva 4:1-35; 5:1–6:7; 6:24-30; 7:1-7). Pažnje je vrijedno, da je Izraelcima više puta rečeno da ne jedu krv (3. Mojsijeva 3:17; 7:26, 27). Pridonosile su se i beskrvne žrtve u žitaricama u znak priznanja Jehovine darežljivosti (3. Mojsijeva 2:1-16; 6:14-23; 7:9, 10). Kršćani danas razmatraju sve te stvari s velikim zanimanjem, jer su žrtve zapovjeđene i obavezne po Zavjetnom zakonu, ukazivale na Isusa Krista i njegovu žrtvu ili na koristi koje iz nje proizlaze (Jevrejima 8:3-6; 9:9-14; 10:5-10).

Zatim se izlažu svećeničke odredbe. Mojsije je, kako ga je Bog uputio, vodio obred postavljanja Arona za prvosvećenika i njegova četiri sina za podsvećenike. Tada je počelo djelovati svećenstvo (3. Mojsijeva 8:1–10:20).

Nakon toga dati su zakoni o čistim i nečistim stvarima. Uredbe o životinjama, koje su kao hrana bile čiste ili nečiste, štitile su Izraelce od zaraze štetnim organizmima, a također jače isticale razliku između njih i susjednih naroda. Druge se uredbe odnose na nečistoću nastalu dodirivanjem leševa, čišćenja žena nakon porođaja, obrede u slučaju gube i nečistoću nastalu spolnim izljevom kod muškarca ili žene. Razmatranje ovih zakona treba usaditi u nas potrebu održavanja svetosti kao obožavatelja Jehove (3. Mojsijeva 11:1–15:33).

Najvažnije žrtve za grijehe prinosile su se godišnje na dan pomirenja. Između ostalog, prinosio se bik za svećenike i ostatak plemena Levija. Jedan jarac bio je žrtvovan za nesvećenička Izraelova plemena, a svi grijesi naroda izrečeni su nad živim jarcem, koji je otjeran u pustinju. Smatralo se da su oba jarca kao jedna žrtva za grijeh (16:5), ukazujući da su oba zajedno formirala jedan simbol. Prema tome, Isus Krist nije bio samo žrtvovan, nego je odnio i grijehe onih za koje je umro žrtvenom smrću (3. Mojsijeva 16:1-34).

Zatim dolaze propisi o jedenju mesa i prinosima. Posebno je pažnje vrijedno da je Bog zabranio jesti krv. Uzdržavanje od krvi ostaje mjerilo za one koji u svetosti obožavaju Jehovu (3. Mojsijeva 17:1-16; Djela apostolska 15:28, 29).

Dalje se navode sudske odluke u slučaju rodoskvrnuća, spolno neprirodnih čina i raznih odvratnih postupaka, uključujući idolopoklonstvo, spiritizam, klevetanje i tako dalje. Te nas odluke trebaju poticati na potrebu svetosti u obožavanju Jehove. Prema tome i svećenici su morali biti sveti. Osim ovih su date i odredbe u vezi ženidbe svećenika, svećeničke nečistoće i jedenja svetih stvari (3. Mojsijeva 18:1–22:33).

Iza toga spominju se tri godišnja praznika — Pasha u rano proljeće, Duhovi u kasno proljeće i Praznik sjenica ili sakupljanja u jesen. Zatim usljeđuju odredbe u pogledu zloupotrebe Jehovinog svetog imena, držanja sabata (tjednih, mjesečnih i svake sedme godine) i jubilarne godine, ponašanja prema siromašnim Izraelcima i postupanja s robovima (3. Mojsijeva 23:1–25:55).

Blagoslovi koji će proizaći iz slušanja Boga stavljeni su nasuprot prokletstvima koja će uslijediti zbog neposlušnosti. Tu su i odredbe o zavjetima i procjenama zavjetovanog, o prvencima kod životinja i davanju desetka kao ‘posvećenog Jehovi’. Time se završavaju “zapovijedi koje je Jahve izdao Mojsiju za Izraelce na Sinajskome brdu” (3. Mojsijeva 26:1–27:34, ST).

Pažljivo čitajući 3. Mojsijevu bez dvojbe ostat ćeš pod dojmom isticanja svetog obožavanja Jehove. Ali možda ćeš naići i na probleme. Zato će te možda zanimati slijedeća pitanja i odgovori.

Sveti prinosi i svećenička služba

• 2:11 — Zašto med nije Jehova prihvatio kao žrtvu prinosnicu?

Ovdje se očigledno nije radilo o pčelinjem medu, nego o voćnom sirupu. Inače ne bi se brojao među ‘prvine plodova’ (3. Mojsijeva 2:12; 2. Dnevnika 31:5). Budući da bi voćni med mogao fermentirati (uskisnut), nije bio prihvatljiv na oltaru kao prinos.

• 3:17 — Zašto je bilo zabranjeno jesti loj?

Smatralo se da je loj najbolji ili najbogatiji dio, na što ukazuje i figurativni izraz ‘masni dio zemlje’ (1. Mojsijeva 45:18). Zabrana jedenja loja isticala je, očigledno, Izraelcima činjenicu da najbolji dijelovi pripadaju Jehovi. Iako kršćani ovim zakonom nisu ograničeni, on podsjeća da današnji Jehovini sluge trebaju i dalje Jehovi od sebe dati samo ono najbolje (Priče Salamunove 3:9, 10; Kološanima 3:23, 24).

• 10:1, 2 — Što je uključivao ovaj grijeh?

Možda su Nadab i Abiju bili pod utjecajem alkohola kada su postupali previše slobodno. To je vrlo vjerojatno, budući da je Jehova odmah potom zabranio svećenicima koristiti vino ili neko drugo alkoholno piće dok služe u šatoru od sastanka. Međutim, pravi razlog zašto su Nadab i Abiju ubijeni bio je taj, što su prinijeli ‘nedopuštenu vatru koju im (Jehova) nije propisao’ (3. Mojsijeva 10:1-11). Ovaj slučaj pokazuje da se odgovorni Jehovini sluge danas moraju pokoriti božanskim zahtjevima i da ne mogu cijeniti Bogomdane dužnosti dok su pod utjecajem alkoholnih pića.

Sveto obožavanje zahtijeva čistoću

• 11:40 — Kako se ova odredba može uskladiti s 5. Mojsijevom 14:21, gdje piše: “Ne smijete jesti ništa što crkne”?

Ne postoji doista nikakav nesklad među tim stvarima. U 5. Mojsijevoj 14:21 zabranjeno je jesti životinju koja je sama uginula ili je nađena mrtva. A u 3. Mojsijevoj 11:40 se navode zahtjevi za Izraelca koji bi prekršio ovu zabranu. Zakon je branio i prijestupe poput krađe, ali neki su ipak krali. Kazne kojima su sudili prestupnicima davale su snagu zabranama Zakona.

• 12:2, 5 — Zašto je porod činio ženu “nečistom”?

Rasplodni organi stvoreni su da prenose savršeni ljudski život. No, zbog naslijeđenih posljedica grijeha, na potomstvo je prenijet nesavršen i grešan život. Povremena razdoblja ‘nečistoće’ vezana uz porod, menstruaciju i lučenje sjemena podsjećala su na nasljednu grešnost (3. Mojsijeva 15:16-24; Psalam 51:5; Rimljanima 5:12). Naročito je to važilo za rođenje djeteta, jer se tražilo da se tom prilikom prinese žrtva za grijeh. Zanimljivo je, da je Jehova u tom slučaju iz uviđavnosti dopustio siromašnima prinijeti za žrtvu ptice umjesto mnogo skuplje ovce (3. Mojsijeva 12:8). Takve odredbe čišćenja pomagale su Izraelcima cijeniti potrebu otkupne žrtve, koja će pokriti grešnost čovječanstva i obnoviti ljudsko savršenstvo. Naravno, nisu to mogle ispuniti životinjske žrtve koje su prinosili. Zakon ih je trebao dovesti do Krista i pomoći im shvatiti da jedino Kristova žrtva može rezultirati pravim oproštenjem i mogućom obnovom ljudskog savršenstva (Galaćanima 3:24; Jevrejima 9:13, 14; 10:3, 4).

Svetost se mora sačuvati

• 16:29 — Što je značilo ‘mučiti duše’?

Ovdje se najvjerojatnije misli na post, kada se spominje ‘mučenje duše’. Na dan pomirenja prinosile su se, među ostalim, životinjske žrtve za grijehe Levita i ostalog naroda. Nakon što je prvosvećenik izgovorio nad živim jarcem sve narodne grijehe iz prethodne godine, jarac je otjeran noseći njihove grijehe u pustinju. Mislimo li na proceduru koja je slijedila na dan pomirenja, post je očigledno bio vezan uz priznanje grijeha (3. Mojsijeva 16:5-10, 15, 20-22).

• 20:9 — Zašto je propisana smrtna kazna za svakoga koji ‘prokune’ svoje roditelje?

Tko bi prokleo vlastite roditelje i poželio da ih snađe velika nesreća, bio je ispunjen mržnjom i ubilačkim namjerama. Iako ne bi upotrijebio oružje da ubije, u srcu im je želio smrt. Budući da zloban duh čini nekoga ubojicom u Jehovinim očima, Zakon je propisivao jednaku kaznu za psovanje roditelja i za stvarno ubojstvo. To bi trebalo potaknuti kršćane da pokažu ljubav, a ne mržnju prema braći u vjeri (1. Ivanova 3:14, 15).

• 25:35-37 — Je li uvijek pogrešno od brata tražiti kamatu?

Ako neki brat posudi novac drugom u poslovne svrhe, može očekivati da mu se vrati glavnica s kamatom. Pozajmljivač koristi novac u poslu za sebe i umnožava ga, stoga može davatelj novca s pravom sudjelovati u obrtanju novca naplaćujući odgovarajuću kamatu. (Usporedi s Matejom 25:27). No, zakon je branio traženje kamata na posudbu danu da se netko izvuče iz oskudice. Davatelj novca mogao je očekivati da mu se vrati glavnica, ali se smatralo krivim profitirati na nesreći siromašnog bližnjeg (2. Mojsijeva 22:25).

• 26:26 — Što je značilo da će ‘deset žena peći kruh u jednoj peći’?

Obično je svakoj ženi trebala posebna peć da ispeče sve što je pripremila. Ali ove su riječi ukazale na oskudicu hrane, kada će jedna peć biti dovoljna da deset žena ispeku ono što su pripremile. To je jedna od prorečenih posljedica koja će ih snaći ako ‘hode u suprotnosti’ Jehovi i tako prestanu održavati svetost u njegovoj službi (3. Mojsijeva 26:23-25).

Kako može 3. Mojsijeva utjecati na naše obožavanje?

Suvremeni Jehovini svjedoci ne žive pod Zakonom (Galaćanima 3:23-25). No, budući da nam zapis 3. Mojsijeve daje uvid u Jehovin stav prema različitim stvarima, može ova knjiga utjecati na naše obožavanje. Zapazi nekoliko načina na koje to čini.

Jehova, suvereni gospodin, zaslužuje sveto obožavanje. Ne trpi rivalstvo, svet je i zahtijeva svetost od onih koji mu prinose svetu službu (3. Mojsijeva 11:45; 19:2). Ovo mjerilo važi i za kršćansko obožavanje, kako je to apostol Petar jasno dao do znanja kada je pisao: “Budući da ste poslušna djeca, ne oblikujte se prema negdašnjim strastima — strastima iz vremena vašega neznanja, već kao što je svet onaj koji vas je pozvao, postanite i sami sveti u svemu življenju, jer stoji pisano: ‘Budite sveti, jer sam ja svet’!” (1. Petrova 1:14-16, ST).

Jehovino ime mora biti sveto. Jehovini svjedoci ne usuđuju se nanijeti sramotu božanskom imenu, kao što su se toga čuvali i Izraelci starog doba (3. Mojsijeva 22:32; 24:10-16, 23). Kao oni koji su odvojeni ili posvećeni za svetu službu Jehovi, s pravom moramo hvaliti njegovo ime i moliti da se ono posveti (Psalam 7:17; Matej 6:9).

Jehova zahtijeva da se borimo protiv grijeha. Oproštaj grijeha ne zahtijeva samo žrtvu pomirenja, nego i priznanje, pokajanje i popravljanje greške, koliko god je to moguće. Ako znamo da je drugi član skupštine učinio veliki grijeh, a neće priznati, trebamo na to obratiti pažnju postavljenim starješinama. (Usporedi sa 3. Mojsijevom 4:2; 5:1, 5, 6.) Naravno, za određene grijehe nema oproštaja (3. Mojsijeva 20:2, 10; Jevrejima 6:4-6; 10:26-29). Ako se borimo protiv grijeha i uvijek nastojimo postupati onako kako je po volji našem nebeskom Ocu i koristiti otkupnu žrtvu Isusa Krista, možemo steći pogodan položaj kod svetog Boga Jehove (1. Ivanova 2:1, 2).

Jasno je da 3. Mojsijeva treba utjecati na naše obožavanje kao Jehovinih kršćanskih svjedoka. Treba nas se dojmiti činjenica da Bog zahtijeva svetost od svojih slugu. Zato moramo njegovo ime držati svetim i stalno se boriti protiv grijeha. Ova knjiga Biblije treba nas podstreknuti da od sebe damo ono što je najbolje Svevišnjem i da čuvamo uvijek čistoću i svetost u svetoj službi na hvalu našem Bogu Jehovi.