5. Mojsijeva (Ponovljeni zakon) potiče nas služiti Jehovi sa iskrenom radošću

JEHOVINI obožavatelji moraju mu služiti vjerno i sa iskrenom radošću. To objašnjava ova biblijska knjiga — 5. Mojsijeva (5. Mojsijeva 28:45-47). Njeno poticanje na takvu vjernu, radosnu službu ima veliki značaj u životu Jehovinih svjedoka 20. stoljeća.

5. knjigu Mojsijevu napisao je 1473. g. pr. n. r. vr. hebrejski prorok Mojsije u Moapskim poljima, a ona obuhvaća razdoblje od nešto preko dva mjeseca. Zadnje poglavlje te knjige je vjerojatno dodao Jozua ili prvosvećenik Eleazar. 5. Mojsijeva sadrži četiri govora, kao i pjesmu i Mojsijev blagoslov kada su Izraelci trebali ući u Obećanu zemlju (5. Mojsijeva 1:3; Jozua 1:11; 4:19). U 5. Mojsijevoj Mojsije je objasnio i razradio određene točke Zakona. Između ostalog, ta knjiga pokazuje da Jehova traži isključivo predanje. Ona upozorava na krivo obožavanje i potiče Božji narod da bude vjeran u svojoj svetoj službi.

Na koje su osobite načine Izraelcima pomogle riječi zapisane u 5. Mojsijevoj? I kako ta knjiga može danas koristiti Jehovinim svjedocima?

Izraelci su već bili u pustinji oko 40 godina kada im se je Mojsije obratio. Djelomično opetovano govori o imenovanju sudaca koji mu pomažu. Navodi slab izvještaj deset uhoda što je dovelo do pobune i lutanja pustinjom. Sjeća se na pobjede koje je Bog omogućio. Mojsije upozorava na pravljenje idola i ističe to izjavljujući: “Jehova, Bog tvoj, je oganj koji proždire, Bog koji traži isključivo predanje.” (NS). Ove riječi slijede nakon opomene da slušaju Jehovu (5. Mojsijeva 1:1–4:49).

U drugom govoru najprije izlaže Mojsije na drugačiji način deset zapovijedi i ponovo govori o davanju Zakona. Ističe zahtjev da treba ljubiti Jehovu svim srcem, dušom i snagom. Opominje na zahtjev poučavanja djece. Sedam kanaanskih naroda sa svojim predmetima za krivo obožavanje, određeni su za uništenje. Izraelcima se govori, da nisu izabrani zbog svoje pravednosti, nego zbog Jehovinog vjernog držanja svog zavjeta. Kada budu u Obećanoj zemlji moraju ostati poslušni i ne zaboraviti Boga. Ponavljaju se slučajevi neposlušnosti, a kao važni činioci pokazuju se iskrena ljubav k Bogu i strah pred Bogom. Pred Izraelce se stavljaju blagoslovi i prokletstva, ali ih se potiče na poslušnost Bogu (5. Mojsijeva 5:1–11:32).

Zatim se navode zakoni o životu u Obećanoj zemlji. Među njima nalaze se propisi o uništavanju vidljivih tragova nečiste religije, o korištenju mesa za hranu i postupku s krvlju, o načinu postupanja s lažnim prorocima i otpadom, čistom i nečistom hranom i desetku. Daju se pojedinosti o opraštanju dugova, ropstvu i prvorođenima od životinja. Razmatraju se i tri godišnja praznika, kao i određene pravne stvari i zakoni za kraljeve i Levite. Nakon upozorenja na spiritizam, proriče se dolazak proroka sličnog Mojsiju (5. Mojsijeva 12:1–18:22).

Među daljnjim spomenutim uredbama nalaze se one o gradovima utočišta, oslobođenju od vojske, čišćenju od krivice za prolivenu krv, stupanju u brak sa zarobljenim ženama, pravu prvorođenih, nepokornim sinovima, poštovanju tuđeg vlasništva i tuđeg života, pitanjima vezanim za spolnost i o nečijoj neprikladnosti da bude član skupštine. Drugi zakoni uključuju još zakone o postupanju s robovima, plaćanju kamate i zavjetima. Na kraju tog govora spominju se još uredbe u vezi razvoda braka, zajmova, milosrđu prema siročadi i udovicama, o sklapanju braka unutar naroda, točnih mjera, prinošenja prvih plodova i davanja desetka (5. Mojsijeva 19:1–26:19).

Mojsijev treći govor počinje uputstvima o pisanju Zakona na velikom kamenu. Blagoslove treba izricati s brda Gerisima, a prokletstva s brda Ebala. Zatim se blagoslovi za poslušnost prema Božjim zapovijedima stavljaju nasuprot onome što treba očekivati za neposlušnost (5. Mojsijeva 27:1–28:68).

U vezi s četvrtim Mojsijevim govorom stoji i obnova zavjeta između Jehove i Izraelaca. Mojsije opet govori o Božjoj brizi za njih u pustinji. Upozorava ih na neposlušnost i ističe Jehovinu milost. Na kraju im stavlja izbor: život ili smrt. Narod Izraela može živjeti ‘ljubeći Jehovu, slušajući glas njegov i držeći se njega’ (5. Mojsijeva 29:1–30:20).

Mojsije potiče Izraelce da budu hrabri pri ulasku u Obećanu zemlju, jer Jehova nastupa s njima. Nakon određivanja Jozue za vođu sljedi proročanstvo s obzirom na buntovnost Izraela. A zatim Mojsije u pjesmi uzdiže Jehovu, proriče nevolje radi nevjernosti Izraela, ali završava s uvjerenjem u Božju osvetu povezavši je s pozivom: “Radujte se, narodi, s narodom njegovim.” Mojsije dodjeljuje posljednje blagoslove, nakon čega se tom 120-godišnjem proroku pruža prilika vidjeti Obećanu zemlju, a onda umire i Jehova ga sahranjuje na nepoznato mjesto (5. Mojsijeva 31:1–34:12).

Gore navedeni kratki podaci mogu potaknuti tvoj duhovni apetit. No, dok čitaš 5. Mojsijevu, mogu se pojaviti razna pitanja. Evo nekih koja smo očekivali i odgovore na njih.

Mojsijev prvi govor

• 4:15-24 — Da li ove riječi protiv pravljenja likova znače, da je nepravilno izrađivati slike pojedinaca?

Ovi stavci brane izradu slika za krivo obožavanje. No, Izraelcima nije bilo zabranjeno izrađivati slike u druge svrhe. Na primjer, tu su bile od Boga odobrene slike kerubima na platnu šatora od sastanka i likovi na poklopcu svetog kovčega. Ne bi bilo u redu povezivati obično snimanje i izradu slika s idolopoklonstvom, ako se ne koriste namjerno u unapređivanju krive religije. Normalno, nema biblijskog prigovora fotografiranju, slikarstvu i kiparstvu osoba i predmeta, koje služi korisnoj i umjetničkoj svrsi.

Mojsijev drugi govor

• 6:6-9 — Treba li doslovno razumjeti zapovijed ‘priveži Božji zakon na ruku’?

Ovi stavci ne podupiru običaj nošenja filakterijuma (mala kutijica koja sadrži biblijske stavke). Način izražavanja ukazuje prije na simboličnu primjenu. (Usporedi 2. Mojsijeva 13:9; Priče Salamunove 7:2, 3.) Nije rečeno da treba na nečemu zapisati zapovijed i onda to nositi ili pričvrstiti na dovratnike i vrata. Izraelci su morali paziti na Božje zapovijedi uvijek, kod kuće, na putu ili blizu gradskih vrata, gdje su starješine rješavali pravne slučajeve. Oni su trebali zadržati Božji zakon u srcu, poučavati u njemu svoju djecu i pokazivati svojim postupcima (kako je rečeno — rukama) da ga se drže. Narod se morao javno pokazivati kao onaj koji podupire Jehovin zakon, upravo kao da im je bio zapisan među očima da ga svi vide. Isto tako i danas, Jehovini svjedoci se nastoje dokazati kao Božji poslušni sluge. Njihovo ih srce potiče slušati njegovu Riječ i pune svoje misli istinitim stvarima što je od ozbiljnog interesa, pravedno, ljubazno, besprijekorno i hvale vrijedno. Oni na svaki način nastoje pokazati, da su Jehovine zapovijedi uvijek pred njima (Filipljanima 4:8; Kološanima 3:23).

• 8:3, 4 — Znači li to samo da je zaliha odjeće bila popunjena?

Opskrbljivanje manom bilo je neprestano čudo. Činjenica je i da se odjeća nije istrošila i da im noge nisu otjecale za 40 godina u pustinji. Da se zaliha odjeće obnavljala samo normalnim putem, ne bi bilo nikakvo čudo. Ne bi bilo nikakvih teškoća koristiti se istom odjećom tokom svih tih godina, jer bi se dječja odjeća mogla prekrojiti za mlađe, a garderobu od umrlih mogli bi nositi drugi odrasli. Budući da je broj Izraelaca bio otprilike jednak na kraju lutanja pustinjom kao i na početku, početna zaliha odjeća bila bi upravo dovoljna za 40 godina (4. Mojsijeva 2:32; 26:51).

• 14:21 — Budući da Izraelci nisu smjeli jesti ‘ništa što ugine’, zašto su to mogli dati pridošlici ili prodati strancu?

Kao vrhovni zakonodavac, Jehova je imao pravo postaviti samo Izraelcima određena ograničenja. Oni su mu bili “sveti narod”. Drugi narodi nisu poštovali tu zabranu u vezi jedenja uginule životinje. Nije bilo ništa krivoga dati pridošlici ili prodati strancu lešinu koja nije iskrvarila jer Izraelci nisu krivo prikazivali stvari i primalac ili kupac činio je to dobrovoljno. Možda treba još dodati da su riječi 5. Mojsijeve 14:21 suglasne s riječima 3. Mojsijeve 17:10, gdje se pridošlici brani jesti krv. Pridošlica koji je bio prozelit nije smio jesti krv, ali ta zabrana nije u potpunosti važila za pridošlicu koji nije bio prozelit. Takova osoba mogla je upotrijebiti životinju koja nije iskrvarila i koja je bila nečista za vjernog Izraelca ili prozelita.

• 17:5-7 — Zašto se zahtijevalo da svjedoci trebaju prvi dignuti ruku na osobu osuđenu na smrt?

U Izraelu je svatko trebao biti revan za pravo obožavanje i brinuti se da organizacija ostane čistom i da se ne nanese sramota Jehovinom imenu. Svjedoci su trebali pokazati tu revnost preuzimajući vodstvo u izvršenju osude. (Usporedi 4. Mojsijeva 25:6-9; 5. Mojsijeva 13:6-11.) Naravno, jedno je bilo svjedočiti protiv nekoga, a sasvim drugo pogubiti ga. To je trebalo potaknuti svjedoka da jako pažljivo razmisli kada svjedoči, a samo bi zla osoba lažno svjedočila iako je znala da će biti prva koja će poslati u smrt optuženog čovjeka ili ženu. Jehovini svjedoci mogu primijeniti ta načela tako da budu revni za čistoću skupštine, ali i jako pažljivi kod davanja istinitog svjedočanstva. Svatko od nas mora konačno odgovarati vrhovnom sucu, Jehovi (Matej 12:36, 37).

• 22:5 — Je li u redu da žena nosi hlače, s obzirom na ovu zabranu?

Očita svrha tog zakona bila je spriječiti zloupotrebu spolnosti i pomutnju što se tiče spolnosti (muško-žensko). Po izgledu i odjeći, muškarac obično želi izgledati kao muško, a žena kao žensko. Ako bi neki Izraelac postupio protivno tom unutarnjem osjećaju za prikladnost, moglo bi to dovesti do homoseksualnosti. Iako su i muškarci i žene tada nosili odjeću poput haljina, postojala je razlika između muške i ženske odjeće. Tako i danas u nekim predjelima zemlje nose i muškarci i žene hlače, a ipak postoji razlika u stilu za svaki spol. Načelo u ovom stavku ne brani kršćanskim ženama ponekad nositi hlače, kao na primjer, kad rade oko kuće ili na imanju. I prema mjesnim običajima i potrebama, hlače mogu biti jako poželjan dio garderobe u jako hladnim predjelima. Biblija savjetuje ženama da se, ‘u urednoj odjeći, ukrašavaju skromnošću i zdravim razumom’ (1. Timoteju 2:9, 10).

• 24:6 — Kako bi moglo biti uzimanje donjeg ili gornjeg žrvnja u zalog kao uzimanje u zalog same duše?

Tada se kruh obično pekao svakodnevno i često je trebalo mljeti zrnje u brašno. Dakle, dnevni kruh obitelji ovisio je od gornjeg ili donjeg žrvnja. Milosrdan Božji zakon je dakle branio uzimanje u zalog od osobe gornji ili donji žrvanj (mlinski kamen). Uzeti u zalog jedan od njih značilo bi ostaviti obitelj bez njenog dnevnog kruha, što bi bilo kao i uzimanje “duše” ili “sredstava za život” u zalog.

Posljednji govori, pjesma i blagoslov

• 32:39 — Kako može biti da nema bogova zajedno s Jehovom kada u Ivanu 1:1 piše da je ‘Riječ bila kod Boga i bila jedan Bog’?

Ovi stavci govore o sasvim različitim stvarima. U 5. Mojsijevoj 32:39 želi se reći da lažni bogovi ne sudjeluju s pravim Bogom, Jehovom, u njegovim djelima spasenja. Oni ne mogu izbaviti svoje obožavatelje iz nesreće i takvi bogovi nisu sudjelovali nikad s Jehovom u bilo čemu što je radio. Iako je “Riječ” jedan bog ili moćnik, ona se ne protivi Jehovi i ne ponaša se kao njegov suparnik, kao što je slučaj s lažnim bogovima (5. Mojsijeva 32:12, 37, 38).

• 33:1-29 — Zašto Šimun nije spomenut u ovom blagoslovu?

Šimun i Levi su zajednički sudjelovali u jednom okrutnom djelu, pa iako su dobili dijelove u Izraelu, nisu bili kao ostala plemena. Leviti su dobili 48 gradova diljem zemlje (Izraelove), dok je Šimunov dio uključen u Judino područje (1. Mojsijeva 34:13-31; 49:5-7; Jozua 19:9; 21:41, 42). Dakle, kada je Mojsije obratio pažnju Judi, dobro je znao da je i Šimunov dio tu uključen. Osim toga, Šimunovo pleme bilo je pod općim blagoslovom: “Sretan si ti, o Izraele! Tko je kao ti, narod koji uživa spasenje u Jehovi?” (5. Mojsijeva 33:29, NS).

Od trajne pomoći vjernim slugama

5. Mojsijeva trajno koristi Jehovinim slugama, i mi se iz nje možemo korisno poučiti. Naprimjer: tokom upada u Hanaan, Jozua je bezuvjetno slijedio savjet zapisan u ovoj knjizi. Tako i mi trebamo spremno prihvatiti božansko vodstvo (5. Mojsijeva 20:15-18; 21:23; Jozua 8:24-29). Isus Krist je citirao iz 5. Mojsijeve i pritom se uspješno protivio Sotoni. Poput Isusa i mi priznajemo da čovjek mora živjeti od riječi Jehovinih, te da ne smijemo iskušavati Boga kao i da moramo samo njemu prinositi svetu službu (Matej 4:1-11; 5. Mojsijeva 5:9; 6:13, 16; 8:3).

Ova knjiga označuje Jehovu kao Boga koji traži isključivo predanje (5. Mojsijeva 4:24; 6:15). U njoj se također izjavljuje: “Ti moraš ljubiti Jehovu, Boga svog, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom” (5. Mojsijeva 6:5, NS). U biti, 5. Mojsijeva potiče nas služiti vjerno Jehovi. Zato, neka bi mu prinosili svetu službu sa iskrenom radošću.