Dublje značenje Prve i Druge knjige o kraljevima
JEDNOM prilikom, kada je Isus govorio u gradu Nazaretu gdje je živio, rekao je nešto što je izazvalo iznenađujuće snažnu reakciju. Nazarećani su se, čini se, pitali zašto on nije u njihovom gradu činio tolika čuda kao u drugim gradovima. U odgovoru na to pitanje Isus je upotrijebio dva biblijska primjera. Evo što je rekao:
“Zaista vam kažem da nijedan prorok nije priznat u svom zavičaju. Zaista, istinu vam kažem, u Ilijino vrijeme bilo je mnogo udovica u Izraelu, kad nebo bi zatvoreno tri godine i šest mjeseci te zavlada velika glad po svoj zemlji; i ni jednoj od njih Ilija nije bio poslan osim nekoj udovici u Sarepti, u zemlji sidonskoj. U vrijeme proroka Elizeja bilo je mnogo gubavih u Izraelu, ipak ni jedan od njih nije bio očišćen osim Sirijca Naamana” (Luka 4:24-27, NS). Na to su se razbjesnili oni koji su slušali i pokušali ubiti Isusa. Zašto su tako nasilno odgovorili?
Da bi na to dobili odgovor moramo razmotriti Hebrejske spise i pročitati povijesne izvještaje o Iliji i Elizeju. Kršćani prvog stoljeća bili su temeljito upoznati s tim knjigama, a jednako i Židovi koji su ih slušali. Na brojnim mjestima osvrnuli su se kršćanski pisci Biblije na događaje i osobe iz tih ranijih knjiga da bi prikazali neku misao — upravo kao što je i Isus ovdje činio. Slušatelji su odmah prepoznali i razumjeli te osvrte. Želimo li izvući potpunu korist iz Isusovih nauka, moramo prepoznati to na što se on osvrće.
Točno je da je nemoguće potpuno razumjeti Kršćanske grčke spise ako nam nisu poznati Hebrejski spisi. Povijesni izvještaji o prorocima Iliji i Elizeju, na koje se Isus osvrnuo, zapisani su u Prvoj i Drugoj knjizi o kraljevima. Razmotrimo sada te dvije knjige da bi prikazali tu stvar (koju je Isus iznio) i uvidjeli kako, nam poznavanje sadržaja tih knjiga daje dublje i življe razumijevanje Kršćanskih grčkih spisa.
Nepovoljno uspoređivanje
Zašto su, prije svega, stanovnici Nazareta bili tako ljuti kad se Isus osvrnuo na dva čuda, koja su učinili Ilija i Elizej prije više od 900 godina? Pa, Isus je očito usporedio stanovnike Nazareta sa Izraelcima Sjevernog kraljevstva Izraela u vrijeme Ilije i Elizeja, a prema izvještajima iz 1. i 2. Kraljevima (Carevima), Izraelci se tada nisu nalazili u dobrom duhovnom stanju. Izraelci su prešli na obožavanje Baala i progonili Jehovine proroke. Ilija je u stvari bježao od svojih sumještana kada ga je udovica u Sarepti, stranoj zemlji, prihvatila i nahranila. I tada je on učinio čudo na koje se Isus osvrnuo (1. Carevima 17:17-24). Izrael je još uvijek bio izrešetan obožavanjem Baala kada je Elizej izliječio od gube sirijskog vojskovođu Naamana (2. Carevima 5:8-14).
Stanovnici Nazareta nisu imali razumijevanja za to što ih je Isus usporedio sa Židovima, koji su vršili poganske običaje. Da li je Isusova usporedba bila opravdana? Očito jeste. Kao što je Ilijin život bio u opasnosti u starom Izraelu, tako je i Isusov život bio sada u opasnosti. U izvještaju čitamo: “Napuniše se gnjeva svi koji su ovo čuli u sinagogi, pa se digoše i izbaciše ga iz grada, te ga odvedoše na rub brda na kome bijaše sagrađen njihov grad, s namjerom da ga bace dolje.” No, Jehova je zaštitio Isusa, kao što je ranije zaštitio i Iliju (Luka 4:28-30, NS).
Slava kralja Salamuna
To je samo jedan primjer kako ove dvije knjige o Kraljevima upotpunjuju, tako rekuć, riječi Isusa i prvih kršćana. Razmotri drugi primjer. U svojoj Propovijedi na gori Isus je ohrabrio svoje slušatelje da se oslone na Jehovu s obzirom na materijalne potrebe. Rekao je između ostalog: “Što se brinete i za odjelo? Naučite se od ljiljana u polju, kako rastu, niti teško rade, niti predu. A ja vam kažem da ni Salamun u svoj slavi svojoj nije bio tako obučen, kao jedan od njih” (Matej 6:28, 29, NS). Zašto se Isus ovdje osvrnuo na Salamuna?
To su trebali znati Židovi koji su ga slušali, jer im je bila poznata Salamunova slava. Djelomično je opisana u 1. Carevima (kao i u 2. Dnevnika). Vjerojatno su se sjećali, na primjer, da je za Salamunovo domaćinstvo bila potrebna dnevno sljedeća količina hrane: “Trideset mjera (kormjera = 220 litara) brašna i šezdeset mjera običnog brašna, deset volova ugojenih i dvadeset s paše, i sto ovaca, osim jelena, srna, divokoza i ugojene pernate živine” (1. Carevima 4:22, 23, BA). To je bilo zaista obilje hrane.
Osim toga, težina zlata koja je pristizala Salamunu u jednoj godini iznosila je “šest stotina šezdeset i šest zlatnih talanata” — preko 250 milijuna američkih dolara po današnjem tečaju. I svi ukrasi u Salamunovu domu bili su od zlata. “Od srebra ne bješe ništa; srebro bješe ništa za vremena Salamunova” (1. Carevima 10:14, 21). Budući da ih je Isus potaknuo da se podsjete na sve ovo, njegovi slušatelji su brzo shvatili što je on htio time reći.
Isus se osvrnuo na Salamuna u još jednoj povezanosti. Neki su književnici i farizeji tražili od njega da im pokaže znak, a Isus im je odgovorio: “Kraljica juga dići će se na sudu s ovim naraštajem i osudit će ga; jer je došla s kraja zemlje da bi čula mudrost Salamunovu. A evo ovdje je nešto više od Salomona” (Matej 12:42, ST). Zašto je taj citat bio strogi ukor religioznim vođama koji su slušali?
Ako poznajemo sadržaj 1. Knjige o kraljevima, onda znamo da je “kraljica juga” bila kraljica od Sabe. Ona je očito bila velika dama — kraljica bogate kraljevine. Kad je posjetila Salamuna, donijela je sa sobom vrlo vrijedan prtljag, skupocjeno ulje i ‘vrlo mnogo zlata i dragog kamenja’ (1. Carevima 10:1, 2). Obično su poslanici tada održavali miroljubive veze između nacionalnih vladara. Dakle, bilo je sasvim neobično što je kraljica od Sabe, kao vladajući monarh, osobno prevalila sav taj put do Jeruzalema da bi vidjela kralja Salamuna. Zašto je to učinila?
Kralj Salamun je bio veoma bogat, ali i kraljica od Sabe je bila bogata. Ona sigurno ne bi poduzela takvo putovanje samo zato da bi vidjela bogatog monarha. Međutim, Salamun nije bio samo bogat, nego je bio “veći od svijeh careva zemaljskih bogatstvom i mudrošću” (1. Carevima 10:23). Pod njegovom mudrom vladavinom “življahu Juda i Izrael bez straha, svaki pod svojom lozom i pod svojom smokvom, od Dana do Bersabeje, svega vijeka Salamunova” (1. Carevima 4:25).
Ono što je privuklo kraljicu od Sabe je Salamunova mudrost. Ona je “čula izvještaj o Salamunu u vezi s imenom Jehovinim. Zato ona dođe da ga ispita postavljajući mu zamršena pitanja”. Kad je stigla u Jeruzalem, “dođe k Salamunu i reče mu sve što joj je bilo na srcu. A Salamun joj odgovori na sva njena pitanja. Kralju nije bilo skriveno ništa da joj ne bi mogao objasniti” (1. Carevima 10:1-3, NS).
I Isus je također posjedovao izvanrednu mudrost ‘u vezi s imenom Jehovinim’. U stvari, on je bio “više od Salamuna” (Luka 11:31). Kraljica od Sabe, koja nije bila Židovka, prevalila je dugačak, naporan put da bi samo vidjela Salamuna i izvukla koristi od njegove mudrosti. Dakle, sigurno su onda trebali književnici i farizeji s cijenjenjem slušati onoga koji je bio ‘veći od Salamuna’ kada je upravo bio pred njima. Ali oni to nisu učinili. “Kraljica juga” cijenila je mnogo više od njih mudrost koja je potjecala od Boga.
Ciljanje na proroke
Tijekom povijesnog razdoblja koje je opisano u 1. i 2. Carevima vladali su kraljevi u dvanaestoplemenskom kraljevstvu — a kasnije i u podijeljenim kraljevstvima Izraela i Jude. U to su vrijeme Jehovini proroci bili veoma aktivni među Božjim narodom. Među njima su se isticali Ilija i Elizej, koje smo već ovdje spomenuli. Oni se ne spominju samo na tom mjestu u Kršćanskim grčkim spisima gdje je zapisano da se Isus osvrnuo na njih u Nazaretu.
Apostol Pavao je pisao židovskim kršćanima o vjeri Božjih slugu ranijih vremena i kao jedan primjer naveo: “Žene primiše uskrsnućem svoje mrtve” (Jevrejima 11:35, NS). Nesumnjivo je mislio na Iliju i Elizeja, jer su obojica bili upotrijebljeni da uskrsavaju mrtve (1. Carevima 17:17-24; 2. Carevima 4:32-37). Kada su Isusova tri apostola postali ‘svjedocima Isusove veličanstvenosti’ u vrijeme vizije preobraženja, vidjeli su Isusa kako govori s Mojsijem i s Ilijom (2. Petrova 1:16-18; Matej 17:1-9). Zašto je Ilija bio izabran da predstavlja vezu pretkršćanskih proroka koji su svjedočili za Isusa? Ako pročitaš izvještaj iz 1. Carevima i zapaziš njegovu snažnu vjeru i silan način na koji ga je Jehova upotrijebio, razumjet ćeš odgovor.
I pored toga, Ilija je bio sasvim obična osoba poput nas. Jakov se osvrnuo na drugi događaj zapisan u 1. Carevima kad je pisao: “Usrdno moljenje pravednika, ako je djelotvorno, ima mnogo snage. Ilija je bio čovjek s osjećajima poput naših, a ipak se pomolio u molitvi da ne bude kiše; i nije pala kiša na zemlju za tri godine i šest mjeseci. Zatim se opet pomolio, te nebo dade kišu i zemlja donese svoj rod” (Jakov 5:16-18, NS; 1. Carevima 17:1; 18:41-46).
Daljnji odjeci iz 1. i 2. knjige o kraljevima
Mnogi drugi citati u Kršćanskim grčkim spisima sadrže odjeke iz 1. i 2. Knjige o kraljevima. Stjepan je podsjetio židovski sinedrij da je Salamun izgradio dom Jehovi u Jeruzalemu (Djela apostolska 7:47). Mnoge pojedinosti o toj izgradnji zapisane su u 1. Carevima (1. Carevima 6:1-38). Kad je Isus razgovarao s jednom ženom u Samariji, ta žena mu je iznenađeno rekla: “Kako to ti iako si Židov tražiš od mene, žene Samaričanke, piti? (Jer Židovi nisu saobraćali sa Samarićanima.)” (Ivan 4:9, NS). Zašto Židovi nisu imali posla sa Samarićanima? U izvještaju iz 2. Carevima opisano je porijeklo tih ljudi i time se rasvjetljava to pitanje (2. Carevima 17:24-34).
Pismo skupštini u Tijatiri, zapisano u Otkrivenju, sadrži ovaj strogi savjet: “Ali imam protiv tebe to što podnosiš Jezabelu, ženu koja sama sebe naziva proročicom i koja zavodi moje sluge učeći ih ‘da bludno griješe i da jedu idolima žrtvovano meso’” (Otkrivenje 2:20, ST). Tko je bila Jezabela? Kćer Balovog svećenika u Tiru. Kao što piše u 1. Carevima, udala se za kralja Ahaba iz Izraela i postala kraljicom Izraela. Gospodareći nad svojim mužem, uvela je obožavanje Baala u već otpali Izrael, dovela je čitavu vojsku Baalovih svećenika u zemlju i progonila Jehovine proroke. Na kraju je umrla nasilnom smrću (1. Carevima 16:30-33; 18:13; 2. Carevima 9:30-34).
Žena iz skupštine u Tijatiri, koja je pokazala Jezabelin duh, pokušala je očito učiti skupštinu nemoralu i kršenju Božjih zakona. Takav se duh morao iskorijeniti iz skupštine, upravo kao što se i Jezabelina obitelj morala iskorijeniti iz izraelskog naroda.
Da, Hebrejski spisi su nam potrebni kako bi razumjeli Kršćanske grčke spise. Mnoge pojedinosti bile bi bez ikakvog značenja, ako ne bi bilo Hebrejskih spisa koji nam pružaju povijesnu pozadinu događaja. Isus i prvi kršćani, kao i Židovi kojima su oni govorili, dobro su ih poznavali. Zašto si ne bi uzeo vremena da ih i ti jednako tako upoznaš? Tako ćeš izvući najpotpuniju korist iz ‘svega Pisma’ koje je “nadahnuto i korisno za poučavanje” (2. Timoteju 3:16, NS).