Invalidi — sposobni propovjednici
OVAJ zgodni mladić na štakama je paraplegičar. Ova žena sa sretnim očima je gluhonijema. Ova tri nasmijana muškarca žrtve su mišićne distrofije. Što im je zajedničko? Njihova invalidnost? Možda. Njihove sposobnosti? Da! Svi su oni sposobni propovjednici — punovremeni sluge pioniri.
Oni kažu da svoj uspjeh u pionirskoj službi duguju trima stvarima: (1) pozitivnom usmjerenju koje dolazi od Jehove Boga kroz njegovu ljubljenu organizaciju; (2) ustrajnoj pomoći od strane njihovih obitelji i članova kršćanske skupštine; i (3) iskrenoj želji da prošire svoje prednosti službe. Da vidimo kako i zašto su se ovi invalidi pokazali sposobnim propovjednicima.
Paraplegičar koji ima ispunjen život
Premda se ne može koristiti svojim nogama, 35-godišnji Masashi Tokitsu već je pet godina opći pionir. Odrastao je sa snovima da postane učitelj gimnastike. Ali, ti su se snovi srušili kad je s 15 godina starosti pao s prečke. Nakon tog gorkog iskustva mislio je da su se svjetla njegovog života ugasila. Ali, ona su se ponovo počela paliti dok je proučavao Bibliju, samo što su to ovog puta bila svjetla istine. (Usporedi Ivan 1:5.) Za deset mjeseci se Masashi krstio kao jedan od Jehovinih svjedoka. Poslušajmo što on kaže o tome kako i zašto je postao pionir:
“Skoro od samog početka sam smatrao da je svrha mog proučavanja Biblije da propovijedam drugima. Tako sam tražio mogućnost da razgovaram sa svakim tko je došao u kuću. Za mene su pioniri bili oni kojima sam najviše zavidio. Kako sam samo čeznuo za time da idem van i svaki dan propovijedam drugima! Paraplegičari često dobivaju dekubitus, odnosno kožne rane uslijed dugog ležanja. I ja sam imao vrlo tešku ranu na kuku iz koje je curio gnoj, sukrvica i krv. Samo presvlačenje više puta na dan oduzimalo je mnogo vremena. Mislio sam da ne mogu biti pionir u ovom sustavu stvari i bio sam dirnut do suza kad sam u izdanjima Kule stražare čitao ljubazne, tople riječi upućene onima koji nisu sposobni da budu pioniri.
Zbog rana na oba kuka dobio sam nisku temperaturu. No, čudno je da bi se stanje popravljalo dok sam odlazio na kršćanske sastanke. Zatim sam na nagovor jednog brata liječnika dao operirati te rane. Druga operacija je bila potpuno uspješna, tako da sam nakon pet mjeseci oporavka počeo služiti kao pomoćni pionir. U to vrijeme sam, međutim, smatrao da bi, ako želim dobro izvršavati svoje obaveze kao skupštinski starješina, opća pionirska služba za mene bila nemoguća. Skupština je tek bila oformljena i ja sam bio jedini starješina.
U isto to vrijeme htio sam oženiti jednu sestru, no ta želja nije bila obostrana. Duboko pogođen, razmišljao sam da je to sigurno Jehovina volja i nisam se mogao prepustiti osjećajima kad je bilo toliko posla u skupštini. Smatrao sam da će za mene biti najbolji lijek da se još više zaposlim na teokratskom poslu. Dva mjeseca kasnije prijavio sam opću pionirsku službu. Da bi jedan paraplegičar bio pionir, važnije od fizičkog prilagođavanja je to da on prilagodi svoju osobnost. Da bi proveo u djelo ono što želiš potrebno je mnogo pomoći, prema tome, nužno je naučiti kako da se na jedan ugodan način ostvari ta suradnja. Budući da mogu voziti automobil, ja se u službi propovijedanja gdje god je to moguće zaustavim blizu ulaza u kuću. Uvijek radim s drugim objaviteljem koji sjedi na sjedištu suvozača. Moj pomagač nosi moju torbu i pamti što mi iz nje treba i kojim redoslijedom.
Budući da vozimo uskim putevima, ponekad ja jednostavno stanem kod ulaza i zavičem glasno da bih privukao pažnju domaćina. Ako kuća ima stepenice, tada moj pomagač odlazi do vrata da bi pokazao Bibliju kućedomaćinu dok ja govorim odozdo. Tamo gdje su lako pristupačne kuće u redu ili nastanjeno prizemlje u nekoj zgradi, prijatelji to ljubazno prepuste meni. Kod rada s časopisima ja olakšam teret svom pomagaču jednostavno tako što nosim torbu s časopisima i brošurama.
Kao nadglednik službe, rado idem na biblijske studije na domu. Tako imamo studije u domu nekog objavitelja koji je lako pristupačan, ili oni dolaze kod mene. Dakle, jasno je da mi je potrebna pomoć braće. Važno je ne samo to da prijatelji znaju kako mi trebaju pomoći, nego da i ja znam kako tu pomoć sa zahvalnošću prihvatiti.
Kad sam započeo s pionirenjem, mnogo sam svjedočio putem pisanja pisama. Budući da ja sada cijeli dan nosim štake bez štetnih posljedica, skoro svu svoju propovjedničku djelatnost vršim s drugim pionirima i objaviteljima. Jedna od neposrednih koristi koja proizlazi iz čitavog dana provedenog u službi je čitava noć zdravog sna. To što svakog dana koristim Bibliju produbljuje moje uvjerenje da posjedujem istinu. Svakodnevno sudjelovanje u drami života kad vidim koliko mnogo ljudi treba istinu, produbljuje moju ljubav prema njima. To što uvijek radim s nekim pruža mi mogućnost za pastirsku djelatnost i pomaže mi da bolje upoznam stado.
Naravno, ja se radujem novom sustavu stvari i službi Jehovi sa zdravim tijelom. No, nije potrebno čekati do tada. Služiti mu sada, sa ili bez ograničenja, to je najbolja prilika za mlade i stare.”
Ona traži uho koje će čuti
“Moje godine odrastanja bile su ispunjene plačem”, kaže Katsuko Yamamoto. U starosti od dvije godine Katsuko je oglušila preboljevši ospice uz visoku temperaturu. Sjeća se kako je prolazila kroz agonije kad je odlazila u školu i trpjela neljubazno postupanje druge djece. Sretna što je od 1981. g. u pionirskoj službi, Katsuko nam priča kako joj to uspijeva.
“Pošto ne mogu govoriti, ja u službi propovijedanja koristim bilješke i pokazujem ih kućedomaćinu. Ja često zamolim sestru koja čuje da ide sa mnom kako bih bila sigurna da su me razumjeli. Ponekad ja načinim prvi ponovni posjet sama, a zatim zamolim sestru koja čuje da ide sa mnom na drugi posjet. Na taj način sam bila u mogućnosti započeti biblijske studije. Čini me veoma sretnom to što na takav način pokazujem cijenjenje za Jehovinu dobrotu.”
“Dani plakanja” sada su prošlost. Danas ta ljupka kršćanka nalazi pravu radost ispunjenog života u pionirskoj službi.
Tri brata u službi
Tri brata Tanizono u svojim su 40-im godinama i imaju mišićnu distrofiju donjih udova. Prije nego što su upoznali istinu usredotočili su svoj život na svjetovni posao, nadajući se da će zaboraviti postepeno slabljenje i preranu smrt do koje dovodi ta bolest. Svaki je od njih zasebno počeo proučavati Bibliju i tako su došli do spoznaje istine. Što bi mogli učiniti da prošire svoju službu i da tako pokažu cijenjenje prema Jehovi? Mlađi brat, Toshimi, priča:
“Do 1979. g. sam živio sa svojim starijim bratom Akimijem i njegovom ženom. Budući da se više nisam mogao brinuti za sebe, pridružio sam se svom bratu Yoshitu u jednoj instituciji. Tu sam počeo služiti kao pomoćni pionir i tokom sljedećih pet godina proučavao sam Bibliju sa oko dvanaestero djece na odjelu. Jedno je dijete bilo prisiljeno prestati proučavati kad su se usprotivili roditelji, no popustili su kad ih je dijete molilo da mu dopuste da ponovo proučava. Taj dječak je umro u 16. godini sa sigurnom nadom u uskrsnuće. Oko godinu dana kasnije pozvali su me telefonom roditelji koji su se prije protivili. Imali su nekih problema sa svojom mlađom kćerkom i smatrali su da će joj studij Biblije pomoći.
Moj brat Yoshito i ja željeli smo postati opći pioniri. No, možemo li postići potreban godišnji cilj od 1 000 sati? Istina, u pitanju je bilo to da svoje vrijeme provedeno u službi povećamo samo za 30 sati. No, hoće li to naša tijela izdržati? No opet, mislili smo ovako: ‘Ako to ne učinimo sada, doći će vrijeme kad to zaista nećemo moći.’ Pavlove riječi iz 1. Korinćanima 9:16 neprestano su se ponavljale u našim razgovorima: ‘Doista, jao meni ako ne objavljujem dobru vijest!’ Zaista, mi smo obavezni propovijedati dobru vijest bilo da imamo dobro zdravlje ili ne. Tako smo podnijeli molbe i započeli s općom pionirskom službom 1. rujna 1984.”
Yoshito dodaje: “Kad sam u siječnju 1976. g. započeo sa ‘privremenim’ pionirenjem oštetio sam zdravlje, pa sam dva mjeseca morao ostati vezan uz krevet. Najviše sam se bojao da ću se zbog opće pionirske službe razboljeti i neću moći odlaziti na sastanke. Na sreću, u kolovozu 1985. uspio sam postići potreban broj sati za tu godinu i nisam propustio ni jedan sastanak zbog svog pionirenja!”
Toshimi objašnjava: “Najviše vremena u našoj službi provedemo pišući pisma. Pišemo onima koje ne nađemo kod kuće, prijateljima, rođacima, te članovima obitelji onih iz skupštine, kao i stanovnicima planinskih područja koja se u službi od kuće do kuće obrađuju samo dvaput godišnje. Neformalno propovijedamo liječnicima, medicinskim sestrama, studentima na praksi i drugim pacijentima. Do sada je šest pacijenata upoznalo istinu. Troje od njih je umrlo kad su već postali objavitelji Kraljevstva i trebali su se krstiti. Mi imamo fizičku korist iz toga što smo stalno zaposleni, duševno zadovoljstvo iz toga što znamo da vršimo djelo propovijedanja, te iskrenu radost iz toga što ohrabrujemo druge.”
Yoshito dodaje: “Kao skupštinski starješine možemo iz iskustva govoriti onima koji teže za pionirskom službom. Kad smo podnijeli molbe da postanemo pioniri, i dvije starije sestre u našoj skupštini bile su također potaknute da se pridruže tim redovima. Naročito sam sretan što mogu reći da se u duhu Psalma 119:71 moj prijašnji negativni način razmišljanja izmijenio u Jehovin način razmišljanja. Da, ‘Dobro mi je što sam ponižen, da bih tvoja (Božja) naučio pravila’ (ST).”
Sad govori stariji brat, Akimi. On kaže: “Samo ljubaznošću braće i podrškom svoje ljubljene žene ja uspijevam u svojim teokratskim djelatnostima. Ja ne mogu zakoračiti niti jedan korak. Već četrnaest godina mi braća neumorno pomažu da dođem na svaki sastanak. Od kad sam počeo proučavati, iskustva pionira bila su u središtu razgovora kad god su se okupili mladi ljudi. Prema prijedlogu iz Naše službe za Božje Kraljevstvo, odlučio sam pokušati pioniriti godinu dana. S određenim zlim slutnjama u vezi svog tjelesnog stanja, dao sam obećanje Jehovi u molitvi, i obnavljao sam to obećanje narednih pet godina. U službi propovijedanja koristim bicikl na tri točka koji je konstruiran za invalide. Pomoću njega se mogu približiti ulazu mnogih kuća. Često sjedim u područjima gdje ima mnogo pješaka. Ako ima samo malo prolaznika, ja se molim da mogu tamo nekome svjedočiti, i tada dođe osoba koja ima uho. Interesenti dolaze kod mene na proučavanje Biblije, pa sam bio u mogućnosti da pomognem osmorici osoba da napreduju do krštenja.
Kao predsjedavajući nadglednik i nadglednik Teokratske škole za službu propovijedanja dolazim na sastanke rano da bih mogao pozdraviti braću. Pošto ih ne mogu posjećivati u njihovim domovima, od velike je važnosti da djelotvorno koristim vrijeme prije i poslije sastanaka. Isto tako, u pastirskoj djelatnosti često se koristim telefonom.
U posljednjih četiri-pet godina snaga mojih mišića je znatno opala. Noću ja doslovno ne mogu pomaknuti ni jedan mišić i napetost je dosegla takav stupanj da u krevetu osjećam kao da je na meni veliki pritisak. Žena mi nježno pomiče udove i tako mi bude malo lakše. Ponekad mi je tako da mi samo srdačne i ljubazne riječi braće pomažu da zadržim osmijeh na licu za kojeg se nadam da odražava stanje mog srca a ne mog tijela.”
Napredovanje ove bolesti sada se ne može zaustaviti. Ali, braća Tanizono znaju da je to što su svoja tijela zaposlili u službi propovijedanja, što su obraćali pažnju kućedomaćinu i njegovim potrebama, što su blisko surađivali sa suvjernicima i što su imali osjećaj ispunjenosti u službi Bogu kao pioniri, pomoglo u tome da se napredovanje bolesti smanjilo do minimuma. Kako su oni samo zahvalni Jehovi!
Invalidi ali odlučni
Tjelesna invalidnost nije prigušila ljubav i revnost koju ovi sposobni propovjednici imaju za punovremenu službu. Njihova odluka je slična onoj apostola Pavla, koji je pisao: “Ne malaksavamo. Naprotiv, ako se i raspada naš vanjski čovjek, ipak se naš nutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan” (2. Korinćanima 4:16, ST).
Naravno, ne mogu svi propovjednici Kraljevstva koji su invalidi biti punovremeni propovjednici. Okolnosti se razlikuju od osobe do osobe. Ali, što god takve osobe mogu učiniti da bi slavile Najvišega i duhovno pomogle drugima, to će donijeti veliku radost, osobno zadovoljstvo i blagoslov od našeg ljubljenog Boga Jehove.
[Slike na stranici 20]
Masashi Tokitsu
Katsuko Yamamoto
Yoshito Tanizono
Toshimi Tanizono
Akimi Tanizono