“Što moram činiti da budem spašen?”
“ŠTO moram činiti da budem spašen?” To pitanje je 50. godine n. e. postavio tamničar u Filipima (Makedonija). Neposredno prije toga dogodio se potres i otvorila su se vrata tamnice za koju je bio odgovoran. Pošto je mislio da su svi zatvorenici pobjegli, želio se ubiti. No, jedan od zatvorenika, Apostol Pavao, vikao je: “Ne čini sebi zla, jer smo svi ovdje!” (Djela apostolska 16:25-30, NS).
Pavao i njegov suzatvorenik Sila došli su u Filipe da objavljuju dobru vijest spasenja; ali zbog krivih optužbi bili su bačeni u tamnicu. Tamničar je bio zahvalan što zatvorenici nisu pobjegli i želio je čuti njihovu vijest. Što je morao činiti da bi dobio spasenje koje su propovijedala ta dvojica kršćanskih misionara?
Ljudima je danas još uvijek potrebno spasenje koje su objavljivali Pavao i Sila. No, nažalost, mnogi na spasenje gledaju s velikim nepovjerenjem. Odbija ih ponos i pohlepa nekih vjeroučitelja koji ih navodno poučavaju kako mogu biti spašeni. Nekima je odvratna i pretjerana osjećajnost, koja je naprimjer obilježje mnogih evangelističkih vjerskih zajednica koje ističu spasenje. Engleski novinar Philip Howard je rekao da ti takozvani evangelisti “više apeliraju na osjećaje i na ruke koje potpisuju čekove nego na razum svojih slušalaca”. (Usporedi 2. Petrova 2:2.)
Drugi su šokirani upadljivim promjenama kod nekih koji su uvjereni da su zbog nekog određenog doživljaja “spašeni”. Flo Conway and Jim Siegelman bave se u svojoj knjizi Snapping mnogim religioznim “buđenjima” — uključujući “spasenje” — koja su u zadnjim desetljećima sve popularnija. Doduše, opisuju i drugu stranu takvih “buđenja” i kažu da takvi ljudi naglo mijenjaju svoju ličnost, no ne dobivaju očekivano ispunjenje i prosvjetljenje, nego umjesto toga postaju zaslijepljeni, povučeni i otuđeni od stvarnosti. Pisci o tome kažu: “Taj postupak se može opisati kao zatvaranje uma, kao isključenje razmišljanja.”
To nije bio slučaj kad su se kršćani prvog stoljeća obratili spasenju. Tamničar iz Filipa nije zatvorio svoj um dok je apostol Pavao odgovarao na njegovo pitanje što da čini da bi bio spašen. Isto tako Pavao i Sila nisu ‘apelirali na njegove osjećaje’ i nisu molili da im da velikodušni novčani prilog. Umjesto toga ‘kazali su mu riječ Jehovinu’. Tim razgovorom su mu pomogli da stekne jasno razumijevanje Božjih priprema za spasenje (Djela apostolska 16:32).
“Vjeruj u Gospodina Isusa”
Ti kršćanski misionari otvorili su tamničarev um da prihvati temeljnu istinu o spasenju. Bila je to istina koju je obrazložio apostol Petar prilikom osnivanja kršćanske skupštine. Petar je ukazao na ključnu ulogu Isusa Krista u vezi sa spasenjem i nazvao ga je ‘glavnim posrednikom života’. Apostol je također rekao: “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem se treba spasiti” (Djela apostolska 3:15, NS; 4:12, ST). Pavao i Sila su i tamničara uputili na tog posrednika života rekavši: “Vjeruj u Gospodina Isusa i bit ćeš spašen” (Djela apostolska 16:31, NS).
No, što znači vjerovati u Gospodina Isusa? Zašto možemo biti spašeni jedino imenom Isusa? Hoće li konačno svatko biti spašen? Jesu li apostoli zastupali gledište: “Jednom spašen, zauvijek spašen”? Odgovori na ta pitanja vrlo su važni, jer nam je spasenje još uvijek neophodno potrebno — iako mnogi današnji religionisti riječju i djelom doprinose razvodnjavanju pojma spasenje. Svatko od nas treba zadovoljavajuć, razuman odgovor na pitanje: “Što moram činiti da budem spašen?”