Otkupnina — izgubljena nauka kršćanstva

OTKUPNINA, vjerovanje da je Isus umro u zamjenu za grešno čovječanstvo, osnova je pravom kršćanstvu. Ipak, ta doktrina je dugo vremena bila predmet kritike i podrugivanja teologa kršćanstva.

Zašto je to tako? Nije li sam Isus u Marku 10:45 rekao: “Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih”? (Stvarnost).

Neki su tvrdili da Isus nije nikada izgovorio te riječi, već da su nakon njegove smrti bile sastavljene pod utjecajem apostola Pavla. Drugi pak govore da je “otkup” ovdje govorna figura ili da ta nauka dolazi iz grčke mitologije! Tako je otkupnina praktički nestala iz crkvenih učenja.

Možeš se upitati kako su rani kršćani gledali na Isusovu smrt. Pavao nam u 2. Korinćanima 5:14, 15, kaže: “Ljubav Kristova potpuno nama ovladava pri ovoj pomisli: Jedan je umro mjesto sviju (...) da živi ne žive više za same sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih” (St). Ova je nauka objašnjena tako jednostavnim riječima — sasvim oslobođena kompliciranih promjena koje će kasnije doživjeti od strane crkvenih teologa.

Da li je moguće da je Pavao izmislio ovu nauku? Ne, jer u 1. Korinćanima 15:3 on objašnjava: “Predao sam vam najprije ono što sam primio: da je Krist, suglasno Pismima, umro za naše grijehe” (St). Jasno je da su mnogo prije nego što je Pavao napisao svoje poslanice kršćani već razumjeli da je Isusova smrt bila žrtva, otkupnina, stvarna vrijednost plaćena za oslobođenje grešnog čovječanstva. Nadalje, kako ukazuje Pavao, oni su razumjeli da je Kristova smrt ispunjenje ‘Pisama’, to jest, proročanstava poput onih iz 22. psalma i 53. poglavlja Izaije iz Hebrejskih spisa, ili “Starog zavjeta”.

Pitanja bez odgovora

Ukoliko odlučiš sam ispitati činjenice, saznat ćeš da su se u vrijeme blisko vremenu apostola u kršćanstvo uvukle otpadničke nauke (Djela apostolska 20:29, 30; 2. Timoteju 4:3, 4). Ipak, kako pokazuju spisi prvih crkvenih otaca, vjera u Kristovu otkupnu žrtvu se održala. Međutim, kad su neki kasniji teolozi istraživali nauku o otkupnini, postavili su neka teška pitanja, kao što su: Kome je otkupnina plaćena? I zašto je takvo plaćanje bilo nužno?

U četvrtom stoljeću naše ere, Grgur iz Nise je s drugima razložio stav da je otkup bio plaćen Sotoni Đavlu! Sotona je, kako su govorili, imao vlast nad čovjekom, te mu je otkupnina plaćena da oslobodi čovječanstvo. No, njihov suvremenik po imenu Grgur iz Nazijanca je uvidio prazninu te teorije. Ona je nametala premisu da je Bog bio obavezan prema Đavlu — pravi apsurd! Ideja o otkupu plaćenom Đavlu je ipak uhvatila korijen i održala se stoljećima.

Da li je otkupnina mogla biti plaćena samom Bogu? Grgur iz Nazijanca je i u toj ideji vidio probleme. Pošto ‘nismo bili u vlasti [Boga]’, zašto bi njemu trebala biti plaćena otkupnina? Nadalje, ‘da li se Otac mogao radovati smrti svog Sina’ zahtijevajući otkupninu? Naizgled teška pitanja, koja su bacala sumnju na samu otkupninu.

Smrt otkupnine

Tvoje te istraživanje ovog predmeta može odvesti u rano 12. stoljeće. Anselmo, nadbiskup Canterburyjski, pokušao je odgovoriti na ta pitanja u svojoj knjizi Cur Deus Homo (Zašto je Bog postao čovjekom). Knjiga je učila da je Kristova smrt poslužila kao sredstvo zadovoljavanja božanske pravde, iako ne kao otkupnina. Anselmo je smatrao da bi opraštanje grijeha otkupninom, a bez zadovoljavanja pravde, bilo jednako ostavljanju grijeha neispravljenog. “No, Bog u svom Kraljevstvu ne može ništa ostaviti neispravljeno”, rekao je Anselmo. Kako je Bog onda ispravio stvari?

Raspravljajući kako ‘grijeh obeščašćuje Boga’, Anselmo je rekao da ne bi bilo dovoljno “jednostavno povratiti ono što je bilo oduzeto” Adamovim grijehom. Pošto je Bog bio uvrijeđen, otkupnina — pa čak i žrtva savršenog čovjeka — ne bi bila dostatna. “Obzirom na nanesenu uvredu”, zaključio je svećenik, “mora se uzvratiti više od onoga što je bilo oduzeto.” (Naglašeno od nas.) Anselmo je uvjeravao kako je to zahtijevalo smrt nekog tko je bio “i bog i čovjek”!

Kakva god bila tvoja reakcija na Anselmova učenja, ona su ovladala njegovim suvremenicima, a imaju utjecaja i dan danas. Pa, Anselmo je jednim potezom osnažio nauku o Trojstvu te otkupnini, bar u kršćanstvu, zadao smrtni udarac! “Zadovoljština” je postala uzrečica teologa, dok je riječ “otkup” postepeno padala u zaborav. Anselmove su teorije bile skoro u potpunosti zasnovane na varavoj logici, a ne na Bibliji. I kako je vrijeme prolazilo, učenjaci poput Tome Akvinskog su se svojom vlastitom logikom počeli udaljavati od Anselmove teorije “zadovoljštine”. Pojavila su se razna razmišljanja. Teorije otkupnine su se množile, a rasprave su od Biblije sve dublje zalazile u ljudska razmišljanja, filozofiju i mistiku.

Reformacija i otkupnina

Pomaknimo se, ipak, malo bliže današnjici. Kad je u 16. stoljeću provalila oluja protestantske reformacije, pojavila se radikalna grupa nazvana Socinijanci.a Oni nisu priznavali da nam je Isusova smrt na bilo koji način “omogućila spasenje”, nazivajući takvo vjerovanje “prijevarnim, pogrešnim, i vrlo pogubnim (...) koje je u protuslovlju i sa Biblijom i razumom” (The Racovian Catechisme). Budući da Bog velikodušno oprašta, nije bilo potrebe za zadovoljenjem pravde. Tvrdili su da je Kristova smrt otkupljivala tako što je ljude poticala da oponašaju njegov savršeni primjer.

Napadnuta od te i sličnih hereza, katolička je crkva poduzela protuudar, te je sazvala koncil u Trentu (od 1545. do 1563. n. e.). No, dok su se u vezi mnogih nauka zauzimali određeni stavovi, koncil se pokazao nejasnim i suzdržljivim po pitanju otkupljenja. Govorilo se o ‘vrijednosti Isusa Krista’ i koristio se termin “zadovoljština”, ali se pomno izbjegavao termin “otkupnina”. Kao posljedica, crkva se zaustavila daleko od zauzimanja bilo kakvog jasnog biblijskog stava. Vrata spekulacijama ostala su širom otvorena.

Zašto su religiozni vođe požnjeli neuspjeh

Od koncila u Trentu su teolozi — kako katolički tako i protestantski — razvili bezbrojne teorije o otkupljenju. (Vidi okvir na stranici 7.) Ipak, nekog suglasja o značenju Kristove smrti još nema na vidiku. Teolozi se slažu jedino u svom omalovažavanju biblijskog termina “otkup”, te ga rado ignoriraju, izbjegavaju ili svojim tumačenjima odbacuju. Značenje Kristove smrti se tumači tehničkim žargonom, kompleksnim izvrtanjima prijevarne logike i zvučnim terminima, kao što su “moralni utjecaj” i “reprezentativna fizička zadovoljština”. Umjesto da izgrađuju vjeru u Kristovu smrt, svećenici kršćanstva su od njegova mučeničkog stupa načinili kamen spoticanja.

Koji razlog leži iza ovog dubokog propusta? Katolički teolog Boniface A. Willems to pripisuje činjenici da su teolozi “poučavani u brižno čuvanoj izolaziciji” — previše udaljeni od stvarnih potreba ljudi.b Ne bi li se složio sa tom procjenom? No, Jeremija 8:9 ide i dalje, ukazujući na pravi korijen problema: “Gle, oni prezreše riječ Jahvinu! A njihova mudrost — što im koristi?” (St).

Sigurno je da se u vezi nauke o otkupnini mogu postaviti neka teška pitanja (2. Petrova 3:16). Međutim, umjesto da u Bibliji potraže odgovore, teolozi su koristili ljudsku mudrost i logiku (1. Korinćanima 1:19, 20; 2:13). Usudili su se odbaciti dijelove Biblije koji nisu odgovarali njihovom ukusu — ili teorijama (2. Timoteju 3:16). Unapređivali su nebiblijske nauke, kao što je nauka o Trojstvu (Ivan 14:28). Njihova je pak najveća greška to što su spasenje čovjeka učinili nečim od najveće važnosti, ignorirajući mnogo važnija pitanja koja uključuju Božje ime i Kraljevstvo (Matej 6:9, 10).

Zastupnik otkupnine

Usmjeri sada svoju pažnju na kasne 1800-te. Bogobojazni čovjek po imenu Charles Taze Russell odvojio se iz glavne teološke struje i počeo izdavati ovaj časopis — Kulu stražaru. “Od prvog broja”, pričao je Russell, “ona je poseban zastupnik Otkupnine.”

Kula stražara služi u tu svrhu do današnjeg dana. U toku više od stotine godina ona je iznosila jasne biblijske razloge za vjerovanje u otkupninu, te je davala razumne, biblijske odgovore na izazove kritičara. Mi te zato pozivamo da još bolje promotriš što Biblija kaže o Isusovoj smrti i njenom značenju.

[Bilješke]

[Okvir na stranici 7]

PRIMJERI TEORIJA O OTKUPLJENJU

◻ REKTORSKA TEORIJA ILI TEORIJA UPRAVE: Nizozemski teolog Hugo Grotuis ju je razvio u 17. stoljeću da bi opovrgao teorije Socinijanaca. Grotius je Kristovu smrt smatrao “vrstom legalne transakcije u kojoj Bog ima ulogu Rektora ili Upravnika, a čovjek ulogu krivca” (Hastingsova Encyclopædia of Religion and Ethics).

◻ TEORIJA ŽIVOTOVAŽNOG POMIRENJA: Predložio ju je 1946. protestantski teolog Clarence H. Hewitt. On na Kristovo djelo nije gledao kao na plaću za neki zakonski prekršaj, već kao da nas ono ‘oslobađa od dominacije zakona grijeha i smrti, te potiče pokajanje i pobožnu tugu, dovodeći nas tako pred Bogom u povoljno stanje za primanje oproštaja’.

◻ OTKUPLJENJE OD SUKRŠĆANINA: Rimokatolički teolog Boniface A. Willems (1970) izjednačava “otkupljenje” sa “odbacivanjem egoizma i otvaranjem svog srca jednih prema drugima”. On dodaje: “Kršćanska misao o zamjeni ili patnji zastupnika je ta da se netko osjeća solidarno povezan sa ljudskom rasom opterećenom grijehom. (...) Crkva je, dakle, prijateljstvo onih koji su spremni živjeti u posebnoj službi zbog drugih.”

◻ TEORIJA ŽRTVENOG JARCA: Tu je teoriju predložio 1978, katolički teolog Raymund Schwager. On je odbacio ideju da bi Bog “zahtijevao oko za oko”. Na Kristovu žrtvu gleda kao na neku vrstu katarze (pročišćenja) koja ljudskom društvu dozvoljava da iz sebe zbaci prirođene nasilne težnje i tako ih se oslobodi.

◻ SOCIO-POLITIČKO OTKUPLJENJE: Baptistički teolog Thorwald Lorenzen je 1985. napisao: “Bog za grešnika ne traži samo religiozni oprost, već i političko oslobođenje siromašnih i potlačenih. (...) Kristova smrt, dakle, otkriva Boga koji je zainteresiran za ozdravljenje svih dimenzija ljudskog života.”

[Slika na stranici 5]

Protestantski i katolički teolozi razvili su brojne teorije o otkupljenju i otkupnini, ali što kaže Biblija?