Ispovijedanje grijeha — je li ispravno?
“ISPOVIJED je duhovno čišćenje, način da se počne ispočetka, način da se predstavimo očišćenima. Volim odlaziti na ispovijed, iskazati svećeniku svoje grijehe, imati njegov oprost i radost nakon toga.” Tako je rekao jedan iskreni katolik (Bless Me, Father, for I Have Sinned).
Prema New Catholic Encyclopedii, “Krist je vlast vezanja i odriješenja, opraštanja i neopraštanja” grijeha dao ili povjerio samo svećeniku. U istom djelu stoji da redovita ispovijed treba “vratiti životu svetost proigranu teškim grijehom i (...) očistiti savjest”. No, moralna klima u mnogim zemljama pokazuje da redovito ispovijedanje ne navodi mnoge koji se njome koriste “da se odvrate od zla, i čine što je dobro” (Psalam 34:14, New World Translation). Dakle, je li to ispravno?
Samo ritual?
Ispovijed može započeti kao obični ritual. U Irskoj prva ispovijed slijedi neposredno prije prve pričesti. Zar iznenađuje što sedmogodišnja djevojčica misli o lijepoj, malenoj vjenčanici koju će obući više nego o ‘vraćanju životu svetosti proigrane teškim grijehom’?
“Osim novaca koje sam dobila od svojih rođaka, najviše me oduševila haljina”, priznaje Romana, koja je na svoju prvu ispovijed išla u dobi od sedam godina. “Od svih djevojčica koje sam poznavala”, nastavlja ona, “kod nijedne nije bilo osjećaja duhovnosti. U to vrijeme nijedna od nas nije čak ni mislila na Boga.”
Ustvari, primoravanje djece da redovito ispovijedaju grijehe može dovesti do mehaničkog ponavljanja. “Jednostavno sam stalno ponavljao iste riječi”, kaže Mihael, koji je sa ispovijedanjem također započeo kao sedmogodišnjak.
Izjave nekih katolika citirane u knjizi Bless Me, Father, for I Have Sinned, pokazuju da je čak i kad su odrasli, ispovijed za njih imala slabo duhovno značenje. “Ispovijedanje vas uči da lažete, jer postoje neke stvari koje jednostavno ne možete reći svećeniku”, priznala je jedna osoba. Nedostatak ujednačenosti među svećenstvom može se iskoristiti kako bi se dobila najmanja pokora. Neki su tražili “dobrog” ispovjednika da bi im dao savjet kakav su željeli čuti. “Pronašla sam svog ispovjednika nakon što sam tri mjeseca išla od jednog do drugog. Viđam ga svakog mjeseca, licem u lice u ispovjedaonici, i on je sjajan”, rekla je jedna mlada žena. “Ako ste domišljati, naći ćete svećenika koji je gluh, a od engleskog jezika zna samo ‘tri Zdravo Marijo’ ”, rekao je jedan drugi katolik.
Dakle, očigledno je kod ispovijedi nekih ljudi nešto neispravno. No, Biblija ukazuje da postoji potreba za ispovijedanjem grijeha, jer kaže: “Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi” (Izreke 28:13, Stvarnost).
Znači li to da kršćanin treba ispovijedati sve svoje grijehe? Ako je tako, kome? Ta će pitanja biti obrađena u sljedećem članku.