Čvrsto se držati Božje organizacije

ISPRIČAO ROY A. RYAN

Sandhill u Missouriju bio je prikladno tako nazvan, budući da je bio nešto više od velikog pješčanog brda u otvorenoj brdovitoj okolici. To selo na raskršću bilo je smješteno 5. kilometara od Rutledgea i imalo je samo osam ili devet kuća, metodističku crkvu i malu kovačnicu. Tu sam rođen 25. listopada 1900.

MOJ otac bio je seoski kovač. Iako su moji roditelji rijetko posjećivali crkvu, majka me počela slati na vjeronauk u metodističku crkvu. Nisam volio naziv metodist, vjerujući da bi se osoba trebala zvati kršćanin, ali sam ipak razvio žeđ za biblijskom istinom i zanimanje za vječni život.

Kad sam imao 16 godina, otišao sam raditi na željeznicu u Santa Fe. Jedan od Međunarodnih istraživača Biblije (kako su se tada zvali Jehovini svjedoci) po imenu Jim došao je raditi u našu željezničku grupu, tako da smo često radili zajedno. Jim je govorio, a ja sam slušao što je imao za reći o Bibliji. To mi je zvučalo razumno, pa sam pitao mogu li posuditi jednu od njegovih knjiga.

Jim mi je posudio prvi svezak Studies in the Scriptures, koji je objavio C. T. Russell iz Društva međunarodnih istraživača Biblije. Kad sam vratio taj svezak, zatražio sam daljnje. Ubrzo nakon toga Jim je napustio željeznicu, a sljedeći put vidio sam ga na ulici Rutledgea, kako prima narudžbe za ilustriranu knjigu Scenario of the Photo-Drama of Creation. Kasnije me pozvao na zajedničke sastanke koji su održavani u njegovom domu. Svake nedjelje pješačio sam 5. kilometara u Rutledge na sastanak.

Kad je 1919. počeo izlaziti časopis Golden Age (danas Probudite se!), želio sam započeti sa službom propovijedanja. Još jedan novi Istraživač Biblije i ja odlučili smo raspačavati taj novi časopis od vrata do vrata. Malo smo se plašili posjećivanja ljudi u svom rodnom gradu, pa smo se popeli na vlak i otišli u obližnji grad. Kad smo stigli tog jutra, svatko je otišao svojim putem, kucajući na vrata do popodneva, iako u tom djelu nismo uopće bili uvježbani. Dobio sam narudžbe za dvije pretplate, a jedna od njih bila je od čovjeka s kojim sam radio na željeznici.

Kršten sam 10. listopada 1920. u jezercetu blizu Rutledgea. Moji roditelji protivili su se tome što sam se povezao sa Međunarodnim istraživačima Biblije. Bilo je to zbog protivljenja koje je poticalo svećenstvo, a koje su Istaživači Biblije doživjeli za vrijeme ratnih godina 1914-1918. Međutim, kasnije je moj otac počeo prisustvovati nekim sastancima Istraživača Biblije, a čitao je i Golden Age. Prije svoje smrti, majka je postala naklonjenija našem razumijevanju biblijske istine. Ipak, nitko iz moje obitelji nikad nije učinio tu istinu svojom svojinom.

Vrijeme ispitivanja

U tim početnim danima, osim mene samo su tri osobe redovito prisustvovale sastancima za proučavanje Biblije u Rutledgeu. Njih troje je na kraju napustilo organizaciju. Jedan od njih bio je izuzetan govornik koji je iznosio biblijske govore u tom području. Međutim, postao je ponosan zbog svojih sposobnosti i smatrao je da je za njega ispod časti sudjelovati u propovijedanju od kuće do kuće, kao što su činili rani kršćani (Djela apostolska 5:42; 20:20).

Kad se njih troje prestalo družiti sa Međunarodnim istraživačima Biblije, sjećam se da sam se osjećao poput apostola Petra kad je Isus govorio narodu o ‘jedenju Isusovog tijela i pijenju njegove krvi’. Spotaknuti njegovim učenjem, mnogi su ga tom prilikom napustili. Nato, Isus je zapitao apostole: “Da ne ćete i vi otići?” Petar je odgovorio: “Gospodine! kome ćemo ići? Ti imaš riječi vječnoga života” (Ivan 6:67, 68).

Iako Petar nije u potpunosti razumio što je Isus mislio pod ‘jedenjem Isusovog tijela i pijenjem njegove krvi’, shvatio je da je Isus imao riječi života. Tako sam i ja osjećao u vezi organizacije. Ona je posjedovala istinu, iako nisam uvijek u potpunosti razumio sve što sam čitao u publikacijama. Ipak, kad god je rečeno nešto što nisam razumio, nikad nisam prigovarao tome. Kasnije su stvari bile razjašnjene, ili su s vremenom gledišta bila ispravljena. Uvijek sam bio sretan što sam strpljivo čekao na razjašnjenje (Priče Salamunove 4:18).

Prilagodbe za pionirsku službu

U srpnju 1924. prisustvovao sam Međunarodnom kongresu u Columbusu, Ohio. The Golden Age opisao ga je kao “najveći kongres Istraživača Biblije ikad održan”. Na njemu je usvojena uzbudljiva rezolucija “Optužba”. Podaci koje sam primio i duh koji je očitovan na tom kongresu potakli su me da postanem punovremeni sluga, ili pionir.

Po povratku sa kongresa napustio sam posao na željeznici i sa još jednim Istraživačem Biblije počeo služiti kao pionir. Međutim, nakon oko godinu dana zdravlje mojih roditelja pogoršalo se do te mjere da su trebali moju pomoć. Prestao sam sa pionirskom službom i zaposlio se u kompaniji za izradu cijevi, no zbog lošeg utjecaja ljudi koji su tamo radili, napustio sam taj posao i prihvatio se izrade košnica i prodavanja meda.

Oba moja roditelja umrla su do kraja 1933, tako da više nisam imao nikakvih obaveza. Tako sam u proljeće 1934. prepustio svoje košnice na brigu drugoj osobi, izgradio malu kamp kućicu da bih u njoj živio i ponovo započeo sa punovremenom službom kao pionir. Najprije sam radio sa jednim starijim Svjedokom u blizini Quincyja u Illinoisu. Kasnije sam se vratio natrag u Missouri, gdje sam se pridružio grupi pionira.

Godine 1935. na Srednjem zapadu vladala je velika suša i, budući da smo radili u izrazito poljoprivrednom kraju, bilo je veoma teško raditi. Nitko nije imao novaca, tako da su nam zahvalni ljudi često davali zalihe hrane ili drugu robu kad bismo im ostavili literaturu.

Pionirska služba na jugu

Te zime prešli smo u Arkansas kako bismo izbjegli hladno vrijeme. Bili smo u stanju u tom području raspačati više literature i primali smo svu konzerviranu hranu koju smo mogli upotrijebiti. Često smo prihvaćali i druge stvari koje smo mogli prodati, uključujući staro aluminijsko posuđe, staru broncu ili bakar, stare automobilske hladnjake i akumulatore. Tako smo dobili novac za benzin za moj ford Model A koji smo koristili u službi propovijedanja.

Služili smo u pokrajinama Newton, Searcy i Carroll u planinskom Ravnjaku Ozark. Iskustva koja smo doživjeli propovijedajući među planinskim ljudima Arkansasa ispunila bi cijelu knjigu. Budući da su ceste tada bile loše ili ih nije bilo, mnogo smo posla obavljali pješice. Neki pioniri iz naše grupe običavali su jahati na konjima kako bi stupili u kontakt s ljudima u višim područjim planina.

Jednom smo čuli za zanimljivog čovjeka imenom Sam, koga smo konačno pronašli kako živi na vrhu planine. Oduševljeno nas je pozdravio i bio je sretan što nas je mogao pozvati da kod njega ostanemo preko noći. Iako Samova supruga nije bila zeinteresirana za našu poruku, njegov 16-godišnji sin Rex bio je. Kad smo odlazili, Sam nas je pozvao da ponovo dođemo. Tako smo dva tjedna kasnije ponovo ostali kod njega.

Kad smo drugi put odlazili, pozvala nas je Samova supruga. Rekla je da smo pozitivno utjecali na Rexa. “On je užasno loš momak koji mnogo kune”, objasnila je ona, “i mislim da nije kleo ni približno toliko otkad ste vi ovdje.” Godinama kasnije ponovo sam sreo Rexa dok je pohađao misionarsku školu Gilead u South Lansingu, New York. Ovakva iskustva donijela su mi veliko zadovoljstvo tijekom svih godina.

Betelska služba

Kad sam se prijavio za pionirsku službu, prijavio sam se i za službu u centrali Jehovinih svjedoka u New Yorku, nazvanoj Betel. U proljeće 1935. obaviješten sam da je moja molba prihvaćena i da se trebam javiti Kraljevskoj farmi Društva Kula stražara u South Lansingu, New York, kako bi počeo svoju betelsku službu. Odmah sam učinio pripreme da drugi Svjedoci preuzmu moju pionirsku kamp kućicu.

Krenuo sam za New York u svom fordu, i stigao oko pola jedanaest ujutro 3. svibnja 1935. Oko jedan sat tog popodneva dobio sam zadatak da cijepam drva. Sljedećeg dana rečeno mi je da se javim u mljekarsku staju da pomognem kod muže krava. Godinama sam radio na mljekarstvu, ponekad obavljajući mužnju ujutro i navečer i radeći preko dana s radnicima u vrtu ili na žetvi na polju. Također sam se brinuo za košnice i sakupljao med za obitelj Betela. Godine 1953. premješten sam u odjel za pravljenje sira.

Jedan od onih koji su utjecali na moj život zbog svog vrijednog primjera poniznosti, lojalnosti i poslušnosti Jehovi bio je Walter John “Pappy” Thorn. On je bio jedan od 21 Istraživača Biblije koji su 1894. bili postavljeni za prve hodočasnike — ljude koju su obavljali djelo slično djelu današnjih pokrajinskih nadglednika — posjećujući određeni broj skupština kako bi ih ohrabrili. Nakon mnogo godina putujućeg djela, brat Thorn došao je na farmu i radio u kokošinjcu. U mnogim prilikama čuo sam ga kako kaže: “Kad god počnem previsoko razmišljati o sebi, pošaljem se takoreći u kut, i kažem: ‘Ti, zrnce prašine. Čime se imaš ponositi?’ ”

Još jedan skromni čovjek koji je za mene postao uzor za oponašanje bio je John Booth, sada član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. On je godinama bio citiran kako govori: “Nije toliko važno gdje služiš, već je ustvari važno kome služiš.” Jednostavna izjava, ali kako samo istinita! Služiti Jehovi najveća je od svih prednosti!

Jedan od vrhunaca moje betelske službe bilo je otvaranje misionarske škole Gilead na Kraljevskoj farmi 1943. Druženje sa pionirima iz mnogih dijelova svijeta bilo je zaista uzbudljivo. U to vrijeme u svakom razredu bilo je oko stotinu polaznika, tako da je svakih šest mjeseci stotinu novih dolazilo na Kraljevsku farmu. Promocije bi privlačile tisuće ljudi u to obrazovno zdanje na seoskim obradivim površinama unutrašnjosti države New York.

Promjena posla

Kad je Gilead škola premještena u Brooklyn i kad je prodana velika spavaonica i zgrada sa učionicama u South Lansingu, mljekara je premještena na farme Društva Kula stražara u Wallkillu, New York. Tako sam na kraju 1969. premješten na farmu u Wallkillu i tamo nastavio praviti sir do 1983. Tada mi je promijenjen posao, pa sam počeo raditi na planiranju nasada.

Kad su me prije nekog vremena intervjuirali, zapitali su me što sam mislio kad mi je promijenjen posao nakon 30 godina pravljenja sira. “Nije mi smetalo”, otvoreno sam primijetio, “jer praviti sir ionako nisam volio.” Poanta je bila da možemo biti sretni služeći Jehovi na bilo kom zadatku ako ispravno promatramo stvari i ponizno se podložimo teokratskom vodstvu. Prema tome, iako mi se pravljenje sira ustvari nije sviđalo, radovao sam se svom zadatku zato što sam time pomagao obitelji Betela. Ako vjerno i bez mrmljanja služimo našem velikom Bogu Jehovi, možemo biti sretni bez obzira kakav je naš zadatak.

U svojoj dubokoj starosti, mislim da za mene nema boljeg položaja od službe u Betelu. Dobro sam zbrinut i bio sam u stanju nastaviti obavljati svoj zadatak, iako imam 90 godina. Već mnogo godina imam prednost preuzimati svoj red kao predsjedavajući na programu jutarnjeg obožavanja obitelji Betela ovdje na farmama Društva Kula stražara. Kad god imam priliku, hrabrim nove u Betelu da iskoriste sve prednosti službe koje su im dodijeljene i da nauče biti zadovoljni i sretni s njima.

Tijekom godina, bio sam u stanju mnogo puta posjetiti strane zemlje — Indiju, Nepal, zemlje Dalekog istoka i Evrope. Sljedeći savjet može biti od pomoći onima koji se nalaze u svojim skupštinama Jehovinog naroda širom svijeta: Budite sretni i zadovoljni u svojim sadašnjim okolnostima i na duhovni način cvjetajte na tlu na kojem ste zasađeni.

Odlučio sam ostati samac, jer mi je to omogućilo neometano nastaviti svoju službu Bogu. Kao nagradu za vjernost, naš veliki Bog pružio je izgled vječnog života. Za mnoge to će značiti beskrajni život u rajskom domu ovdje na Zemlji. Ostali između nas željno očekuju beskrajni život na nebu, obavljajući svaki zadatak koji im bude dat.

Neki će možda misliti da je mojih 90 godina predstavljalo dug, ispunjen život. Moj život bio je ispunjen, ali ne dovoljno dug. Držeći se čvrsto Božje organizacije i njegovih riječi istine, možemo svoj život produžiti u svu vječnost.a

[Bilješke]

[Slika na stranici 26]

Brat Ryan u svojim mlađim godinama pored forda Model T