Jehova štiti svoj narod u Mađarskoj
MAĐARSKA, koja se nalazi u središtu Evrope, često je osjetila bure povijesti. Pripadnici tog naroda mnogo su trpjeli, iako ih je Stjepan, prvi mađarski kralj, godine 1001. posvetio Djevici Mariji te ih prisilio da postanu nominalni kršćani.
Kroz stoljeća je Mađarska zbog brojnih unutrašnjih sukoba oslabila, što je drugim nacijama uvijek iznova pružalo mogućnost da je podjarme. Tijekom takvih sukoba istrijebljeno je stanovništvo čitavih sela, a na njihovo su mjesto kasnije došli stranci. Na taj je način stanovništo postalo mješavinom mnogih nacionalnosti. A što se religije tiče, otprilike dvije trećine stanovnika te zemlje ostalo je katolicima, iako se na nekim područjima kasnije proširila reformacija.
Skroman početak
Sjeme biblijske istine u Mađarskoj prvi je put posijano godine 1908. Posijala ga je žena koja je upoznala istinu od Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Zbog njenog propovijedanje mnogi su se zainteresirali za dobru vijest. Ubrzo nakon toga vratila su se iz Sjedinjenih Država za Mađarsku dva čovjeka koji su kao kolporteri punovremeno širili dobru vijest. Istina se širila polako ali sigurno, te je u Cluj-Napoci bio postavljen stroj za tiskanje.
Prvi pouzdani izvještaj potječe iz 1922. godine, kad je 67 Istraživača Biblije iz deset gradova prisustvovalo Spomen-svečanosti obilježavanja Kristove smrti. Njihovo djelo propovijedanja imalo je izravan učinak, izazvalo je protivljenje, budući da je svećenstvo utjecalo na vladu i na novinstvo da ometaju djelo propovijedanja.
Napadi se pojačavaju
Katolički je svećenik Zoltán Nyisztor godine 1928. izdao pamflet pod naslovom Milenaristički Istraživači Biblije. U njemu je izjavio s obzirom na Istraživače Biblije: “Gori su od crvenih boljševika koji napadaju oružjem jer zavode nedužne, skrivajući se iza Biblije. Mađarska kraljevska državna policija budno prati njihove aktivnosti.”
U to je vrijeme jedan revan brat, Josef Kiss, posjećivao skupštine. Žandarmerija ga je potajno pratila. Godine 1931. bio je u kući nekog brata kad ga je policija iznenadila i naredila mu da odmah ode. Kad je brat Kiss počeo pakirati svoje stvari jedan ga je žandar udario kundakom svoje puške i prijetio: “Požuri ili ću te probosti!” Brat Kiss se osmjehnuo i rekao: “Tada ću ranije ići kući”, aludirajući na nebesku nadu koju je imao kao pomazani kršćanin.
Vojnici su pratili brata Kissa do vlaka. Skupština Debrecen očekivala je da će doputovati 20. lipnja 1931, no on se nikad nije pojavio. Braća su zaključila da su ga njegovi neprijatelji ubili, da je ‘otišao kući’ primivši nebesku nagradu. Iako je njegovo djelovanje zaustavljeno, vlasti nikad nisu mogle ugasiti svjetlo istine.
Braća su često morala biti dosjetljiva da bi mogla svjedočiti. Primjerice, sredinom 1930-ih umro je jedan brat u Tiszakarádu. Pogrebi su se tada smjeli održavati samo uz dozvolu vlasti. Braća su dobila dozvolu da se samo jednu minutu pomole i da jednu minutu pjevaju. Članovi žandarmerije, koji su na pogreb došli s puškama i bajonetama, trebali su to silom provesti. Došli su i mnogi sugrađani, jer su bili znatiželjni kako će se održati pogreb.
Jedan je brat stajao pored lijesa i molio se pola sata, no molio se na takav način da su ljudi rekli da nikad nisu tako nešto čuli. “Čak i da je šest svećenika održalo pogreb”, rekli su, “ne bi bio tako dirljiv.” Brat koji ima dobar glas počeo je zatim voditi pjevanje, no žandar mu je naredio da ušuti. Policajci su kasnije priznali da, iako su se osjećali neugodno, nisu mogli prekinuti molitvu.
Dok su napadi potrajali, Lajos Szabó, svećenik Reformirane crkve, pisao je u svojoj brošuri Antikrist kod rijeke Tisze, koja je objavljena 1935, sljedeće: “Hraniti ljude boljševizmom u ime religije bio je genijalan potez. (...) Marks je poprimio Kristovu pojavu. (...) Antikrist u svojoj crvenoj odjeći pojavio se u obliku Jehovinih svjedoka.”
Godine pod zabranom
Djelo Jehovinih svjedoka u potpunosti je zabranjeno godine 1939. Obilježeno je kao “protureligijska i protudruštvena” djelatnost. Adventisti, baptisti, evangelici i prezbiterijanci izdavali su pamflete protiv Svjedoka. No, Jehova nije napustio svoje sluge te su se za njih brinuli Svjedoci u drugim zemljama. Osim toga, Božji je narod u Mađarskoj doživio mnoga iskustva koja su jačala vjeru.
Kad je, naprimjer, jedan brat donio pun ruksak naših časopisa iz Čehoslovačke, upitao ga je carinik: “Što imate u ruksaku?” Brat je pošteno odgovorio: “Kule stražare.” Na to je carinik napravio znak rukom kako bi naznačio da je brat lud te ga je pustio da nastavi svoj put. Tako je duhovna hrana sigurno stigla u Mađarsku.
No, maltretiranje nije prestalo. Sve više braće bilo je uhapšeno i različito dugo zadržano u zatvoru. Zatim je posebna istražna ekipa dobila zadatak da poduzme oštre mjere protiv Jehovinih svjedoka. Godine 1942. bili su muškarci, žene i djeca sakupljeni i smješteni u staje i u prazne židovske škole. Nakon dva mjeseca mučenja izvedeni su pred sud i proglašeni krivima. Neki su bili osuđeni na doživotne zatvorske kazne; drugi na 2 do 15 godina u kazneno-popravnim domovima. Tri brata — Dénes Faluvégi, András Bartha i János Konrád — osuđeni su na smrt vješanjem, no kasnije je presuda izmijenjena na doživotnu zatvorsku kaznu. Zatim je 160 braće odvedeno u logor uništenja u Bor. Nakon što su prešli granicu rečeno im je da se nikad više neće vratiti živi. Od 6 000 Židova koji su bili deportirani u taj logor, preživjelo je samo 83. Međutim, osim četvorice, svi su se Svjedoci vratili.
No, Jehovini svjedoci su imali svoje mučenike. Nacisti su pred kraj drugog svjetskog rata pogubili nekoliko braće. Bertalan Szabó, János Zsondor i Antal Hónis su strijeljani, a Lajos Deli je obješen (Matej 24:9).
Promjena na bolje je samo privremena
Situacija se nakon drugog svjetskog rata ponovno promijenila. Koalicijska vlada obećala je ljudska prava. Braća koja su se vraćala iz logora počela su odmah propovijedati i organizirati skupštine. Smatrali su da im je Jehova udijelio slobodu da bi mogli slavili njegovo veliko ime, a ne da bi pokušali gomilati materijalne posjede. Krajem 1945. godine bilo je u Mađarskoj 590 aktivnih objavitelja Kraljevstva. Godine 1947. kupili su vilu koja je služila kao podružnica Društva Watch Tower, a održan je i prvi nacionalni kongres u sportskoj dvorani. Bilo je 1 200 prisutnih, a mađarska je državna željeznica čak odobrila 50 postotni popust onima koji su putovali na kongres.
Međutim, sloboda nije dugo potrajala. Ubrzo je komunistička partija stekla veću moć, te je došlo do promjene vlade. Rast Jehovinog naroda privukao je pažnju nove vlade, jer je broj objavitelja od 1947. do 1950. porastao sa 1 253 na 2 307. Te je godine vlada počela ometati djelo propovijedanja. Tražili su dozvole za propovijedanje, no ministarstvo ih nije htjelo izdavati, a oni koji su podnosili molbe za dozvole dobivali su batine od nacionalne garde. Novinski su članci stalno optuživali Svjedoke da su ‘agenti imperijalista’. Zanimljivo je da su Svjedoci, prije nego je komunizam došao na vlast, zatvarani u kažnjeničkim logorima pod optužbom da su ‘komunistički pristaše Židova’.
Teror počinje
Nadglednik podružnice i prevodilac (dvojica od onih koji su ranije bili osuđeni na smrt) uhapšeni su 13. studenoga 1950. zajedno s nadglednikom prve pokrajine. Odvedeni su u zloglasni podzemni zatvor u ulici Andrássy 60 u Budimpešti da bi ih se “omekšalo”. Njihovo suđenje uslijedilo je 2. veljače iduće godine. Nadglednik podružnice osuđen je na deset godina zatvora, prevodilac na devet godina a pokrajinski nadglednik na osam godina. Svoj trojici je konfiscirana imovina. U toku tog sudskog postupka osuđena su još četiri skupštinska nadglednika na zatvorske kazne između pet i šest godina, zbog optužbe da su pokušali srušiti vladu.
Braća su bačena u strogi zatvor gdje nisu smjeli primati pisma, pakete ni posjete. Njihove obitelji nisu ništa o njima znale. Stražari čak nisu smjeli spominjati njihova imena. Da bi ih se moglo prepoznati nosio je svaki od njih drvenu ploču s brojem, obješenu oko vrata. Na zidu je čak bio natpis koji je glasio: “Nemojte zatvorenike samo čuvati; mrzite ih.”
Svjedoci su prešli u ilegalu, ali djelo propovijedanja se nije zaustavilo. Drugi Svjedoci nastavili su umjesto onih koji su bili u zatvoru. S vremenom su i oni bili uhapšeni. Do 1953. godine bilo je preko 500 braće proglašeno krivim i dosuđena im je zatvorska kazna, no dobra vijest se nije mogla vezati lancima. Samo je malo braće povjerovalo primamljivim obećanjima čuvara i učinilo kompromis.
Sjajni izgledi
U proljeće 1956. počeo se narod buniti protiv vlade. Sovjetska armija ugušila je revoluciju i komunistička je partija ponovno zadobila vlast.
Svi Svjedoci koji su bili zatvoreni oslobođeni su, no kasnije je nekoliko dobro poznate braće ponovno poslano u zatvor da bi odslužili svoje kazne, iako nije bilo novih kažnjavanja. Konačno se, godine 1964, situacija počela poboljšavati. Vlasti nisu više ništa poduzimale da bi ometale pogrebe i svadbe. Pokrajinski sastanci održavali su se u šumama. Iako su neki od njih bili prekinuti, Svjedoci više nisu zatvarani.
Godine 1979. dobila su braća koja su nadgledavala djelo dozvolu da posjete kongres u Beču. Te su godine vlasti također obećale da će Jehovini svjedoci dobiti zakonsko priznanje, no prošlo je još deset godina prije nego što se to zaista obistinilo. Prvi oblasni kongres za koji su vlasti znale održan je 1986. godine u Parku mladosti u Kamarskoj šumi. Postavljen je čak natpis na kojem je pisalo da se radi o Oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka “Božanski mir”. Sljedeće godine održan je Oblasni kongres “Uzdaj se u Jehovu”, a 1988. braća su se radovala kongresu “Božanska pravda”.
Napokon slobodni!
Dvadesetsedmi lipanj 1989. bio je divan dan, jer su braća tog dana dobila dokument koji je Vjerskoj organizaciji Jehovinih svjedoka u Mađarskoj dodijelio zakonsko priznanje. U lijepoj sportskoj dvorani u Budimpešti okupilo se u srpnju 9 477 osoba na Oblasnom kongresu “Odanost Bogu”. Ista dvorana koristila se i 1990. za Oblasni kongres “Čist jezik”, koji se održao u još tri velika grada u Mađarskoj.
Sada, nakon što je zabrana potpuno ukinuta, bilo je moguće organizirati prvi međunarodni kongres. Unatoč lošem vremenu održan je na Népstadionu u Budimpešti, gdje su se prisutni, kojih je bilo 40 601, sakupili da bi uživali u srdačnosti bratske ljubavi. Prisustvovali su i članovi Vodećeg tijela, koji su svojim govorima jačali vjeru braće, a objavljeno je i izlaženje novih knjiga i brošura sa slikama u boji.
Što se događa danas
Mađarska izdanja Kule stražare i Probudite se! izlaze sada simultano u istom lijepom obliku kao i engleski primjerci. Godine 1992. počeo je izlaziti Godišnjak na mađarskom. Broj objavitelja dobre vijesti naglo je skočio sa 6 352 godine 1971. na 13 136 u siječnju 1993.
Jehovini svjedoci u Mađarskoj uživaju danas vjersku slobodu i propovijedaju javno od kuće do kuće. U tamošnjih 205 skupština bilo je 27 844 prisutnih na Spomen-svečanosti 17. travnja 1992. Kako još nemaju dovoljno Kraljevskih dvorana, skupštine se i dalje sastaju u školama, kulturnim centrima, praznim barakama i čak u napuštenim uredima komunističke partije. Godine 1992. deset je skupština svečano otvorilo vlastite Kraljevske dvorane, a druge se dvorane grade.
Braća su u toku svih tih promjena i revolucija vjerno ostala na strani Jehove Boga i njegovog Sina Isusa Krista i nastavila su propovijedati. Bure vremena nisu ih uništile, jer je Jehova štitio svoj narod u Mađarskoj (Priče Salamunove 18:10).
[Karta na stranici 9]
(Vidi publikaciju)
Beč
AUSTRIJA
Budimpešta
Debrecen
MAĐARSKA
RUMUNJSKA
[Slika na stranici 10]
Jehovin narod okupljen u Budimpešti