Jehova, moje pouzdanje od mladosti

ISPRIČAO BASIL TSATOS

Godina je bila 1920; mjesto, arkadijske gore na divnom poluotoku Peloponezu (Grčka). Ležao sam u krevetu, teško bolestan od užasne španjolske groznice koja je harala svijetom.

SVAKI put kad je zvonilo crkveno zvono, znao sam da obznanjuje smrt daljnje žrtve. Hoću li ja biti sljedeći? Srećom, ozdravio sam, no milijuni nisu. Iako sam tada imao tek osam godina, to zastrašujuće iskustvo još uvijek je živo u mom sjećanju.

Prvi duhovni interesi

Nedugo nakon toga umro je moj djed. Sjećam se da je majka nakon pogreba izašla s mojom sestrom i sa mnom na balkon naše kuće. Nesumnjivo pokušavajući ublažiti našu žalost, tiho je rekla: “Djeco, svi mi moramo ostarjeti i umrijeti.”

Iako se tako blago izrazila, njene su me riječi uznemirile. ‘Kako je to žalosno! Kakve li nepravde!’ pomislio sam. Ali oboje smo se razveselili kad je majka dodala: “No, kad Gospodin ponovno dođe, uskrsavat će mrtve i mi nećemo nikada više umirati!” To je bilo utješno!

Otada sam bio jako zainteresiran da saznam kada bi to sretno vrijeme moglo nastupiti. Pitao sam mnoge ljude, no nitko mi to nije mogao reći, niti je svatko imao volju razgovarati o tome.

Jednog dana, kad sam imao otprilike 12 godina, moj je otac dobio neku knjigu od svog brata koji je živio u Sjedinjenim Državama. Naslov knjige glasio je Harfa Božja, a izdavač je bio Watch Tower Bible and Tract Society (Biblijsko i traktatno društvo Kula stražara). Pregledao sam sadržaj i obradovao se kad sam ugledao poglavlje “Povratak našega Gospodina”. Čitao sam ga s velikim zanimanjem, no razočaralo me što nije bila navedena godina njegovog povratka. Međutim, knjiga je naznačila da njegov povratak nije daleko.

Ubrzo nakon toga počeo sam pohađati srednju školu, tako da sam bio zaokupljen učenjem. Stric nam je, međutim, povremeno iz Amerike slao Kulu stražaru, koju sam rado čitao. Također sam, svake nedjelje, išao u nedjeljnu školu, kamo je često dolazio biskup i govorio nam.

Jedne nedjelje biskup je bio jako uzrujan te je rekao: “Posjetioci pune naš grad heretičkim publikacijama.” Zatim je podignuo primjerak Kule stražare uvis i vikao: “Ako netko od vas kod kuće nađe publikacije poput ove, neka ih donese u crkvu i ja ću ih spaliti.”

Uznemirio me ton njegovog glasa, a još više njegov osvetnički duh. Zato nisam udovoljio njegovom zahtjevu. Međutim, pisao sam stricu i zamolio ga da mi više ne šalje publikacije Watch Towera. Ipak, i dalje sam razmišljao o Kristovom povratku.

Duhovni apetit raste

Kad su došli ljetni praznici, izvadio sam svoj kovčeg kako bih upakirao svoju odjeću. Na dnu kovčega bile su tri brošure tiskane od Watch Tower Societya. Nekako ih ranije nisam primijetio. Jedna je imala naslov Gdje su mrtvi?

‘To zvuči zanimljivo’, pomislio sam. Iako sam se sjetio biskupovog upozorenja, odlučio sam pažljivo pročitati brošuru kako bih našao greške koje se, kako sam mislio, u njoj nalaze. Uzeo sam olovku i počeo budno tražiti. Na moje se iznenađenje sve u brošuri činilo razumnim, i za svaku tvrdnju bili su navedeni biblijski citati koje je čitač mogao provjeriti u Bibliji.

Budući da nismo imali Bibliju, razmišljao sam o tome da li su citirani reci možda krivo primijenjeni kako bi odgovarali namjeri pisaca. Zato sam pisao svom stricu i zamolio ga da mi pošalje čitavu Bibliju. Odmah je to učinio. Smjesta sam je dva puta cijelu pročitao, a iako mnogo toga nisam razumio, fascinirala me knjiga Danijela i Otkrivenje. Želio sam razumjeti stvari koje su se tu pretkazivale, ali nije bilo nikoga tko bi mi mogao pomoći.

Godine 1929. napustio sam školu i ubrzo nakon toga počeo mi je stric ponovno slati Kulu stražaru iz Amerike. Sve sam je više volio, te sam zamolio strica da mi je šalje redovito. Počeo sam i s drugima razgovarati o nadi za budućnost koju sam upoznao pomoću tih časopisa. No, zatim se moj život iz korjena promijenio.

Duhovni napredak u Burmi

Majčina su braća imigrirala u Burmu (sada Mianma), a obitelj je zaključila da ću, ako odem s njima, moći proširiti vidike te da će mi se možda otvoriti poslovne prilike. Orijent me oduvijek fascinirao, i zato sam bio uzbuđen izgledom da ću otići tamo. U Burmi sam i dalje dobivao Kulu stražaru od strica, no nikad nisam osobno sreo nekoga od Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali.

Jednog dana oduševio me je oglas u Kuli stražari za knjige Light (Svjetlo), dva sveska koja objašnjavaju biblijsku knjigu Otkrivenje. Osim toga, saznao sam da se za djelo Istraživača Biblije u Burmi brine podružnica Watch Tower Societya u Indiji, sa sjedištem u Bombayu. Odmah sam pisao i zatražio knjige Light, a također sam zamolio neka se pošalju Istraživači Biblije iz Indije da bi propovijedali u Burmi.

Knjige su ubrzo stigle poštom i otprilike tjedan dana kasnije posjetili su me mjesni burmanski Istraživači Biblije. Bilo mi je drago kad sam saznao da u glavom gradu Burme u Rangoonu (sada Yangoon), gdje sam u to vrijeme živio, postoji mala grupa. Pozvali su me da polazim njihov redoviti razred za proučavanje Biblije te da s njima sudjelujem u propovijedanju od kuće do kuće. Ispočetka sam se tome malo opirao, no ubrzo sam biblijsku spoznaju počeo radosno prenositi budistima, hindusima i muslimanima, kao i nominalnim kršćanima.

Indijska je podružnica zatim u Burmu poslala dvojicu punovremenih propovjednika (pionira), Ewarta Francisa i Randalla Hopleya. Obojica su bili Englezi, ali su već nekoliko godina služili u Indiji. Oni su me jako ohrabrili, te sam se 1934. krstio, simbolizirajući svoje predanje Jehovi.

Hrabra Svjedokinja

Indijska podružnica poslala je s vremenom u Burmu još pionira. Dvojica od njih, Claude Goodman i Ron Tippin, posjetili su željezničku stanicu i razgovarali sa Sydneyom Cooteom, šefom stanice. On je uzeo knjige, pročitao ih i počeo pisati svojoj udanoj setri Daisy D’Souzi u Mandalay. I njoj su knjige bile zanimljive te je zamolila za još koje.

Daisy, koja je bila aktivna katolkinja, bila je neobično hrabra osoba. Počela je posjećivati svoje susjede i govoriti im o tome što je naučila. A kad ju je posjetio župnik i upitao je zašto je prestala dolaziti u crkvu, pokazala mu je da Biblija ne potvrđuje stvari koje on uči, kao primjerice gorući pakao.

Napokon ju je upitao: “Kako bih im sada, nakon što sam im tolike godine govorio o paklu, mogao reći da takvo mjesto ne postoji? Nitko više ne bi želio doći u crkvu.”

“Ako ste iskreni kršćanin”, odgovorila je Daisy, “učit ćete ih istinu, bez obzira na posljedice.” Zatim je dodala: “Ako to nećete učiniti vi, učinit ću to ja!” A to je i učinila.

Dick i Daisy i njihove dvije starije kćeri krstili su se u Rangoonu u isto vrijeme kad i ja. Tri godine kasnije, godine 1937, oženio sam njihovu drugu kćer Phyllis.

Bijeg u Indiju

Japanska je vojska tijekom drugog svjetskog rata napala Burmu, a Rangoon je pao 8. ožujka 1942. Civili koji su bili strani državljani morali su brzo otići za Indiju. Stotine su to pokušale kroz džunglu, ali mnogi su na putu poginuli. Ja sam slučajno osobno poznavao službenika odgovornog za evakuaciju, tako da sam mogao nabaviti karte za jedan od posljednjih teretnih brodova koji su iz Rangoona plovili za Calcuttu. Za sve nas bio je to žalostan trenutak kad smo tako na brzinu morali napustiti kuću i većinu svoje imovine. Burma je od 1942. do 1945. bila pod japanskom okupacijom.

Kad smo stigli u Indiju, financijski smo stajali slabo, a bilo je teško naći zaposlenje. To je vodilo do ispita vjere. Upoznao sam britanskog službenika koji mi je ponudio unosan civilni posao, ali koji je uključivao služenje kao sastavni dio mirnodopske vojske. Uz Jehovinu sam pomoć bio u stanju odbiti ponudu i tako sačuvati čistu kršćansku savjest (Izaija 2:2-4). I na druge smo načine osjetili Jehovinu ruku punu ljubavi.

Nastanili smo se u New Delhiju, glavnom gradu Indije, gdje je bilo gotovo nemoguće dobiti smještaj. Ipak, našli smo prostran stan u samom središtu grada. Imao je veliko predsoblje s posebnim ulazom, koje je sljedećih nekoliko godina služilo kao Kraljevska dvorana za skupštinu Jehovinih svjedoka u Delhiju. Međutim, budući da su od 1941. godine sve publikacije Watch Tower Societya u Indiji bile zabranjene, nismo mogli dobiti nikakvu biblijsku literaturu.

Kako je zabrana ukinuta

Jedne nedjelje, godine 1943, oni koji su posjetili mise u crkvama Delhija dobili su letak koji je potpisalo 13 svećenika različitih crkava. Upozoravao je: “GRAĐANI DELHIJA, ČUVAJTE SE JEHOVINIH SVJEDOKA.” Optužba je bila da smo u Indiji zabranjeni zbog političkih razloga.

Uz pristanak podružnice u Bombayu, na brzinu smo tiskali i raspačali letak koji je raskrinkao svećenstvo. Budući da sam bio predsjedavajući nadglednik, na dnu snažno formuliranog letka bilo je navedeno moje ime i adresa. Ubrzo nakon toga naišla je policija dok smo Margrit Hoffman i ja raspačavali letke, uhapsila nas je i zatvorila. Međutim, ubrzo smo bili oslobođeni uz kauciju.

Kasnije je Margrit, dok je bila u službi, posjetila dom Sira Srivastave, dobro poznatog ministra u indijskom potkraljevskom kabinetu. Sir Srivastava primio ju je gostoljubivo i ona mu je tijekom razgovora rekla da je naša literatura u Indiji nepravedno zabranjena. Margrit je istog dana slučajno naišla i na jednog člana parlamenta iz države Madras. On je bio u gradu da bi prisustvovao sjednici parlamenta. Spomenula mu je nepravednu zabranu naše literature i on je obećao da će stvar iznijeti na predstojećoj sjednici.

U to sam vrijeme radio kao fizioterapeut u mjesnoj bolnici. Dogodilo se da se Sir Srivastava ozlijedio i bolnica me poslala da vidim bi li mu fizikalna terapija mogla pomoći. Ustanovio sam da je Sir Srivastava vrlo ljubazan čovjek i u toku razgovora sam uzgredno spomenuo da smo gospođa Hoffman i ja oslobođeni iz zatvora uz kauciju. Ispričao sam mu da je naša biblijska literatura radi pritiska svećenstva zabranjena na osnovi političkih razloga, ali da smo mi potpuno nepolitični. Zatim sam rekao da je predstavnik naše podružnice, Edwin Skinner, molio za razgovor kako bi objasnio naš stav, ali je bio odbijen.

Dva dana kasnije rekao mi je Sir Srivastava: “Gospodin Jenkins [vladin službenik koji je bio nesklon prema našem djelu] ide za nekoliko dana u mirovinu i na njegovo će mjesto doći Sir Francis Mudie. Zamolite gospodina Skinnera da dođe i ja ću ga predstaviti Siru Francisu.”

Sir Srivastava je, kao što je obećao, dogovorio sastanak. U toku razgovora rekao je Sir Francis Mudie bratu Skinneru: “Ne mogu vam ništa obećati ali ću stvar ispitati.” Budući da je sjednica parlamenta trebala početi za nekoliko dana, brat Skinner je ostao kako bi vidio ishod. Održavši svoje obećanje, član parlamenta iz Madrasa ustao je i upitao: “Je li istina da su publikacije Watch Tower Bible and Tract Societya zabranjene zbog političkih razloga?”

“Ne, zabrana je nametnuta kao mjera predostrožnosti”, odgovorio je Sir Francis Mudie, “ali je vlada donijela odluku da poništi zabranu.”

Kako li je to bio uzbudljiv trenutak za nas kad smo saznali tu novost! Tjedan dana kasnije podružnica u Bombayu dobila je pismo kojim je potvrđeno ukinuće zabrane.

Natrag u ratom opustošenu Burmu

Burma je nakon drugog svjetskog rata bila ponovno pod britanskom vlašću, i nakon nekoliko mjeseci nas deset Svjedoka vratilo se u Rangoon. Bilo nam je drago što ponovno možemo vidjeti nekolicinu mjesnih Svjedoka koji su ostali tamo. Zemlja je bila u jadnom stanju. Javne službe, uključujući opskrbu strujom i javni prijevoz, nisu funkcionirale. Zato smo od vojske kupili džip koji smo dobro iskoristili za prijevoz ljudi na sastanke koje smo organizirali nedugo nakon što smo se vratili u Burmu.

Jedan nam je interesent ponudio zemljište i uz pomoć prijaznih ljudi na tom području izgradili smo prilično veliku Kraljevsku dvoranu. Izgrađena je od debelih bambusovih kolaca, pletenih zidova od bambusa i slamnatog krova. U toj su dvorani, godine 1947, Nathan H. Knorr, tadašnji predsjednik Watch Tower Societya i njegov sekretar, Milton G. Henschel, prilikom njihovog posjeta Rangoonu održali predavanja. Tada smo u cijeloj Burmi imali 19 Svjedoka. No, na javnom predavanju koje je brat Knorr održao u novom Excelsior kazalištu bilo je 287 prisutnih!

Nastanjujemo se u Australiji

Burma je 4. siječnja 1948. dobila neovisnost od Velike Britanije, a većina Evropljana smatrala je da je najbolje napustiti zemlju. Nakon što smo stvar razmotrili u molitvi, Phyllis i ja smo odlučili da sa svojom kćeri imigriramo u Australiju. Nastanili smo se u Perthu, glavnom gradu zapadne Australije.

Ponovni odlazak iz Burme, ovaj put za stalno, bio je za nas jako žalostan trenutak. S vremena na vrijeme primali smo vijesti od naših dragih koji su tamo i radovalo nas je što djelo Kraljevstva u toj zemlji stalno napreduje.

Od 1978. imali smo zadovoljstvo četiri godine služiti u svim skupštinama grčkog govornog područja u većim gradovima Australije. To je zahtijevalo daleka putovanja, jer udaljenost od zapadne do istočne obale te velike zemlje iznosi 4 200 kilometara. Klima, koja je od jedne države do druge jako različita, nakon izvjesnog vremena pridonijela je tome da se naše zdravlje pogoršalo. Zato smo se ponovno nastanili u Perthu, gdje i dalje služim kao starješina u jednoj od 44 skupštine u gradu.

Kako su godine prolazile, oslabio mi je vid i čitanje mi teško pada. No, naša su srca unatoč zdravstvenim problemima još uvijek mlada. Oboje s pouzdanjem očekujemo sretan dan kad će svi koji se boje Jehove vidjeti kako će im sunce njegove naklonosti “ogranuti sa zdravljem u zrakama, i [mi ćemo] izlaziti poskakujući kao telad na pašu” (Malahija 3:20, St; [4:2, DK]).a

[Bilješke]

[Slika na stranici 24]

Moja obitelj s bratom Henschelom i Knorrom u Burmi (Mianma) 1947. godine

[Slika na stranici 25]

Basil Tsatos i njegova žena Phyllis u Australiji