Što se dogodilo s autoritetom?

MISAONI ljudi vide potrebu za autoritetom. Ljudsko bi društvo bez nekog autoritativnog ustrojstva ubrzo postalo kaotičnim. Zato klasični francuski priručnik ustavnog zakona navodi: “U svakoj se ljudskoj skupini nađu dvije kategorije ljudi: oni koji zapovijedaju i oni koji slušaju, oni koji daju naredbe i oni koji ih se pridržavaju, vođe i članovi, vladari i podanici. (...) Postojanje autoriteta može se primijetiti u svakom ljudskom društvu.”a

Međutim, od drugog svjetskog rata a posebno od 1960-ih promijenili su se stavovi prema autoritetu. Komentirajući to razdoblje, francuska Encyclopædia Universalis govori o “antihijerarhijskoj i antiautoritativnoj krizi”. Takva kriza ne iznenađuje istraživače Biblije. Apostol Pavao je prorekao: “Ne zaboravi, završno će doba ovoga svijeta biti vrijeme nemira! Ljudi neće ljubiti ništa do sebe i novac; bit će hvalisavi, oholi i prosti; neposlušni roditeljima (...) bit će nepomirljivi u svojim neprijateljstvima (...) neobuzdani i nasilni (...) puni uobraženosti. Svoje će užitke više ljubiti nego svog Boga” (2. Timoteju 3:1-4, The Revised English Bible).

Autoritet u krizi

Ovo proročanstvo dobro opisuje naše vrijeme i razdoblje. Autoritet se u svim društvenim krugovima dovodi u pitanje — u obitelji, u javnim školama, na sveučilištima, u poslovnim poduzećima, u mjesnim i nacionalnim vladama. Seksualna revolucija, tvrda rap muzika, studentske demonstracije, nezakoniti štrajkovi, građanska neposlušnost i terorističke akcije, sve su to znakovi nestajanja poštovanja prema autoritetu.

Na simpoziju koji su u Parizu organizirali Francuski institut političkih znanosti i pariške novine Le Monde, profesor Yves Mény izjavio je: “Autoritet može postojati samo ako je poduprt legitimnošću.” Jedan razlog za današnju krizu autoriteta jest taj što mnogi dovode u pitanje legitimnost onih koji su na položaju autoriteta. To jest, dovode u pitanje njihovo pravo na vlast. Jedna je anketa pokazala da je početkom 1980-ih 9 posto stanovništva u Sjedinjenim Državama, 10 posto u Australiji, 24 posto u Britaniji, 26 posto u Francuskoj i 41 posto u Indiji smatralo da je njihova vlada nelegitimna.

Čovjekova potraga za legitimnom vlašću

Prema Bibliji, čovjek je prvobitno bio pod izravnom vlašću Boga (1. Mojsijeva 1:27, 28; 2:16, 17). Međutim, ljudi su već na samom početku zahtijevali moralnu neovisnost o svom Stvoritelju (1. Mojsijeva 3:1-6). Budući da su odbacili teokraciju, odnosno vladavinu Boga, morali su pronaći drugačije sustave vlasti (Propovjednik 8:9). Neki su svoj autoritet afirmirali silom. Za njih je moć značila pravo. Trebali su biti samo dovoljno jaki da bi silom nametnuli svoju volju. Međutim, većina je smatrala potrebnim legitimirati svoje pravo na vlast.

Od najranijih su vremena mnogi vladari to radili tako što su ili izjavili da su bogovi ili da su svoju moć dobili od bogova. To je mitski koncept “svetog kraljevanja” koji su prisvojili rani vladari Mezopotamije i faraoni drevnog Egipta.

Aleksandar Veliki, helenistički kraljevi koji su ga naslijedili i mnogi rimski carevi također su tvrdili da su bogovi te su čak zahtijevali da ih se obožava. Sustavi pod takvim vladarima bili su poznati kao “kultovi vladara” i imali su cilj učvrstiti autoritet vladara nad mješavinom osvojenih naroda. Odbijanje da se obožava vladara osuđivalo se kao protudržavni čin. U knjizi The Legacy of Rome, profesor Ernest Barker napisao je: “Obožavanje [rimskog] cara i podanička vjernost koju prima na temelju svog božanstva, očito su temelj, ili barem vezivo, carstva.”

To je ostalo tako čak i nakon što je car Konstantin (koji je vladao od 306. do 337. n. e.) legalizirao “kršćanstvo” i nakon što ga je kasnije car Teodozije I (koji je vladao od 379. do 395. n. e.) prihvatio kao državnu religiju. Neki “kršćanski” carevi bili su obožavani kao bogovi sve do u kasno peto stoljeće n. e.

“Dvije vlasti”, “dva mača”

Kad je papinstvo osnažilo, zaoštrili su se problemi između crkve i države. Zato je, na kraju petog stoljeća n. e., papa Gelazije I razvio načelo o “dvije vlasti”: koegzistencija svete vlasti papâ i kraljevske vlasti kraljeva — s tim da su kraljevi bili podložni papama. Iz tog se načela kasnije razvila teorija o “dva mača”: “Duhovni mač nosili su sami pape, delegirajući svjetovni mač laičkim vladarima, no ovi posljednji ipak su morali svjetovni mač koristiti u skladu s papinskim uputama” (The New Encyclopædia Britannica). Na temelju te doktrine, Katolička je crkva u srednjem vijeku prisvojila pravo da okrunjuje careve i kraljeve te tako legitimira njihovu vlast, ovjekovječujući drevni mit o “svetom kraljevanju”.

Međutim, to ne treba pobrkati s takozvanim božanskim pravom kraljeva, kasnijim razvojem koji je imao za cilj da oslobodi političke vladare od podložnosti papinstvu. Prema teoriji božanskog prava, kraljevi dobivaju svoje pravo na vlast izravno od Boga, a ne posredstvom rimskog pape. Djelo New Catholic Encyclopedia navodi: “U vrijeme kad je papa vršio univerzalnu duhovnu pa čak i svjetovnu vlast nad glavarima država, ideja o božanskom pravu omogućila je kraljevima nacionalnih država opravdati svoju vlast kao isto tako božansku kakva je i vlast pape.”b

Mit o pučkoj suverenosti

Kako je vrijeme prolazilo, ljudi su predlagali druge izvore vlasti. Jedan je bio suverenost naroda. Mnogi smatraju da ta ideja potječe iz Grčke. Međutim, drevna grčka demokracija prakticirala se samo u nekoliko gradova-država, a čak su i tamo glasali samo muški građani. Žene, robovi i strani naseljenici — prema procjenama, polovina do četiri petine stanovništva — izostavljeni su. To sasvim sigurno nije bila pučka suverenost!

Tko je unaprijedio ideju o suverenosti naroda? Iznenađujuće je da su je u srednjem vijeku uveli rimokatolički teolozi. U 13. je stoljeću Toma Akvinski smatrao da je suverenost, iako potječe od Boga, dodijeljena narodu. Ta se ideja pokazala popularnom. New Catholic Encyclopedia kaže: “Ideju o narodu kao izvoru vlasti podupirala je velika većina katoličkih teologa 17. stoljeća.”

Zašto bi teolozi crkve u kojoj narod nije imao nikakav glas pri izboru pape, biskupa ili svećenika unapređivali ideju o suverenosti naroda? Zato što su neki evropski kraljevi postali sve nemirniji pod papinskom vlašću. Teorija o pučkoj suverenosti dala je papi moć srušiti cara ili vladara ako je to izgledalo potrebnim. Povjesničari Will i Ariel Durant napisali su: “Među braniteljima pučke suverenosti bili su mnogi isusovci, koji su u tome vidjeli sredstvo za oslabljivanje kraljevske vlasti u odnosu na papinsku. Ako su kraljevi, tvrdio je kardinal Bellarmin, dobili vlast od naroda te su mu zato podređeni, njihova je vlast očito podređena vlasti papâ (...). Luis Molina, španjolski isusovac, došao je do zaključka da narod, kao izvor svjetovne vlasti, može s pravom — ali urednim postupkom — svrgnuti nepravednog kralja.”

Taj bi “uredni postupak”, naravno, orkestrirao papa. Potvrđujući to, francuska katolička Histoire Universelle de l’Eglise Catholique citira iz Biographie universelle, gdje se navodi: “Bellarmin (...) uči kao opću katoličku doktrinu da kneževi svoju moć dobivaju izborom naroda i da narod to pravo može izvršavati samo pod utjecajem pape.” (Naglašeno od nas.) Tako je pučka suverenost postala sredstvom kojim se papa mogao služiti kako bi utjecao na izbor i, ako bi bilo potrebno, svrgnuće vladarâ. To je u novije vrijeme katoličkom svećenstvu omogućilo vršiti utjecaj na katoličke glasače u predstavničkim demokracijama.

U suvremenim se demokracijama legitimnost vlade temelji na takozvanom “konsenzusu državljana”. Međutim, to je u najboljem slučaju “konsenzus većine” i takva je “većina”, zbog nezainteresiranosti glasača i političkih smicalica, često zapravo samo manjina stanovništva. U današnje vrijeme “konsenzus državljana” često ne znači mnogo više od “nevoljkog pomirenja ili rezignacije podanika”.

Mit o nacionalnoj suverenosti

Mit o svetom kraljevanju koji su unapređivali rani pape osvetio se papinstvu kad je mutirao u božansko pravo kraljeva. Teorija o pučkoj suverenosti na sličan se način okrenula protiv Katoličke crkve. Tijekom 17. i 18. stoljeća, svjetovni su filozofi, kao Englezi Thomas Hobbes i John Locke te Francuz Jean-Jacques Rousseau, odbili ideju o pučkoj suverenosti. Razvili su verzije teorije o “društvenom sporazumu” između vladara i podanika. Njihova se načela nisu temeljila na teologiji već na “prirodnom zakonu” i taj je koncept kulminirao idejama koje su ozbiljno naškodile Katoličkoj crkvi i papinstvu.

Ubrzo nakon Rousseauove smrti izbila je francuska revolucija. Ta je revolucija razorila neke ideje o legitimnosti, no stvorila je novu, ideju o nacionalnoj suverenosti. The New Encyclopædia Britannica komentira: “Francuzi su odbacili božansko pravo kraljeva, dominaciju plemstva, privilegije Rimokatoličke crkve.” No Britannica kaže: “Revolucija je tu novu ideju, nacionalnu državu, dovela do zrelosti.” Revolucionari su trebali ovu novu “ideju”. Zašto?

Zato što bi pod sustavom koji je zastupao Rousseau svi građani imali jednako pravo odlučivanja pri izboru vladarâ. To bi dovelo do demokracije koja bi se temeljila na općem pravu glasa — nešto što vođama francuske revolucije nije išlo naruku. Profesor Duverger objašnjava: “Kako ne bi došlo upravo do takvog rezultata, koji su smatrali nepoželjnim, buržuji ustavotvorne skupštine izumili su između 1789. i 1791. teoriju o nacionalnoj suverenosti. Narod su poistovjetili s ‘nacijom’, koju su smatrali pravim entitetom, različitim od njegovih sastavnih dijelova. Samo je nacija, putem svojih zastupnika, ovlaštena kao nosilac suvereniteta (...). Naizgled demokratska, doktrina o nacionalnoj suverenosti ustvari uopće nije demokratska, jer se može koristiti za opravdanje bilo kojeg oblika vlasti, posebno autokracije.” (Naglašeno od njega.)

Ljudska su nastojanja promašila

Prihvaćanje nacije-države kao legitimnog izvora vlasti dovelo je do nacionalizma. The New Encyclopædia Britannica navodi: “Nacionalizam se često smatra vrlo starom pojavom; ponekad se pogrešno smatra stalnim faktorom u političkom djelovanju. Zapravo, američka i francuska revolucija mogu se smatrati njegovim prvim snažnim manifestacijama.” Od vremena tih revolucija nacionalizam je preplavio Amerike, Evropu, Afriku i Aziju. U ime nacionalizma opravdavali su se žestoki ratovi.

Britanski povjesničar Arnold Toynbee napisao je: “Duh nacionalizma gorki je ferment novog vina demokracije u starim bocama tribalizma. (...) Taj čudni kompromis između demokracije i tribalizma izvršio je daleko veći utjecaj u političkoj praksi našeg suvremenog zapadnog svijeta nego sama demokracija.” Nacionalizam nije stvorio mirni svijet. Toynbee je rekao: “Iza religijskih ratova slijedili su, nakon vrlo kratkog predaha, nacionalni ratovi; a duh religioznog i nacionalnog fanatizma u našem suvremenom zapadnom svijetu očito predstavljaju jednu te istu zlu strast.”

Vladari su pomoću mitova o “svetom kraljevanju”, “božanskom pravu kraljeva”, “pučkoj suverenosti” i “nacionalnoj suverenosti”, nastojali legitimirati svoju vlast nad drugim ljudima. Međutim, nakon razmatranja izvještaja o ljudskim vladarima, kršćanin ne može a da ne dijeli mišljenje koje je izrazio Salamun: “Čovjek [vlada] nad čovjekom na zlo njegovo” (Propovjednik 8:9).

Umjesto da obožavaju političku državu, kršćani obožavaju Boga i priznaju njega kao legitiman izvor sve vlasti. Oni se slažu s psalmistom Davidom, koji je rekao: “Tvoja je, Jahve, veličina, sila, slava, sjaj i veličanstvo, jer je tvoje sve što je na nebu i na zemlji; tvoje je, Jahve, kraljevstvo, i ti si uzvišen povrh svega, Poglavar svega!” (1. Dnevnika 29:11, St). Ipak, iz poštovanja prema Bogu, pokazuju dolično poštovanje prema autoritetu, kako na svjetovnom tako i na duhovnom području. Kako i zašto to mogu radosno činiti razmotrit će se u sljedeća dva članka.

[Bilješke]

[Slika na stranici 15]

Katolička je crkva prisvojila autoritet da okrunjuje careve i kraljeve

[Zahvala]

Posvećivanje Karla Velikog: Bibliothèque Nationale, Paris