Služiti pod Jehovinom brižljivom rukom
ISPRIČAO LAMBROS ZOUMBOS
Stajao sam pred presudnim izborom: da li prihvatiti ponudu svog bogatog strica i postati upravitelj njegovih velikih posjeda — i tako riješiti financijske probleme svoje obitelji — ili postati punovremeni sluga Jehove Boga. Dopustite mi da objasnim koji su činioci utjecali na odluku koju sam konačno donio.
ROĐEN sam u gradiću Vólosu (Grčka) 1919. godine. Moj je otac prodavao mušku odjeću i uživali smo u materijalnom blagostanju. No zbog ekonomske krize krajem 1920-ih, otac je bio prisiljen bankrotirati te je izgubio svoju trgovinu. Bio sam tužan svaki put kad sam vidio očaj na očevom licu.
Moja je obitelj neko vrijeme živjela u krajnjoj bijedi. Svakog sam dana odlazio sat vremena ranije iz škole kako bih čekao u redu za hranu. No usprkos svom siromaštvu, imali smo miran obiteljski život. Moj je san bio da postanem liječnik, no kad mi je bilo petnaestak godina morao sam prekinuti školovanje i početi raditi kako bih pomogao svojoj obitelji da preživi.
Zatim su, za vrijeme drugog svjetskog rata, Nijemci i Talijani okupirali Grčku i zavladala je strašna glad. Često sam vidio kako prijatelji i poznanici umiru od gladi na ulicama — bio je to strašan prizor koji nikada neću zaboraviti! Jednom je naša obitelj bila 40 dana bez kruha, glavne hrane u Grčkoj. Da bismo preživjeli, moj stariji brat i ja otišli smo u obližnja sela i dobili krumpir od prijatelja i rođaka.
Bolest postaje blagoslov
Početkom 1944. teško sam obolio od jedne vrste upale porebrice. Za vrijeme tromjesečnog boravka u bolnici bratić mi je donio dvije brošurice i rekao: “Pročitaj ih; siguran sam da će ti se svidjeti.” Brošurice Who Is God? (Tko je Bog) i Protection (Zaštita) izdao je Watch Tower Bible and Tract Society. Kad sam ih pročitao, o njihovom sadržaju razgovarao sam s drugim pacijentima.
Nakon odlaska iz bolnice, povezao sam se sa skupštinom Jehovinih svjedoka u Vólosu. No mjesec dana nisam smio izlaziti iz kuće jer sam bio ambulantni pacijent, pa sam šest do osam sati dnevno čitao starija izdanja Kule stražare, kao i druge publikacije koje je izdalo Društvo Watch Tower. Zbog toga sam vrlo brzo duhovno rastao.
Jedva spašen
Jednog dana sredinom 1944. sjedio sam na klupi u parku u Vólosu. Iznenada je jedna paravojna skupina koja je podržavala njemačku okupacijsku vojsku opkolila park i uhapsila sve prisutne. Dvadesetak nas vodili su ulicama do Gestapovog štaba, smještenog u jednom skladištu duhana.
Nakon nekoliko minuta čuo sam da netko izvikuje moje ime i ime osobe s kojom sam razgovarao u parku. Jedan nas je grčki oficir pozvao i rekao nam da mu je jedan od mojih rođaka, kad je vidio da nas odvode vojnici, rekao da smo Jehovini svjedoci. Grčki nam je oficir zatim rekao da možemo ići kući i dao nam je svoju službenu posjetnicu da je možemo koristiti u slučaju da nas ponovno uhapse.
Sljedećeg smo dana saznali da su Nijemci pogubili većinu uhapšenih u znak odmazde zbog toga što su borci grčkog pokreta otpora ubili dva njemačka vojnika. Pored toga što sam vjerojatno bio izbavljen od smrti, tom sam prilikom naučio kolika je vrijednost kršćanske neutralnosti.
Ujesen 1944. simbolizirao sam svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi. Tokom sljedećeg ljeta Svjedoci su dogovorili da se povežem sa skupštinom Sklithro u planinama, gdje sam se mogao potpuno zdravstveno oporaviti. Tada je u Grčkoj bjesnio građanski rat koji je uslijedio nakon prestanka njemačke okupacije. Slučajno se dogodilo da je selo u kojem sam boravio služilo kao neka vrsta baze gerilskim snagama. Mjesni svećenik i još jedan pokvaren čovjek optužili su me da sam špijun vladinih snaga i ispitivao me samozvani gerilski vojni sud.
Tom tobožnjem suđenju prisustvovao je vođa gerilskih snaga za to područje. Kad sam objasnio zašto boravim u selu i kad sam im pokazao da sam, kao kršćanin, potpuno neutralan u građanskom ratu, vođa je rekao ostalima: “Ako itko dirne ovog momka, imat će posla sa mnom!”
Kad sam se kasnije vratio u svoj rodni grad Vólos, moja je vjera bila čak snažnija nego moje fizičko zdravlje.
Duhovni napredak
Ubrzo nakon toga u mjesnoj skupštini bio sam imenovan za blagajnika. Usprkos poteškoćama koje je izazvao građanski rat — uključujući i brojna hapšenja zbog optužbi za prozelitiziranje koje je poticalo svećenstvo — sudjelovanje u kršćanskoj službi pružalo mi je, kao i ostalima u našoj skupštini, veliku radost.
Zatim nam je početkom 1947. u posjet došao putujući nadglednik Jehovinih svjedoka. Bio je to prvi takav posjet nakon drugog svjetskog rata. Tada se naša rastuća skupština u Vólosu razdijelila na dvije i bio sam imenovan za predsjedavajućeg nadglednika jedne od skupština. U to su vrijeme paravojne i nacionalističke organizacije širile strah među ljudima. Svećenstvo je iskoristilo tu situaciju. Okrenuli su vlasti protiv Jehovinih svjedoka širenjem lažnih glasina da smo komunisti, odnosno da podržavamo ljevičarske grupe.
Hapšenja i zatvaranja
Tokom 1947. bio sam uhapšen otprilike 10 puta a triput su mi sudili. Svaki sam put bio oslobođen. U proljeće 1948. bio sam osuđen na četiri mjeseca zatvora zbog prozelitiziranja. Kaznu sam odslužio u zatvoru u Vólosu. U međuvremenu se broj objavitelja Kraljevstva u našoj skupštini udvostručio i srca braće bila su ispunjena veseljem i srećom.
U listopadu 1948, dok sam održavao sastanak sa šestoricom drugih koji su predvodili u našoj skupštini, u kuću su upala petorica policajaca i uhapsila nas pod prijetnjom oružjem. Odveli su nas u policijsku stanicu a da nam nisu objasnili zašto nas hapse i ondje su nas tukli. Policajac koji je nekad bio boksač udarao me šakama u lice. Zatim su nas zatvorili u ćeliju.
Nakon toga me oficir na dužnosti pozvao u svoj ured. Kad sam otvorio vrata, bacio je na mene bočicu s tintom, koja je promašila cilj i razbila se o zid. Na taj me način pokušao zastrašiti. Zatim mi je pružio komad papira i olovku te naredio: “Napiši imena svih Jehovinih svjedoka u Vólosu i ujutro mi donesi popis. Ako to ne učiniš, znaš što te čeka!”
Nisam ništa odgovorio, a kad sam se vratio u ćeliju, ostala braća i ja molili smo se Jehovi. Na papiru sam napisao samo svoje ime i čekao da me pozove. No oficir me više nije zvao. Tokom noći stigla je protivnička vojska i on je svoje ljude poveo u borbu protiv nje. U okršaju koji je uslijedio bio je teško ranjen, pa su mu morali amputirati nogu. Naš je slučaj konačno došao na sud i bili smo optuženi za održavanje ilegalnog sastanka. Sva sedmorica bili smo osuđeni na pet godina zatvora.
Budući da nisam htio prisustvovati nedjeljnoj misi u zatvoru, bacili su me u samicu. Trećeg dana tražio sam da razgovaram sa zatvorskim upraviteljem. “Uz dužno poštovanje”, rekao sam mu, “izgleda nerazumnim kazniti nekoga tko je spreman pet godina provesti u zatvoru zbog svoje vjere.” Ozbiljno je razmislio o tome i na kraju rekao: “Od sutra ćeš raditi sa mnom u mom uredu.”
S vremenom sam dobio posao pomoćnika zatvorskog liječnika. Zbog toga sam mnogo naučio o zdravstvenoj njezi, a to se pokazalo vrlo korisnim u kasnijim godinama. Dok sam bio u zatvoru, imao sam puno prilika za propovijedanje i tri su osobe pozitivno reagirale i postale Jehovini svjedoci.
Nakon što sam odslužio gotovo četiri godine u zatvoru, konačno sam 1952. bio uvjetno pušten. Kasnije sam morao izići pred sud u Korintu zbog pitanja neutralnosti (Izaija 2:4). Tamo su me kratko vrijeme zadržali u vojnom zatvoru i započeli još jedan krug vrijeđanja. Izvjesni oficiri bili su prilično originalni u svojim prijetnjama, govoreći: “Nožem ću ti izvaditi srce u dijelovima”, ili: “Nemoj računati na brzu smrt sa samo šest metaka.”
Drugačija vrsta ispita
Međutim, uskoro sam bio kod kuće, služeći ponovno u skupštini Vólos i radeći honorarno svjetovni posao. Jednog sam dana dobio pismo od podružnice Društva Watch Tower u Ateni u kojem me pozivaju na dvotjedno školovanje i da zatim počnem posjećivati skupštine Jehovinih svjedoka kao pokrajinski nadglednik. U isto me vrijeme moj stric, koji nije imao djece a imao je velike posjede, pozvao da upravljam njegovom imovinom. Moja je obitelj još uvijek živjela u bijedi i ovim zaposlenjem riješio bih njihove ekonomske probleme.
Posjetio sam strica kako bih mu se zahvalio za ponudu, no obavijestio sam ga da sam odlučio prihvatiti poseban zadatak u kršćanskoj službi. Nato je ustao, mirno me pogledao i iznenada izišao iz sobe. Vratio se s velikodušnim novčanim poklonom kojim se moja obitelj mogla izdržavati nekoliko mjeseci. Rekao je: “Uzmi ovo i učini s time što god želiš.” Do danas ne mogu objasniti ono što sam osjećao u tom trenutku. Bilo je to kao da sam čuo kako mi Jehova govori: ‘Dobro si izabrao. Ja sam s tobom.’
Uz blagoslov svoje obitelji, u prosincu 1953. otišao sam u Atenu. Iako je samo moja majka postala Svjedok, drugi članovi obitelji nisu se protivili mojoj kršćanskoj aktivnosti. Kad sam došao u podružnicu u Ateni, čekalo me još jedno iznenađenje. Stigao je telegram moje sestre u kojem me obavijestila da su očevi dvogodišnji napori da dođe do socijalne pomoći toga dana uspješno okončani. Što sam još mogao poželjeti? Osjećao sam se kao da imam krila i da sam spreman poletjeti visoko u Jehovinu službu!
Vježbanje opreza
Prvih godina pokrajinske službe morao sam biti vrlo oprezan jer su religiozne i političke vlasti žestoko progonile Jehovine svjedoke. Da bih posjetio našu kršćansku braću, osobito onu koja su živjela u gradićima i selima, satima sam pješačio pod okriljem tame. Braća, koja su se izlagala opasnosti da budu uhapšena, sakupila su se u kući i strpljivo čekala da dođem. Svi smo se međusobno vrlo ohrabrili na tim posjetima! (Rimljanima 1:11, 12).
Da me se ne bi otkrilo, povremeno sam se prerušivao. Jednom sam se obukao kao pastir kako bih prešao kontrolno mjesto na cesti i došao do sakupljene braće koja su silno trebala duhovni pastirski posjet. Jednom drugom prilikom, 1955, jedan susvjedok i ja pretvarali smo se da smo prodavači češnjaka kako ne bismo bili sumnjivi policiji. Naš je zadatak bio da stupimo u vezu s nekom kršćanskom braćom u mjestancu Árgos Orestikón, koja su postala neaktivna.
Svoju smo robu izložili na gradskoj tržnici. Međutim, mladi policajac koji je patrolirao tim područjem postao je sumnjičav i svaki put kad je prolazio radoznalo je zurio u nas. Konačno mi je rekao: “Vi ne izgledate kao prodavač češnjaka.” U tom trenutku prišle su tri mlade žene i interesirale se za kupnju češnjaka. Pokazujući na svoju robu, uzviknuo sam: “Ovaj mladi policajac jede ovakav češnjak i pogledajte samo kako je snažan i zgodan!” Žene su pogledale policajca i nasmijale se. I on se nasmiješio a zatim nestao.
Kad je otišao, iskoristio sam priliku da uđem u radnju u kojoj su naša duhovna braća radila kao krojači. Zamolio sam jednoga od njih da mi prišije dugme koje mi je otpalo s jakne. Dok je to radio, prignuo sam se i šapnuo: “Došao sam iz podružnice da vas posjetim.” Braća su se u početku bojala, jer godinama nisu imala vezu s drugim Svjedocima. Ohrabrio sam ih najbolje što sam mogao i dogovorio se da se kasnije sastanemo na gradskom groblju i nastavimo razgovor. Nasreću, posjet je bio ohrabrujuć i oni su ponovno postali revni u kršćanskoj službi.
Dobivam vjernu družicu
Godine 1956, nakon što sam tri godine bio u putujućoj službi, upoznao sam Niki, mladu kršćanku koja je veoma voljela djelo propovijedanja i koja je željela provesti život u punovremenoj službi. Zaljubili smo se i u lipnju 1957. smo se vjenčali. Razmišljao sam o tome hoće li Niki moći udovoljiti zahtjevima putujuće službe pod surovim okolnostima koje su tada vladale za Jehovine svjedoke u Grčkoj. Uspjela je uz Jehovinu pomoć i tako postala prva žena u Grčkoj koja je pratila svog supruga u pokrajinskoj službi.
Deset godina zajedno smo radili u putujućoj službi, služeći u većini skupština u Grčkoj. Često smo se prerušivali i, s koferom u ruci, pod okriljem tame satima pješačili da bismo došli do skupštine. Usprkos velikom protivljenju s kojim smo se često suočavali, bili smo oduševljeni što možemo iz prve ruke vidjeti izvanredan porast broja Svjedoka.
Betelska služba
U siječnju 1967. Niki i ja dobili smo poziv da služimo u Betelu, kako se zove podružnica Jehovinih svjedoka. Poziv nas je oboje iznenadio, no prihvatili smo ga uvjereni da Jehova vodi stvari. S vremenom smo shvatili kako je velika prednost služiti u ovom središtu teokratske aktivnosti.
Tri mjeseca nakon što smo počeli s betelskom službom, vojna je hunta preuzela vlast i Jehovini svjedoci morali su nastaviti sa svojim djelom na manje uočljiv način. Počeli smo se sastajati u malim grupama, održavati sastanke pokrajine u šumama, neupadljivo propovijedati i tajno tiskati i dijeliti biblijsku literaturu. Nije nam bilo teško prilagoditi se tim okolnostima, jer smo jednostavno ponovno obnovili metode provođenja svojih aktivnosti koje smo koristili prijašnjih godina. Usprkos ograničenjima, broj Svjedoka porastao je s nešto manje od 11 000 1967. na više od 17 000 1974.
Nakon gotovo 30 godina betelske službe, Niki i ja i dalje uživamo u svojim duhovnim blagoslovima, usprkos ograničenjima zbog zdravlja i godina. Više od deset godina živjeli smo u prostorijama podružnice smještenima u ulici Kartali u Ateni. Godine 1979. svečano je otvorena nova podružnica u Marousiju, predgrađu Atene. No od 1991. radujemo se novim prostranim objektima podružnice u Eleoni, 60 kilometara sjeverno od Atene. Služim u betelskoj ambulanti, gdje se školovanje koje sam dobio kao pomoćnik zatvorskog liječnika pokazuje vrlo korisnim.
Tokom više od četiri desetljeća provedena u punovremenoj službi shvatio sam, poput Jeremije, istinitost Jehovinog obećanja: “Oni će udarati na te, ali te ne će nadvladati, jer sam ja s tobom, veli Gospodin, da te izbavljam” (Jeremija 1:19). Da, Niki i ja doživjeli smo da nam se čaša prelijeva Jehovinim blagoslovima. Stalno se radujemo njegovoj velikoj brizi pruženoj s ljubavlju i njegovoj nezasluženoj dobrohotnosti.
Želim ohrabriti mlade u Jehovinoj organizaciji da teže za punovremenom službom. Tako mogu prihvatiti Jehovin poziv da iskušaju hoće li biti dosljedan svom obećanju da će ‘otvoriti ustave nebeske i izliti blagoslov dok ga ne bude dosta’ (Malahija 3:10). Mladi, iz vlastitog iskustva mogu vam sa sigurnošću potvrditi da će Jehova uistinu blagosloviti sve vas koji se na taj način potpuno oslanjate na njega.
[Slika na stranici 26]
Lambros Zoumbos i njegova supruga Niki