Zadržati pogled i srce usmjerenima na nagradu
ISPRIČALA EDITH MICHAEL
Početkom 1930-ih živjeli smo blizu St. Louisa (Missouri, SAD), kad nas je posjetila jedna Jehovina svjedokinja. Upravo u tom trenutku pukao je konop za sušenje rublja i mamino se blistavo bijelo rublje našlo u blatu. Prihvatila je ponuđene knjige samo da bi žena otišla, odložila ih na policu i zaboravila na njih.
BILE su to godine ekonomske krize i tata je bio nezaposlen. Jednog je dana pitao da li u kući ima nešto za čitanje. Mama mu je rekla za knjige. Počeo ih je čitati i nakon kratkog vremena je uzviknuo: “Majko, ovo je istina!”
“Ma, to je samo nekakva religija koja želi novac, kao i sve druge”, odgovorila je. Međutim, tata ju je nagovorio da sjedne i zajedno s njim potraži biblijske citate. Kad je to učinila, i ona se uvjerila. Nakon toga počeli su tražiti Svjedoke i saznali su da se sastaju u unajmljenoj dvorani blizu centra St. Louisa, dvorani koja se osim toga koristila za ples i druge aktivnosti.
Tata i mama su me poveli sa sobom — imala sam otprilike tri godine — i pronašli su dvoranu, no u njoj se održavao ples. Tata je saznao kad se održavaju sastanci, pa smo se vratili. Počeli smo pohađati i tjedni biblijski studij blizu našeg mjesta stanovanja. Održavao se u domu žene koja nas je prvi put posjetila. “Zašto ne dovedete i svoje dječake?” pitala je. Majku je bilo stid reći da nemaju cipele. Kad je to konačno rekla, Svjedoci su nabavili cipele i moja su braća počela pohađati sastanke s nama.
Majka je dobila područje za propovijedanje u blizini našeg doma i počela je sa službom od kuće do kuće. Išla sam i ja, skrivajući se iza nje. Prije nego što je naučila voziti, znali smo hodati više od jednog kilometra kako bismo stigli na autobus kojim smo išli na sastanke u St. Louis. Nikada nismo propuštali sastanke, čak ni kad je bio led i snijeg.
Godine 1934. mama i tata su se krstili. Ja sam se također željela krstiti i bila sam uporna sve dok majka nije zamolila jednog starijeg Svjedoka da razgovara sa mnom o tome. Postavljao mi je mnoga pitanja koja sam mogla razumjeti. Zatim je rekao mojim roditeljima da me ne treba odvraćati od krštenja; to bi moglo štetiti mom duhovnom rastu. Tako sam se krstila sljedećeg ljeta, kad sam imala samo šest godina.
Voljela sam brošuricu Home and Happiness (Dom i sreća), koju sam uvijek nosila sa sobom, čak sam je držala pod jastukom dok sam spavala. Stalno sam molila majku da mi je čita sve dok je nisam znala napamet. Na poleđini je bila slika malene djevojčice u Raju s lavom. Rekla sam da sam ja ta malena djevojčica. Ta mi je slika pomogla da zadržim pogled na nagradi života u Božjem novom svijetu.
Bila sam vrlo stidljiva, no čak i ako bih drhtala od straha, uvijek bih odgovarala na skupštinskom Studiju Kule stražare.
Nažalost, tata se bojao da će izgubiti posao, pa je prekinuo vezu sa Svjedocima. Moja su braća učinila isto.
Punovremena služba
Majka je dopustila pionirima, ili punovremenim slugama, da parkiraju svoju prikolicu u našem dvorištu i nakon škole išla sam s njima u službu propovijedanja. Ubrzo sam željela postati pionir, no tata se tome protivio, smatrajući da trebam steći više svjetovnog obrazovanja. Majka ga je na kraju uvjerila da mi dopusti da postanem pionir. Tako sam u lipnju 1943, kad sam imala 14 godina, počela s punovremenom službom. Kako bih sudjelovala u podmirivanju kućanskih troškova, radila sam svjetovni posao sa skraćenim radnim vremenom, a povremeno sam radila puno radno vrijeme. Ipak sam uspjela postići mjesečni cilj od 150 sati provedenih u djelu propovijedanja.
S vremenom sam dobila partnericu za pionirsku službu, Dorothy Craden, koja je postala pionir u siječnju 1943. kad je imala 17 godina. Bila je revna katolkinja, no krstila se nakon šest mjeseci biblijskog studija. Godinama mi je bila izvor ohrabrenja i snage, a i ja njoj. Postale smo prisnije nego sestre.
Počevši 1945, zajedno smo obavljale pionirsku službu u gradićima u Missouriu gdje nije bilo skupština. U Bowling Greenu uredile smo dvoranu za sastanke; majka je došla i pomogla nam. Zatim smo svakog tjedna posjećivale sve domove u gradu i pozivale ljude na javno predavanje, a dogovorile smo se s braćom iz St. Louisa da dođu i održe predavanje. Tjedna posjećenost bila je između 40 i 50 osoba. Kasnije smo to isto učinile u Louisiani, gdje smo unajmile Masonski hram. Da bismo pokrile troškove unajmljivanja dvorana, postavile smo kutije za priloge i svakog smo tjedna platile sve troškove.
Zatim smo otišle u Mexico (Missouri), gdje smo unajmile jedan prostor. Uredile smo ga kako bi ga mogla koristiti mala skupština. Zgrada je imala dodatne prostorije u kojima smo živjele. Pomogle smo i kod organiziranja javnih predavanja u Mexicu. Nakon toga smo otišle u glavni grad, Jefferson City, gdje smo svakog radnog dana prijepodne kontaktirale s javnim službenicima u njihovim uredima. Živjele smo u sobi iznad Dvorane Kraljevstva sa Stellom Willie, koja nam je bila kao majka.
Otuda smo sve tri otišle u gradove Festus i Crystal City, koji su bili blizu jedan drugoga. Živjele smo u preuređenom kokošinjcu iza kuće jedne zainteresirane obitelji. Budući da nije bilo krštenih muškaraca, vodile smo sve sastanke. Povremeno smo prodavale kozmetičke preparate. U materijalnom smo pogledu imale malo. Zapravo, nismo si mogle priuštiti da popravimo rupe na cipelama, pa smo svakog jutra u njih stavljale novi karton, a uvečer je svaka prala svoju jedinu haljinu.
Početkom 1948, kad sam imala 19 godina, Dorothy i ja dobile smo poziv za 12. razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower za misionare. Nakon petomjesečnog školovanja, 6. veljače 1949, diplomiralo je stotinu polaznika. Bilo je to vrlo sretno vrijeme. Moji su se roditelji preselili u Kaliforniju i mama je došla čak odande kako bi bila prisutna.
Naprijed na naš zadatak
Dvadeset i osam diplomaca bilo je poslano u Italiju — šest, uključujući i Dorothy i mene, u grad Milano. Iz New Yorka smo otputovali 4. ožujka 1949. na talijanskom brodu Vulcania. Putovanje je trajalo 11 dana i većina nas je dobila morsku bolest zbog uzburkanog mora. Brat Benanti nas je dočekao u luci u Genovi i odveo nas vlakom u Milano.
Kad smo stigli u misionarski dom u Milanu, našli smo cvijeće koje je jedna mlada Talijanka stavila u svaku sobu. Godinama kasnije ta je djevojka, Maria Merafina, pohađala Gilead, vratila se u Italiju te smo zajedno služile u misionarskom domu!
Sljedećeg jutra nakon dolaska u Milano, pogledale smo kroz prozor kupaonice. U ulici iza naše kuće nalazila se velika stambena zgrada koja je bila bombardirana. Jedan je američki bombarder slučajno ispustio bombu koja je ubila svih 80 obitelji koje su ondje živjele. Jednom drugom prilikom, bombarder je promašio tvornicu i bombe su pogodile školu i ubile 500 djece. Zato ljudi nisu voljeli Amerikance.
Ljudi su bili umorni od rata. Mnogi su rekli da, ako bi počeo još jedan rat, ne bi išli u skloništa nego bi ostali u svojim domovima, pustili plin i ondje umrli. Uvjeravali smo ih da nismo došli kao predstavnici Sjedinjenih Država niti bilo koje druge ljudske vladavine, nego kao predstavnici Kraljevstva Božjeg, koje će okončati sve ratove i patnje koje ratovi donose.
U velikom gradu Milanu bila je samo jedna skupština od 20-ak osoba koja se sastajala u misionarskom domu. Dotada još nisu bila napravljena područja za propovijedanje, pa smo počeli svjedočiti u velikoj stambenoj zgradi. Na prvim smo vratima upoznali gosp. Giandinottia, koji je želio da njegova supruga napusti crkvu, pa je prihvatio jednu od naših publikacija. Gđa Giandinotti bila je iskrena žena, puna pitanja. “Bit ću sretna kad naučite talijanski”, rekla je, “da me možete poučiti o Bibliji.”
Stropovi u njihovom stanu bili su visoki a svjetlo slabo, pa bi navečer stavila stolicu na stol da bi bila bliže svjetlu kako bi čitala Bibliju. “Ako s vama proučavam Bibliju”, pitala je, “mogu li još uvijek ići u crkvu?” Rekli smo joj da o tome odluči sama. Nedjeljom prijepodne išla je u crkvu a poslijepodne na naše sastanke. A onda je jednog dana rekla: “Više neću ići u crkvu.”
“Zašto?” pitali smo.
“Zato što se tamo ne naučava Biblija a istinu sam pronašla proučavajući Bibliju s vama.” Krstila se i proučavala s mnogim ženama koje su svakodnevno odlazile u crkvu. Kasnije nam je rekla da bi prestala proučavati i da vjerojatno nikada ne bi spoznala istinu da smo joj rekli da ne ide u crkvu.
Nove dodjele
S vremenom smo Dorothy i ja, zajedno s još četvero misionara, dobile dodjelu u talijanskom gradu Trstu, koji je tada bio pod okupacijom britanske i američke vojske. Ondje je bilo svega desetak Svjedoka, no njihov je broj rastao. Tri godine propovijedale smo u Trstu i kad smo otišle ondje je bilo 40 objavitelja Kraljevstva, a 10 od njih bili su pioniri.
Naša sljedeća dodjela bio je grad Verona, gdje nije bilo skupštine. No kad je crkva izvršila pritisak na svjetovne vlasti, morale smo otići. Dorothy i ja bile smo dodijeljene u Rim. Ondje smo unajmile namještenu sobu i obrađivale područje u blizini Vatikana. U to je vrijeme Dorothy otišla u Libanon kako bi se udala za Johna Chimiklisa. Zajedno smo bile gotovo 12 godina i jako mi je nedostajala.
Godine 1955. otvoren je novi misionarski dom u drugom dijelu Rima u ulici koja se zvala Nova Via Appia. Jedna od četiri osobe u domu bila je Maria Merafina, djevojka koja je stavila cvijeće u naše sobe one noći kad smo stigli u Milano. U tom dijelu grada osnovana je nova skupština. Nakon međunarodnog kongresa tog ljeta u Rimu, imala sam prednost prisustvovati kongresu u Nürnbergu (Njemačka). Kako je samo bilo uzbudljivo upoznati one koji su toliko pretrpjeli pod Hitlerovim režimom!
Povratak u Sjedinjene Države
Godine 1956. vratila sam se zbog zdravstvenih problema u Sjedinjene Države na bolovanje. No nikada nisam odvratila pogled od nagrade služenja Jehovi sada i zauvijek u njegovom novom svijetu. Planirala sam se vratiti u Italiju. Međutim, upoznala sam Orvillea Michaela, koji je služio u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York). Vjenčali smo se 1958. nakon međunarodnog kongresa u New York Cityu.
Ubrzo nakon toga preselili smo se u Front Royal (Virginia), gdje smo se radovali službi s malom skupštinom. Živjeli smo u malenom stanu iza Dvorane Kraljevstva. Naposljetku, u ožujku 1960. trebali smo se vratiti u Brooklyn kako bismo pronašli svjetovni posao da bismo platili svoje troškove. Navečer smo čistili u raznim bankama kako bismo mogli ostati u punovremenoj službi.
Dok smo bili u Brooklynu, umro mi je otac, a suprugova je majka doživjela blagi moždani udar. Stoga smo odlučili preseliti se u Oregon kako bismo bili blizu svojih majki. Oboje smo pronašli svjetovni posao sa skraćenim radnim vremenom i ondje smo nastavili s pionirskom službom. Ujesen 1964. sa svojim smo se majkama vozili preko cijelih Sjedinjenih Država kako bismo prisustvovali godišnjem sastanku Watch Tower Bible and Tract Societya u Pittsburghu (Pennsylvania).
Za vrijeme posjeta državi Rhode Island, pokrajinski nadglednik Arlen Meier i njegova supruga ohrabrili su nas da se preselimo u glavni grad Providence, gdje je bila veća potreba za objaviteljima Kraljevstva. Naše su nas majke bodrile da prihvatimo taj novi zadatak, pa smo nakon povratka u Oregon prodali većinu svojih kućanskih stvari i preselili se.
Ponovno u Školi Gilead
Tijekom ljeta 1965. prisustvovali smo kongresu na Yankee stadionu. Ondje smo se prijavili za Školu Gilead kao bračni par. Bili smo iznenađeni kad smo, oko mjesec dana kasnije, dobili molbe za školu, koje je trebalo vratiti u roku od 30 dana. Brinulo me kako da odem u neku daleku zemlju kad je majka bila slabog zdravlja. No ona me hrabrila: “Ispuni tu molbu. Znaš da uvijek treba prihvatiti svaku prednost službe koju daje Jehova!”
Tako je stvar bila riješena. Ispunili smo molbe i poslali ih. Kako smo samo bili iznenađeni kad smo dobili poziv za 42. razred, koji je počeo 25. travnja 1966! Škola Gilead tada je bila smještena u Brooklynu (New York). Nakon nešto manje od pet mjeseci, 11. rujna 1966, 106 nas je diplomiralo.
Dodijeljeni u Argentinu
Dva dana nakon što smo diplomirali, nalazili smo se na putu za Argentinu, putujući peruanskom zrakoplovnom kompanijom. Kad smo stigli u Buenos Aires, na aerodromu nas je dočekao Charles Eisenhower, nadglednik podružnice. Pomogao nam je na carini i zatim nas odveo u podružnicu. Imali smo na raspolaganju jedan dan da se raspakiramo i smjestimo; zatim su počeli satovi španjolskog. Prvi smo mjesec 11 sati dnevno učili španjolski. Drugi smo mjesec učili jezik četiri sata dnevno i započeli sudjelovati u službi propovijedanja.
U Buenos Airesu bili smo pet mjeseci a zatim smo bili dodijeljeni u Rosario, velik grad koji se nalazio sjevernije, udaljen četiri sata vožnje vlakom. Tamo smo služili 15 mjeseci, a nakon toga su nas poslali dalje na sjever u Santiago del Estero, grad u vrućem pustinjskom području. U siječnju 1973, dok smo bili tamo, umrla je moja majka. Nisam je vidjela četiri godine. Ono što mi je pomoglo da podnesem tugu bila je sigurna nada u uskrsnuće kao i spoznaja da sam služila ondje gdje je to željela moja majka (Ivan 5:28, 29; Djela apostolska 24:15).
Ljudi u Santiago del Esteru bili su prijateljski raspoloženi i bilo je lako započeti biblijske studije. Kad smo 1968. stigli, na sastancima je bilo prisutno 20-ak ili 30-ak osoba, no osam godina kasnije u našoj je skupštini bilo preko stotinu osoba. Osim toga, u obližnjim su gradovima osnovane dvije nove skupštine koje su brojile između 25 i 50 objavitelja.
Ponovni povratak u Sjedinjene Države
Godine 1976. zbog zdravstvenih problema bili smo ponovno dodijeljeni u Sjedinjene Države kao specijalni pioniri — u Fayetteville (Sjeverna Karolina). Tamo je bilo mnogo ljudi koji su govorili španjolski iz Srednje i Južne Amerike, Dominikanske Republike, Portorika, pa čak i iz Španjolske. Imali smo mnogo biblijskih studija i s vremenom je osnovana španjolska skupština. Na tom smo zadatku proveli skoro osam godina.
Međutim, trebali smo biti bliže mojoj svekrvi, koja je bila prilično stara i nemoćna. Živjela je u Portlandu (Oregon) pa smo dobili novu dodjelu u španjolskoj skupštini u Vancouveru (Washington), nedaleko od Portlanda. Kad smo u prosincu 1983. stigli, skupština je bila mala, no vidimo da dolaze mnogi novi.
U lipnju 1996. navršile su se 53 godine otkako sam u punovremenoj službi, a 1. siječnja 1996. mom se suprugu navršilo 55 godina punovremene službe. Tijekom svih tih godina imala sam prednost pomoći stotinama osoba da dođu do spoznaje istine iz Božje riječi i da svoj život predaju Jehovi. Mnogi od njih sada služe kao starješine i punovremeni sluge.
Ponekad me pitaju da li mi nedostaje što nisam imala djece. No Jehova me zapravo blagoslovio s mnogo duhovne djece i unučadi. Da, moj život u Jehovinoj službi bio je bogat i ispunjen. Mogu se usporediti s Jeftinom kćerkom, koja je svoj život provela u hramskoj službi i nikada nije imala djece zbog svoje velike prednosti službe (Sudije 11:38-40).
Još se uvijek sjećam svog predanja Jehovi, koje sam učinila još kao malena djevojčica. Slika Raja mi je sada živo u mislima baš kao i tada. Moj pogled i srce još su uvijek usmjereni na nagradu beskrajnog života u Božjem novom svijetu. Da, moja je želja da služim Jehovi, ne samo 50-ak godina nego zauvijek — pod vladavinom Kraljevstva.
[Slika na stranici 23]
Dorothy Craden, drži ruke na mojim ramenima, i drugi pioniri 1943.
[Slika na stranici 23]
U Rimu (Italija), s drugim misionarkama 1953.
[Slika na stranici 25]
Sa svojim suprugom