Služiti Bogu koji je dostojan pouzdanja
Ispričao Kimon Progakis
Bila je jako hladna večer 1955. Moja žena, Giannoula, i ja počeli smo se brinuti za svog 18-godišnjeg sina, Georgea, koji se nije vratio kući iz kioska u kojem je radio. Odjednom je na naša vrata pokucao policajac. “Vašeg je sina udario automobil dok se biciklom vozio kući”, rekao je, “i on je poginuo.” Zatim se nagnuo naprijed i šapatom rekao: “Reći će vam da je to bila nesreća, ali vjerujte mi, ubili su ga.” Mjesni svećenik i neki paravojni vođe urotili su se da ga ubiju.
U TIM godinama, kad se Grčka oporavljala od vremena sukoba i patnji, bilo je opasno biti Jehovin svjedok. Ja sam iz prve ruke poznavao moć Grčke pravoslavne crkve i paravojnih organizacija jer sam više od 15 godina bio njihov aktivan član. Dozvolite mi da vam ispričam koji su događaji prije više od 40 godina doveli da ove tragedije u našoj obitelji.
Odrastanje u Grčkoj
Rodio sam se 1902. u imućnoj obitelji u malom selu u blizini gradića Khalkísa, u Grčkoj. Moj se otac aktivno bavio mjesnom politikom i članovi naše obitelji bili su odani pripadnici Grčke pravoslavne crkve. U vrijeme kad je većina mojih zemljaka bila nepismena postao sam gorljivi čitalac političkih i vjerskih knjiga.
Siromaštvo i nepravda koji su vladali na početku 20. stoljeća stvorili su u meni želju za svijetom u kojem vladaju bolje okolnosti. Mislio sam da bi religija trebala biti u stanju poboljšati žalosnu situaciju mojih zemljaka. Zbog moje religiozne sklonosti, istaknuti ljudi iz mog sela predložili su da postanem grčki pravoslavni svećenik naše općine. Međutim, iako sam posjetio mnoge manastire i vodio duge diskusije s episkopima i opatima, nisam bio ni spreman ni voljan prihvatiti takvu odgovornost.
Usred građanskog rata
Godinama kasnije, u travnju 1941, Grčka je došla pod nacističku okupaciju. Time je počeo grozan period ubijanja, gladi, oskudice i neizrecivih ljudskih patnji. Razvio se snažan pokret otpora, a ja sam se priključio jednoj gerilskoj grupi koja se borila protiv nacističkih osvajača. Zbog toga su nekoliko puta zapalili moju kuću, pucali u mene i uništili moje usjeve. Početkom 1943, moja obitelj i ja nismo imali drugog izbora nego pobjeći u stjenovite planine. Tamo smo ostali do kraja njemačke okupacije u listopadu 1944.
Nakon što su Nijemci otišli, izbili su unutarnji politički i građanski sukobi. Gerilska grupa otpora kojoj sam pripadao postala je jedna od glavnih borbenih snaga u građanskom ratu. Iako su me privlačili komunistički ideali pravde, jednakosti i drugarstva, stvarnost me na koncu potpuno otrijeznila. Budući da sam bio na visokom položaju u grupi, iz prve sam ruke vidio kako moć kvari ljude. Usprkos naizgled plemenitim teorijama i idealima, sebičnost i nesavršenost kvare najbolje političke namjere.
Naročito me šokiralo to da su pravoslavni svećenici na različitim stranama građanskog sukoba uzimali oružje kako bi ubijali pripadnike vlastite religije! Pomislio sam: ‘Kako mogu ovi svećenici govoriti da zastupaju Isusa Krista, koji je upozorio: “Svi koji se mača hvataju od mača ginu”?’ (Matej 26:52, St).
Za vrijeme građanskog rata, 1946, skrivao sam se u blizini gradića Lamie, u središnjoj Grčkoj. Moja se odjeća potpuno pohabala, zato sam odlučio prerušiti se i otići u grad kod krojača da mi sašije novu. Kad sam došao, kod njega se upravo vodila žestoka rasprava i uskoro sam se i ja uključio u diskusiju, ne o politici već o mojoj staroj ljubavi, religiji. Primijetivši moja utemeljena gledišta, promatrači su predložili da razgovaram s izvjesnim ‘profesorom teologije’. Odmah su otišli po njega.
Pronalaženje pouzdane nade
U diskusiji koja je uslijedila, “profesor” me upitao koji je temelj mojih vjerovanja. “Sveti oci i Ekumenske sinode”, odgovorio sam. Umjesto da mi proturječi, u svojoj je maloj Bibliji otvorio Mateja 23:9, 10 i zamolio me da pročitam Isusove riječi: “Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga! Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista!” (St).
To mi je otvorilo oči! Osjetio sam da taj čovjek govori istinu. Kad se identificirao kao Jehovin svjedok, zamolio sam ga da mi da neku literaturu za čitanje. Donio mi je knjigu Light (Svjetlo), koja sadrži komentar o biblijskoj knjizi Otkrivenje i ja sam je ponio u svoje skrovište. Zvijeri o kojima govori Otkrivenje dugo su vrijeme za mene predstavljale misterij, no sada sam saznao da predstavljaju političke organizacije koje postoje u našem 20. stoljeću. Počeo sam shvaćati da je Biblija od praktičnog značaja za naše vrijeme te da bih je trebao proučavati i svoj život prilagoditi njenim istinama.
Hapšenje i zatvaranje
Kratko vrijeme nakon toga, vojnici su upali u moje skrovište i uhapsili me. Bacili su me u tamnicu. Budući da sam neko vrijeme bio traženi bjegunac, očekivao sam da će me pogubiti. Tamo, u mojoj ćeliji, posjetio me Svjedok koji je prvi put razgovarao sa mnom. Ohrabrio me da se bezuvjetno uzdam u Jehovu, što sam i učinio. Osuđen sam na šest mjeseci egzila na egejskom otoku Ikaría.
Čim sam stigao, identificirao sam se, ne kao komunist već kao Svjedok Jehove. I drugi koji su upoznali biblijske istine bili su prognani tamo, stoga sam ih potražio i zajedno smo redovito proučavali Bibliju. Oni su mi pomogli da steknem više spoznaje iz Pisama i bolje razumijevanje o našem Bogu, Jehovi, koji je dostojan pouzdanja.
Godine 1947, kad mi je istekla kazna, bio sam pozvan u ured javnog tužioca. On mi je rekao da ga se dojmilo moje ponašanje i kazao da se mogu pozvati na njega ako ću ikada biti opet prognan. Po dolasku u Atenu, kamo se u međuvremenu preselila moja obitelj, počeo sam se družiti sa skupštinom Jehovinih svjedoka i uskoro sam simbolizirao svoje predanje Jehovi krštenjem.
Optužen za prozelitizam
Grčka je desetljećima progonila Jehovine svjedoke na temelju zakonâ koji su doneseni 1938. i 1939, a koji su zabranjivali prozelitizam. Tako je između 1938. i 1992. u Grčkoj uhapšeno 19 147 Svjedoka i sudovi su dosudili kazne od ukupno 753 godine, od kojih su 593 godine stvarno odslužene. Mene su osobno zbog propovijedanja dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu više od 40 puta hapsili a ukupno sam u raznim zatvorima odslužio kaznu od 27 mjeseci.
Jednom su me uhapsili zbog pisma koje sam napisao grčkom pravoslavnom svećeniku u Khalkísu. Godine 1955. bodrilo se skupštine Jehovinih svjedoka da svim svećenicima pošalju brošuricu Christendom or Christianity—Which One Is ”the Light of the World“? (Svijet kršćanstva ili kršćanstvo — što je “svjetlo svijeta”?) Jedan svećenik na visokom položaju kome sam pisao tužio me zbog prozelitizma. Za vrijeme suđenja, i odvjetnik koji je bio Svjedok i mjesni branitelj iznijeli su majstorsku obranu, objasnivši dužnost pravih kršćana da propovijedaju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14).
Sudac koji je predsjedao sudom upitao je arhimandrita (crkvenog dostojanstvenika ispod episkopa): “Jeste li pročitali pismo i brošuricu?”
“Nisam”, odgovorio je oštro, “čim sam otvorio kovertu pocijepao sam ih i bacio!”
“Kako onda možete reći da je ovaj čovjek prozelitizirao?” upitao je sudac koji je predsjedao.
Zatim je naš odvjetnik naveo primjere profesorâ i drugih koji su javnim bibliotekama poklonili hrpe knjiga. “Da li biste rekli da su ti ljudi pokušali prozelitizirati?” pitao je.
Jasno, takav čin ne predstavlja prozelitiziranje. Zahvalio sam Jehovi kad sam čuo presudu: “Nije kriv.”
Smrt mog sina
I mog su sina Georgea stalno gnjavili, obično na poticaj pravoslavnih svećenika. I njega su često hapsili zbog njegove mladalačke revnosti u objavljivanju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu. Na koncu su protivnici odlučili riješiti ga se i istovremeno zastrašiti nas ostale kako bismo prestali propovijedati.
Policajac koji nam je došao kući javiti da je George mrtav, rekao je da su se mjesni grčki pravoslavni svećenik i neki paravojni vođe urotili da ubiju našeg sina. Takve su “nesreće” u to opasno doba bile uobičajene. I pored tuge koju nam je nanijela njegova smrt, naša odlučnost da ostanemo aktivni u djelu propovijedanja i da se potpuno uzdamo u Jehovu samo je ojačala.
Pomagati drugima uzdati se u Jehovu
Sredinom 1960-ih, provodili su moja supruga i djeca ljetne mjesece u obalnom selu Skala Oropos, udaljenom oko 50 kilometara od Atene. U to vrijeme tamo nije živio nijedan Svjedok, zato smo neformalno svjedočili susjedima. Neki su mjesni zemljoradnici povoljno reagirali. Budući da su muškarci po danu dugo radili na poljima, vodili smo s njima biblijske studije kasno navečer, a neki od njih postali su Svjedoci.
Budući da smo vidjeli kako Jehova blagoslivlja naš trud, petnaestak smo godina svaki tjedan putovali tamo kako bismo sa zainteresiranim osobama vodili biblijske studije. Skoro 30 osoba s kojima smo proučavali napredovalo je do krštenja. U početku je osnovana studijska grupa i meni je dodijeljen zadatak da vodim sastanke. Kasnije je iz te grupe postala skupština, a danas više od stotinu Svjedoka iz tog područja sačinjava skupštinu Malakasa. Drago nam je što sada četiri osobe kojima smo pomagali služe kao punovremeni sluge.
Bogato nasljeđe
Kratko vrijeme nakon što sam svoj život predao Jehovi, moja je žena počela duhovno napredovati i krstila se. Tijekom teškog razdoblja progonstva, sačuvala je jaku vjeru i ostala čvrsta i nepokolebljiva u svojoj besprijekornosti. Nikad se nije žalila što je zbog mojih čestih zatvorskih kazni morala podnijeti mnoge nevolje.
Tijekom godina zajedno smo vodili mnoge biblijske studije a ona je svojim jednostavnim i oduševljenim pristupom mnogima djelotvorno pomogla. Sada ima rutu s časopisima na kojoj desecima osoba redovito donosi Kulu stražaru i Probudite se!
Uvelike zbog podrške koju je s ljubavlju pružala moja supruga, naše troje žive djece i njihove obitelji, koje uključuju šestero unučadi i četvero praunučadi, svi aktivno služe Jehovi. Iako nisu morali izlaziti na kraj s progonstvom i ogorčenim protivljenjem s kojim smo se suočavali moja žena i ja, oni se bezuvjetno uzdaju u Jehovu i nastavljaju hoditi njegovim putevima. Kakva li će to radost za sve nas biti kad se budemo ponovno sjedinili s našim dragim Georgeom kad se vrati u uskrsnuću!
Čvrsto odlučni uzdati se u Jehovu
Kroz sve ove godine vidio sam kako Jehovin duh djeluje na njegov narod. Njegova duhom vođena organizacija pomogla mi je uvidjeti da se ne možemo uzdati u ljudska nastojanja. Njihova su obećanja o boljoj budućnosti bezvrijedna, zapravo nisu ništa drugo nego jedna velika laž (Psalam 146:3, 4).
Usprkos poodmakloj dobi i teškim zdravstvenim problemima, moje su oči usmjerene na ostvarenje nade u Kraljevstvo. Zaista mi je žao godina u kojima sam bio odan krivoj religiji i nastojao političkim sredstvima ostvariti bolje životne uvjete. Kad bih još jedanput trebao živjeti svoj život, bez pogovora bih se opet odlučio služiti Jehovi, Bogu koji je dostojan pouzdanja.
(Kimon Progakis je nedavno umro. Imao je zemaljsku nadu.)
[Slika na stranici 26]
Jedna od zadnjih fotografija Kimona sa svojom ženom, Giannoulom