Jehova je moje utočište
ISPRIČALA PENELOPE MAKRIS
Moja me majka usrdno nagovarala: “Napusti svog muža; tvoja će ti braća pronaći boljega.” Zašto bi moja majka puna ljubavi željela da prekinem svoj brak? Što ju je toliko uznemirilo?
ROĐENA sam 1897. u Ambelosu, malom selu na grčkom otoku Samosu. Članovi naše obitelji bili su odani pripadnici Grčke pravoslavne crkve. Otac je umro kratko vrijeme prije mog rođenja, pa smo majka, moja tri brata i ja morali naporno raditi samo da bismo preživjeli usred krajnjeg siromaštva onog vremena.
Godine 1914. izbio je prvi svjetski rat i ubrzo nakon toga moja su dva starija brata bila pozvana da stupe u vojsku. No da bi to izbjegli, imigrirali su u Ameriku, ostavljajući mene i mog mlađeg brata kod kuće s majkom. Nekoliko godina kasnije, 1920, udala sam se za Dimitrisa, mladog učitelja iz našeg sela.
Važan posjet
Ubrzo nakon što sam se udala, iz Amerike nam je u posjet došao majčin brat. On je sa sobom slučajno donio jedan od svezaka djela Studies in the Scriptures (Studije Pisama) koje je napisao Charles Taze Russell. Bila je to publikacija Istraživača Biblije koji su danas poznati kao Jehovini svjedoci.
Kad je Dimitris otvorio knjigu, zapazio je temu o kojoj je razmišljao još od vremena kad je bio dijete, temu pod naslovom “Što se događa s čovjekom kad umre?” U srednjoj je školi baš o toj temi ispitivao grčkog pravoslavnog teologa, no nije dobio zadovoljavajući odgovor. Jasno i logično objašnjenje koje se pružalo u publikaciji toliko je obradovalo Dimitrisa da je otišao ravno u seosku kavanu, gdje se muškarci u Grčkoj obično sastaju. Tamo je ispričao stvari iz Biblije koje je naučio.
Naš stav za biblijsku istinu
Negdje u to vrijeme — početkom 1920-ih — Grčka je bila usred još jednog rata. Dimitris je bio mobiliziran i poslan na tursko kopno, u Malu Aziju. Tamo je bio ranjen i poslan kući. Nakon što se oporavio, otišla sam s njim u Smirnu (Mala Azija, sada Izmir, Turska). Kada je 1922. rat iznenada završio, morali smo bježati. Ustvari, jedva smo pobjegli na teško oštećenom brodu do Samosa. Nakon što smo stigli kući, kleknuli smo i zahvalili Bogu — Bogu o kojem smo imali tek oskudno znanje.
Uskoro je Dimitris bio dodijeljen da poučava u školi u Vathyu, glavnom gradu otoka. Nastavio je čitati literaturu Istraživača Biblije, i jedne kišne večeri posjetila su nas dvojica od njih s otoka Khiosa. Oni su se vratili iz Amerike kako bi služili kao kolporteri, kako su se tada zvali punovremeni evangelizatori. Ugostili smo ih preko noći, a oni su nam govorili o mnogim stvarima u vezi s Božjim naumima.
Nakon toga mi je Dimitris rekao: “Penelope, ja shvaćam da je to istina i moram je slijediti. To znači da moram prestati pjevati u Grčkoj pravoslavnoj crkvi, a ne mogu ni posjećivati crkvu s djecom iz škole.” Iako je naša spoznaja o Jehovi bila ograničena, naša je želja da mu služimo bila snažna. Stoga sam odgovorila: “Ja ti neću biti prepreka. Samo idi naprijed.”
On je pomalo oklijevajući nastavio: “Da, ali ako naš način života postane očit, izgubit ću svoj posao.”
“Nije važno”, rekla sam, “da li svi ljudi zarađuju od učiteljskog zvanja? Mladi smo i snažni, i uz Božju pomoć možemo pronaći drugi posao.”
Negdje u to vrijeme saznali smo da je još jedan Istraživač Biblije — također kolporter — došao na Samos. Kad smo čuli da mu je policija odbila dati dozvolu da održi javni biblijski govor, potražili smo ga. Pronašli smo ga u trgovini kako razgovara s dva grčka pravoslavna teologa. Posramljeni zbog toga što nisu bili u stanju Biblijom obraniti svoja vjerovanja, teolozi su ubrzo otišli. Moj je muž, impresioniran znanjem kolportera, upitao: “Kako to da ti s takvom lakoćom koristiš Bibliju?”
“Mi sistematski proučavamo Bibliju”, odgovorio je. Otvorio je svoju torbu i izvadio studijsku knjigu Harfa Božja te nam pokazao kako koristiti tu knjigu prilikom jednog takvog studija. Mi smo toliko žarko željeli učiti da smo moj muž i ja, kolporter i dva druga čovjeka odmah pošli s vlasnikom trgovine do njegove kuće. Kolporter je svakom od nas uručio primjerak Harfe Božje i odmah smo počeli proučavati. Nastavili smo svoj studij sve dok nije dobrano prošla ponoć, a zatim smo kako se približavala zora počeli učiti pjesme koje su pjevali Istraživači Biblije.
Otada nadalje, počela sam proučavati Bibliju nekoliko sati dnevno. Istraživači Biblije iz inozemstva nastavili su nas opskrbljivati pomoćnim sredstvima za proučavanje Biblije. U siječnju 1926. predala sam se Bogu u molitvi, zavjetujući se da ću bezrezervno vršiti njegovu volju. Kasnije tog ljeta moj muž i ja simbolizirali smo svoje predanje krštenjem u vodi. Imali smo snažnu želju govoriti drugima o stvarima koje smo učili, pa smo započeli sa službom od vrata do vrata s traktatom Message of Hope (Poruka nade).
Ustrajati uz snažno protivljenje
Jednog me dana jedna mlada gospođa pozvala da prisustvujem liturgiji u maloj grčkoj pravoslavnoj kapeli. “Ja sam prestala obožavati Boga na taj način”, objasnila sam. “Sada ga obožavam duhom i istinom, kao što Biblija naučava” (Ivan 4:23, 24). Ona je bila zapanjena te je nadaleko i naširoko objavila što se dogodilo, uplićući i mog muža.
Praktički svi su se počeli protiviti. Nigdje nismo imali mira — ni kod kuće ni na sastancima koje smo održavali s nekoliko zainteresiranih osoba na otoku. Na poticaj pravoslavnih svećenika, mase ljudi skupile su se ispred našeg mjesta sastajanja, bacajući kamenje i vičući uvredljive riječi.
Kada smo raspačavali traktat Message of Hope, oko nas su se skupila djeca vičući “milenaristi” i druge ponižavajuće nazive. Kolege mog muža također su mu počeli stvarati nevolje. Krajem 1926. doveden je na sud pod optužbom da nije prikladan za učitelja u javnoj školi, te je osuđen na 15 dana zatvora.
Kada je majka saznala za ovo, savjetovala mi je da napustim svog muža. “Slušaj, draga moja majko”, odgovorila sam, “znaš jednako dobro kao i ja koliko te volim i poštujem. Ali ja ti jednostavno ne mogu dozvoliti da staneš na put našem obožavanju pravog Boga, Jehove.” Otišla je u svoje selo gorko razočarana.
Godine 1927. održavao se kongres Istraživača Biblije u Ateni i Jehova nam je otvorio put kako bismo prisustvovali. Bili smo oduševljeni i duhovno ojačani time što smo se sastali s mnoštvom suvjernika. Nakon što smo se vratili na Samos, u gradovima i selima na našem otoku raspačali smo 5 000 primjeraka traktata pod naslovom A Testimony to the Rulers of the World (Svjedočanstvo vladarima svijeta).
Negdje u to vrijeme Dimitris je bio otpušten sa svog učiteljskog položaja i zbog predrasuda koje su postojale prema nama, bilo je gotovo nemoguće pronaći posao. No budući da sam ja znala šivati, a Dimitris je bio vješt ličilac, mogli smo dovoljno zaraditi da spojimo kraj s krajem. Godine 1928, moj je muž, zajedno s četiri druga kršćanska brata na Samosu, bio osuđen na dva mjeseca zatvora zbog propovijedanja dobre vijesti. Budući da sam ja bila jedini Istraživač Biblije na slobodi, mogla sam im dostavljati hranu u zatvor.
Borba s teškim bolestima
U jednoj sam fazi oboljela od tuberkuloznog spondilitisa, tada nepoznate kronične bolesti. Izgubila sam apetit te sam neprekidno imala visoku temperaturu. Liječenje je uključivalo i to da sam morala biti obložena gipsom od vrata do bedara. Da bi mogao financijski izaći na kraj, moj je muž prodao parcelu zemlje tako da sam mogla nastaviti s terapijom. Bila sam tjeskobna i svaki sam se dan molila Bogu za snagu.
Kada su me posjećivali, rođaci su neprekidno potpirivali vatru protivljenja. Majka je rekla da sve te nevolje imamo zato što smo promijenili svoju religiju. Kako se nisam mogla micati, natopila sam svoj jastuk suzama dok sam preklinjala našeg nebeskog Oca da mi dâ strpljenja i hrabrosti kako bih ustrajala.
Na stolu pokraj kreveta držala sam svoju Bibliju te zalihu brošurica i traktata za posjetioce. Bio je blagoslov to što su se sastanci naše male skupštine održavali u našem domu; mogla sam redovito primati duhovno ohrabrenje. Morali smo prodati još jednu parcelu zemlje kako bismo platili liječenje liječnika iz Atene.
Ubrzo nakon toga, posjetio nas je putujući nadglednik. Njemu je bilo jako žao što je zatekao mene u takvom stanju a Dimitrisa bez posla. On nam je ljubazno pomogao da učinimo pripreme kako bismo živjeli u Mitiliniju na otoku Lesvosu. Preselili smo se 1934. te je Dimitris tamo mogao pronaći posao. Tamo smo isto tako pronašli divnu kršćansku braću i sestre koji su se brinuli za mene tokom moje bolesti. Postepeno sam se, nakon pet godina liječenja, potpuno oporavila.
Međutim, 1946, ubrzo nakon drugog svjetskog rata, ponovno sam se teško razboljela, ovaj put od tuberkuloznog peritonitisa. Pet mjeseci bila sam u krevetu s visokom temperaturom i teškim bolovima. No kao i prije, nikada nisam prestala svojim posjetiocima govoriti o Jehovi. S vremenom sam obnovila svoje zdravlje.
Pionirska služba usprkos protivljenju
Nepopustljivo protivljenje bio je udes Jehovinih svjedoka u Grčkoj tokom poslijeratnih godina. Bezbroj smo puta bili uhapšeni dok smo bili u službi od kuće do kuće. Moj je muž ukupno odslužio gotovo godinu dana zatvora. Kada smo krenuli u službu, obično smo planirali provesti noć uhapšeni u policijskoj stanici. Ipak, Jehova nas nikada nije napustio. On je uvijek pružio potrebnu hrabrost i snagu kako bismo ustrajali.
Tokom 1940-ih čitala sam u Informatoru (sada Naša služba za Kraljevstvo) o pripremi ferijalne pionirske službe. Odlučila sam pokušati sudjelovati u ovom obliku službe, koji je zahtijevao da se mjesečno 75 sati posveti službi. Kao rezultat toga, povećao se broj mojih ponovnih posjeta i biblijskih studija — jedno sam vrijeme vodila 17 tjednih studija. Isto tako, uspostavila sam rute s časopisima u poslovnom području Mitilinija, gdje sam redovito dostavljala oko 300 primjeraka Kule stražare i Probudite se! u trgovine, urede i banke.
Kada je 1964. putujući nadglednik služio u našoj skupštini, rekao je: “Sestro Penelope, vidio sam iz tvoje Kartice objavitelja kakve divne rezultate imaš u službi. Zašto ne ispuniš molbu za općeg pionira?” Uvijek ću biti zahvalna za njegovo ohrabrenje; punovremena služba bila je moja radost tokom više od tri desetljeća.
Nagrađujuće iskustvo
U Mitiliniju postoji gusto naseljen kvart koji se zove Langada, gdje su živjele grčke izbjeglice. Izbjegavali smo tamo ići od vrata do vrata zbog fanatičnog protivljenja na koje smo naišli. Međutim, dok je moj muž bio u zatvoru, morala sam prolaziti tim područjem kako bih ga posjetila. Jednog kišnog dana jedna me žena pozvala u svoj dom kako bi se raspitala zašto je moj muž u zatvoru. Objasnila sam da je u zatvoru zbog propovijedanja dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu i da stradava baš kao što je i Krist stradavao.
S vremenom se jedna druga žena pobrinula da posjetim njezin dom. Kada sam stigla ustanovila sam da je pozvala ukupno 12 žena. Očekivala sam moguće protivljenje, pa sam se molila Bogu da mi dâ mudrosti i hrabrosti da se mogu suočiti sa svim što se desi. Žene su imale mnogo pitanja, a neke su uložile prigovor, no ja sam bila u stanju pružiti biblijske odgovore. Kada sam ustala da pođem, domaćica me zamolila da ponovo dođem sljedećeg dana. Ja sam radosno prihvatila poziv. Kada smo sljedećeg dana moj pratilac i ja stigli, zatekli smo žene kako već čekaju.
Nakon toga naše su se biblijske diskusije redovito nastavile te smo započeli mnoge biblijske studije. Nekoliko je žena napredovalo u točnoj spoznaji, a također i njihove obitelji. Ta je grupa kasnije formirala jezgru nove skupštine Jehovinih svjedoka u Mitiliniju.
Jehova je bio dobar prema meni
Tokom godina Jehova je nagradio napore mog muža i mene da mu služimo. Šačica Svjedoka koliko ih je bilo na Samosu 1920-ih narasla je na dvije skupštine i jednu grupu, koje imaju oko 130 objavitelja. A na otoku Lesvosu postoje četiri skupštine i pet grupa, koje uključuju nekih 430 objavitelja Kraljevstva. Moj je muž aktivno objavljivao Božje Kraljevstvo do svoje smrti 1977. Kakva je samo prednost vidjeti one kojima smo pomagali kako su još uvijek revni u službi! Pa, sa svojom djecom, unucima i praunucima, oni sačinjavaju veliko mnoštvo koje ujedinjeno obožava Jehovu!
Moj put kršćanske službe, koji se proteže tokom više od 70 godina, nije bio lagan. Ipak, Jehova je bio neusporedivi zaklon. Zbog poodmakle dobi i narušenog zdravlja, vezana sam za krevet i vrlo sam ograničena u svom propovijedanju. No kao što je i psalmist rekao i ja mogu reći Jehovi: “Ti si utočište moje i branič moj, Bog moj, u kojega se uzdam” (Psalam 91:2).
(Sestra Makris je umrla dok se ovaj članak pripremao. Imala je nebesku nadu.)
[Slika na stranici 26]
Sa svojim mužem 1955.
[Slika na stranici 26]
Sestra Makris bi u siječnju 1997. imala 100 godina