‘Tvoja ljubazna dobrohotnost bolja je od života’
Ispričao Calvin H. Holmes
Bio je prosinac 1930, a ja sam upravo završio musti krave kad je tata došao kući iz posjeta jednom obližnjem susjedu. “Ovu mi je knjigu Wyman posudio”, rekao je izvlačeći publikaciju plave boje iz svog džepa. Imala je naslov Deliverance (Oslobođenje), a izdao ju je Watch Tower Bible and Tract Society. Tata je, koji je inače rijetko bilo što čitao, tu knjigu čitao do kasno u noć.
KASNIJE je tata posudio druge knjige, s naslovima kao što su Light (Svjetlo) i Reconciliation (Pomirenje), a bile su od istog izdavača. Pronašao je majčinu staru Bibliju te je ostajao budan do kasno u noć da bi čitao uz svjetlo petrolejke. Tata se jako promijenio. Te nam je zime satima pričao — mojoj majci, mojim trima sestrama i meni — dok smo bili okupljeni oko naše stare peći na drva.
Tata je rekao da se ljudi koji izdaju te knjige nazivaju Istraživači Biblije i da, prema njihovim riječima, mi živimo u ‘posljednjim danima’ (2. Timoteju 3:1-5). Objasnio je da Zemlja neće biti uništena na kraju svijeta, nego da će biti pod Božjim Kraljevstvom preoblikovana u raj (2. Petrova 3:5-7, 13; Otkrivenje 21:3, 4). To mi je zvučalo jako zanimljivo.
Tata mi je počeo pričati dok smo zajedno radili. Sjećam se da smo komušali kukuruz kada mi je objasnio da je Božje ime Jehova (Psalam 83:18, NW). Tako sam, u proljeće 1931, kad sam imao samo 14 godina, zauzeo stav za Jehovu i za njegovo Kraljevstvo. Molio sam se Jehovi u starom jabukovom voćnjaku iza kuće te sam mu svečano obećao da ću mu zauvijek služiti. Ljubazna dobrohotnost našeg divnog Boga već je dirnula moje srce (Psalam 63:3, NW).
Živjeli smo na jednoj farmi koja se nalazila oko 30 kilometara od St. Josepha, Missouri (SAD) i manje od 65 kilometara od Kansas Citya. Tata je rođen u nekoj drvenoj kolibi koju je na farmi izgradio moj pradjed u prvom dijelu 19. stoljeća.
Obučavanje za službu
U ljeto 1931. naša je obitelj na radiju slušala govor za javnost s naslovom “Kraljevstvo — nada za svijet”, koji je tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, Joseph Rutherford, održao u Columbusu (Ohio). To je dirnulo moje srce te mi je bilo drago među našim poznanicima s tatom raspačavati brošuricu koja je sadržavala taj važan javni govor.
U proljeće 1932. prisustvovao sam svom prvom sastanku Jehovinih svjedoka. Naš je susjed pozvao tatu i mene da slušamo jedan govor u St. Josephu, koji je držao George Draper, putujući nadglednik Jehovinih svjedoka. Kad smo stigli, prošlo je već pola sastanka te sam našao mjesto iza jakih, širokih leđa J. D. Dreyera, koji će odigrati važnu ulogu u mom životu.
U rujnu 1933. s tatom sam prisustvovao kongresu u Kansas Cityu, gdje sam prvi put sudjelovao u javnom propovijedanju. Tata mi je dao tri brošurice te me je poučio da kažem: “Ja sam Jehovin svjedok i propovijedam dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Sigurno ste slušali suca Rutherforda preko radija. Njegove govore svaki tjedan emitira preko 300 radiostanica.” Zatim sam ponudio brošuricu. Te večeri, dok sam na farmi muzao krave, razmišljao sam o tome kako ću taj dan najbolje pamtiti u svom životu.
Uskoro je nastupila zima te smo bili ograničeni što se tiče putovanja. No, tada su nas posjetili brat Dreyer i njegova supruga te su me pitali da li bih želio u subotu navečer doći kod njih i tamo prespavati. Deset kilometara pješačenja do doma Dreyerovih vrijedilo je svakog truda zato što sam im se sljedećeg dana mogao pridružiti u službi i prisustvovati Studiju Kule stražare u St. Josephu. Otada sam rijetko propuštao ići u službu nedjeljom. Školovanje i savjeti koje mi je pružio brat Dreyer bili su od neprocjenjive vrijednosti.
Dana 2. rujna 1935. konačno sam mogao simbolizirati svoje predanje Jehovi krštenjem u vodi na kongresu u Kansas Cityu.
Početak doživotne karijere
Početkom 1936. predao sam molbu da služim kao pionir, ili punovremeni propovjednik, te sam bio upisan na listu onih koji traže pionira partnera. Nedugo nakon toga, primio sam pismo od Edwarda Steada iz Arvade (Wyoming). Objasnio je da je vezan za invalidska kolica i da mu je potrebna pomoć za vršenje pionirske službe. Odmah sam prihvatio njegovu ponudu, te sam 18. travnja 1936. imenovan za pionira.
Prije nego sam otišao da se pridružim bratu Steadu, moja je majka nasamo porazgovarala sa mnom. “Sine, jesi li siguran da je to ono što želiš raditi?” upitala je.
“U protivnom ne bi vrijedilo živjeti”, odgovorio sam. Shvatio sam da je Jehovina ljubazna dobrohotnost važnija od bilo čega drugoga.
Vršenje pionirske službe s Tedom, kako smo zvali brata Steada, bilo je odlično školovanje. Bio je pun revnosti, a njegov je način prezentiranja poruke o Kraljevstvu bio jako dojmljiv. Međutim, pisanje i govorenje bilo je otprilike sve što je Ted mogao raditi; svi njegovi zglobovi bili su ukočeni od reumatoidnog artritisa. Ja bih ustao rano te bih ga okupao i obrijao, pripremio doručak te bih ga nahranio. Zatim bih ga odjenuo i pripremio za službu. Tog smo ljeta vršili pionirsku službu u Wyomingu i Montani, a noćili smo na otvorenom. Ted je spavao u posebno načinjenoj kabini na svom kamionetu, a ja sam spavao na tlu. Kasnije te godine preselio sam se na jug kako bih vršio pionirsku službu u Tennesseeu, Arkansasu i Mississippiu.
U rujnu 1937. prisustvovao sam u Columbusu (Ohio) svom prvom velikom kongresu. Tamo se organiziralo širenje propovjedničkog djela korištenjem gramofona. Svaki put kad smo koristili gramofon, nazivali smo to jednim slušanjem. Jedan sam mjesec imao preko 500 slušanja, a više od 800 ljudi prisustvovalo je slušanju. Nakon svjedočenja u mnogim gradovima u istočnom Tennesseeu, Virginiji i Zapadnoj Virginiji, dobio sam poziv za služenje u jednom novom svojstvu, da kao specijalni pionir radim zajedno sa slugom zone, kako se tada nazivalo putujuće nadglednike.
Posjećivao sam skupštine i izolirane grupe u Zapadnoj Virginiji — sa svakom od njih provodio sam dva do četiri tjedna — te sam predvodio u službi propovijedanja. Zatim sam, u siječnju 1941, imenovan za slugu zone. Do tog su vremena moja majka i moje tri sestre — Clara, Lois i Ruth — zauzele stav za Kraljevstvo. Tako je cijela naša obitelj tog ljeta prisustvovala velikom kongresu u St. Louisu.
Nedugo nakon kongresa sluge zone dobili su obavijest da će se koncem studenog 1941. prekinuti sa zonskom službom. Sljedećeg su mjeseca Sjedinjene Države stupile u drugi svjetski rat. Ja sam dobio zadatak da služim kao specijalni pionir, što je od mene zahtijevalo da svaki mjesec provedem 175 sati u službi.
Posebne prednosti službe
U srpnju 1942. primio sam pismo u kojem me se pitalo jesam li spreman služiti u nekoj drugoj zemlji. Nakon što sam potvrdno odgovorio, pozvan sam u Betel, u svjetsku centralu Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York). Oko 20-ero braće samaca u isto je vrijeme pozvano na posebno školovanje.
Nathan H. Knorr, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, objasnio je da je propovjednička aktivnost opala te da će se nas školovati kako bismo u duhovnom pogledu jačali skupštine. “Ne želimo samo znati što je u nekoj skupštini problem”, rekao je, “nego i što ste vi učinili u vezi s tim.”
Dok smo bili u Betelu, Fred Franz, koji je 1977. postao predsjednik nakon brata Knorra, održao je govor u kojem je rekao: “Drugi svjetski rat će završiti te će se otvoriti veliko propovjedničko djelo. Nesumnjivo će još milijuni biti sakupljeni u Jehovinu organizaciju!” Taj je govor u potpunosti promijenio moj stav. Kada smo dobili svoje zadatke, saznao sam da ću ja posjetiti sve skupštine u državama Tennessee i Kentucky. Nazvani smo sluge braće, što je termin koji je otada promijenjen u pokrajinski nadglednik.
U skupštinama sam počeo služiti 1. listopada 1942, kad sam imao samo 25 godina. U to se vrijeme do nekih skupština moglo doći jedino pješice ili jašući na konju. Ponekad sam spavao u istoj sobi s obitelji koja me ugostila.
Kad sam u srpnju 1943. služio u skupštini Greeneville u Tennesseeu, primio sam poziv za pohađanje drugog razreda Biblijske škole Gilead Društva Watchtower. U Gileadu sam naučio što zaista znači ‘pokloniti više nego običnu pažnju onome što smo čuli’ i uvijek biti ‘bogato zaposlen u djelu Gospodinovom’ (Jevrejima 2:1; 1. Korinćanima 15:58; NW). Pet mjeseci nastave u školi brzo je proletjelo te je 31. siječnja 1944. održana promocija.
Kanada pa dalje u Belgiju
Izvjestan broj nas dobio je područje u Kanadi, gdje je nedavno bila ukinuta zabrana aktivnosti Jehovinih svjedoka. Ja sam dobio zadatak da vršim putujuću službu, što je zahtijevalo prelaženje velikih udaljenosti između nekih skupština. Dok sam putovao, bila je prava radost slušati iskustva o tome kako se u Kanadi naše propovjedničko djelo vršilo pod zabranom (Djela apostolska 5:29). Mnogi su govorili o takozvanoj blic akciji kada je tokom jedne jedine noći uručena jedna brošurica u praktički svakom domu, od jednog kraja Kanade do drugog. Kako je samo dobra vijest bilo saznanje da je u svibnju 1945. završio rat u Evropi!
Tog ljeta, dok sam služio u jednoj skupštini u gradiću Osage, koji se nalazi u pokrajini Saskatchewan, primio sam pismo od brata Knorra, u kojem je stajalo: “Povjeravam ti prednost da ideš u Belgiju. (...) U toj zemlji treba obaviti mnogo posla. To je ratom pogođena zemlja i naša braća trebaju pomoć, a izgleda da je prikladno poslati nekog iz Sjedinjenih Država da im pruži prikladnu pomoć i utjehu koje su im potrebne.” Odmah sam odgovorio na pismo, prihvaćajući taj zadatak.
Tokom studenog 1945. bio sam u Betelu u Brooklynu gdje sam učio francuski s Charlesom Eicherom, starijim bratom iz Elzasa. Usto sam imao ubrzano školovanje u vezi s radom podružnice. Prije nego sam krenuo za Evropu, kratko sam posjetio svoju obitelj i prijatelje u St. Josephu (Missouri).
Dana 11. prosinca napustio sam New York na brodu Queen Elizabeth, a četiri dana kasnije stigao sam u Southampton (Engleska). Ostao sam mjesec dana u podružnici u Britaniji, gdje sam primio dodatno školovanje. Nakon toga, 15. siječnja 1946, prešao sam engleski kanal i iskrcao se u luci Ostend (Belgija). Odande sam vlakom otputovao u Brussels gdje me je na željezničkoj stanici dočekala cijela betelska obitelj.
Povećana poslijeratna aktivnost
Moj zadatak bio je nadgledavanje djela Kraljevstva u Belgiji, a nisam niti znao govoriti jezik. Za otprilike šest mjeseci znao sam francuski toliko da sam se mogao snalaziti. Bila je prednost surađivati s onima koji su riskirali svoje živote da bi nastavili djelo propovijedanja za vrijeme petogodišnje nacističke okupacije. Neki su od njih nedavno bili oslobođeni iz koncentracionih logora.
Braća su jedva čekala da se organizira djelo i da nahrane one koji su gladovali za biblijskom istinom. Tako je organizirano održavanje kongresa, kao i to da putujući nadglednici posjećuju skupštine. Usto smo imali poticajne posjete Nathana Knorra, Miltona Henschela, Freda Franza, Granta Suitera i Johna Bootha — svi predstavnici iz centrale u Brooklynu. U tim ranim danima služio sam kao pokrajinski nadglednik, oblasni nadglednik i kao nadglednik podružnice. Nakon blizu sedam godina službe u Belgiji, 6. prosinca 1952, oženio sam Emiliu Vanopslaugh, koja je također radila u belgijskoj podružnici.
Nekoliko mjeseci kasnije, 11. travnja 1953, pozvan sam u mjesnu policijsku stanicu te su me izvijestili da moja prisutnost ovdje predstavlja opasnost za sigurnost Belgije. Otišao sam u Luksemburg gdje sam čekao dok je državnom vijeću uložena žalba u vezi s mojim slučajem.
U veljači 1954. belgijsko državno vijeće podržalo je odluku da moja prisutnost predstavlja opasnost za zemlju. Dokaz koji su iznijeli tome u prilog bio je to da je od mog dolaska u Belgiju broj Svjedoka u zemlji dramatično porastao — s 804 godine 1946. na 3 304 godine 1953. — te da je, kao rezultat toga, sigurnost Belgije ugrožena zato što mnogi mladi Svjedoci zauzimaju čvrst stav s obzirom na kršćansku neutralnost. Tako smo Emilia i ja dobili zadatak u Švicarskoj, gdje smo započeli služiti u pokrajinskoj službi na francuskom govornom području.
Škola službe za Kraljevstvo — škola koja pruža napredno školovanje kršćanskim starješinama — oformljena je 1959. u South Lansingu (New York). Pozvan sam da je pohađam kako bih se poučio za vođenje razredâ ove škole u Evropi. Dok sam bio u Sjedinjenim Državama, posjetio sam svoju obitelj u St. Josephu (Missouri). Tamo sam posljednji put vidio svoju dragu majku. Umrla je u siječnju 1962; tata je umro u lipnju 1955.
Škola službe za Kraljevstvo u Parizu (Francuska) počela je u ožujku 1961, a Emilia mi se pridružila. Oblasni nadglednici, pokrajinski nadglednici, skupštinski nadglednici i specijalni pioniri došli su u školu iz Francuske, Belgije i Švicarske. Tokom narednih 14 mjeseci vodio sam 12 razreda tog četverotjednog tečaja. Nakon toga, u travnju 1962, saznali smo da je Emilia trudna.
Prilagođavanje okolnostima
Vratili smo se u Genevu (Švicarska), gdje smo dobili dozvole za trajni boravak. Međutim, nije bilo lako naći stan zato što je tamo vladalo veliko pomanjkanje stambenog prostora. Nije bilo lako naći ni zaposlenje. Konačno sam dobio posao u velikoj robnoj kući u centru Geneve.
U punovremenoj službi proveo sam 26 godina, tako da su naše promijenjene okolnosti zahtijevale prilične izmjene. Tokom 22 godine koje sam proveo radeći u toj robnoj kući i pomažući odgajati naše dvije kćerke, Lois i Eunice, naša je obitelj uvijek interese Kraljevstva stavljala na prvo mjesto (Matej 6:33). Nakon što sam 1985. otišao u mirovinu, počeo sam služiti kao zamjenik pokrajinskog nadglednika.
Emilijino je zdravlje vrlo loše, no ona radi sve što može u službi. Lois je oko deset godina služila kao pionir. Kakav je samo duhovni vrhunac bilo to što smo s njom mogli uživati na predivnom međunarodnom kongresu u Moskvi u ljeto 1993! Nedugo nakon toga, dok je bila na odmoru u Senegalu (Afrika), Lois je poginula dok je plivala u oceanu. Ljubav i dobrohotnost naše braće iz Afrike i misionara bila je velika utjeha za mene kada sam otputovao u Senegal da se pobrinem za njen ukop. Kako samo čeznem za tim da vidim Lois prilikom uskrsnuća! (Ivan 5:28, 29).
Zahvalan sam što sam preko četiri desetljeća mogao uživati lojalnu podršku svoje ljubljene družice. Zaista, unatoč boli u srcu i nevoljama koje sam doživio, Jehovina ljubazna dobrohotnost bila je ugodna i moj je život učinila vrijednim življenja. Moje je srce potaknuto da u vezi s Bogom Jehovom objavim riječi psalmista: “Zato što je tvoja ljubazna dobrohotnost bolja od života, moje usne će te hvaliti” (Psalam 63:3, NW).
[Slika na stranici 26]
Propovjedničko djelo unapređivali smo korištenjem gramofona
[Slika na stranici 26]
Moji roditelji 1936.
[Slika na stranici 26]
Svjedočenje na ulici u Beligiji 1948.