Zahvalna za čvrsto kršćansko nasljeđe

ISPRIČALA GWEN GOOCH

U školi sam pjevala jednu crkvenu pjesmu s tekstom: ‘Uzvišeni Jehova ustoličen u svojoj slavi.’ Često sam se pitala: ‘Tko je taj Jehova?’

MOJ djed i baka bili su pobožni ljudi. Početkom ovog stoljeća povezali su se s Istraživačima Biblije, kako su Jehovini svjedoci tada bili poznati. Moj je otac bio uspješan poslovni čovjek, ali na svoje troje djece nije isprva prenio kršćansko nasljeđe koje mu je bilo ponuđeno.

Tek kad je otac mom bratu Douglasu, mojoj sestri Anne i meni dao brošurice s naslovom His Works (Njegova djela) i Who Is God? (Tko je Bog?), saznala sam da je Jehova ime pravog Boga (Psalam 83:18, NW). Bila sam oduševljena! Ali što je ponovno oživjelo očev interes?

Kada je 1938. vidio da se nacije spremaju za rat, otac je shvatio da će biti potrebno više od samog ljudskog truda da bi se riješilo probleme svijeta. Baka mu je dala knjigu Enemies (Neprijatelji), koju su izdali Jehovini svjedoci. Čitanjem te knjige saznao je da je Sotona Đavo stvarni neprijatelj čovječanstva i da samo Božje Kraljevstvo može ostvariti svjetski mira (Danijel 2:44; 2. Korinćanima 4:4).

Kako se rat bližio, naša je obitelj počela posjećivati sastanke u Dvorani Kraljevstva Jehovinih svjedoka u Wood Greenu u sjevernom Londonu. U lipnju 1939. otišli smo u obližnji Alexandra Palace da bismo slušali javni govor pod naslovom “Vladavina i mir”, koji je održao Joseph F. Rutherford, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower. Rutherfordov se govor, održan u Madison Square Gardenu u New York Cityu, putem radija prenosio u London i druge velike gradove. Govor smo mogli čuti tako jasno da sam se, kada je razularena svjetina u New Yorku izazivala nered, osvrtala oko sebe da vidim dešava li se to u našem auditoriju!

Očeva revnost za biblijsku istinu

Otac je inzistirao na tome da naša cijela obitelj svake subote uvečer zajedno ima biblijski studij. Naš se studij usredotočivao na biblijsku temu iz Kule stražare koja je bila na rasporedu za sljedeći dan. Da ilustriram utjecaj koji su vršili takvi studiji: do današnjeg je dana izvještaj o Jozui i napadu na grad Haj, o kojem je bilo govora u izdanju Kule stražare od 1. svibnja 1939 (engl.), ostao jasno u mom sjećanju. Taj me izvještaj toliko zaintrigirao da sam u svojoj Bibliji provjerila sva ukazivanja na taj izvještaj. Takvo me istraživanje fasciniralo — i još uvijek me fascinira.

Prenoseći drugima ono što smo učili još je snažnije ukorijenilo biblijska učenja u moje srce. Jednog mi je dana otac dao gramofon s jednom snimljenom biblijskom propovijedi, brošuricu koju smo koristili za vođenje biblijskog studija i adresu neke starije gospođe. Zatim me zamolio da je posjetim.

“Što ću reći i što trebam učiniti?” pitala sam.

“Sve je tu”, odgovorio je otac. “Samo pusti snimku, pročitaj pitanja, neka domaćin pročita odgovore, a zatim pročitaj biblijske stavke.”

Učinila sam kako mi je rekao, te sam tako naučila voditi biblijski studij. Koristeći na taj način Pisma u svojoj službi, bolje sam ih razumjela.

Izazov u ratnim godinama

Drugi svjetski rat izbio je 1939, a sljedeće sam se godine krstila simbolizirajući svoje predanje za služenje Jehovi. Imala sam samo 13 godina. Tada sam odlučila da ću biti pionir, kako se naziva punovremene propovjednike. Napustila sam školu 1941, a na kongresu u Leicesteru pridružila sam se Douglasu u punovremenoj propovjedničkoj aktivnosti.

Sljedeće je godine otac bio zatvoren zbog prigovora savjesti na rat. Mi djeca organizirali smo se da pomognemo svojoj majci, pomažući joj da se tokom tog teškog ratnog perioda brine za naš dom. Zatim je, odmah nakon što je otac bio pušten iz zatvora, Douglas dobio poziv za vojnu službu. Naslov u jednim mjesnim novinama glasio je: “Zašto je sin kao i otac izabrao zatvor.” Iz tog je slučaja proizašlo dobro svjedočanstvo, budući da se stvorila prilika da se objasni zašto pravi kršćani ne sudjeluju u ubijanju svojih bližnjih (Ivan 13:35; 1. Ivanova 3:10-12).

Tokom tih ratnih godina mnogi Svjedoci koji su bili u punovremenoj službi bili su redoviti gosti u našem domu, a njihovi izgrađujući razgovori na temelju Biblije ostavili su trajan utisak. Među tom vjernom kršćanskom braćom bili su John Barr i Albert Schroeder, koji su sada članovi Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka. Moji su roditelji bili istinski gostoljubivi, a nas su poučili da i mi budemo takvi (Jevrejima 13:2).

Spremna na odgovor

Ubrzo nakon što sam započela s pionirskom službom, upoznala sam Hildu u službi od vrata do vrata. Ljutito je rekla: “Moj se muž bori za takve kao što ste vi! Zašto ne činite nešto korisno u ratne svrhe?”

“Koliko vi znate o tome što ja radim?” upitala sam. “Znate li zašto sam došla do vas?”

“Pa”, odvratila je, “bolje da uđete i kažete mi.”

Mogla sam joj objasniti da mi pružamo istinsku nadu ljudima koji pate zbog groznih djela koja se čini — često u ime Boga. Hilda je s cijenjenjem slušala te je postala prva osoba s kojom sam redovito proučavala Bibliju. Sada je aktivni Svjedok više od 55 godina.

Po završetku rata dobila sam novi pionirski zadatak u Dorchesteru, gradu koji se nalazi na jugozapadu Engleske. Tad sam prvi put živjela daleko od kuće. Naša se malena skupština sastajala u jednom restoranu u zgradi iz 16. stoljeća koja se zove “The Old Tea House”. Za svaki smo sastanak morali premetati stolove i stolice. To je bilo mnogo drugačije od Dvorane Kraljevstva na koju sam naviknula. Unatoč tome, iznosila se ista duhovna hrana i vladalo je isto srdačno zajedništvo kršćanske braće i sestara.

Moji su se roditelji u međuvremenu preselili u Tunbridge Wells, južno od Londona. Vratila sam se kući tako da bismo tata, Anne i ja mogli zajedno vršiti pionirsku službu. Naša je skupština ubrzo narasla s 12 na 70 Svjedoka, tako da se našu obitelj zamolilo da se preseli u Brighton na južnoj obali, gdje je bila veća potreba za objaviteljima Kraljevstva. Mnogi su se revno pridružili našoj obitelji pionira da bismo zajedno propovijedali, te smo osjetili da Jehova bogato blagoslivlja naš rad. Od jedne su skupštine ubrzo nastale tri!

Neočekivan poziv

U ljeto 1950. naša je obitelj bila među 850 delegata iz Britanije koji su posjetili međunarodni kongres Rast teokracije, koji je održan na stadionu Yankee u New York Cityu. Mnogim pionirima koji su na taj kongres došli iz drugih zemalja poslane su molbe za pohađanje Biblijske škole Gilead Društva Watchtower, koja se održavala blizu South Lansinga (New York). Douglas, Anne i ja bili smo među njima! Sjećam se svojih misli kada sam u poštanski sandučić ispustila ispunjenu molbu: ‘Sad sam stvarno odlučila! Kojim će putem moj život krenuti?’ Ipak, odlučila sam reći: “Evo mene, poš[a]lji mene” (Izaija 6:8). Bila sam oduševljena kada sam primila poziv da nakon kongresa ostanem pohađati 16. razred Gileada, zajedno s Douglasom i Anne. Svi smo bili vrlo svjesni činjenice da nas kao misionare mogu poslati u bilo koji dio svijeta.

Nakon što smo zajedno kao obitelj uživali na kongresu, došlo je vrijeme da se naši roditelji vrate u Englesku — sami. A nas troje djece mahali smo im dok su na parobrodu Mauritania isplovljivali prema svom domu. Bio je to vrlo bolan rastanak!

Misionarska područja

U 16. razredu Gileada bilo je 120 polaznika iz svih dijelova svijeta, a neki od polaznika preživjeli su nacističke koncentracione logore. Budući da je naš razred učio španjolski, očekivali smo da ćemo služiti u nekoj zemlji na španjolskom govornom području u Južnoj Americi. Zamislite naše iznenađenje kad smo na dan promocije saznali da je Douglas dodijeljen u Japan, a Anne i ja u Siriju. Tako smo mi djevojke morale učiti arapski, a to je bio slučaj i onda kad smo dobile novo područje u Libanonu. Dok smo čekale vize, George Shakashiri, slagar Društva Watch Tower za Kulu stražaru na arapskom, dvaput tjedno nam je davao satove iz arapskog.

Kako je samo uzbudljivo bilo ići u biblijsku zemlju o kojoj smo učili u Školi! Tamo su nam se pridružili Keith i Joyce Chew, Edna Stackhouse, Olive Turner, Doreen Warburton i Doris Wood. Kako smo samo sretna misionarska obitelj bili! Jedan mjesni Svjedok posjećivao je naš misionarski dom kako bi nam pružio daljnju pomoć u jeziku. Tokom instrukcija arapskog jezika koje smo imali svaki dan, vježbali bismo jednu kratku prezentaciju nakon čega bismo je koristili u našem propovjedničkom djelu.

Prvih nekoliko godina proveli smo u Tripoliju, gdje je već postojala skupština. Joyce, Edna, Olive, Doreen, Doris, Anne i ja pomagale smo ženama i kćerkama mjesnih Svjedoka da učestvuju na sastancima, kao i u javnoj službi propovijedanja. Sve su dotad naša kršćanska braća i sestre slijedili mjesni običaj, pa nisu zajedno sjedili na sastancima, a te su kršćanske sestre rijetko išle u službu od kuće do kuće. Trebala nam je njihova pomoć s jezikom u našem javnom propovijedanju, a mi smo ih poticale da i same sudjeluju u tom djelu.

Zatim smo Anne i ja dobile zadatak da pomažemo maloj grupi Svjedoka u drevnom gradu Sidonu. Nedugo nakon toga, zamolili su nas da se vratimo u glavni grad Beirut. Tamo je posijano sjeme biblijske istine među ljudima koji govore armenski jezik, tako da smo naučile i taj jezik kako bismo im pomagale.

Promjene područja

Prije nego što sam napustila Englesku upoznala sam Wilfreda Goocha. On je bio revan, brižan brat koji je služio u Betelu u Londonu. Wilf je pohađao 15. razred Gileada, koji je diplomirao tokom kongresa održanog 1950. na stadionu Yankee. Njegov misionarski zadatak bio je rad u podružnici Društva Watch Tower u Nigeriji, pa smo se neko vrijeme dopisivali. Godine 1955. oboje smo prisustvovali kongresu “Pobjedonosno Kraljevstvo” u Londonu, a kratko nakon toga smo se zaručili. Vjenčali smo se sljedeće godine u Gani, a ja sam se pridružila Wilfu na njegovom misionarskom zadatku u Lagosu (Nigerija).

Nakon što sam ostavila Anne u Libanonu, ona se udala za jednog dobrog kršćanskog brata koji je biblijsku istinu upoznao u Jeruzalemu. Moji roditelji nisu mogli prisustvovati našim vjenčanjima, budući da smo se Douglas, Anne i ja vjenčali na različitim dijelovima svijeta. Unatoč tome, bili su zadovoljni spoznajom da svi mi sretno služimo našem Bogu Jehovi.

Rad u Nigeriji

U podružnici u Lagosu dobila sam zadatak da čistim sobe osmerim članovima naše betelske obitelji, a isto tako da im pripremam obroke i perem rublje. Izgledalo mi je kao da nisam dobila samo supruga nego i instant obitelj!

Wilf i ja naučili smo kratke biblijske prezentacije na jeziku joruba, a bili smo nagrađeni za svoj trud. Jedan mladi student s kojim smo tada bili u kontaktu sada ima sina i kćerku koji služe u velikoj nigerijskoj betelskoj obitelji koja ima oko 400 članova.

Godine 1963. Wilf je dobio poziv da pohađa posebno desetomjesečno školovanje u Brooklynu (New York). Nakon što ga je završio, nenadano je ponovno dobio zadatak u Engleskoj. Ja sam ostala u Nigeriji te mi je bila poslana poruka da se za samo 14 dana nađem s Wilfom u Londonu. Uputila sam se, ni sama više ne znajući što osjećam, budući da je Nigerija bila područje na kom sam bila tako sretna. Nakon 14 godina služenja u stranim zemljama, trebalo mi je vremena da se ponovno prilagodim životu u Engleskoj. Međutim, bili smo zahvalni što još jednom možemo biti blizu svojih ostarjelih roditelja i što se možemo brinuti za njih.

Naša nada nas je održala

Od 1980. imala sam prednost pratiti Wilfa dok je putovao u mnoge zemlje kao zonski nadglednik. Posebno sam se radovala uvijek kad smo posjećivali Nigeriju. Kasnije smo išli i u Skandinaviju, Zapadnu Indiju i na Srednji istok — uključujući i Libanon. Posebna je radost bila ponovno oživjeti radosne uspomene i vidjeti one koje sam poznavala kao mlade tinejdžere kako služe kao kršćanski starješine.

Nažalost, moj dragi suprug preminuo je u proljeće 1992. Imao je samo 69 godina. Bio je to za mene posebno jak udarac zato što je došao tako iznenada. Nakon 35 godina braka trebalo je vremena da se prilagodim. No dobila sam veliku pomoć i ljubav od svoje svijetom raširene kršćanske obitelji. Imam tako mnogo sretnih iskustava o kojima mogu razmišljati.

Oba moja roditelja dala su izvanredan primjer kršćanske besprijekornosti. Majka je umrla 1981, a otac 1986. Douglas i Anne i dalje vjerno služe Jehovi. Douglas i njegova žena Kam vratili su se u London, gdje su i ostali nakon što su se brinuli za oca. Anne i njezina obitelj su u Sjedinjenim Državama. Svi mi visoko cijenimo svoju nadu i svoje nasljeđe koje nam je dao Bog. Nastavljamo ‘pokazivati stav čekanja’, s radošću očekujući vrijeme kada će živi, zajedno sa svojim voljenim uskrsnulima, zauvijek zajedno služiti kao članovi Jehovine zemaljske obitelji (Plač Jeremijin 3:24, NW).

[Bilješka]

[Slike na stranici 23]

Od vrha lijevo u smjeru kazaljke na satu:

Gwen u dobi od 13 godina prezentira “uzorni studij” u Dvorani Kraljevstva u Enfieldu

Misionarska obitelj 1951. u Tripoliju (Libanon)

Gwen sa svojim pokojnim mužem Wilfom