Grčka filozofija — je li obogatila kršćanstvo?
“Iako se kršćanstvo protivi poganskim kulturama Grčke i Rima, ono je ustvari apsorbiralo veliki dio klasične filozofije” (The Encyclopedia Americana).
“SVETI” Augustin zauzima jedno od najistaknutijih mjesta među onima koji su snažno utjecali na “kršćansku” misao. Kako navodi The New Encyclopædia Britannica, Augustinov je “um bio žarište u kojem se religija Novog zavjeta u najpotpunijem smislu stopila s platonskom tradicijom grčke filozofije; a ujedno je bio i sredstvo pomoću kojeg je rezultat ovog stapanja bio prenesen u kršćanstvo srednjovjekovnog rimokatolicizma i renesansnog protestantizma”.
Augustinovo je nasljeđe zaista potrajalo. Govoreći o tome koliko je grčka filozofija utjecala na kršćanstvo, Douglas T. Holden je naveo: “Kršćanska teologija toliko se stopila s grčkom filozofijom da je odgojila pojedince čije je razmišljanje bilo spoj 90 posto grčke i 10 posto kršćanske misli.”
Neki izučavatelji čvrsto vjeruju da je takav filozofski utjecaj oplemenio kršćanstvo u njegovom početnom stadiju, obogatio njegova učenja i učinio ga uvjerljivijim. Je li to bio slučaj? Kako je došlo do utjecaja grčke filozofije i kada se to dogodilo? Ustvari, je li ona kršćanstvo obogatila ili uprljala?
Više se informacija može dobiti ako se prati razvoj nekih događaja od trećeg stoljeća pr. n. e. do petog stoljeća n. e., istražujući značenje četiri neobična pojma: (1) “helenizirani judaizam”, (2) “kristijanizirani helenizam”, (3) “helenizirano kršćanstvo” i (4) “kršćanska filozofija”.
“Helenizirani judaizam”
Prvi pojam, “helenizirani judaizam”, u sebi nosi pravo proturječje. Izvornu se religiju Hebreja, koju je osnovao pravi Bog, Jehova, nije smjelo uprljati učenjima krive religije (5. Mojsijeva 12:32; Priče Salamunove 30:5, 6). Međutim, od samog su početka čistoći pravog obožavanja prijetili običaji i razmišljanja karakteristični za krivu religiju koja ga je okruživala — kao naprimjer utjecaj Egipta, Kanaana i Babilona. Nažalost, Izrael je dopustio da se pravo obožavanje jako iskvari (Sudije 2:11-13).
Stoljećima kasnije, kad je drevna Palestina u četvrtom stoljeću pr. n. e. postala dio Grčkog Carstva pod Aleksandrom Velikim, ova je iskvarenost bila dublja nego ikad dotad i za sobom je ostavila trajno i nagrizajuće nasljeđe. Aleksandar je regrutirao Židove u svoju vojsku. Kontakt koji su Židovi imali sa svojim novim osvajačem snažno je utjecao na njihovo vjersko razmišljanje. Helenistička je misao prodrla u judaističko obrazovanje. Smatra se da je prvosvećenik Jason 175. pr. n. e. osnovao grčku akademiju u Jeruzalemu kako bi unaprijedio proučavanje Homerovog života i njegovih djela.
Zanimljivo je da je jedan Samarićanin, koji je pisao u drugoj polovini drugog stoljeća pr. n. e., biblijsku povijest nastojao predstaviti kao heleniziranu historiografiju. Apokrifne židovske knjige, kao što su Judita i Tobija, zapravo aludiraju na grčke erotske legende. Pojavili su se brojni židovski filozofi koji su grčku misao pokušavali dovesti u sklad sa židovskom religijom i Biblijom.
Za Filona, Židova koji je živio u prvom stoljeću n. e., kaže se da je uložio najviše napora u to. On je prisvojio Platonove doktrine (četvrto stoljeće pr. n. e.) te doktrine pitagorejaca i stoika. Filonovi stavovi duboko su utjecali na Židove. Rezimirajući ovo intelektualno prodiranje grčke misli u židovsku kulturu, židovski pisac Max Dimont kaže: “Obogaćeni platonskom misli, aristotelovskom logikom i euklidovskom znanošću, židovski su učenjaci pristupili Tori s novim oruđem. (...) Stali su židovskom otkrivenju pridodavati grčko umovanje.”
S vremenom su Rimljani osvojili Grčko Carstvo, osvajajući pritom i Jeruzalem. To je otvorilo vrata još značajnijim promjenama. Do trećeg stoljeća n. e. filozofske i vjerske doktrine mislilaca koji su nastojali razviti i sintetizirati Platonove ideje dobile su svoj konačni oblik, danas u cjelini poznat kao neoplatonizam. Ova škola intelektualne misli sigurno je duboko utjecala na otpadničko kršćanstvo.
“Kristijanizirani helenizam”
Tijekom prvih pet stoljeća naše ere neki su intelektualci nastojali prikazati odnos grčke filozofije i otkrivene biblijske istine. U knjizi A History of Christianity (Povijest kršćanstva) navodi se: “Kršćanski metafizičari nastojali su prikazati Grke koji su živjeli u desetljećima prije Krista kao ljude koji se odvažno, ali slijepo bore kako bi dobili spoznaju o Bogu, pokušavajući, da tako kažemo, iz zraka stvoriti predodžbu o Kristu te u svojim sirotim, poganskim glavama izmisliti kršćanstvo.”
Plotin (205-270. n. e.), preteča takvih mislilaca, razvio je sustav mišljenja koji se uglavnom temeljio na Platonovim teorijama. Plotin je uveo predodžbu o duši odvojenoj od tijela. Profesor E. W. Hopkins o Plotinu je rekao: “Njegova teologija (...) u značajnoj je mjeri utjecala na vođe kršćanskog razmišljanja.”
“Helenizirano kršćanstvo” i “kršćanska filozofija”
Od početka drugog stoljeća n. e. “kršćanski” mislioci ulagali su odlučne napore ne bi li impresionirali poganske intelektualce. Usprkos jasnom upozorenju apostola Pavla da se čuvaju “ispraznog govora koji oskvrnjuje ono što je sveto” i “proturječjâ lažno nazvane ‘spoznaje’”, takvi su učitelji u svoja učenja uklopili filozofske elemente helenističke kulture koja ih je okruživala (1. Timoteju 6:20, NW). Čini se da je Filonov primjer pokazao kako se Bibliju možda može dovesti u sklad s Platonovim zamislima. (Usporedi 2. Petrovu 1:16.)
Dakako, stvarna žrtva bila je biblijska istina. “Kršćanski” su učitelji pokušavali pokazati da je kršćanstvo u skladu s grčko-rimskim humanizmom. Klement Aleksandrijski i Origen (drugo i treće stoljeće n. e.) od neoplatonizma su stvorili temelj za ono što je nazvano “kršćanskom filozofijom”. Milanski je biskup Ambrozije (339-397. n. e.) “usvojio najnovija grčka učenja, kako kršćanska tako i poganska — prvenstveno učenja (...) poganskog neoplatonista Plotina”. On je obrazovanim Rimljanima želio predstaviti klasičnu verziju kršćanstva. Augustin je slijedio njegov primjer.
Stoljeće nakon toga Dionizije Areopagit (nazvan i Pseudo-Dionizije), vjerojatno sirijski redovnik, pokušao je ujediniti neoplatonističku filozofiju i “kršćansku” teologiju. Prema pisanju jedne enciklopedije, njegova su “pisana djela u velikom dijelu srednjovjekovne kršćanske doktrine i duhovnosti odredila jasan neoplatonistički trend (...) koji sve do današnjeg dana određuje različite aspekte te doktrine s obzirom na njenu vjersku prirodu i prirodu stvari vezanih za obožavanje”. Kakvo li je to otvoreno ismijavanje upozorenja koje je dao apostol Pavao s obzirom na čuvanje od ‘filozofije i prazne prijevare, po kazivanju čovječjemu’! (Kološanima 2:8).
Iskvarujući i štetni utjecaji
Zapaženo je da su “kršćanski platonisti prednost dali otkrivenju, a platonističku su filozofiju smatrali najboljim mogućim sredstvom za razumijevanje i obranu biblijskih učenja i crkvene tradicije”.
Sam je Platon bio uvjeren da postoji besmrtna duša. Značajno je primijetiti da je učenje o besmrtnosti duše jedno od najistaknutijih lažnih učenja koje se ušuljalo u “kršćansku” teologiju. Prihvaćanje tog učenja nikako se ne može opravdati time da je kršćanstvo zbog toga prihvatljivije za mnoštva. Kad je apostol Pavao propovijedao u Ateni, samom srcu grčke kulture, tada nije naučavao platonističku doktrinu o duši. Umjesto toga, propovijedao je kršćansku doktrinu o uskrsnuću, čak i unatoč tome što su mnogi Grci teško prihvaćali ono o čemu je govorio (Djela apostolska 17:22-32).
Za razliku od grčke filozofije, Biblija jasno pokazuje da duša nije nešto što netko posjeduje, već da to jest sama osoba (1. Mojsijeva 2:7). Duša prilikom smrti prestaje postojati (Ezehijel 18:4). Propovjednik 9:5 nam kaže: “Živi znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti im ima plate, jer im se spomen zaboravio.” U Bibliji se ne naučava doktrina o besmrtnosti duše.
Jedno drugo lažno učenje govori o Isusovom položaju tokom njegovog predljudskog života i tiče se predodžbe da je bio jednak svom Ocu. U knjizi The Church of the First Three Centuries objašnjava se: “Doktrina o Trojstvu (...) potjecala je iz izvora koji je židovskim i kršćanskim spisima bio potpuno stran.” Koji je to izvor? Tu su doktrinu “razvili i na kršćanstvo nakalemili oci platonizma”.
Doista, kako je vrijeme prolazilo i kako je neoplatonizam sve više utjecao na crkvene oce, trinitarijanci su stjecali sve više sljedbenika. Neoplatonistička filozofija trećeg stoljeća naizgled je omogućila da se uskladi neuskladivo — naime, da Boga sastavljenog od tri osobe učini jednim Bogom. Filozofskim zaključivanjem tvrdili su da tri osobe mogu tvoriti jednog Boga i istovremeno zadržati svoju individualnost!
Međutim, biblijska istina jasno pokazuje da je samo Jehova Svemogući Bog, da je Isus Krist niži od njega te da ga je On stvorio kao svog Sina, a da je sveti duh Jehovina djelujuća sila (5. Mojsijeva 6:4; Izaija 45:5; Djela apostolska 2:4; Kološanima 1:15; Otkrivenje 3:14). Doktrina o Trojstvu sramoti jedinog pravog Boga, zbunjuje ljude i odvraća ih od Boga čiju prirodu ne mogu pojmiti.
Daljnja žrtva neoplatonističkog utjecaja na kršćanski način razmišljanja bila je na Bibliji temeljena milenijska nada (Otkrivenje 20:4-6). Origen je bio poznat po tome što je osuđivao milenariste. Zašto se toliko protivio doktrini koja govori o Kristovoj tisućugodišnjoj vladavini, a koja je čvrsto utemeljena na Bibliji? The Catholic Encyclopedia odgovara: “S obzirom na to da su se njegova učenja temeljila na neoplatonizmu (...), [Origen] nije mogao stati na stranu milenarista.”
Istina
Nijedan od navedenih razvojnih koraka nema nikakve veze s istinom. Ovu istinu sačinjava cijeli skup kršćanskih učenja koja se nalaze u Bibliji (2. Korinćanima 4:2; Titu 1:1, 14; 2. Ivanova 1-4). Biblija je jedan i jedini izvor istine (Ivan 17:17; 2. Timoteju 3:16).
No, neprijatelj Jehove, istine, čovječanstva i vječnog života — Sotona Đavo, “krvnik ljudski” i “otac laži” — koristi razna pokvarena sredstva kako bi tu istinu iskvario (Ivan 8:44; usporedi 2. Korinćanima 11:3). Jedno od najmoćnijih sredstava koja koristi učenja su poganskih grčkih filozofa — koja ustvari odražavaju njegovo razmišljanje — a koristi ih s ciljem da promijeni sadržaj i prirodu kršćanskih učenja.
Ovom neprirodnom mješavinom kršćanskog učenja i grčke filozofije biblijska se istina pokušava razvodniti, a snaga kojom k sebi privlači krotke, iskrene i poučljive tražitelje istine oslabiti (1. Korinćanima 3:1, 2, 19, 20). Ujedno se nastoji uprljati kristalno jasna biblijska doktrina, a crta između istine i laži učiniti nejasnom.
Danas je, pod vodstvom Isusa Krista kao Poglavara skupštine, obnovljeno pravo kršćansko učenje. Pored toga, oni koji iskreno traže istinu, vrlo lako mogu prepoznati pravu kršćansku skupštinu po njenim plodovima (Matej 7:16, 20). Jehovini svjedoci spremni su i žele takvima pomoći da pronađu čiste vode istine i da se čvrsto drže nasljeđa vječnog života koje im je ponudio naš Otac, Jehova (Ivan 4:14; 1. Timoteju 6:19).
[Slika na stranici 11]
Augustin
[Zahvale na stranici 10]
Grčki tekst: Iz knjige Ancient Greek Writers: Plato’s Phaedo, 1957, Ioannis N. Zacharopoulos, Atena; Platon: Musei Capitolini, Rim