Davati Jehovi ono što zaslužuje
ISPRIČAO TIMOLEON VASILIOU
Bio sam uhapšen zbog toga što sam u selu Aidhonochori poučavao ljude o Bibliji. Policajci su mi izuli cipele i stali me tući po tabanima. Kako se batinanje nastavilo, stopala su mi obamrla i više nisam osjećao bol. Prije nego vam objasnim što je dovelo do tog zlostavljanja, što u to vrijeme nije bilo ništa neobično u Grčkoj, dozvolite mi da vam ispričam kako sam počeo poučavati ljude o Bibliji.
Ubrzo nakon mog rođenja 1921. naša se obitelj preselila u grad Rodholívos, koji se nalazi u sjevernoj Grčkoj. U svojoj sam mladosti živio neobuzdano. Kad mi je bilo 11 godina, počeo sam pušiti. Kasnije sam se počeo opijati i kockati te sam gotovo svake noći odlazio na razuzdane zabave. Imao sam dara za muziku, pa sam počeo svirati u jednom orkestru. Za otprilike godinu dana naučio sam svirati većinu instrumenata koje smo svirali u tom orkestru. No istovremeno sam bio sklon učenju i volio sam pravdu.
Početkom 1940, dok je drugi svjetski rat bjesnio, naš je orkestar bio pozvan da svira na pogrebu jedne djevojčice. Pored groba su plakali duboko ožalošćeni rođaci i prijatelji. Stanje krajnjeg beznađa u kojem su se nalazili ostavilo je na mene snažan dojam. Počeo sam se pitati: ‘Zašto umiremo? Je li kratko postojanje sve što možemo očekivati od života ili postoji nešto više od toga? Gdje mogu pronaći odgovore?’
Nekoliko dana kasnije kod kuće sam na jednoj polici ugledao Novi zavjet. Uzeo sam ga i počeo čitati. Kad sam pročitao Isusove riječi iz Mateja 24:7, gdje se govori da su veliki ratovi dio znaka njegove prisutnosti, postalo mi je jasno da se one moraju odnositi na naše vrijeme. Narednih sam tjedana nekoliko puta pročitao Kršćanska grčka pisma.
Zatim sam u prosincu 1940. posjetio jednu obitelj koja je živjela nedaleko od nas — udovicu i njeno petero djece. Na njihovom sam tavanu, među hrpom brošurica koje je objavio Watch Tower Bible and Tract Society, pronašao i jednu s naslovom Poželjna vladavina. Ostao sam na tavanu i pročitao cijelu brošuricu. Ono što sam pročitao potpuno me uvjerilo da zaista živimo u vremenu koje Biblija naziva “posljednjim danima” te da će Jehova Bog uskoro okončati ovaj sustav stvari i zamijeniti ga pravednim novim svijetom (2. Timoteju 3:1-5; 2. Petrova 3:13).
Naročito su me se dojmili biblijski dokazi koji pokazuju da će vjerne osobe živjeti zauvijek u zemaljskom raju te da u tom novom svijetu pod vladavinom Božjeg Kraljevstva više neće biti patnje i smrti (Psalam 37:9-11, 29; Otkrivenje 21:3, 4). Dok sam čitao, u molitvi sam se zahvalio Bogu za to što će učiniti i zamolio ga da mi pokaže što zahtijeva od mene. Postalo mi je jasno da Jehova Bog zaslužuje da mu budem odan cijelom dušom (Matej 22:37).
Postupanje u skladu s onim što sam naučio
Otada više nisam pušio, prestao sam opijati se i kockati. Okupio sam petero udovičine djece i troje svoje mlađe braće i sestara te im objasnio ono što sam naučio iz brošurice. Uskoro smo svi počeli drugima prenositi ono malo znanja koje smo imali. U svojoj smo sredini postali poznati kao Jehovini svjedoci, iako nikada nismo upoznali niti jednog Svjedoka. Od samog sam početka provodio preko stotinu sati mjesečno govoreći drugima o divnim stvarima koje sam naučio.
Jedan tamošnji svećenik Grčke pravoslavne crkve otišao je gradonačelniku potužiti se na nas. No nekoliko dana prije toga jedan je mladi Svjedok pronašao izgubljenog konja i vratio ga njegovim vlasnicima, što mi nismo znali. Zbog takvog je poštenja gradonačelnik poštovao Svjedoke te je odbio saslušati svećenika.
Dok sam jednog dana negdje u listopadu 1941. svjedočio na tržnici, netko je pričao o jednom Jehovinom svjedoku koji živi u obližnjem gradu. Bio je to bivši policajac po imenu Christos Triantafillou. Otišao sam do njega i saznao da je Svjedok od 1932. Kako sam samo bio sretan kad mi je dao mnoštvo starijih publikacija Watch Towera! Te su mi publikacije zaista pomogle da duhovno napredujem.
Godine 1943. simbolizirao sam svoje predanje Bogu krštenjem u vodi. U to sam vrijeme već vodio biblijske studije u tri susjedna sela — Dhravískosu, Palaeokomiu i Mavrolofosu. Kao pomoćno sredstvo za proučavanje Biblije koristio sam knjigu Harfa Božja. Na kraju sam imao prednost vidjeti kako su na tom području osnovane četiri skupštine Jehovinih svjedoka.
Propovijedanje usprkos teškoćama
Grčka se 1944. oslobodila njemačke okupacije, pa smo nakon nekog vremena uspostavili kontakt s podružnicom Društva Watch Tower u Ateni. Braća iz podružnice pozvala su me da sudjelujem u propovijedanju na području na kojem gotovo nitko nije čuo poruku Kraljevstva. Nakon što sam se preselio, tri sam mjeseca radio na jednoj farmi, a ostali sam dio godine proveo u službi propovijedanja.
Te sam godine bio blagoslovljen time što sam vidio kako se krstila moja majka te udovica i njena djeca, osim njene najmlađe kćeri Marianthi, koja se krstila 1943. i u studenom te godine postala moja voljena supruga. Trideset godina kasnije, 1974, i moj je otac postao kršteni Svjedok.
Od podružnice smo početkom 1945. dobili prvi primjerak Kule stražare umnožen na šapirografu. Tematski je članak nosio naslov “Idite, stvarajte učenike iz svih naroda” (Matej 28:19, The Emphatic Diaglott). Marianthi i ja neposredno nakon toga napustili smo svoj dom kako bismo obrađivali udaljena područja istočno od rijeke Strymon. Kasnije su nam se pridružili i drugi Svjedoci.
Često smo znali kilometrima hodati bosi kroz klance i preko planina da bismo došli do nekog sela. To smo činili zbog toga da bismo sačuvali cipele, budući da nismo imali druge kojima bismo zamijenili iznošene. U periodu od 1946. do 1949. godine Grčkom je harao građanski rat, pa je bilo veoma opasno putovati. Nije bilo ništa neobično vidjeti leševe koji leže posred ceste.
Umjesto da nas te poteškoće obeshrabre, mi smo nastavili revno služiti. Mnogo sam se puta osjećao poput psalmista, koji je napisao: “Da pođem i dolinom sjene smrtne, neću se bojati zla; jer si ti sa mnom; štap tvoj i palica tvoja tješi me” (Psalam 23:4). Tijekom tog perioda često smo tjednima znali biti odsutni od kuće i ja bih ponekad proveo 250 sati mjesečno u službi propovijedanja.
Naša služba u Aidhonochori
Jedno od sela koje smo posjetili 1946. bilo je Aidhonochori, a smješteno je visoko u planini. Tamo smo upoznali jednog čovjeka koji nam je rekao da dva čovjeka u selu žele čuti biblijsku poruku. Međutim, budući da se bojao susjeda, nije nam želio reći kako da dođemo do njih. Ipak smo pronašli njihove domove i domaćini su nas gostoljubivo primili. Ustvari, nakon nekoliko minuta čitava je dnevna soba bila puna ljudi! To su bili rođaci i bliski prijatelji. Naprosto sam se zapanjio kad sam vidio kako sjede i napeto nas slušaju. Uskoro smo saznali da su željno iščekivali da dođu u kontakt s Jehovinim svjedocima, no za vrijeme njemačke okupacije na tom području nije bilo niti jednog Svjedoka. Što je potaknulo njihov interes?
Ta dva poglavara obitelji bili su istaknuti članovi tamošnje komunističke partije i oni su ljude upoznali s komunističkim idejama. No zatim im je u ruke došao primjerak knjige Vladavina, koju je objavilo Društvo Watch Tower. Nakon što su pročitali knjigu, bili su uvjereni da je Božje Kraljevstvo jedina nada za uspostavu savršene, pravedne vladavine.
S tim ljudima i njihovim prijateljima ostali smo sjediti i pričati sve do ponoći. Bili su potpuno zadovoljni biblijskim odgovorima koje su dobili na svoja pitanja. Međutim, ubrzo nakon toga komunisti u selu skovali su zavjeru da me ubiju jer su smatrali da sam ja odgovoran za preobraćenje njihovih bivših vođa. Te je prve noći među prisutnima slučajno bio i onaj čovjek koji mi je rekao za te zainteresirane osobe u selu. Na kraju je napredovao u biblijskoj spoznaji, krstio se i kasnije postao kršćanski starješina.
Brutalno progonstvo
Nedugo nakon što sam upoznao te bivše komuniste, dva su policajca upala u kuću u kojoj smo održavali sastanak. Prijeteći nam oružjem, uhapsili su četvoricu nas i sproveli nas u policijsku stanicu. Tamo nas je izvrijeđao policijski poručnik koji je bio blisko povezan sa svećenstvom Grčke pravoslavne crkve. Na kraju je upitao: “Dakle, što da radim s vama?”
“Pretucimo ih!” povikali su uglas ostali policajci, koji su stajali iza nas.
Bilo je već kasno doba noći. Policajci su nas zaključali u podrum i otišli u gostionicu koja se nalazila odmah do policijske stanice. Vratili su se prilično pijani i poveli me gore.
Kad sam vidio u kakvom su stanju, shvatio sam da bi me mogli svakog trena ubiti. Stoga sam se pomolio Bogu da mi da snage kako bih izdržao sve što ću možda trebati podnijeti. Uzeli su neke drvene štapove i, kao što sam ispričao na početku, počeli me tući po tabanima. Nakon toga su me tukli po čitavom tijelu, a zatim ponovo bacili u podrum. Iza toga su izveli sljedeću žrtvu i počeli je tući.
Ja sam u međuvremenu iskoristio priliku da ostala dva mlada Svjedoka pripremim za ispit s kojim su se trebali suočiti. No policajci su odlučili da umjesto njih ponovo izvedu mene. Skinuli su mi odjeću i petorica njih tukla su me otprilike sat vremena, udarajući me vojničkim čizmama po glavi. Zatim su me bacili niz stepenice, gdje sam otprilike 12 sati ležao bez svijesti.
Kad su nas konačno pustili, jedna nas je obitelj u selu smjestila preko noći kod sebe i brinula se za nas. Sljedećeg smo dana napustili selo i krenuli natrag kući. To nas je batinanje toliko izmučilo i iscrpilo da je taj put, za koji su nam obično trebala dva sata hoda, trajao osam sati. Toliko sam natekao od udaraca da me Marianthi jedva prepoznala.
Porast usprkos protivljenju
Godine 1949, dok je građanski rat još trajao, preselili smo se u Solun. Bio mi je dodijeljen zadatak da služim kao pomoćnik sluge skupštine u jednoj od četiri skupštine u tom gradu. Za godinu dana broj objavitelja u skupštini toliko je porastao da smo osnovali još jednu skupštinu i ja sam dobio zadatak da služim kao sluga skupštine, odnosno predsjedavajući nadglednik. Godinu dana kasnije broj objavitelja u toj novoj skupštini gotovo se udvostručio, pa je bila osnovana još jedna skupština!
Protivnici su bili ljuti zbog sve većeg broja Jehovinih svjedoka u Solunu. Kada sam se jednog dana 1952. vratio kući s posla, naša je kuća bila spaljena do temelja. Marianthi se jedva spasila. Te smo večeri na sastanku morali objasniti zašto smo došli u prljavoj odjeći — sve drugo smo izgubili. Naša su kršćanska braća bila veoma suosjećajna i pružila su nam veliku podršku.
Godine 1961. bio sam dodijeljen u putujuću službu, u kojoj sam svaki tjedan posjećivao neku drugu skupštinu kako bih duhovno jačao braću. U narednih smo 27 godina Marianthi i ja posjećivali pokrajine i oblasti u Makedoniji, Trakiji i Tesaliji. Unatoč tome što je od 1948. moja draga Marianthi bila praktički slijepa, hrabro je služila zajedno sa mnom i ustrajala pod mnogim ispitima vjere. I ona je mnogo puta bila hapšena, izvođena pred sud i zatvarana. Zatim joj se zdravlje počelo pogoršavati te je 1988. umrla nakon što se dugo godina borila s rakom.
Te sam iste godine bio imenovan da služim kao specijalni pionir u Solunu. Danas, nakon više od 56 godina služenja Jehovi, još sam uvijek u stanju marljivo raditi i sudjelovati u svim vidovima službe. Povremeno sam svakog tjedna vodio i do 20 biblijskih studija sa zainteresiranim osobama.
Postao sam svjestan toga da smo mi zapravo tek na početku velikog programa poučavanja koji će se nastaviti u Jehovinom novom svijetu i trajati tisuću godina. Pa ipak, smatram da sada nije vrijeme za usporavanje, odgađanje onog što trebamo učiniti ili za zadovoljavanje svojih tjelesnih želja. Zahvalan sam Jehovi Bogu što mi je pomogao da održim obećanje koje sam mu dao na samom početku, jer on uistinu zaslužuje da mu budemo odani i da mu služimo cijelom dušom.
[Slika na stranici 24]
Održavanje predavanja u vrijeme dok je djelo propovijedanja bilo pod zabranom
[Slika na stranici 25]
Sa suprugom Marianthi