“Od Jehove je spasenje”

U VRIJEME nacionalnih kriza i međunarodne napetosti ljudi očekuju od vlasti da im pruži sigurnost i zaštitu. Vlasti, s druge strane, čine sve kako bi pridobile potporu naroda. Što se vladinim planom više želi potaknuti patriotske osjećaje, to su domoljubne ceremonije češće i nabijenije emocijama.

Za vrijeme izvanrednog stanja u nekoj zemlji domoljubni zanos ljudima često daje osjećaj jedinstva i snage te ih može potaknuti na suradnju i brigu za opće dobro. Međutim, “domoljublje poput drugih osjećaja karakterizira nepredvidivost”, stoji u jednom članku u časopisu The New York Times Magazine, jer “kad izmakne kontroli, može se manifestirati u ružnim oblicima”. Postoji mogućnost da uobičajeni izrazi patriotskih osjećaja prerastu u postupke kojima se može ugroziti građanska prava i vjerske slobode nekih državljana. Posebno pravi kršćani tada osjećaju pritisak da postupe suprotno svojim uvjerenjima. Kakav stav zauzimaju kad ljude oko njih zahvati takvo raspoloženje? Koja im biblijska načela pomažu u tome da mudro postupe i sačuvaju besprijekornost prema Bogu?

Popularan način izražavanja patriotskih osjećaja ponekad uključuje pozdravljanje državne zastave. No zastave često na sebi imaju slike onoga što je na nebu, kao što su zvijezde, kao i onoga što je na Zemlji. Bog je rekao što misli o klanjanju takvim predmetima kad je zapovjedio svom narodu: “Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Jehova Bog tvoj, Bog revnitelj [“koji zahtijeva isključivu odanost”, NS]” (2. Mojsijeva 20:4, 5).

Da li pozdravljanjem zastave, koja predstavlja državu, ili klanjanjem njoj doista kršimo zapovijed koja nalaže da budemo odani isključivo Jehovi Bogu? Istina, kad su bili u pustinji, stari su Izraelci imali “zastave” oko kojih su se sakupljale skupine od tri plemena (4. Mojsijeva 2:1, 2). Međutim, te “zastave” bile su obični znakovi. Nije ih se smatralo svetima niti su ikakve ceremonije pratile njihovo korištenje. Poput drugih znakova naprosto su služile praktičnoj svrsi, pokazivale su narodu zborno mjesto.

Prikazi keruba u šatoru za obožavanje i Salamunovom hramu prvenstveno su služili da predoče izgled keruba, koji žive na nebu (2. Mojsijeva 25:18; 26:1, 31, 33; 1. Kraljevima 6:23, 28, 29; Hebrejima 9:23, 24). Da se tim umjetničkim prikazima nije smjelo iskazivati štovanje, jasno je vidljivo iz činjenice da ih velika većina ljudi nikad nije vidjela te iz činjenice da se same anđele nije smjelo obožavati (Kološanima 2:18; Otkrivenje 19:10; 22:8, 9).

Razmotri također što se dogodilo s bakrenom zmijom koju je prorok Mojsije izradio tokom boravka izraelskog naroda u pustinji. Taj je kip, ili lik, služio kao simbol i imao je proročansko značenje (4. Mojsijeva 21:4-9; Ivan 3:14, 15). Nije ga se štovalo niti koristilo u obožavanju Boga. Međutim, stoljećima nakon Mojsijevih dana Izraelci su počeli obožavati taj lik te mu čak prinositi kâd, što je bilo neispravno. Zato je judejski kralj Ezehija taj lik razbio u komade (2. Kraljevima 18:1-4).

Jesu li državne zastave tek oznake koje služe nekoj korisnoj svrsi? Što one simboliziraju? “Zastava je glavni simbol (...) nacionalizma i njegov središnji predmet štovanja”, rekao je pisac J. Paul Williams. The Encyclopedia Americana kaže: “Zastava je sveta, kao što je to i križ.” Zastava je simbol države. Stoga je klanjanje zastavi ili pozdravljanje zastave religiozni čin kojim se iskazuje štovanje državi. Takvim se činom spasenje pripisuje državi i odstupa od onoga što Biblija kaže o idolopoklonstvu.

Biblija jasno kaže: “Od Jehove je spasenje” (Psalam 3:8). Spasenje se ne smije pripisivati ljudskim institucijama ili simbolima tih institucija. Apostol Pavao opomenuo je sukršćane: “Ljubljeni moji, bježite od idolopoklonstva” (1. Korinćanima 10:14). Prvi kršćani nisu sudjelovali u iskazivanju štovanja državi. U knjizi Those About to Die Daniel P. Mannix zapaža: “Kršćani su odbijali (...) prinositi žrtve geniju [rimskog] cara — što je danas otprilike ravno odbijanju pozdravljanja zastave.” Pravi kršćani i danas imaju takav stav. Budući da žele iskazivati odanost isključivo Jehovi, oni odbijaju pozdraviti zastavu bilo koje države. Time Boga stavljaju na prvo mjesto dok nastavljaju pokazivati poštovanje prema vlastima i vladarima. Doista, oni su svjesni toga da imaju odgovornost biti podložni državnim “višim vlastima” (Rimljanima 13:1-7). No koje je biblijsko gledište o pjevanju domoljubnih pjesama, kao što su nacionalne himne?

“Nacionalnim himnama izražavaju se patriotski osjećaji i one često sadrže molbe za Božje vodstvo i zaštitu naroda ili vladara”, kaže The Encyclopedia Americana. Nacionalna himna je, zapravo, svečana pjesma ili molitva u čast neke nacije. U himni se obično iznose želje za materijalnim prosperitetom i dugovječnošću nacije. Trebaju li pravi kršćani pokazati da su suglasni s molitvama takvog sadržaja?

Prorok Jeremija živio je među narodom koji je tvrdio da služi Bogu. Pa ipak, Jehova mu je zapovjedio: “Ti se dakle ne moli za taj narod, i ne podiži vike ni molbe za njih, i ne govori mi za njih; jer te neću uslišiti” (Jeremija 7:16; 11:14; 14:11). Zašto je Jeremija dobio ovu zapovijed? Zato što su mnogi ljudi među kojima je živio bili kradljivci, ubojice, preljubnici, krivokletnici i idolopoklonici (Jeremija 7:9).

Isus Krist pružio je ključnu smjernicu kad je rekao: “Ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao” (Ivan 17:9). Biblija govori da “cijeli svijet leži u vlasti zloga” i da “prolazi” (1. Ivanova 2:17; 5:19). Kako bi se onda pravi kršćani mogli čiste savjesti moliti da takav sustav napreduje i dugo potraje!

Dakako, ne sadrže sve nacionalne himne molbe Bogu. “Teme nacionalnih himni variraju”, kaže Encyclopædia Britannica, “od molitvi za vladara preko prisjećanja na važne bitke ili ustanke iz povijesti nacije (...) pa do izražavanja patriotskih osjećaja.” No mogu li se oni koji žele ugoditi Bogu s ponosom prisjećati na ratove ili ustanke bilo koje nacije? Izaija je u vezi s pravim obožavateljima Boga prorokovao: ‘Raskovat će mačeve svoje u raonike, i koplja svoja u srpove’ (Izaija 2:4). “Iako hodimo u tijelu”, napisao je apostol Pavao, “ne vodimo rat po onome što smo u tijelu. Jer oružje našeg ratovanja nije tjelesno” (2. Korinćanima 10:3, 4).

U himnama se često izražavaju osjećaji nacionalnog ponosa ili nadmoći. Takvo gledište nema uporište u Bibliji. Apostol Pavao je u svom govoru na Areopagu rekao: “Od jednog je čovjeka [Jehova Bog] načinio sve ljudske narode da prebivaju po cijeloj površini zemlje” (Djela apostolska 17:26). “Bog nije pristran”, izjavio je apostol Petar, “nego mu je u svakom narodu prihvatljiv onaj tko ga se boji i čini ono što je pravedno” (Djela apostolska 10:34, 35).

Na temelju svog razumijevanja Biblije mnogi su osobno odlučili ne sudjelovati niti u pozdravljanju zastave niti u pjevanju domoljubnih pjesama. No kakav stav oni zauzimaju kad se nađu u takvim situacijama?

Želeći učvrstiti jedinstvo svog carstva, Nabuhodonozor, kralj starog Babilona, postavio je golemi zlatni lik u ravnici Duri. Potom je organizirao svečanost povodom postavljanja lika na koju je pozvao svoje satrape, nadstojnike, upravitelje, savjetnike i druge visoke službenike. Na zvuk muzike svi okupljeni trebali su pasti na koljena i obožavati taj lik. Među onima koji su toj prigodi morali prisustvovati bila su tri mlada Hebreja — Sidrah, Mizah i Abdenago. Kako su oni pokazali da ne sudjeluju u toj vjerskoj ceremoniji? Kad je muzika počela, okupljeni su pali na koljena pred likom, dok su tri Hebreja ostala stajati (Danijel 3:1-12).

Danas se zastave obično pozdravlja ispruženom rukom, rukom prislonjenom uz čelo ili stavljenom na srce. Ponekad čin pozdravljanja zastave zahtijeva poseban položaj tijela. U nekim se zemljama od školske djece očekuje da kleknu i poljube zastavu. Ako mirno stoje dok drugi pozdravljaju zastavu, pravi kršćani daju do znanja da promatraju s poštovanjem.

Što ako je ceremonija pozdravljanja zastave takva da i samo stajanje podrazumijeva sudjelovanje u njoj? Naprimjer, pretpostavimo da je jedan učenik izabran da u ime čitave škole pozdravi zastavu pred školskom zgradom, dok se od drugih učenika očekuje da u učionicama stoje u stavu mirno. Učenik bi u toj situaciji samim stajanjem pokazao da onoga koji u dvorištu pozdravlja zastavu smatra svojim predstavnikom u tom činu. Samo stajanje značilo bi sudjelovanje u toj ceremoniji. U tom slučaju oni koji žele samo s poštovanjem promatrati ostat će mirno sjediti. Što ako učenici već stoje u trenutku kada takva ceremonija započinje? Ako u takvoj prilici ostanemo stajati, to neće podrazumijevati da sudjelujemo u ceremoniji.

Pretpostavimo da se od nekoga ne traži da pozdravi zastavu, nego da je samo drži na nekoj paradi, u razredu ili negdje drugdje, tako da je drugi mogu pozdraviti. To nikako ne bi značilo da osoba ‘bježi od idolopoklonstva’, što zapovijeda Biblija, već da je zapravo u samom središtu takve ceremonije. Isto se može reći i za marširanje u domoljubnim paradama. Budući da bi takvo postupanje značilo davanje podrške onome čemu se paradom iskazuje čast, pravim kršćanima savjest nalaže da u tome ne sudjeluju.

Kad se svira nacionalna himna, osoba obično treba samo ustati kako bi pokazala da sudjeluje u ceremoniji. U takvim prilikama kršćani ostaju sjediti. Međutim, ako počne svirati nacionalna himna, a oni stoje, nema potrebe da zbog toga sjednu. To nije isto kao da su sami odlučili ustati kad je počela himna. S druge strane, ako se od neke grupe ljudi očekuje da ustane i otpjeva himnu, tada samo ustati iz poštovanja, ali ne pjevati, ne podrazumijeva sudjelovanje u ceremoniji.

Nakon što je naveo zašto su predmeti koje su načinili ljudi i kojima se iskazuje štovanje beskorisni, psalmist je rekao: “Takvi su i oni koji ih grade, i svi koji se uzdaju u njih” (Psalam 115:4-8). Stoga je očito da obožavatelji Jehove neće prihvatiti zaposlenje koje direktno uključuje izradu predmeta kojima se iskazuje štovanje, kao što su, naprimjer, državne zastave (1. Ivanova 5:21). Kršćani se na poslu mogu naći i u drugim situacijama kad će s poštovanjem pokazati da ne obožavaju ni zastavu ni ono što ona predstavlja, nego samo Jehovu.

Naprimjer, neki bi poslodavac mogao zamoliti radnika da postavi ili skine zastavu koju se inače istakne na zgradi. Hoće li on to učiniti ili neće ovisi o tome kako osobno gleda na okolnosti. Ako je postavljanje ili skidanje zastave sastavni dio posebne ceremonije koja uključuje to da radnici stoje u stavu mirno ili pozdravljaju zastavu, tada bi taj čin bio ravan sudjelovanju u ceremoniji.

S druge strane, ako postavljanje ili skidanje zastave ne prati nikakva ceremonija, tada te radnje ne predstavljaju ništa više od izvršavanja drugih zadataka kao što je pripremanje zgrade za korištenje, otključavanje i zaključavanje vrata te otvaranje i zatvaranje prozora. U takvim slučajevima zastava predstavlja samo simbol države, a hoće li netko sudjelovati u njenom postavljanju ili skidanju, kao i u drugim rutinskim poslovima, stvar je osobne odluke koju pojedinac donosi na temelju onoga što mu nalaže njegova biblijski školovana savjest (Galaćanima 6:5). Neku će osobu savjest potaknuti da zamoli svog pretpostavljenog da neki drugi radnik postavi ili skine zastavu. Drugom će kršćaninu njegova savjest možda dopuštati baratanje zastavom sve dok u to nije uključena nikakva ceremonija. Koju god odluku donijeli, pravi obožavatelji Boga trebaju ‘zadržati dobru savjest’ pred njim (1. Petrova 3:16).

Biblija ne zabranjuje osobi da radi ili da se nađe u javnim ustanovama, kao što su zgrade općinske uprave ili škole, na kojima je istaknuta državna zastava. Zastava može biti istaknuta i na poštanskim markama, registarskim tablicama ili drugim predmetima koje izdaje država. Korištenje takvih predmeta samo po sebi nije religiozni čin. Ono što je ovdje značajno nije prisustvo zastave ili njene slike, već kako se osoba odnosi prema tom predmetu.

Zastave se često mogu vidjeti na prozorima, vratima, automobilima, stolovima i drugim predmetima. Osim toga, može se kupiti odjeća na koju je otisnut motiv neke zastave. U nekim je zemljama kažnjivo nositi takvu odjeću. Čak i ako osoba time ne bi kršila zakon, što bi to otkrivalo o njenom stavu prema svijetu? Isus Krist je o svojim sljedbenicima rekao: “Oni nisu dio svijeta, kao što ni ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:16). Ne bi se smjelo previdjeti ni to kako takav postupak može utjecati na suvjernike. Hoće li se on negativno odraziti na savjest nekih od njih? Hoće li njihova odlučnost da ostanu čvrsti u vjeri oslabiti? Pavao je savjetovao kršćane: ‘Uvjerite se što su važnije stvari, kako biste bili neporočni i kako ne biste spoticali druge’ (Filipljanima 1:10).

Dok se u ovim ‘kritičnim vremenima’ prilike u svijetu pogoršavaju, patriotski osjećaji vjerojatno će sve više dolaziti do izražaja (2. Timoteju 3:1). Neka oni koji ljube Boga nikad ne zaborave da spasenje dolazi jedino od njega. On zaslužuje da budemo odani isključivo njemu. Kad se od Isusovih apostola tražilo da učine nešto što se nije slagalo s Jehovinom voljom, oni su rekli: “Moramo slušati Boga kao vladara, a ne ljude” (Djela apostolska 5:29).

“Gospodinov rob ne treba da se bori”, rekao je apostol Pavao, “nego treba biti blag prema svima” (2. Timoteju 2:24). Zbog toga se kršćani trude biti miroljubivi, puni poštovanja i blagi dok, oslanjajući se na svoju biblijski školovanu savjest, donose osobne odluke koje se tiču pozdravljanja zastave ili pjevanja nacionalne himne.