Pobjednici iako progonjeni

FRIEDA JESS rođena je 1911. u Danskoj, odakle se s roditeljima preselila u Husum, na sjeveru Njemačke. Nakon više godina zaposlila se u Magdeburgu, a 1930. krstila se kao Istraživač Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Godine 1933. Hitler je došao na vlast. Za Friedu je taj događaj označio početak 23-godišnjeg zlostavljanja koje je trpjela za vladavine ne jedne, nego dvije totalitarne vlasti.

U ožujku 1933. njemačka vlada sazvala je opće izbore. Doktor Detlef Garbe, direktor Memorijalnog centra koncentracionog logora Neuengamme (blizu Hamburga), objašnjava: “Nacionalsocijalisti željeli su prisiliti veliku većinu ljudi da glasa za njihovog kancelara i führera Adolfa Hitlera.” Jehovini svjedoci poslušali su Isusov savjet da ostanu politički neutralni i da ‘ne budu dio svijeta’, pa nisu glasali. Što je bila posljedica toga? Djelovanje Jehovinih svjedoka bilo je zabranjeno (Ivan 17:16).

Frieda je nastavila sa svojim kršćanskim aktivnostima u tajnosti, a čak je pomagala u tiskanju časopisa Kula stražara. “Časopise smo tajno slali našoj braći u koncentracionim logorima”, kaže ona. Godine 1940. Friedu je uhapsio Gestapo i odveo je na preslušavanje, nakon čega je više mjeseci provela u samici. Što joj je pomoglo da izdrži? Ona kaže: “Molitva je bila moje utočište. Počela bih se moliti rano ujutro i to sam činila više puta na dan. Molitva mi je davala snagu i pomogla da ne zapadnem u tjeskobu” (Filipljanima 4:6, 7).

Nakon što je puštena na slobodu, Gestapo ju je 1944. ponovo uhapsio. Ovoga puta osuđena je na sedam godina zatvora u Waldheimu. Frieda nastavlja: “Zatvorski čuvari odredili su da radim s još nekim ženama u sanitarnom čvoru. Često sam radila s jednom zatvorenicom iz Čehoslovačke, pa sam joj mnogo govorila o Jehovi i o svojoj vjeri. Ti su mi razgovori davali snagu.”

Kada su u svibnju 1945. sovjetske trupe oslobodile zatvorenike u Waldheimu, Frieda se slobodno mogla vratiti u Magdeburg i nastaviti sa službom propovijedanja — ali ne zadugo. Jehovini svjedoci ponovo su postali meta diskriminacije — ovaj put provodile su je vlasti u sovjetskoj okupacijskoj zoni. Gerald Hacke s Instituta za izučavanje totalitarizma Hannah-Arendt piše: “Jehovini svjedoci bili su jedna od rijetkih skupina koju su gotovo bez prekida proganjala oba diktatorska režima na tlu Njemačke.”

Zašto ih se opet počelo diskriminirati? Ponovo je glavni razlog bila kršćanska neutralnost. Godine 1948. u Istočnoj Njemačkoj održan je plebiscit (izravno glasanje čitavog naroda), pa je, kako Hacke objašnjava, “osnovni razlog [proganjanja Jehovinih svjedoka] bio taj što nisu htjeli učestvovati u plebiscitu”. U kolovozu 1950. djelovanje Jehovinih svjedoka zabranjeno je u Istočnoj Njemačkoj. Stotine su uhapšene, a među njima i Frieda.

Frieda se još jednom našla na sudu, koji ju je osudio na šest godina zatvora. “Ovog puta bila sam sa svojom braćom, a druženje s njima uvelike mi je pomoglo.” Nakon što je 1956. puštena na slobodu, Frieda se preselila u Zapadnu Njemačku. Ona sada, u dobi od 90 godina, živi u Husumu te i dalje služi pravom Bogu, Jehovi.

Frieda je proživjela 23 godine proganjanja za vrijeme dviju diktatura. “Nacisti su me nastojali uništiti fizički; komunisti su htjeli slomiti moj duh. Odakle sam crpila snagu? Otuda što sam redovito proučavala Bibliju dok sam bila slobodna, što sam se neprestano molila u vrijeme izoliranosti, družila se s braćom kad god je to bilo moguće i što sam u svakoj prilici prenosila svoja vjerovanja drugima.”

Mađarska je još jedna zemlja u kojoj su Jehovini svjedoci desetljećima podnosili diskriminaciju. Neke od njih proganjala su ne dva, nego čak tri totalitarna režima. Jedan primjer je Ádám Szinger. Ádám je 1922. rođen u Paksu (Mađarska) i odgajan je kao protestant. Godine 1937. u njegovom domu posjetili su ga Istraživači Biblije i on je odmah pokazao interes za poruku koju su propovijedali. Ono što je naučio iz Biblije uvjerilo ga je da učenja njegove crkve nisu biblijska. Stoga je napustio protestantsku crkvu i pridružio se Istraživačima Biblije u službi propovijedanja.

Fašizam je u Mađarskoj imao sve jači utjecaj. Više puta policija je zatekla Ádáma kako propovijeda od kuće do kuće i potom ga odvela na ispitivanje. Pritisak na Jehovine svjedoke sve se više povećavao, a 1939. zabranjeno im je djelovanje. Godine 1942. Ádáma su uhapsili, odveli u zatvor i teško pretukli. Što je njemu kao 19-godišnjaku pomoglo da izdrži mučne mjesece u zatvoru? “Dok sam bio kod kuće, uvijek sam temeljito proučavao Bibliju te sam mnogo naučio o Jehovinim naumima.” Tek kad je pušten iz zatvora Ádám se krstio kao Jehovin svjedok. To se odigralo pod okriljem noći u kolovozu 1942, u rijeci nedaleko od njegovog doma.

U međuvremenu, dok je Drugi svjetski rat bio u toku, Mađarska se pridružila Njemačkoj u borbi protiv Sovjetskog Saveza i ujesen 1942. Ádám je pozvan u vojsku. On kaže: “Rekao sam im da zbog onog što sam naučio iz Biblije ne mogu ići u vojsku. Zatim sam vlastima razjasnio svoj neutralan stav.” Ádáma su osudili na 11 godina zatvora. No, u Mađarskoj nije ostao dugo.

Godine 1943. vlasti su uhapsile oko 160 Jehovinih svjedoka, ukrcale ih na brodove i niz Dunav prevezle u Srbiju. Među njima je bio i Ádám. U Srbiji su ti zatvorenici bili pod upravom Hitlerovog Trećeg Reicha. Zatvorili su ih u radni logor u Boru i prisilili na rad u rudniku bakra. Otprilike godinu dana kasnije vratili su ih u Mađarsku, gdje su u proljeće 1945. Ádáma oslobodile sovjetske trupe.

Međutim, sloboda nije dugo potrajala. Krajem 1940-ih komunističke vlasti u Mađarskoj ograničile su aktivnosti Jehovinih svjedoka, baš kao što su to učinili fašisti prije rata. Godine 1952, kad je Ádám kao 29-godišnjak već bio oženjen i imao dvoje djece, uhapsili su ga i optužili budući da je ponovo odbio služiti vojsku. Ádám je objasnio sudu: “Ovo nije prvi put da odbijam vojnu službu. Za vrijeme rata bio sam zatvoren i deportiran u Srbiju zbog istog razloga. Odbijam stupiti u vojsku zato što mi to savjest ne dozvoljava. Ja sam Jehovin svjedok i politički sam neutralan.” Osuđen je na osam godina zatvora, ali kasnije mu je kazna smanjena na četiri godine.

Ádám je morao podnositi diskriminaciju sve do sredine 1970-ih, više od 35 godina nakon što su ga Istraživači Biblije prvi put posjetili u njegovom domu. Tokom cijelog tog vremena šest sudova osudilo ga je na 23 godine zatočeništva te je bio u najmanje deset zatvora i logora. Izdržao je neprekidno proganjanje koje su vršila tri režima — fašisti prije rata u Mađarskoj, nacionalsocijalisti u Srbiji i komunisti u Mađarskoj za vrijeme hladnog rata.

Ádám još uvijek živi u svom rodnom gradu Paksu i vjerno služi Jehovi. Ima li on neke posebne sposobnosti koje su mu omogućile da tako uspješno podnese sve nevolje? Nema. Ádám objašnjava što mu je pomoglo:

“Proučavanje Biblije, molitva i druženje sa suvjernicima bili su od presudne važnosti. Ali htio bih naglasiti još dvije stvari. Kao prvo, Jehova je Izvor snage. Blizak odnos s njim bio je ono što mi je pomoglo da se održim. A kao drugo, u mislima sam zadržao 12. poglavlje Rimljanima, u kojem piše: ‘Ne osvećujte se.’ Stoga nikad nisam gajio mržnju. Nekoliko puta imao sam priliku osvetiti se onima koji su me zlostavljali, ali nisam to nikada učinio. Snagu koju nam Jehova daje ne smijemo koristiti da bismo vraćali zlo za zlo.”

Frieda i Ádám sada mogu bez zapreka služiti Jehovi. No što nam iskustva poput njihovih otkrivaju o proganjanju ljudi zbog njihove vjere? Da je ono neuspješno — barem kada su u pitanju pravi kršćani. I dok je, s jedne strane, proganjanje Jehovinih svjedoka iziskivalo velike troškove i uzrokovalo silne patnje, s druge strane nije postiglo svoj cilj. U Evropi, u kojoj su nekada vladala dva velika diktatorska režima, Jehovini svjedoci danas vrlo uspješno djeluju.

Kako su Jehovini svjedoci reagirali kad ih se proganjalo? Kao što to pokazuju izvještaji o Friedi i Ádámu, oni su primijenili biblijski savjet: “Ne daj se nadvladati zlom, nego nadvladavaj zlo dobrim” (Rimljanima 12:21). Može li zaista dobro pobijediti zlo? Može, kada ga se čini na temelju snažne vjere u Boga. To što su progonjeni Jehovini svjedoci u Evropi izašli kao pobjednici predstavlja pobjedu Božjeg duha. To je očitovanje sile koja čovjeka navodi da čini dobro, a proizlazi iz vjere koju u poniznim kršćanima razvija sveti duh (Galaćanima 5:22, 23). To je pouka koju bismo u današnjem nasilnom svijetu svi trebali uzeti k srcu.