Zapaža li Jehova tvoj trud?

KAKO bi odgovorio na to pitanje? Mnogi bi rekli: ‘Vjerujem da je Bog primijetio što su učinili Mojsije, Gedeon i David, ali sumnjam da mu je stalo do onoga što ja radim. Tko sam ja prema Mojsiju, Gedeonu i Davidu?’

Istina je da su neki vjerni muževi iz biblijskih vremena, potaknuti vjerom, činili izvanredne stvari. Oni su ‘porazili kraljevstva, zatvorili usta lavovima, zaustavili silu vatre, umaknuli oštrici mača’ (Hebrejima 11:33, 34). Drugi su pokazali vjeru na manje spektakularne načine, no Biblija nam jamči da je Bog zapazio i njihova djela na koja ih je potakla vjera. Da bismo to prikazali, razmotrit ćemo biblijske primjere jednog pastira, proroka i udovice.

Što znaš o Abelu, drugom sinu Adama i Eve? Možda se sjećaš da je umro mučeničkom smrću, a to je nešto što će malotko od nas doživjeti. No Bog je obratio pažnju na Abela iz jednog drugog razloga.

Jednog dana Abel je uzeo neke najbolje životinje iz svog stada i prinio ih kao žrtvu Bogu. Danas bi njegov dar mogao izgledati prilično skromno, ali Jehova ga je primijetio i pokazao je da ga prihvaća. No učinio je i više. Skoro 4 000 godina nakon toga Jehova je nadahnuo apostola Pavla da to uključi u izvještaj u knjizi Hebrejima. Bog ni nakon toliko godina nije zaboravio tu jednostavnu žrtvu! (Hebrejima 6:10; 11:4).

Kako je Abel odlučio koju će žrtvu prinijeti? Biblija o tome ne govori, ali sigurno je o tome dosta razmišljao. Bio je pastir, pa nije neobično što je prinio životinje iz svog stada. No zapazi da je dao najbolje životinje kao i “komade sala” (1. Mojsijeva 4:4, Ša). Isto tako, moguće je da je razmišljao o riječima koje je Jehova uputio zmiji u edenskom vrtu: “Mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena tvojega i sjemena njezina; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati” (1. Mojsijeva 3:15; Otkrivenje 12:9). Iako Abel nije znao koga predočava ‘žena’ i njeno ‘sjeme’, moguće je da je shvatio da će ‘ujedanje u petu’ sjemena žene uključivati prolijevanje krvi. Sigurno je shvatio da ništa ne može biti dragocjenije od živog bića. U svakom slučaju, žrtva koju je prinio bila je doista prikladna.

Poput Abela, kršćani danas prinose žrtve Bogu. Oni ne prinose prvine stada, već “žrtvu hvale, to jest plod usana koje daju javnu izjavu za [Božje] ime” (Hebrejima 13:15). Mi svojim usnama dajemo javnu izjavu kad govorimo drugima o svojoj vjeri.

Bi li volio poboljšati kvalitetu svoje žrtve? Ako bi, pažljivo razmisli o potrebama ljudi na svom području. Što ih brine? Što ih zanima? Koji bi im se aspekti biblijske poruke svidjeli? Svaki put kad si u službi propovijedanja, razmisli o posjetima koje si izvršio kako bi mogao biti još djelotvorniji. A kad razgovaraš o Jehovi, čini to s čvrstim uvjerenjem, od srca. Neka tvoja žrtva bude prava ‘žrtva hvale’.

Osvrnimo se sada na primjer proroka Enoha. Izgleda da je bio posve sam kao svjedok Jehove Boga. Jesi li i ti, poput Enoha, jedini u obitelji koji vjerno služi Jehovi? Jesi li jedini učenik u razredu ili jedina osoba na poslu koja se drži biblijskih načela? Ako jesi, možda se suočavaš s izazovima. Prijatelji, rodbina, mladi iz razreda ili kolege na poslu mogu te nagovarati da prekršiš Božje zakone. Možda ti kažu: “Nitko nikada neće saznati što si učinio. Mi nikome nećemo reći.” Možda uporno tvrde da je nerazumno zamarati se biblijskim moralnim mjerilima zato što Boga ionako nije briga što radiš. Budući da im smeta što ne misliš i ne postupaš kao i oni, možda će učiniti sve što je u njihovoj moći da te navedu da se predomisliš.

Istina, nije lako odoljeti takvom pritisku, ali nije ni nemoguće. Sjeti se Enoha, sedmog u liniji od Adama (Juda 14). Kad se Enoh rodio, većina ljudi izgubila je svaki moralni osjećaj. Njihov je govor bio sramotan; njihovo ponašanje ‘zaprepašćujuće’ (Juda 15). Po svom su vladanju dosta nalikovali mnogim današnjim ljudima.

Kako se Enoh nosio sa svim tim? Odgovor na to pitanje važan je za nas danas. Iako je Enoh tada vjerojatno bio jedini čovjek na Zemlji koji je obožavao Jehovu, on zapravo nije bio sam. Enoh je hodio s Bogom (1. Mojsijeva 5:22, St).

Glavni cilj u Enohovom životu bio je ugoditi Bogu. Znao je da hoditi s Bogom znači više nego samo živjeti čistim, moralnim životom. Jehova je od njega tražio da propovijeda (Juda 14, 15). Ljude je trebalo upozoriti da njihova bezbožna djela nisu prošla nezapaženo. Enoh je hodio s Bogom više od 300 godina — mnogo duže nego što je bilo tko od nas dosad ustrajao. Sve do svoje smrti neprestano je hodio s Bogom (1. Mojsijeva 5:23, 24).

Poput Enoha i mi smo dobili zadatak da propovijedamo (Matej 24:14). Osim što svjedočimo od kuće do kuće, mi dobru vijest prenosimo i rođacima, poslovnim suradnicima i mladima iz razreda. No ponekad možda oklijevamo svjedočiti. Događa li se to i tebi? Ne gubi nadu. Oponašaj prve kršćane i moli se Bogu za odvažnost (Djela apostolska 4:29). Nipošto ne zaboravi da dok god hodiš s Bogom, nikada nisi sam.

Zamisli, jedna udovica čije ime ne znamo bila je blagoslovljena na dva načina jer je pripremila skroman obrok! Nije bila Izraelka, nego tuđinka i živjela je u desetom stoljeću pr. n. e. u gradu Sarepti. Pretkraj dugog perioda suše i gladi njene su zalihe hrane bile gotovo posve potrošene. Ostala joj je jedino šaka brašna i malo ulja. Imala je tek toliko da napravi zadnji obrok za sebe i sina.

U tom joj je času došao jedan gost. Bio je to Božji prorok Ilija, koji ju je zamolio da mu da malo hrane. Jedva da je imala za sebe i sina, a kamoli da da tom gostu. No Ilija ju je, prenijevši joj Jehovine riječi, uvjerio da ona i njen sin neće ostati gladni ako mu daju da jede. Trebalo je pokazati vjeru da bi se prihvatilo da će izraelski Bog primijetiti što je ta udovica, tuđinka, učinila. Pa ipak, ona je vjerovala Iliji i Jehova ju je nagradio. “Brašno se iz zdjele ne potroši niti ulja u krčagu nesta po riječi Jehovinoj, koju reče preko Ilije.” Dok je trajala glad, ta žena i njen sin imali su hrane (1. Kraljevima 17:8-16).

Međutim, ta je udovica doživjela još jedan blagoslov. Neko vrijeme nakon tog čuda njen se voljeni sin razbolio i umro. Ilija se sažalio nad njom i molio je Jehovu da vrati dječaka u život (1. Kraljevima 17:17-24). Za to je trebalo učiniti dotad neviđeno čudo. Ne postoji zapis o tome da je netko prije toga bio uskrsnut! Je li Jehova ponovno pokazao milosrđe prema toj udovici, tuđinki? Jest. Jehova je dao Iliji moć da vrati dječaka u život. Isus je kasnije o toj ženi koja je imala veliku čast rekao: ‘Bilo je mnogo udovica u Izraelu, no Ilija je bio poslan udovici u Sarepti u sidonskoj zemlji’ (Luka 4:25, 26).

Današnja ekonomska situacija vrlo je nestabilna, čak i u razvijenim zemljama. Neke velike firme dale su otkaz zaposlenicima koji su desecima godina savjesno obavljali svoj posao. Iz straha da ne ostane bez posla neki bi kršćanin mogao početi razmišljati o tome da radi više nego što treba, nadajući se da u tom slučaju neće izgubiti posao. Tako bi mu ostalo malo vremena za posjećivanje kršćanskih sastanaka, službu propovijedanja ili udovoljavanje emocionalnim i duhovnim potrebama svoje obitelji. Međutim, on smatra da treba sačuvati posao pod svaku cijenu.

Kršćanin koji se nađe u takvoj teškoj ekonomskoj situaciji s pravom može biti zabrinut. U današnje je vrijeme teško naći posao. Većina nas ne ide za tim da se obogati, ali poput udovice iz Sarepte moramo imati za kruh. Pa ipak, apostol Pavao nas podsjeća da je Bog rekao: “Nikako te neću ostaviti i nipošto te neću napustiti.” Sa sigurnošću možemo reći: “Jehova je moj pomoćnik; neću se bojati. Što mi može učiniti čovjek?” (Hebrejima 13:5, 6). Pavao je bio spreman riskirati svoj život jer je vjerovao tom obećanju, a Jehova se uvijek brinuo za njega. Bog će isto to učiniti i za nas ako ga ne napustimo.

Možda mislimo da nikada nećemo činiti velika djela kakva su činile duhovne osobe poput Mojsija, Gedeona i Davida, ali možemo oponašati njihovu vjeru. Pored toga, nemojmo zaboraviti jednostavne stvari koje su učinili Abel, Enoh i udovica iz Sarepte, dokazavši time svoju vjeru. Jehova je zainteresiran za sva djela kojima pokazujemo svoju vjeru — čak i ona mala. Kad neki bogobojazni mladi u školi odbije uzeti drogu od svog vršnjaka, kad kršćanin na poslu odbije nemoralna udvaranja ili kad neki ostarjeli Jehovin svjedok redovito dolazi na skupštinske sastanke unatoč umoru i slabom zdravlju, Jehova sve to vidi. Štoviše, to ga raduje! (Priče Salamunove 27:11).

Da, Jehova zapaža što činimo. Budući da oponašamo Boga, trebamo spremno uočavati trud koji drugi ulažu (Efežanima 5:1). Zašto ne bi pažljivije razmislio o izazovima koje drugi kršćani trebaju svladati da bi došli na skupštinske sastanke, da bi išli u službu propovijedanja ili da bi samo obavljali svoje svakodnevne poslove?

A onda reci onima koji također služe Jehovi da cijeniš njihov trud. Bit će im drago što si to zapazio, a možda ih to uvjeri da i Jehova zapaža njihov trud.