Sretan život unatoč bolnim gubicima

ODRASLA sam na selu nedaleko od gradića Haxtuna u ravničarskom kraju na sjeveroistoku Colorada, blizu granice s Nebraskom. Bila sam peto od šestero djece Orillea i Nine Mock. Russell, Wayne, Clara i Ardis rođeni su između 1913. i 1920, a ja sam se rodila sljedeće godine. Curtis se rodio 1925.

Majka je 1913. postala Istraživač Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada nazivali. S vremenom smo i svi mi ostali u obitelji postali Istraživači Biblije.

Otac je rado prihvaćao novitete. Imali smo električnu struju u svim zgradama na našem imanju, što je u ono vrijeme bila rijetkost. Sami smo proizvodili hranu — imali smo domaća kokošja jaja, a od krava smo dobivali mlijeko, vrhnje i maslac. S konjima smo orali zemlju, a uzgajali smo jagode, krumpir, pšenicu i kukuruz.

Otac je smatrao da svi trebamo steći dobre radne navike. Tako sam još prije nego sam krenula u školu naučila raditi na polju. Sjećam se da sam ljeti po žarkom suncu okopavala vrt. Pitala sam se hoću li ikada biti gotova. S mene je curio znoj i bole su me pčele. Ponekad sam nas sažalijevala zato što smo morali naporno raditi, dok druga djeca nisu. No danas sam zahvalna što smo stekli radne navike.

Svatko je imao neko zaduženje. Ardis je bila spretnija od mene u mužnji krava, pa sam onda ja čistila staje gdje su bili konji, uklanjajući lopatom gnoj. No imali smo vremena i za zabavu i igranje. Ardis i ja igrale smo softbol (“mali” bejzbol) u timu u našem mjestu. Ja sam bila bacač lopte ili sam igrala na trećoj bazi, a Ardis je igrala na prvoj bazi.

Uživala sam gledati predivno nebo za vedrih noći u preriji. Promatrajući nebrojeno mnoštvo zvijezda razmišljala bih o našem Stvoritelju, Jehovi Bogu. Premda sam još bila dijete, razmišljala sam o riječima iz Psalma 147:4, gdje se za Jehovu kaže: “Izbraja mnoštvo zvijezda, i sve ih zove imenom.” Dok bih promatrala nebo, naš pas Judge stavio bi mi glavu u krilo, praveći mi društvo. Poslijepodne sam voljela sjediti na trijemu i promatrati nedozrelu pšenicu u polju kako se leluja na vjetru i ljeska na suncu.

Moja je majka bila vrlo ponizna supruga. Otac je bio poglavar obitelji i majka nas je učila da ga poštujemo. Godine 1939. i on je postao Jehovin svjedok. Znali smo da nas otac voli, iako je tražio da naporno radimo i nije nas razmazio. Zimi je znao upregnuti konje u saonice i provozati nas. Uživali smo gledati kako snijeg svjetluca!

Majka nas je pak učila da volimo Boga i cijenimo Bibliju. Naučila nas je da je Bogu ime Jehova i da je on Izvor života (Psalam 36:9; 83:18). Također nas je poučila da nam on daje smjernice za život, i to ne zato da bi nas lišio radosti, nego zato što je to za naše dobro (Izaija 48:17). Majka nas je uvijek iznova podsjećala i na poseban zadatak koji trebamo izvršavati. Znali smo da je Isus svojim sljedbenicima rekao: “Ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po cijeloj nastanjenoj zemlji za svjedočanstvo svim narodima; i tada će doći kraj” (Matej 24:14).

Kad bih došla iz škole, potražila bih mamu ako nije bila u kući. Jednom sam je našla u štaglju. Imala sam šest ili sedam godina. Još smo bile tamo kad je počeo pljusak. Bile smo na sjeniku i pitala sam je hoće li Bog ponovno prouzročiti potop. Rekla je da Bog to sigurno neće učiniti jer je obećao da više nikada neće uništiti ljude u potopu. Sjećam se i da sam mnogo puta trčala u podrum zbog čestih tornada.

Majka je išla u službu propovijedanja još prije nego sam se rodila. Jedna grupa objavitelja, a svi su imali nadu da će biti s Kristom na nebu, sastajala se u našem domu. Majci baš nije ležalo propovijedanje od kuće do kuće, no ljubav prema Bogu pomogla joj je svladati strah. Vjerno je služila Jehovi sve do svoje smrti. Umrla je 24. studenoga 1969. u dobi od 84 godine. “Majko, bit ćeš na nebu, s onima koje poznaješ”, šapnula sam joj na uho. Mnogo mi je značilo što sam mogla biti uz nju kad je umrla i reći joj da sam uvjerena u ono čemu se nadala. Nježno mi je rekla: “Tako si dobra prema meni.”

Russell je 1939. postao pionir, kako Jehovini svjedoci nazivaju propovjednike koji mnogo vremena posvećuju propovijedanju. Do 1944. služio je kao pionir u Oklahomi i Nebraski, a tada je dobio poziv da služi u svjetskoj centrali Jehovinih svjedoka (naziva se Betel) u Brooklynu (New York). Ja sam počela s pionirskom službom 20. rujna 1941, a služila sam na području Colorada, Kansasa i Nebraske. Godine koje sam provela u pionirskoj službi bile su mi doista lijepe, ne samo zato što sam pomagala ljudima da upoznaju Jehovu nego i zato što sam se naučila potpuno oslanjati na njega.

Wayne je neko vrijeme radio, a poslije je, otprilike u vrijeme kad je Russell krenuo u pionirsku službu, studirao na istočnoj obali. Kasnije je bio pozvan u Betel. Jedno je vrijeme radio na farmi Zajednice nedaleko od Ithaca (New York). Tamo se proizvodilo hranu za betelsku obitelj, kako za mali dio na farmi tako i za otprilike 200 ostalih članova u Brooklynu. Wayne je koristio svoje znanje i iskustvo u službi Jehovi sve do svoje smrti 1988. godine.

Ardis se udala za Jamesa Kerna i imali su petero djece. Umrla je 1997. Moja druga sestra Clara još uvijek vjerno služi Jehovi. Kad sam na godišnjem odmoru, uvijek je posjetim u njenom domu u Coloradu. Naš najmlađi brat Curtis došao je u Betel sredinom 1940-ih. Bio je vozač i dovozio je kamionom svu hranu s farme. Nikad se nije oženio. Umro je 1971.

Moja su starija braća bila u Betelu, a i ja sam željela služiti tamo. Bili su na dobrom glasu, pa sam vjerojatno zbog toga i ja bila pozvana u Betel. Budući da nam je majka pričala o povijesti Božje organizacije, a uz to sam promatrala i ispunjenje proročanstava o posljednjim danima, dobila sam želju služiti u Betelu. U molitvi sam obećala Jehovi da ukoliko mi dopusti da dođem u Betel, nikada neću otići odande osim zbog kršćanskih obaveza koje bih bila dužna ispuniti.

U Betel sam došla 20. lipnja 1945. i radila sam kao spremačica. Svaki sam dan trebala očistiti 13 soba, namjestiti 26 kreveta te očistiti hodnike, stepeništa i prati prozore. Imala sam mnogo posla. Svaki sam si dan govorila: ‘Istina je da si umorna, ali si u Betelu, u Božjoj kući!’

Od 1920-ih betelski radnici koji su planirali stupiti u brak trebali su napustiti Betel i drugdje nastaviti služiti. No početkom 1950-ih nekim parovima koji su već duže bili u Betelu dopušteno je da ostanu služiti u njemu i nakon vjenčanja. Budući da se za mene počeo zanimati Nathan H. Knorr, koji je u to vrijeme nadgledao djelovanje Jehovinih svjedoka diljem svijeta, zaključila sam: ‘Pa, on će sigurno ostati u Betelu!’

Nathan se jako angažirao u nadgledanju djelovanja Jehovinih svjedoka. Stoga mi je otvoreno rekao o čemu bih sve trebala razmisliti prije nego odlučim udati se za njega. Nathan je u to vrijeme mnogo putovao jer je posjećivao podružnice Jehovinih svjedoka širom svijeta, pa često tjednima nije bio kod kuće. Stoga mi je rekao da će se dešavati da duže vrijeme nećemo biti zajedno.

Dok sam bila jako mlada, maštala sam da ću se udati u proljeće i provesti medeni mjesec na Havajima. No, vjenčali smo se u zimi, 31. siječnja 1953, a medeni mjesec nam je trajao od subote poslijepodne do nedjelje i proveli smo ga u New Jerseyu. U ponedjeljak smo nastavili raditi. No sljedećeg smo tjedna otišli na tjedan dana na bračno putovanje.

Nathan je došao u Betel 1923, kad je imao 18 godina. Imao je prilike mnogo naučiti od iskusne braće poput Josepha F. Rutherforda, koji je nadgledao djelovanje Jehovinih svjedoka, te od nadglednika tiskare Roberta J. Martina. Kad je brat Martin umro u rujnu 1932, Nathan je postao nadglednik tiskare. Sljedeće je godine brat Rutherford posjećivao podružnice Jehovinih svjedoka u Europi i poveo je Nathana sa sobom. Nakon što je u siječnju 1942. brat Rutherford umro, Nathan je dobio zaduženje da nadgleda djelovanje Jehovinih svjedoka diljem svijeta.

Nathan je volio razmišljati unaprijed, pa je uvijek radio planove za budući napredak. Neki su smatrali da to nije u redu, jer se očekivalo da će zlom svijetu ubrzo doći kraj. Kad je jedan brat vidio planove koje je Nathan napravio, upitao ga je: “Što je to, brate Knorr? Zar ti ne vjeruješ da dolazi kraj?” Nathan mu je odgovorio: “Vjerujem, ali ako kraj ne dođe tako skoro kako očekujemo, bit ćemo spremni.”

Jedna od ideja za koju se Nathan naročito zalagao bilo je osnivanje škole za misionare. Tako je 1. veljače 1943. otvorena škola za misionare i to na farmi, gdje je moj brat Wayne tada radio. Premda su polaznici škole tijekom petomjesečne nastave intenzivno proučavali Bibliju, Nathan se pobrinuo da imaju i vremena za rekreaciju. S polaznicima prvih nekoliko razreda igrao je softbol, no kasnije više nije igrao jer se bojao da se ne ozlijedi, pa ljeti ne bi mogao prisustvovati oblasnim kongresima. Stoga je radije sudio utakmice. Polaznici su bili jako sretni kad je Nathan drastično izmijenio pravila u korist polaznika iz stranih zemalja.

Kasnije sam i ja putovala po inozemstvu s Nathanom. Jako smo voljeli izmjenjivati iskustva s volonterima u podružnicama i s misionarima. Imala sam prilike iz prve ruke vidjeti njihovu ljubav i revnost te saznati kako provode dan i kakvi su životni uvjeti u zemljama gdje su služili. Svih tih godina dok smo putovali primali smo pisma u kojima su nam braća pisala koliko su im značili naši posjeti.

Sjećam se mnogih doživljaja s naših putovanja. Naprimjer, kad smo bili u Poljskoj, dvije sestre s kojima sam bila u društvu počele su šaptati. Pitala sam ih zašto šapću. Ispričale su se i objasnile da su navikle šaptati jer je u to vrijeme djelovanje Jehovinih svjedoka bilo zabranjeno u Poljskoj, pa su im u stanovima bili postavljeni prisluškivači.

U Poljskoj je za vrijeme zabrane služila i sestra Adach. Imala je kovrčavu kosu i šiške na čelu. Jednom mi je pokazala veliki ožiljak ispod šiški koji joj je ostao od udaraca koje je dobila. Šokirala sam se kad sam to vidjela i saznala kako se okrutno postupalo s našom braćom i sestrama.

Havaji su mi nakon Betela najdraže mjesto. Sjećam se kongresa koji se tamo održavao 1957. u gradu Hilu. Na tom nezaboravnom kongresu broj prisutnih bio je veći od broja tamošnjih objavitelja. Gradonačelnik je čak uručio Nathanu ključ grada. Mnogi su nas došli pozdraviti stavljajući nam oko vrata cvjetne vijence.

Još jedan značajan kongres bio je održan 1955. u Nürnbergu (Njemačka), na stadionu na kojem su se održavale Hitlerove vojne parade. Poznato je da je Hitler dao riječ da će istrijebiti Jehovin narod u Njemačkoj, a sada je taj stadion bio pun Jehovinih svjedoka! Nisam mogla zadržati suze. To je ogroman stadion sa 144 velika stupa u pozadini. S pozornice sam mogla promatrati silno mnoštvo od preko 107 000 prisutnih. Stadion je bio toliko velik da sam jedva mogla vidjeti zadnje redove.

Bili smo svjesni koliku su vjeru imala braća u Njemačkoj te koliko im je Jehovine snage bilo potrebno tijekom nacističkog progonstva. To je ojačalo našu odlučnost da ostanemo vjerni i odani Jehovi. Nakon što je održao zaključni govor, Nathan se opraštao od braće mašući im. Kako bi i oni pozdravili njega, prisutni su počeli mahati maramicama. Stadion je izgledao poput prekrasne livade prepune cvijeća.

Još jedan nezaboravan doživljaj bio je posjet Portugalu u prosincu 1974. U Lisabonu smo prisustvovali prvom većem skupu Jehovinih svjedoka održanom nakon ukidanja zabrane djelovanja. Zabrana je trajala 50 godina! Premda je u zemlji bilo svega 14 000 objavitelja Kraljevstva, na dva skupa ukupno je bilo preko 46 000 prisutnih. Suze su mi navrle na oči kad su braća rekla: “Više se ne moramo skrivati. Slobodni smo.”

Otkako sam počela putovati s Nathanom rado iskoristim priliku i neformalno svjedočim u avionu, restoranu ili na ulici. Uvijek sa sobom nosim literaturu. Jednom dok smo čekali jer je let bio odgođen jedna me žena upitala gdje radim. Tako sam imala priliku razgovarati s njom i s još nekoliko osoba pored nas koje su nas slušale. Uvijek sam bila zaposlena u Betelu i u propovijedanju i to me je činilo jako sretnom.

Kad je 1976. ustanovljeno da Nathan boluje od raka, betelska obitelj i ja pomagali smo mu da se lakše nosi s bolešću. Premda je bio teško bolestan, pozivali smo u goste braću iz raznih zemalja koja su iz svojih podružnica došla u Brooklyn na školovanje. Sjećam se da su nas posjetili Don i Earlene Steele, Lloyd i Melba Barry, Douglas i Mary Guest, Martin i Gertrud Pötzinger, Pryce Hughes i još mnogi drugi. Gosti su nam pričali iskustva iz zemalja gdje su služili. Naročito su me se dojmila iskustva o postojanosti naše braće tijekom zabrane djelovanja.

Kad je Nathan postao svjestan da će uskoro umrijeti, dao mi je nekoliko dobrih savjeta kako bih se lakše nosila s time što ću ostati udovica. Rekao mi je: “Imali smo sretan brak. Mnogi ga ljudi nemaju.” Našoj bračnoj sreći doprinijela je, između ostalog, i Nathanova obazrivost. Naprimjer, na putovanjima smo se susretali s mnogo braće, pa mi je Nathan znao reći: “Audrey, ako te ponekad ne predstavim drugima, to je zato što sam im zaboravio imena.” Mnogo mi je značilo što mi je to rekao unaprijed.

Nathan me je također podsjetio: “Imamo sigurnu nadu i kada umremo više ne moramo ponovno patiti.” Zatim me je ohrabrio riječima: “Usredotoči se na budućnost, jer te tamo čeka nagrada. Nemoj živjeti u prošlosti, premda ćeš je se sjećati. Vrijeme će ti pomoći da zacijele rane. Nemoj biti ogorčena niti se samosažalijevati. Budi sretna zbog svih radosnih trenutaka i blagoslova. Nakon nekog vremena te će ti uspomene biti izvor velike radosti. Uspomene su nam dar od Boga.” Još mi je rekao: “Budi i dalje aktivna u službi — nastoj koristiti svoj život tako da činiš nešto za druge. To će ti pomoći da budeš sretna u životu.” Nathan je završio zemaljski život 8. lipnja 1977.

Nathan mi je rekao da imam dvije mogućnosti — živjeti u prošlosti, od uspomena, ili započeti novi život. Stoga sam se 1978, nakon preseljenja na farmu Zajednice u Wallkillu (New York), udala za Glenna Hydea, naočitog, mirnog i obzirnog čovjeka. Prije nego je postao Jehovin svjedok, Glenn je bio u ratnoj mornarici kad su Sjedinjene Države bile u ratu s Japanom.

Radio je u strojarnici na patrolnom torpednom brodu. Zbog buke strojeva postao je nagluh. Nakon rata radio je kao vatrogasac. Godinama je imao noćne more zbog svega što je doživio u ratu. Biblijsku je istinu upoznao od svoje tajnice, koja mu je neformalno svjedočila.

Kasnije, 1968. godine, Glenn je bio pozvan u Betel u Brooklynu, jer je bio potreban vatrogasac. Zatim je 1975. bio prebačen na farmu Zajednice jer je farma dobila vatrogasno vozilo. Kasnije je obolio od Alzheimerove bolesti. Glenn je umro nakon što smo bili deset godina u braku.

Što mi je pomoglo podnijeti taj gubitak? Utjehu sam ponovno pronašla u mudrim riječima koje mi je Nathan uputio prije nego što je umro. Uvijek sam iznova čitala što mi je napisao. I danas znam podijeliti Nathanove mudre riječi s onima koji su ostali bez bračnog druga, pa i oni u njima pronađu utjehu. Doista je mudro gledati prema naprijed, kako mi je Nathan savjetovao.

Unutar betelske obitelji stekla sam drage prijatelje koji su uvelike doprinijeli tome da u životu budem sretna i zadovoljna. Esther Lopez posebno mi je draga prijateljica. Ona je 1944. završila treći razred Biblijske škole Gilead Društva Watchtower. U veljači 1950. vratila se u Brooklyn kako bi prevodila biblijsku literaturu na španjolski jezik. Često smo se družile kada je Nathan bio na putu. I ona živi na farmi Zajednice. Danas ima preko 90 godina i sve je slabijeg zdravlja, pa se braća u Betelu brinu za nju.

Od moje uže obitelji jedino su živi Russell i Clara. Russell ima preko 90 godina i još uvijek vjerno služi u Betelu u Brooklynu. On je bio među prvima koji su mogli ostati u Betelu nakon što su se vjenčali. Oženio se 1952. godine s Jean Larson, koja je također radila u Betelu. Jeanin brat Max u Betel je došao 1939, a 1942. postao je nadglednik tiskare nakon Nathana. Pored toga što se brine za svoju voljenu suprugu Helen, koja boluje od multiple skleroze, Max još uvijek ima mnoge odgovornosti u Betelu.

Kad se osvrnem na proteklih preko 63 godine koje sam provela punovremeno služeći Jehovi, mogu reći da sam doista imala ispunjen život. Betel mi je postao dom, i tu još uvijek služim radosna srca. Zahvalna sam svojim roditeljima što su u nas usadili dobre radne navike i želju da služimo Jehovi. Doista ne bismo mogli biti istinski sretni u životu bez našeg divnog bratstva i nade da ćemo sa svojom braćom i sestrama živjeti na rajskoj Zemlji te da ćemo zauvijek služiti svom Velikom Stvoritelju, jedinom pravom Bogu Jehovi.