Jehova mi je pomogao da ga nađem

RODILA sam se u obitelji Chulung 18. rujna 1937, u aboridžinskom mjestu Oombulgurriju na zabačenom ravnjaku Kimberleyu u Zapadnoj Australiji.

Imam lijepe uspomene na djetinjstvo, koje je bilo bezbrižno i sretno. Posjećujući crkvenu misiju saznala sam nekoliko osnovnih stvari o Bogu i Bibliji, no kršćanskim moralnim mjerilima poučila me majka. Redovito mi je čitala Bibliju i tako sam od malih nogu zavoljela duhovne stvari. Također sam se divila jednoj svojoj tetki koja je bila misionarka u svojoj crkvi. U srcu sam imala želju ići njenim stopama.

Naše mjesto, koje se nekada zvalo Forrest River Mission, pružalo je mogućnost školovanja od prvog do petog razreda. Ja sam svakog jutra bila u školi samo dva sata. Oca je zabrinjavalo što imam tako slabo školovanje. On je želio da njegova djeca dobiju bolje obrazovanje, pa je odlučio da se cijela obitelj preseli iz Oombulgurrija u gradić Wyndham. Bila sam tužna kad smo odlazili, ali u Wyndhamu sam iduće četiri godine, od 1949. do 1952, mogla normalno pohađati školu i biti na svim satovima. Jako sam zahvalna ocu što mi je omogućio to školovanje.

Majka je radila za mjesnog liječnika i kada sam s 15 godina završila školu, taj mi je liječnik ponudio mjesto bolničarke u bolnici u Wyndhamu. Odmah sam pristala jer je u to vrijeme bilo teško naći posao.

Nakon nekoliko godina upoznala sam Aleca, stočara koji je bio bijelac. Vjenčali smo se 1964. u gradiću Derbyu, gdje sam redovito išla u Anglikansku crkvu. Jednog dana na vrata su mi došli Jehovini svjedoci. Rekla sam im da uopće nisam zainteresirana i zamolila ih da više ne dolaze. Međutim, nešto što su rekli ipak mi je zaokupilo pažnju, a to je da Bog ima ime, da se zove Jehova.

Od 1965. godine život mi je počeo biti vrlo težak. Alec je doživio tri teške nesreće, dvaput sa svojim konjem i jednom s autom. Nasreću, uspio se oporaviti od tih ozljeda i vratio se na posao. Međutim, ubrzo nakon toga doživio je još jednu nezgodu s konjem. Taj je put zadobio teške povrede glave. Kada sam stigla u bolnicu, liječnik mi je rekao da će moj muž umrijeti. Bila sam u šoku. Medicinska sestra zamolila je tamošnjeg svećenika da me dođe vidjeti, ali on je rekao: “Ne sada. Sutra ću doći!”

U tim sam trenucima željela da uz mene bude svećenik i da se moli sa mnom. Kad sam to spomenula opatici, ona mi je rekla: “Što je vama? Zar se ne možete sami moliti?” Zato sam se počela moliti kipovima u crkvi tražeći od njih pomoć, ali sve je bilo uzalud. Činilo se da je moj muž sve bliži smrti. Pitala sam se kako ću dalje ako mi muž umre. Bila sam zabrinuta i za svoje troje djece, Christine, Nanette i Geoffreya. Kako će im život izgledati bez oca? Srećom, nakon tri dana Alec se probudio iz kome, a iz bolnice je otpušten 6. prosinca 1966.

Iako se uglavnom jako dobro oporavio, Alecu je mozak ostao oštećen. Donekle je izgubio pamćenje i postao je sklon nasilnim ispadima i promjenama raspoloženja. Djeca su mu počela smetati i bio je vrlo agresivan kad bi učinila nešto djetinjasto. Bilo je teško brinuti se za njega. Morala sam skoro sve raditi umjesto njega. Čak sam ga učila čitati i pisati. Budući da mi je briga za njega pored svih ostalih obiteljskih obaveza oduzimala mnogo snage, doživjela sam živčani slom. Sedam godina nakon Alecove nesreće dogovorili smo se da se razdvojimo na neko vrijeme radi mog oporavka.

S djecom sam se preselila južnije u grad Perth. Prije preseljenja moja je sestra počela proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima u Kununurri, gradiću u Zapadnoj Australiji. Ona mi je u knjizi Istina koja vodi do vječnog životaa pokazala sliku na kojoj je bilo prikazano ono što je Bog obećao — raj na Zemlji. U toj mi je knjizi također pokazala da se Bog zove Jehova, i to me zainteresiralo. U svojoj Crkvi nikada ništa nisam čula o tim temama, i stoga sam odlučila da ću nazvati Jehovine svjedoke kada se smjestim u Perthu.

Doduše, malo sam oklijevala nazvati ih. No onda nam je jedne večeri netko pozvonio na vrata. Sin je otišao vidjeti tko je, ali se brzo vratio i rekao: “Mama, došli su oni ljudi koje si htjela nazvati.” Malo sam bila iznenađena i rekla sam: “Reci im da me nema!” No on je odgovorio: “Mama, znaš da ne smijem lagati.” Posramljena, otišla sam do vrata. Kad sam pozdravila posjetitelje, vidjela sam zbunjen pogled na njihovim licima. Oni su zapravo došli u posjet nekom drugom stanaru, koji se preselio. No ja sam ih pozvala unutra i zatim obasula pitanjima na koja su mi odgovorili iz Biblije. Bila sam zadovoljna odgovorima.

Sljedeći sam tjedan s Jehovinim svjedocima počela redovito proučavati Bibliju uz pomoć knjige Istina koja vodi do vječnog života. Proučavanje je u meni ponovno probudilo ljubav prema duhovnim stvarima. Nakon dva tjedna proučavanja prisustvovala sam obilježavanju smrti Isusa Krista. Počela sam svake nedjelje ići na sastanke, a ubrzo zatim i na sastanke u tjednu. Također sam počela drugima govoriti o onome što sam učila. Otkrila sam da to što drugima pomažem upoznati biblijske istine pozitivno utječe na moje psihičko i emocionalno stanje. Krstila sam se za šest mjeseci na oblasnom kongresu u Perthu.

Kad sam duhovno napredovala, shvatila sam Jehovino gledište o svetosti braka, uključujući i biblijsko načelo iz 1. Korinćanima 7:13, gdje piše: “Žena koja ima muža koji nije vjernik, a on pristane živjeti s njom, neka ne ostavlja svog muža.” Taj me redak potaknuo da se vratim Alecu.

U Derby sam se vratila 21. lipnja 1979, nakon što sam od supruga bila razdvojena više od pet godina. Naravno, osjećala sam se nekako čudno i pitala se kako će on reagirati kad mu se vratim. Na moje iznenađenje, bilo mu je jako drago što sam se vratila, iako je bio i malo razočaran što sam postala Jehovin svjedok. On je odmah predložio da idem u njegovu crkvu, onu u koju sam išla prije odlaska u Perth. Objasnila sam mu da to ne mogu činiti. Jako sam se trudila poštivati njegov položaj glave obitelji i biti uzorna kršćanska supruga. Pokušavala sam i razgovarati s njim o Jehovi i njegovim predivnim obećanjima za budućnost, ali njega to nije zanimalo.

Međutim, s vremenom Alec nije samo prihvatio moj novi način života već mi je počeo i financijski pomagati da mogu ići na kongrese i pokrajinske sastanke te na tjedne skupštinske sastanke. Bila sam mu jako zahvalna kad je kupio automobil da mogu ići u službu propovijedanja, a automobil je vrijedna imovina u ovom zabačenom dijelu Australije. Braća i sestre, uključujući i pokrajinskog nadglednika, često su kod nas prespavali nekoliko noći. Tako je Alec upoznao više Jehovinih svjedoka, i činilo se da voli biti u njihovom društvu.

Radovala sam se posjetima braće i sestara, ali imala sam i jedan problem. Ja sam bila jedini Jehovin svjedok u Derbyu. Najbliža skupština nalazila se u Broomeu, gradiću udaljenom 220 kilometara. Zato sam odlučila dati sve od sebe da objavljujem dobru vijest. Uz Jehovinu pomoć napravila sam plan i počela svjedočiti od vrata do vrata. Bila mi je to teška zadaća, ali stalno sam se podsjećala na riječi apostola Pavla: “Za sve imam snage uz pomoć onoga koji mi daje snagu” (Filipljanima 4:13).

Tamošnji svećenici nisu bili sretni zbog mog propovijedanja, posebno kad sam svjedočila drugim Aboridžinima. Pokušavali su me zastrašiti i zaustaviti u propovijedanju. Njihovo me protivljenje učinilo još odlučnijom da ne odustanem. Također sam se redovito molila Jehovi da mi pomaže. Često sam se prisjetila ohrabrujućih riječi upućenih Ezehijelu: “Evo dadoh tebi obraz tvrd prema njihovu obrazu, i čelo tvrdo prema njihovu čelu. Kao kamen dijamant, tvrđe od stijene dadoh ti čelo; ne boj ih se, niti se plaši od njih” (Ezehijel 3:8, 9).

Dva muškarca koja su pripadala jednom savezu crkava pristupila su mi nekoliko puta dok bih ja bila u kupovini. Bučno su me ismijavali nastojeći privući pažnju drugih kupaca. Ja se nisam obazirala na njih. Jednom kad sam razgovarala sa ženom koja je pokazala interes za Bibliju, svećenik iz mjesne crkve došao je i optužio me da ne vjerujem u Isusa. Istrgnuo mi je Bibliju iz ruke, tresao mi njome pred licem i potom je gurnuo natrag u moju ruku. Pogledala sam ga ravno u oči i blago, ali odlučno citirala Ivana 3:16 te mu rekla da itekako vjerujem u Isusa. Moj ga je odlučan odgovor potpuno zbunio, pa je otišao bez ijedne riječi.

Voljela sam propovijedati Aboridžinima u području Derbya. Jedan svećenik pokušavao me spriječiti da propovijedam ljudima u jednom mjestu, ali je dobio premještaj. Tako sam i tim ljudima mogla prenijeti biblijsku poruku. Oduvijek sam htjela biti misionarka poput svoje tetke, a sada sam obavljala pravi misionarski posao pomažući drugima da upoznaju Božju Riječ. Mnogi Aboridžini pozitivno su reagirali na moje propovijedanje i započela sam nekoliko biblijskih tečajeva.

Pet godina bila sam jedini Jehovin svjedok u Derbyu. Bilo mi je teško ostati duhovno jakom bez ohrabrenja koje se dobiva redovitim sastajanjem sa suvjernicima. Jednom sam bila naročito potištena i otišla sam se provozati. Kad sam se kasno popodne vratila kući, tamo su me čekali sestra Betty Butterfield i njeno sedmero djece. Donijeli su mi zalihu literature iz daleke skupštine u Broomeu. Otada je sestra Betty dolazila jednom mjesečno i ostajala kod mene preko vikenda. Zajedno smo propovijedale, a zatim bismo u mojoj kući proučile Kulu stražaru. S druge strane, ja sam jednom mjesečno putovala u Broome.

Braća iz Broomea puno su mi pomagala, a s vremena na vrijeme zaputila bi se na dugi put u Derby da bi mi pomogla u službi propovijedanja. Također su poticala braću i sestre iz drugih gradova koja bi trebala proći kroz Derby da svrate do mene i idu sa mnom u službu propovijedanja. Ta braća na proputovanju ujedno bi mi donosila kasete s javnim predavanjima. Neki bi mi se pridružili u proučavanju Kule stražare. Ti kratki posjeti bili su jako ohrabrujući.

Nekoliko godina dobivala sam dodatnu pomoć jer su Arthur i Mary Willis, bračni par umirovljenika iz južnog dijela Zapadne Australije, dolazili na tri mjeseca u hladnijem razdoblju godine. Brat Willis vodio je većinu sastanaka i prednjačio u službi propovijedanja. Zajedno smo putovali u udaljenije dijelove Kimberleya i posjećivali stočarske rančeve. Svaki put kad bi Arthur i Mary otišli, osjećala bih veliku prazninu.

Konačno, krajem 1983. dobila sam radosnu vijest da u Derby dolazi živjeti jedna obitelj — Danny i Denise Sturgeon i četvorica njihovih sinova. Kad su oni došli, mogli smo održavati redovite tjedne sastanke i zajedno ići u službu propovijedanja. Godine 2001. osnovana je skupština. Danas Derby ima jaku skupštinu od 24 objavitelja Kraljevstva te dvojicu starješina i jednog slugu pomoćnika koji se dobro brinu za našu duhovnost. Ponekad na sastancima bude prisutno i do 30 osoba.

Kada se osvrnem na protekle godine, obradujem se jer uviđam kako mi je Jehova pomagao da mu služim. Iako mi se moj suprug još nije pridružio na putu istine, on me i dalje podupire na druge načine. Pet članova moje uže obitelji — dvije kćeri, dvije unuke i nećakinja — sada su kršteni Jehovini svjedoci. Isto tako, nekoliko drugih članova obitelji proučava Bibliju s Jehovinim svjedocima.

Doista sam zahvalna Jehovi što mi je pomogao da ga nađem. Čvrsto želim pripadati mu zauvijek (Psalam 65:2).