Duhovni napredak među raznolikim stanovništvom Ugande

UGANDA, smještena na samom ekvatoru, i to između dva ogranka Velike rasjedne doline istočne Afrike, doista je prekrasna zemlja. Nju krasi raznolik krajolik, bogata vegetacija i raznovrstan životinjski svijet. Ta zemlja umjerene klime nalazi se na velikom afričkom ravnjaku, a njen fascinantan krajolik, između ostalog, čine brežuljci koji se protežu stotinama kilometara.

Malo je zemalja koje poput Ugande na tako maloj površini imaju i zimski i tropski ugođaj. Uganda se proteže od snježnih vrhova Mjesečevih planina, odnosno planinskog lanca Ruwenzori, koji se nalaze na zapadu pa do polupustinjskog područja na istoku zemlje. Na ugandskim ravnicama može se vidjeti slonove, bizone i lavove. U planinama i gustim šumama žive gorile, čimpanze i više od 1 000 vrsta ptica. Na afričkom kontinentu suša i glad česta su pojava, no Uganda ima mnogo rijeka i jezera, kao što je Viktorijino jezero, po površini drugo slatkovodno jezero na Zemlji. Iz njega na sjeveru istječe rijeka Nil. Nimalo ne čudi što je Winston Churchill ovu zemlju nazvao “afričkim biserom”.

No najveća zanimljivost Ugande njeno je raznoliko, prijateljski raspoloženo i gostoljubivo stanovništvo. U ovoj pretežno “kršćanskoj” zemlji žive ljudi različitog etničkog i kulturnog porijekla, koje se i dan-danas može razlikovati po njihovim običajima i odjeći.

U novije vrijeme sve veći broj Uganđana pozitivno reagira na biblijsku dobru vijest o vremenu kad će na cijeloj Zemlji vladati trajni mir (Psalam 37:11; Otkrivenje 21:4). Budući da je površina Ugande približno jednaka površini Velike Britanije, nije jednostavno doći s tom porukom do svih ljudi u ovoj zemlji.

Prvi Uganđanin krstio se kao Jehovin svjedok 1955. u Viktorijinom jezeru, a 1992. “od maloga” je konačno postala tisuća. Sve to vrijeme djelo propovijedanja neprestano napreduje. To je u skladu s Božjim obećanjem: “Ja Jehova brzo ću učiniti to kad bude vrijeme” (Izaija 60:22).

Engleski je službeni jezik te se koristi po čitavoj Ugandi, a naročito u školama. No većini Uganđana on nije materinji jezik. Stoga Jehovini svjedoci, u želji da s dobrom viješću dopru do svih ljudi, propovijedaju i na drugim jezicima koje govori velik broj ljudi. To je potrebno jer od 25 milijuna Uganđana više od 80 posto živi u selima ili malim mjestima, gdje u svakodnevnoj komunikaciji uglavnom koriste svoj materinji jezik. Da bi se doprlo do tih ljudi koji govore razne jezike i zadovoljilo njihove duhovne potrebe, potrebno je uložiti velik trud.

No Jehovini svjedoci trude se udovoljiti duhovnim potrebama tih ljudi tako što im svjedoče na njihovim jezicima, a na razne jezike prevode i biblijsku literaturu. U podružnici u glavnom gradu Kampali prevodi se na četiri jezika: acholi, lhukonzo, lugandu i runyankore. Osim toga, i pokrajinski se sastanci i kongresi održavaju na različitim jezicima. Njima prisustvuju mnogi ljudi, pa broj prisutnih bude čak dvostruko veći od broja Jehovinih svjedoka. To jasno pokazuje da nastojanja da se dopre do različitih jezičnih skupina doprinose sve većem duhovnom napretku. No tom napretku doprinose i drugi činioci.

Skupštine spremno podupiru godišnje akcije koje traju oko tri mjeseca i tokom kojih se propovijeda na dosad neobrađenim područjima (Djela apostolska 16:9). U službi propovijedanja predvodi sve veći broj mladih revnih pionira, odnosno punovremenih propovjednika. Oni putuju na udaljena područja do kojih dobra vijest u nekim slučajevima još nikada nije stigla.

Dvije Jehovine svjedokinje imenovane su kao specijalne pionirke na tri mjeseca te su poslane u Bushenyi, gradić na zapadu Ugande. One su u službi propovijedanja surađivale s jedinom Jehovinom svjedokinjom na tom području te su organizirale kršćanske sastanke. Za mjesec dana dvije su pionirke redovito vodile biblijske razgovore s 40 osoba, a od toga ih je 17 počelo dolaziti na sastanke Jehovinih svjedoka. One kažu: “Neki kojima smo ostavile brošuru Što Bog zahtijeva od nas?a posjetili su nas nakon par dana te nam pokazali nekoliko listova papira na kojima su ispisali odgovore na pitanja iz brošure. Zanimalo ih je jesu li točno odgovorili na ta pitanja.” Danas u tom gradu djeluje skupština koja ima i vlastitu dvoranu za sastanke.

Dva pionira otputovala su na jedno područje na zapadu Ugande gdje se još nije propovijedala dobra vijest. Oni su napisali: “Ljudi doista žeđaju za biblijskom istinom. Tokom tri mjeseca koje smo tamo proveli započeli smo i vodili 86 biblijskih tečajeva.” Na tom je području ubrzo osnovana grupa Jehovinih svjedoka.

Među revnim pionirima ima i onih koji služe već mnogo godina. Prije nego što je postao Jehovin svjedok, Patrick je svirao klarinet u orkestru zrakoplovnih snaga ugandskog vladara Idija Amina. Patrick se krstio 1983, a šest mjeseci nakon toga postao je punovremeni propovjednik. Danas kao putujući nadglednik posjećuje i hrabri skupštine.

Margaret se krstila 1962. Premda već ima skoro 80 godina te zbog problema s kukom ne može puno hodati, mjesečno susjedima oko 70 sati govori o svojoj biblijskoj nadi. Ona na klupu pred svojom kućom stavi literaturu te započinje razgovore s prolaznicima koji žele čuti dobru vijest o novom svijetu u kojem će vladati mir.

Simon je iz istočnog dijela Ugande i bavi se zemljoradnjom. On je tragao za istinom 16 godina, sve dok 1995. nije naišao na literaturu Jehovinih svjedoka. Ono što je pročitao pobudilo je u njemu želju da više sazna o Božjem Kraljevstvu i Jehovinom divnom naumu sa Zemljom. U Kamuliju, gdje je živio, nije bilo Jehovinih svjedoka, pa je otputovao u Kampalu, koja je udaljena 140 kilometara, kako bi ih potražio. Danas u njegovom selu djeluje skupština.

Kao i ljudi u drugim dijelovima Afrike, mnogi Uganđani očekuju da vjerske zajednice imaju prikladno mjesto za sastajanje. Za neke skupštine Jehovinih svjedoka bio je to ogroman problem jer nisu imale dovoljno financijskih sredstava za izgradnju prikladne dvorane. Teško je riječima opisati koliko su braća bila zahvalna kad je krajem 1999. širom svijeta započet ubrzani program gradnje dvorana Jehovinih svjedoka. Tokom narednih pet godina u Ugandi je sagrađeno 40 novih dvorana. Danas skoro sve tamošnje skupštine imaju skromnu, ali lijepu dvoranu za održavanje sastanaka. Gradnja dvorana tamošnjem stanovništvu posreduje poruku: “Mi ostajemo ovdje” te doprinosi sve većem napretku.

Jedna mala skupština na sjeveru Ugande sastanke je održavala pod razgranatim stablima manga. Čim su kupili zemljište, dali su se na posao. Braća iz tima za gradnju i tamošnji Jehovini svjedoci počeli su graditi dvoranu. To je impresioniralo jednog prijašnjeg uglednog političara. On je braći ponudio da se sastaju u njegovoj garaži dok dvorana ne bude dovršena. Također je pristao na to da jedan brat koji je radio na gradnji proučava s njim Bibliju. On je sada revni kršteni propovjednik te je radostan što u toj lijepoj novoj dvorani može obožavati Jehovu.

Dok se gradila dvorana u jugoistočnom dijelu Ugande, jedan je građevinar primijetio kako se braća koja su radila na gradnji prijateljski i s ljubavlju međusobno ophode i surađuju. To ga se toliko dojmilo da im je ponudio pomoć u gradnji. Zadnjeg dana radova na dvorani radio je cijelu noć kako bi ujutro sve bilo spremno za svečano otvorenje. On je rekao: “Jedino se vi iskreno ljubite, umjesto da samo o tome pričate.”

Kako se u Ugandi propovijeda na dosad neobrađivanim područjima, broj Jehovinih svjedoka konstantno raste i mnoge zainteresirane osobe pridružuju se skupštinama. No trenutno se u Ugandi nalazi veliki broj izbjeglica kojima naročito treba pokloniti pažnju. Građanski ratovi u susjednim zemljama pogodili su i Jehovin narod. Jehovini svjedoci u izbjegličkim kampovima pokazuju veliko pouzdanje u Jehovu. Jedan nekadašnji visoki funkcionar iz obližnje zemlje koji je sudjelovao u proganjanju Jehovinih svjedoka dok je njihovo djelo u toj zemlji bilo zabranjeno kasnije je u jednom izbjegličkom kampu proučavao Bibliju i postao Jehovin svjedok. Prisjetivši se lagodnog života koji je prije vodio, rekao je: “Bogatstvo i visoki položaj u svijetu nemaju stvarnu vrijednost. Iako sam sada siromašan i bolestan, moj je život bolji nego ikada. Upoznao sam Jehovu i zahvalan sam što mu se mogu obraćati u molitvi. Osim što imam sigurnu nadu u budućnost, znam zbog čega danas moramo podnositi razne probleme. Zbog toga imam unutarnji mir kakav nikada prije nisam imao.”

U Ugandi postoji izreka koja kaže da ako uvečer zabodete štap u tamošnju plodnu zemlju, on će do jutra već pustiti korijenje. Duhovni napredak u Ugandi pokazuje da je tamošnje simbolično tlo također veoma plodno. Zahvalni smo Jehovi Bogu što daje dovoljno vremena kako bi još mnogi ljudi u toj zemlji čuli za njegovo Kraljevstvo. Koliko je to Kraljevstvo vrijedno Isus je pokazao tako što ga je usporedio s ‘biserom velike vrijednosti’. Sve veći broj Uganđana postaje svjestan vrijednosti Kraljevstva (Matej 13:45, 46).