Rimske ceste — spomenici drevnog graditeljstva

KOJI rimski spomenik smatraš najznačajnijim? Možda Koloseum, čije se ruševine i danas mogu posjetiti u Rimu? Ako u obzir uzmemo građevinske pothvate koji su se najduže održali ili koji su značajno utjecali na povijest, onda su to ceste.

Rimske ceste nisu koristili samo vojska i trgovci. Epigrafičar Romolo Staccioli kaže da su cestama “putovale razne ideje, umjetnički pravci te filozofska i vjerska učenja”, među koja spadaju i kršćanska učenja.

Još u drevno doba rimske se ceste smatralo monumentalnim graditeljskim dostignućem. Tokom više stoljeća Rimljani su sagradili izvrsnu mrežu cesta dugačku više od 80 000 kilometara koja se protezala područjem na kojem se sada nalazi više od 30 zemalja.

Prva važna via publica, odnosno javna cesta, kako bismo je danas zvali, bila je Via Appia, odnosno Apijeva cesta. Nju se smatralo kraljicom svih cesta, a povezivala je Rim i Brundisium (danas Brindisi), lučki grad iz kojeg se putovalo na istok. Ta je cesta naziv dobila po Apiju Klaudiju Ceku, rimskom službeniku koji je oko 312. pr. n. e. počeo graditi tu cestu. Rim je također imao ceste Via Salaria i Via Flaminia, koje su se protezale na istok prema Jadranskom moru, čime se olakšavao put prema Balkanu i području uz rijeke Rajnu i Dunav. Via Aurelia protezala se na sjever prema Galiji i Iberskom poluotoku, a Via Ostiensis prema Ostiji, luci koju su Rimljani najčešće koristili prilikom putovanja u Afriku i povratka iz nje.

Ceste su u Rimu imale važnu ulogu čak i prije nego što su njegovi stanovnici počeli graditi nove. Taj je grad nastao na mjestu gdje su se drevni putevi sastajali kod jedinog gaza na donjem toku rijeke Tibera. Prema onome što otkrivaju neki drevni dokumenti, Rimljani su u obnovi tih cesta oponašali Kartažane. No pravi prethodnici Rimljana u vještini cestogradnje vjerojatno su bili Etruščani. Ostaci njihovih cesta još uvijek postoje. Osim toga, na tom su području još i prije vremena Rimljana postojali mnogi prometni putevi. Njih se možda koristilo kako bi se životinje odvelo s jednog pašnjaka na drugi. No tim je putevima bilo naporno putovati jer su u sušnom razdoblju bili prašnjavi, a u kišnom blatni. Rimljani su ceste često gradili preko takvih već postojećih puteva.

Rimske ceste bile su dobro projektirane, izdržljive, korisne i lijepe. U idealnim slučajevima bile su najkraći mogući put između polazne točke i odredišta, što je ujedno i razlog zbog kojeg mnoge od njih imaju dugačke ravne dionice. No graditelji cesta često su se morali prilagoditi karakteristikama terena. Kad god je to u brdovitim predjelima bilo moguće, rimski su inženjeri ceste gradili otprilike na polovini obronka, i to na sunčanoj strani brda. Tako su putnicima olakšali putovanje jer je ta strana bila zaštićenija od vremenskih nepogoda.

Kako su Rimljani gradili svoje ceste? Premda postoje neke varijacije, na temelju arheoloških iskapanja otkriven je osnovni postupak.

Najprije se trasirao put kojim će cesta ići. Taj su dio posla obavljali ondašnji “geodeti”. Zatim je legionarima, radnicima i robovima prepušten mukotrpan posao kopanja. Oni bi iskopali dva paralelna jarka. Najmanja udaljenost između njih bila je oko dva i pol metra, no obično je iznosila četiri metra. U zavojima je ona bila još i veća. Konačna širina ceste na kraju je mogla iznositi i do deset metara, što je uključivalo i staze za pješake sa svake strane. Zatim bi se između dva iskopana jarka uklonila sva zemlja, odnosno cijelom bi se dužinom iskopao jarak. Kad bi kopači došli do čvrstog tla, jarak bi napunili s tri ili četiri sloja raznih materijala. Najprije je to moglo biti veće ili lomljeno kamenje. Zatim bi na to nasuli šljunak ili plosnato kamenje, što je možda bilo pomiješano sa žbukom. Na to bi sabili kamenčiće ili tucani kamen.

Završni sloj nekih rimskih cesta bio je samo zbijeni šljunak. No posebno divljenje u drevno su doba izazivale popločene ceste. Njihov završni sloj bile su velike kamene ploče, obično isklesane sa stijena koje se moglo naći u okolici. Ceste su bile blago izbočene na sredini, pa se na njima nije zadržavala voda, već se slijevala u jarke sa svake strane. To je doprinijelo trajnosti ovih spomenika, te su se neki održali sve do naših dana.

Otprilike 900 godina nakon što je Apijeva cesta sagrađena, bizantski povjesničar Prokopije opisao ju je kao “čudesnu”. O kamenim pločama kojima je Apijeva cesta popločena napisao je: “Usprkos tome što je preko njih već prošlo toliko vremena i svakog dana mnogo kočija, one se nisu ni pomakle niti su izgubile svoju glatkoću.”

Kako su Rimljani prilikom gradnje cesta svladavali prirodne prepreke kao što su rijeke? Jedan način bio je gradnja mostova, od kojih neki postoje još i dan-danas kao dokaz koliko su stari Rimljani bili sposobni inženjeri i graditelji. Rimski tuneli ljudima nisu toliko poznati, no kad se uzme u obzir metode gradnje i alat koji je ljudima u tom razdoblju stajao na raspolaganju, može se reći da je njihova gradnja bila još kompliciranija. U jednom priručniku stoji: “Rimski inženjeri (...) ostvarili su rezultate koje drugi još stoljećima nisu dostigli.” Tunel kod prijevoja Furlo na cesti Via Flaminia jedan je takav primjer. Još 78. n. e., nakon što su inženjeri sve dobro isplanirali, u stijeni je iskopan tunel dugačak 40, a širok i visok 5 metara. Bilo je to doista impresivno dostignuće uzme li se u obzir kakav su alat ljudi tada koristili. Izgradnja takve cestovne mreže u ono doba jedno je od najvećih ljudskih ostvarenja.

Te su ceste koristili vojnici i trgovci, propovjednici i turisti, glumci i gladijatori. Oni koji su pješačili prešli bi 25 do 30 kilometara dnevno. Informacije o udaljenosti od mjesta do mjesta mogle su se pročitati na miljokazima. Ti kamenovi raznih oblika, a obično cilindrični, nalazili su se na svakih 1 480 metara, što je bila dužina jedne rimske milje. Na tim su se mjestima nalazila i odmorišta, gdje su putnici mogli zamijeniti konje, kupiti nešto za jelo, a ponekad i prenoćiti. Neka od tih mjesta kasnije su se razvila u male gradove.

Kratko prije pojave kršćanstva car August započeo je program održavanja cesta. Postavio je službenike koji su bili zaduženi za jednu ili više cesta. Osmislio je takozvani miliarium aureum, odnosno zlatni miljokaz, koji je podigao na trgu Forum Romanum. Taj stup s pozlaćenim brončanim slovima bio je prikladno stjecište svih rimskih cesta u Italiji. Odatle i potječe izreka: “Svi putevi vode u Rim.” August je također na javna mjesta stavio karte cesta koje su prolazile kroz čitavo carstvo. Izgleda da je ta mreža cesta bila opremljena svime što je bilo potrebno te je dobro udovoljavala tadašnjim potrebama i standardima.

Kako bi si olakšali putovanje, neki su putnici u ono doba koristili pisane vodiče, odnosno itinerarije. Iz tih vodiča mogli su saznati kolika je udaljenost između pojedinih odmorišta te koje se usluge tamo nude. No ti su vodiči bili skupi, te si ih nije svatko mogao priuštiti.

Usprkos tome, kršćanski propovjednici planirali su i poduzeli mnoga daleka putovanja. Kad je apostol Pavao putovao na istok, poput svojih suvremenika običavao je putovati morem kako bi iskoristio povoljne vjetrove (Djela apostolska 14:25, 26; 20:3; 21:1-3). Oni na Sredozemnom moru u ljetnim mjesecima pušu sa zapada. S druge strane, kad bi putovao na zapad, često je išao kopnom, odnosno rimskim cestama. Po tom je običaju organizirao i svoje drugo i treće misionarsko putovanje (Djela apostolska 15:36-41; 16:6-8; 17:1, 10; 18:22, 23; 19:1).a Oko 59. n. e. Pavao je na putu u Rim prolazio Apijevom cestom te se na prometnom Apijevom trgu, koji se nalazio 74 kilometra jugoistočno od Rima, sreo sa svojim suvjernicima. Drugi su ga čekali 14 kilometara bliže Rima, u odmorištu Tri gostionice (Djela apostolska 28:13-15). Oko 60. n. e. Pavao je mogao reći da se dobra vijest propovijedala “u svemu svijetu” koji je tada bio poznat (Kološanima 1:6, 23). Rimska mreža cesta odigrala je u tome važnu ulogu.

Dakle, rimske ceste doista su čudesan i trajan spomenik drevne civilizacije, a i značajno su doprinijele širenju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu (Matej 24:14).