Naša potraga za blagom bila je bogato blagoslovljena

DOROTHEA: Rođena sam 1915, kratko nakon što je započeo Prvi svjetski rat. Bila sam treće dijete u obitelji. Živjeli smo blizu grada Howella u američkoj državi Michigan. Moj otac nije bio religiozan, no majka je bila bogobojazna žena. Uvijek nas je poučavala da se držimo Deset zapovijedi, ali brinulo ju je to što moj brat Willis, moja sestra Viola i ja nismo pripadali nijednoj crkvi.

Kad sam imala 12 godina, majka je odlučila da će me krstiti u Prezbiterijanskoj crkvi. Dobro se sjećam svog krštenja. Istog su dana bile krštene i dvije bebe, koje su majke držale u naručju. Jako me ponizilo to što sam se trebala krstiti zajedno s tim bebama. Propovjednik me poškropio po glavi s nekoliko kapi vode i promumljao neke riječi koje nisam razumjela. O krštenju sam znala isto koliko i one bebe!

Jednog dana 1932. u naše je dvorište ušao neki automobil, pa je majka izašla iz kuće. Pred kućom su stajala dva mladića koja su nudila vjerske knjige. Jedan od njih rekao je da se zove Albert Schroeder. Pokazao je mojoj majci literaturu koju su objavili Jehovini svjedoci. Majka je kupila knjige. One su joj pomogle da upozna istinu iz Božje Riječi.

Nakon nekog vremena preselila sam se k svojoj sestri u Detroit. Tamo sam upoznala jednu stariju ženu koja ju je posjećivala i poučavala je o Bibliji. Njihovi razgovori podsjećali su me na radioemisiju koju sam kod kuće svakog tjedna slušala s majkom. Emisija je trajala 15 minuta, tokom kojih je Joseph Rutherford, koji je u to vrijeme predvodio organizaciju Jehovinih svjedoka, govorio o nekoj biblijskoj temi. Godine 1937. počeli smo ići na sastanke prve skupštine Jehovinih svjedoka u Detroitu. Sljedeće sam se godine krstila.

Početkom 1940-ih saznali smo da će u South Lansingu u državi New York početi djelovati škola Gilead, u kojoj će se Jehovini svjedoci obučavati za misionare. Kad sam saznala da će neki od polaznika te škole biti poslani u strane zemlje, pomislila sam: ‘To je nešto za mene!’ Postavila sam si cilj da i ja jednog dana pohađam Gilead. Smatrala sam velikom čašću dobiti priliku da u drugim zemljama tražim duhovno blago, odnosno ljude koji žele postati učenici Isusa Krista (Hagaj 2:6, 7).

U travnju 1942. dala sam otkaz i u Findlayu u državi Ohio zajedno s grupom od pet duhovnih sestara počela služiti kao pionir, odnosno propovjednik koji mnogo vremena posvećuje propovijedanju o Božjem Kraljevstvu. Tamo nije postojala skupština niti su bili organizirani redoviti sastanci, pa smo se hrabrile tako što smo zajedno čitale članke iz naših kršćanskih publikacija. Tokom prvog mjeseca pionirske službe zainteresiranim sam osobama podijelila 95 knjiga. Otprilike godinu i pol nakon toga imenovana sam za specijalnog pionira te sam poslana u Chambersburg u Pennsylvaniji. Tamo sam se pridružila grupi od drugih pet pionirki, među kojima je bila i Dora Ward, kršćanka iz Iowe. Dora i ja postale smo stalne suradnice u pionirskoj službi. Obje smo se krstile iste godine te smo željele pohađati školu Gilead i služiti kao misionarke u nekoj stranoj zemlji.

Početkom 1944. desilo se ono o čemu smo sanjale. Obje smo dobile poziv da pohađamo četvrti razred Gileada! U školu smo došle u kolovozu te godine. No prije nego što nastavim, neka Dora ispriča što se sve odigralo prije nego što je postala moja dugogodišnja suradnica u potrazi za duhovnim blagom.

DORA: Moja se majka molila za to da može razumjeti Božju Riječ. Jedne nedjelje zajedno smo na radiju slušale propovijed Josepha Rutherforda. Na kraju njegovog govora majka je uzviknula: “To je istina!” Ubrzo nakon toga počele smo proučavati literaturu Jehovinih svjedoka. Godine 1935, kad sam imala 12 godina, prisustvovala sam govoru za krštenje koji je održao jedan Jehovin svjedok te sam osjetila snažnu želju da se predam Jehovi. Krstila sam se tri godine kasnije. Predanje i krštenje pomogli su mi da tokom preostalih godina školovanja ne zaboravim svoje duhovne ciljeve. Jedva sam čekala da završim školu kako bih mogla početi služiti kao pionir.

U to je vrijeme grupa Jehovinih svjedoka s kojom smo surađivali pohađala sastanke skupštine u Fort Dodgeu u Iowi. U pripremu za sastanke ulagali smo puno truda. U to vrijeme članci iz Kule stražare namijenjeni za skupštinsko razmatranje nisu imali pitanja. Stoga smo sami trebali pripremiti pitanja i dati ih bratu koji je vodio Razmatranje Kule stražare. Ponedjeljkom uvečer majka i ja pripremale smo pitanja za sve odlomke, koja bismo zatim dale voditelju, a on bi odlučio koja će koristiti.

Povremeno bi našu skupštinu posjetio putujući nadglednik. Jedan od te braće koja su nas posjećivala, John Booth, pomogao mi je da počnem svjedočiti od vrata do vrata kad sam imala 12 godina. U dobi od 17 godina pitala sam ga kako se ispunjava molba za pionirsku službu i on mi je pomogao u tome. Tada mi nije bilo ni na kraj pameti da ćemo se kasnije ponovno sresti i postati doživotni prijatelji!

U pionirskoj službi često sam surađivala sa sestrom Dorothy Aronson, punovremenom propovjednicom koja je bila 15 godina starija od mene. Bile smo suradnice u pionirskoj službi sve dok je nisu pozvali da pohađa prvi razred Gileada 1943. Nakon toga sam nastavila sama izvršavati pionirsku službu.

Tokom 1940-ih često smo doživljavali protivljenje zbog nacionalizma koji je Drugi svjetski rat probudio kod ljudi. Kad smo propovijedali od kuće do kuće, ljudi su nas često gađali pokvarenim jajima, zrelim rajčicama, a ponekad čak i kamenjem. Još veći ispit vjere doživjeli smo kad smo na uglu jedne ulice stajali s časopisima Kula stražara i Utjeha (danas Probudite se!). Naši vjerski protivnici pozvali su policiju, koja nam je prijetila da će nas uhapsiti ako budemo opet javno propovijedali.

Mi, dakako, nismo prestali propovijedati, pa su nas odveli u policijsku stanicu na ispitivanje. Nakon što su nas pustili, vratili smo se na isti ugao i nudili iste časopise. Odgovorna braća savjetovala su nam da u takvim situacijama svoj stav branimo recima iz Izaije 61:1, 2. Kad mi je jednom pristupio mladi policajac, ja sam mu nervozno izrecitirala te retke. On se, na moje iznenađenje, okrenuo i otišao! Osjećala sam da su anđeli uz nas i da nas štite.

Godine 1941. iskusila sam veliku radost prisustvujući petodnevnom kongresu Jehovinih svjedoka u St. Louisu u državi Missouri. Na tom je kongresu brat Rutherford zamolio svu djecu u dobi od 5 do 18 godina da se okupe u središnjem dijelu stadiona. Okupile su se tisuće djece. Brat Rutherford pozdravio nas je mašući svojim rupčićem. I mi smo mahali njemu. Nakon jednosatnog govora rekao je: “Molim svu djecu koja su odlučila vršiti Božju volju i stati na stranu njegove teokratske vlasti pod Isusom Kristom te biti poslušna Bogu i njegovom Kralju da ustanu.” U isti tren ustalo je svih 15 000 djece! I ja sam bila među njima. Govornik je zatim nastavio: “Svi koji želite dati sve od sebe u objavljivanju Božjeg Kraljevstva i blagoslova koje će ono donijeti recite ‘da’.” Svi smo rekli ‘da’, a zatim se prolomio gromoglasan pljesak.

Zatim je brat Rutherford predstavio knjigu Djecaa te se dugačak red djece uputio na pozornicu, gdje je svakome dao primjerak te nove knjige. Bio je to doista uzbudljiv događaj! Danas priličan broj onih koji su tog dana dobili tu knjigu još uvijek revno služi Jehovi diljem svijeta, objavljujući Božje Kraljevstvo i njegovu pravednost (Psalam 148:12, 13).

Nakon tri godine pionirske službe, jako me obradovalo što sam dobila zadatak da služim kao specijalni pionir u Chambersburgu! Tamo sam upoznala Dorotheu te smo ona i ja ubrzo postale nerazdvojne. Bile smo pune entuzijazma i mladenačkog poleta. Jako smo željele dati što više od sebe u službi propovijedanja. Zajedno smo krenule u potragu za blagom, koja traje cijeli naš život (Psalam 110:3).

Nekoliko mjeseci nakon što smo počele služiti kao specijalni pioniri upoznale smo Alberta Manna, koji je pohađao prvi razred Gileada. On je baš bio pred odlaskom u stranu zemlju u koju je bio dodijeljen te nas je ohrabrio da pođemo služiti kamo god nas Zajednica pošalje.

DORA I DOROTHEA: Zamislite samo koliko smo bile radosne kad je započelo naše školovanje za misionarsku službu! Prvog dana škole prijavile smo se Albertu Schroederu, bratu koji je Dorotheinoj majci 12 godina ranije dao Studije Svetog pisma. Tu je bio i John Booth. On je u to vrijeme bio nadglednik farme Zajednice, u sklopu koje se nalazila i škola Gilead. Kasnije su obojica postali članovi Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka.

U Gileadu smo proučavali duboke biblijske istine. Bilo je to izvrsno školovanje. U našem su razredu bila 104 polaznika, a među njima i prvi strani polaznik — jedan brat iz Meksika. On je pokušavao bolje naučiti engleski, a mi smo pokušavali naučiti španjolski. Bili smo veoma radosni kad nam je brat Nathan Knorr objavio kamo ćemo biti poslani. Većina nas bila je poslana u Srednju i Južnu Ameriku. Mi smo bile poslane u Čile.

Za ulazak u Čile trebala nam je viza, koja se poprilično dugo čekala. Stoga smo nakon promocije u siječnju 1945. godinu i pol služile kao pioniri u Washingtonu. Kad smo dobile vizu, otputovale smo u Čile zajedno s još sedmero misionara koji su pohađali prethodne razrede Gileada.

Nekoliko kršćanske braće dočekalo nas je u glavnom gradu Čilea, Santiagu. Jedan od njih bio je Albert Mann, koji je završio Gilead nekoliko godina prije nas i koji nas je ohrabrio da pođemo služiti kamo god nas Zajednica pošalje. On je došao u Čile godinu dana ranije zajedno s Josephom Ferrarijem, koji je pohađao drugi razred Gileada. Kad smo došle u Čile, u čitavoj je zemlji bilo manje od 100 objavitelja. Jedva smo čekale da na svom novom području krenemo u potragu za duhovnim blagom — za osobama iskrenog srca.

Služile smo u misionarskom domu u Santiagu. Život s velikom misionarskom obitelji za nas je bio novo iskustvo. Osim što smo u službi propovijedanja provodili točno određen broj sati, svi smo jednom tjedno trebali kuhati za čitavu obitelj. Ponekad nam to baš nije išlo za rukom. Jednom smo našoj gladnoj obitelji za doručak htjele pripremiti tople kolačiće, no kad smo ih izvadile iz pećnice, zapahnuo nas je neugodan miris. Umjesto praška za pecivo (na engleskom “baking powder”), u tijesto smo stavile sodu bikarbonu (“baking soda”) jer ju je netko zbog sličnog naziva stavio u krivu posudu.

No još smo veće neugodnosti doživljavale zbog poteškoća u učenju španjolskog. Jedna velika obitelj s kojom smo vodile biblijski tečaj skoro je prestala proučavati jer nisu razumjeli što im govorimo. No tražeći retke u svojim Biblijama, uspjeli su upoznati istinu te ih je petero postalo Jehovini svjedoci. Tokom tih prvih godina za nove misionare nije bio organiziran tečaj jezika. Čim smo došli u Čile, počeli smo propovijedati, a jezik smo učili od ljudi kojima smo svjedočili.

Vodile smo mnoge biblijske tečajeve, a neki od onih s kojima smo proučavale brzo su napredovali. S drugima smo trebale biti jako strpljive. Mlada žena Teresa Tello pozitivno je reagirala na poruku o istini te nam je rekla da dođemo ponovno kako bismo joj više o tome ispričale. Tražile smo je 12 puta, no bezuspješno. Prošle su tri godine. Zatim je u jednom kazalištu u Santiagu bio održan kongres. Kad smo u nedjelju nakon programa kretale kući, netko je povikao: “Señorita Dora, Señorita Dora!” Okrenule smo se i ugledale Teresu. Ona je posjetila svoju sestru koja je živjela preko puta kazališta, pa je došla vidjeti kakav je to skup. Bile smo jako sretne što smo se ponovno vidjele s njom! Dogovorile smo se da ćemo s njom proučavati Bibliju te se ona ubrzo krstila. Kasnije je postala specijalni pionir. Danas, nakon otprilike 45 godina, još je uvijek u posebnoj punovremenoj službi (Propovjednik 11:1).

Godine 1959. poslane smo u grad Punta Arenas, čije ime znači “pješčani rt”, koji se nalazi na najjužnijoj točki čileanske obale dugačke 4 300 kilometara. Punta Arenas neobično je mjesto. Tokom ljetnih mjeseci dani su jako dugi — mrak pada tek u 23.30. U službi propovijedanja provodile smo puno vremena, no jaki ljetni vjetrovi koji pušu s Antarktike to su nam otežavali. Zimski su mjeseci hladni, a dani kratki.

Unatoč tome, Punta Arenas ima svoju čar. Tokom ljeta sa zapada se stalno valjaju kišni oblaci, pa se zna desiti da vas iznenada zatekne jaki pljusak. No ubrzo zatim zapuše vjetar i osuši vas. Kad se nakon toga sunce počne probijati kroz oblake, na nebu se pojavi prekrasna duga. Duga se često zna vidjeti satima te se pojavljivati i nestajati, ovisno o tome kako sunce prolazi kroz oblake (Job 37:14).

U to je vrijeme u Punta Arenasu bilo samo nekoliko objavitelja. Mi sestre morale smo voditi sastanke u maloj tamošnjoj skupštini. Jehova je blagoslovio naš trud. Trideset sedam godina kasnije ponovno smo posjetile to područje. Što smo tamo zatekle? Šest rastućih skupština i tri lijepe dvorane. Jako nas raduje što nam je Jehova dopustio da na tom južnom, pjeskovitom području pronađemo duhovno blago (Zaharija 4:10).

Nakon što smo tri i pol godine služile u Punta Arenasu, poslane smo u lučki grad Valparaíso, koji se prostire na 41 brežuljku. Ti brežuljci okružuju zaljev na Tihom oceanu. Mi smo najviše propovijedale na brežuljku Playa Ancha, što znači “široka plaža”. Tokom naše tamošnje 16-godišnje službe grupa mlade kršćanske braće izvrsno je duhovno napredovala te danas neki od njih služe kao putujući nadglednici, a neki kao kršćanski starješine u skupštinama širom Čilea.

Sljedeće područje na kojem smo služile bilo je Viña del Mar. Tamo smo bile tri i pol godine, sve dok potres nije oštetio naš misionarski dom. Tada smo se vratile u Santiago, gdje smo 40 godina ranije započele misionarsku službu. Tamo se štošta promijenilo. Sagrađena je nova podružnica, a prijašnja je postala dom za sve misionare koji su ostali u Čileu. Kasnije se u tom misionarskom domu počela održavati nastava Škole za organizacijsko osposobljavanje. U to je vrijeme Jehova ponovno pokazao veliku brigu za nas. Nas petero misionara koji smo već bili poodmakle dobi pozvani smo da živimo u Betelu. Otkako smo došle u Čile, služile smo na 15 različitih područja i vidjele kako se broj objavitelja s manje od 100 popeo na otprilike 70 000! Jako smo sretne što smo proteklih 57 godina provele tražeći u Čileu duhovno blago!

Za nas je veliki blagoslov što nam je Jehova dopustio da pronađemo toliko mnogo ljudi koji su dozvolili da ih on koristi u svojoj organizaciji. Oni su doista pravo duhovno blago! Tokom već više od 60 godina naše zajedničke službe Jehovi u potpunosti se slažemo sa sljedećim riječima kralja Davida: “Kako je velika dobrota tvoja, koju čuvaš za one koji te se boje” (Psalam 31:19).