“Nemoj zanemariti propovijedanje od kuće do kuće”

TO SE dogodilo u jednom zabitom selu u Paragvaju. Kako sam uopće dospio onamo i zašto sam pokušavao propovijedati posve sam? Dopustite da krenem od početka. Rodio sam se u studenome 1923. u ukrajinskom selu Kronstalju, u njemačkoj menonitskoj koloniji. Menoniti su se krajem 18. stoljeća iz Njemačke doselili u Ukrajinu, gdje su dobili značajne povlastice, između ostaloga vjersku slobodu, ali bez prava da druge obraćaju na svoju vjeru, zatim vlastitu upravu i izuzeće od vojne službe.

Kad su komunisti došli na vlast, sve su te povlastice bile ukinute. Krajem 1920-ih menonitima su oduzete velike farme i stavljene pod državnu upravu. Onima koji nisu htjeli surađivati s vlastima uskraćivala se hrana, a svatko tko se usprotivio režimu bio je okrutno kažnjen. Tijekom 1930-ih sovjetska tajna policija (KGB) odvodila je muškarce, i to obično noću. Zbog toga je u mnogim selima ostalo malo muškaraca. Godine 1938, kad sam imao 14 godina, odveli su i mog oca. Nikad ga više nisam vidio niti sam išta čuo o njemu. Dvije godine nakon toga odveden je i moj stariji brat.

Godine 1941. Hitlerova je vojska zauzela Ukrajinu. Za nas je to bilo oslobođenje od komunističkog režima. No osam židovskih obitelji koje su živjele u našem selu iznenada je nestalo. Bio sam zbunjen svime što se zbivalo. Pitao sam se zašto se sve to događa.

Godine 1943. njemačka se vojska povukla te sa sobom odvela mnoge obitelji njemačkog porijekla kako bi podupirale ratne aktivnosti. Morala je otići i moja obitelj, odnosno ono što je od nje ostalo. U to sam vrijeme već bio pozvan u vojsku i dodijeljen SS-trupama (Schutzstaffel, elitne jedinice Hitlerove vojske) u Rumunjskoj. Jedan naizgled beznačajan događaj koji se tada zbio značajno je utjecao na moj život.

Zapovjednik moje jedinice želio je iskušati moje poštenje. Rekao mi je da odnesem njegovu uniformu na kemijsko čišćenje. U jedan je džep stavio nešto novca. Pronašao sam taj novac i htio mu ga vratiti, no on je tvrdio da ništa nije ostavio u džepovima. Uvjeravao sam ga da sam novac pronašao u njegovoj uniformi. Nedugo nakon toga postao sam njegov pomoćnik. Bio sam zadužen za administraciju, raspored straža i novac naše jedinice.

Jedne je noći ruska vojska zarobila cijelu moju jedinicu. Ja nisam s njima pošao na zadatak jer sam trebao obaviti neki posao za zapovjednika. Koliko znam, jedino mene nisu uhvatili. To mogu zahvaliti svom poštenju jer sam upravo zbog toga postao zapovjednikov pomoćnik. Inače bi zarobili i mene.

Stoga sam se 1944. neočekivano našao na dopustu. Vratio sam se kući da posjetim majku. Dok sam čekao da me rasporede u drugu jedinicu, izučio sam zidarski zanat. To mi je kasnije bilo od velike koristi. U travnju 1945. američka vojska ušla je u naš gradić u blizini Magdeburga. Mjesec dana kasnije rat je završio. Preživjeli smo sve ratne strahote. Izgledalo je da su pred nama bolji dani.

Jednog dana u lipnju u našem je gradu bila objavljena vijest: “Američka je vojska otišla sinoć, a ruska vojska dolazi danas u 11 sati.” Svijet nam se srušio kad smo shvatili da smo opet pod vlašću komunista. Bratić i ja odmah smo počeli planirati bijeg. Sredinom ljeta uspjeli smo prijeći u američku zonu. Zatim smo se u studenome vratili u rusku zonu po svoje obitelji. Unatoč velikim poteškoćama i opasnostima, uspjeli smo ih potajno prevesti preko granice.

Nastanili smo se u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. S vremenom sam jako zavolio Bibliju. Nedjeljom sam odlazio u šumu čitati Bibliju, ali događaji iz drevne prošlosti o kojima sam čitao djelovali su mi jako neobično. Išao sam i na vjeronauk i pripremao se za krštenje u Menonitskoj crkvi. Jako me iznenadila izjava koju sam pročitao u katekizmu: “Otac je Bog, Sin je Bog i Sveti Duh je Bog.” Nakon te izjave slijedilo je pitanje: “Jesu li to tri Boga?” Odmah nakon pitanja nalazio se odgovor: “Ne, to je troje jedan Bog.” Pitao sam pastora kako je to moguće. Odgovorio mi je: “Mladiću, nije dobro preduboko razmišljati o tome. Neki su poludjeli jer su previše kopali po tome.” Kad sam to čuo, odustao sam od krštenja.

Nekoliko dana nakon toga slučajno sam čuo kako moja sestrična razgovara s jednim nepoznatim čovjekom. Iz znatiželje sam se uključio u razgovor i postavio nekoliko pitanja. Taj je čovjek bio Erich Nikolaizig. Kasnije sam saznao da je za vrijeme rata bio u koncentracijskom logoru Wewelsburg. Pitao me želim li razumjeti Bibliju. Kad sam odgovorio potvrdno, rekao mi je da će mi mojom Biblijom dokazati istinitost svega što budem učio.

Nakon samo nekoliko razgovora Erich me pozvao na kongres Jehovinih svjedoka. Mislim da je to bio jedan od prvih kongresa održanih poslije rata. Ono što sam vidio i čuo jako me se dojmilo. Zapisao sam svaki biblijski redak koji su govornici pročitali ili spomenuli. Ubrzo sam shvatio da bih trebao primjenjivati ono što učim iz Biblije, pa sam odlučio prestati proučavati. Osim toga, nisam mogao shvatiti da postoji samo jedna prava religija. Kad je Erich vidio da sam odlučio vratiti se u svoju staru crkvu, dao mi je sljedeći savjet: “Pažljivo slušaj i uspoređuj.”

Bila su mi dovoljna samo dva razgovora s pastorima moje crkve da shvatim kako ne znaju o čemu govore i da uopće ne poznaju biblijsku istinu. Pisao sam i nekim drugim pastorima i postavljao im biblijska pitanja. Jedan od njih odgovorio mi je: “Nemaš pravo proučavati Bibliju jer nisi ponovno rođen.”

Djevojka kojoj sam se udvarao prisilila me na tešku odluku. Ona je pripadala jednoj menonitskoj sljedbi čiji su članovi vjerovali da su ponovno rođeni. Njezina je obitelj mrzila Jehovine svjedoke, pa je na nju vršila pritisak da se prestane viđati sa mnom. Zbog toga mi je rekla da moram zaboraviti svoju novu religiju jer ćemo inače morati prekinuti vezu. Budući da sam tada već dobro shvaćao biblijsku istinu, znao sam da je samo jedna odluka ispravna. Zato sam prekinuo vezu s njom.

Ubrzo nakon toga posjetio me Erich. Rekao mi je da će se sljedeći tjedan organizirati krštenje i pitao me želim li se i ja krstiti. Dotad sam se već uvjerio da Jehovini svjedoci ispravno tumače Bibliju i želio sam služiti Jehovi Bogu. Zato sam prihvatio njegov poziv i u svibnju 1948. krstio se u kadi.

Nedugo nakon što sam se krstio moja je obitelj odlučila preseliti se u Južnu Ameriku, u Paragvaj. Majka me molila da pođem s njima. Bio sam neodlučan jer sam i dalje trebao pomoć u duhovnom pogledu. Kad sam jednom prilikom posjetio podružnicu Jehovinih svjedoka u Wiesbadenu, upoznao sam Augusta Petersa. On me podsjetio da sam kao kršćanin odgovoran brinuti se za svoju obitelj. Dao mi je i sljedeći savjet: “Što god da se dogodi, nemoj zanemariti propovijedanje od kuće do kuće. Ako to učiniš, nećeš se razlikovati od članova kršćanskih crkava.” Još i danas pamtim te njegove riječi i znam koliko je važno propovijedati “od kuće do kuće” (Djela apostolska 20:20, 21).

Nedugo nakon tog razgovora s Augustom Petersom s obitelji sam se ukrcao na brod za Južnu Ameriku. Nastanili smo se u paragvajskoj pokrajini Gran Chaco, u jednoj menonitskoj koloniji. Dva tjedna nakon našeg dolaska zbilo se ono što sam spomenuo na početku — otišao sam sasvim sam u susjedno selo kako bih propovijedao. Brzo se proširila vijest da je među novim doseljenicima i jedan “lažni prorok”.

U to mi je vrijeme zidarski zanat bio od velike koristi. Svakoj obitelji koja se doselila trebala je kuća. Kuće su se gradile od sušenih opeka, a krov se pravio od slame. Sljedećih šest mjeseci imao sam pune ruke posla i mnogo prilika za neformalno propovijedanje. Ljudi su bili ljubazni, ali bili su sretni kad bih završio posao i napokon otišao.

U međuvremenu je iz Njemačke brodovima došlo još menonita. Među njima bila je i Katerina Schellenberg. Ta je djevojka kratko vrijeme bila u kontaktu s Jehovinim svjedocima i odmah je shvatila da oni naučavaju istinu. Iako se još nije krstila, na brodu se predstavljala kao Jehovin svjedok. Zbog toga su joj zabranili da otputuje u njemačku koloniju. Tako je ostala sama u Asunciónu, glavnom gradu Paragvaja. Zaposlila se kao kućna pomoćnica, naučila španjolski, pronašla Jehovine svjedoke i krstila se. U listopadu 1950. ta je hrabra djevojka postala moja žena. Tijekom našeg zajedničkog života uvijek mi je bila velika podrška i pomoć.

Za kratko vrijeme uštedjeli smo dovoljno novca da kupimo dva konja i kola kojima smo išli u službu propovijedanja. Nikad nisam zaboravio savjet brata Petersa. Pridružila nam se i moja sestra, koja je u međuvremenu postala Jehovin svjedok. Često smo ustajali u četiri ujutro, putovali četiri sata, zatim dva ili tri sata propovijedali, a onda se vraćali kući.

U našoj sam literaturi pročitao da Jehovini svjedoci održavaju javna predavanja, pa sam odlučio održati jedno takvo predavanje. Budući da u Njemačkoj nikad nisam bio na skupštinskom sastanku, nisam točno znao kako bi taj sastanak trebao izgledati. Razmišljao sam i odlučio govoriti o Božjem Kraljevstvu. Na predavanje je došlo osam ljudi, ali i to je bilo previše za pastore Menonitske crkve. Naredili su da se sakupi sva literatura koju smo ostavili ljudima i zabranili im da nas pozdravljaju.

Potom su me pozvali da dođem na razgovor s upraviteljem kolonije. On i dva pastora koja su došla iz Kanade ispitivali su me nekoliko sati. Na koncu je jedan od njih rekao: “Mladiću, ti slobodno vjeruj u što god hoćeš, ali moraš nam obećati da o tome nikome nećeš govoriti.” To im nisam mogao obećati. Zato su mi rekli da moram napustiti koloniju jer nisu željeli “lažnog proroka” među “vjernom braćom”. Kad sam to odbio, rekli su da će cijeloj obitelji platiti troškove preseljenja. Ostao sam pri svome i nisam htio otići.

U ljeto 1953. otišao sam u Asunción na kongres. Ondje sam razgovarao s Nathanom Knorrom, koji je služio u glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York). Predložio mi je da se preselimo u Asunción i surađujemo s nekolicinom misionara koji su ondje služili jer propovijedanje u menonitskoj koloniji nije donijelo posebno dobre rezultate.

U to je vrijeme u cijelom Paragvaju bilo samo nešto više od 30 Jehovinih svjedoka. Razgovarao sam sa svojom ženom o prijedlogu brata Knorra. Iako nije bila oduševljena idejom da se preselimo u veliki grad, pristala je na tu promjenu. Godine 1954. Katerina i ja sazidali smo kuću. Gradili smo je samo nas dvoje, i to kad smo imali vremena. Nismo propustili nijedan sastanak, a vikendom smo s ljudima razgovarali na temelju Biblije.

Jedno sam vrijeme surađivao s pokrajinskim nadglednikom, odnosno putujućim propovjednikom Jehovinih svjedoka. Prevodio sam njegove govore kad je posjećivao područja u Paragvaju u kojima su živjeli njemački doseljenici. Budući da nisam dobro govorio španjolski, prevođenje prvog govora sa španjolskog na njemački bio mi je vjerojatno najteži zadatak koji sam ikada dobio.

Zbog Katerininog lošeg zdravlja 1957. preselili smo se u Kanadu. A onda smo se 1963. preselili u Sjedinjene Države. Gdje god da smo živjeli, istina o Božjem Kraljevstvu uvijek nam je bila najvažnija u životu (Matej 6:33). Jako sam zahvalan Jehovi Bogu što sam još u mladosti imao priliku upoznati istinu iz njegove Riječi, Biblije. Proučavanje Biblije cijelog mi je života jako koristilo.

Velika je čast drugima pomagati da upoznaju divne biblijske istine koje su meni bile prava utjeha. Jako sam sretan što sva moja djeca i unuci još od djetinjstva poznaju biblijsku istinu i što shvaćaju njezinu vrijednost. Svi oni žive u skladu sa savjetom koji mi je brat Peters dao prije mnogo godina: “Što god da se dogodi, nemoj zanemariti propovijedanje od kuće do kuće.”