Može li razgovor s djecom tinejdžerskog uzrasta proći bez svađe?

Ako je vaše dijete ušlo u tinejdžerske godine, i sami već sigurno znate koliko vam strpljenja treba s njime jer se za tren oka svaki razgovor može pretvoriti u prepirku i dovesti vas do ruba živaca. Maria iz Brazila, čija kći ima 14 godina, kaže: “Kad mi kći prkosi, digne mi se tlak. Toliko se naljutimo jedna na drugu da na koncu naš razgovor završi vikom.” Sa sličnim se problemom suočava i Carmela, koja živi u Italiji i ima sina tinejdžerske dobi. Ona kaže: “Nas dvoje stalno smo u nekom ratu. Začas se posvađamo, a on obično odjuri u sobu i zalupi vratima za sobom.”

Zašto je tako teško mirno razgovarati s djecom tinejdžerske dobi? Je li za to kriv utjecaj njihovih vršnjaka? U neku ruku jest. Biblija kaže da osobe s kojima se družimo mogu snažno djelovati na nas, bilo pozitivno bilo negativno (Mudre izreke 13:20; 1. Korinćanima 15:33). No valja spomenuti i utjecaj zabavnih sadržaja namijenjenih mladima. U njima se drsko i buntovno ponašanje tinejdžera te neposluh roditeljima prikazuju kao nešto normalno i prihvatljivo.

Ipak, postoje i drugi razlozi koje treba uzeti u obzir. Ako se potrudite razumjeti što sve utječe na ponašanje vašeg djeteta, možda ćete lakše mirno komunicirati s njim.

Apostol Pavao napisao je: “Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, razmišljao kao dijete, rasuđivao kao dijete. A kad sam postao čovjek, odbacio sam ono što je djetinje” (1. Korinćanima 13:11). Kao što te riječi pokazuju, djeca razmišljaju drugačije od odraslih.

Mala djeca puno toga shvaćaju doslovno. Za razliku od njih odrasli znaju da je u životu malošto crno-bijelo, te odluke i zaključke najčešće donose na temelju dubljeg promišljanja. Oni, primjerice, uglavnom razmišljaju o moralnoj ispravnosti neke odluke i o tome kako će ona utjecati na druge. Takav im je način razmišljanja možda već prešao u naviku. Ali tinejdžeri to tek trebaju naučiti.

Biblija potiče mlade da razvijaju “sposobnost prosuđivanja” (Mudre izreke 1:4). Zapravo, Biblija potiče sve kršćane da koriste svoj razum (Rimljanima 12:1, 2; Hebrejima 5:14). No tinejdžeri su katkad, upravo zato što počinju graditi svoje stavove, spremni i posvađati se kako bi dokazali da su u pravu, čak i kad su u pitanju sitnice. Ponekad pak iz njihovih usta izađe nešto s čim se vi ne možete nikako složiti jer znate da je pogrešno (Mudre izreke 14:12). Kako u takvoj situaciji možete razgovarati sa svojim djetetom, a da se ne posvađate?

Ipak, nemojte misliti da u svakom razgovoru vaša riječ mora biti zadnja. Ako vam se i čini da sve što kažete djetetu na jedno uho uđe, a na drugo izađe, vaše će riječi na njega utjecati više nego što mislite, makar to ne želi priznati. Nemojte se začuditi ako ubrzo promijeni ploču i kao svoje mišljenje iznese ono što ste vi njemu rekli prije samo nekoliko dana ili čak tvrdi da je ono samo došlo do tog zaključka.

“Kad bih sinu objasnio da treba biti štedljiv ili rekao da ne gnjavi sestru, naš bi se razgovor odmah pretvorio u svađu. Raspravljali smo se za svaku sitnicu. Međutim, uvidio sam da je u većini slučajeva zapravo želio da ga pitam što misli i pokažem razumijevanje tako da mu kažem nešto poput: ‘Znači, to te muči’ ili ‘Shvaćam što hoćeš reći’. Kad se prisjetim tih dana, žao mi je što nisam češće tako postupio jer bismo izbjegli mnogo nesuglasica” (Kenji, Japan).

Jako je važno da roditelji svojoj djeci tinejdžerskog uzrasta pomognu da se pripreme za samostalan život i da savjesno izvršavaju svoje obaveze (1. Mojsijeva 2:24). Stoga je neophodno da im, dok još žive u roditeljskom domu, pomognu da izgrade svoje ja, odnosno da steknu osobine, uvjerenja i moralne vrijednosti koje će oblikovati njihov karakter. To će im omogućiti da donesu mudre odluke kad ih drugi nagovaraju da učine nešto neispravno. Tinejdžeri koji su izgradili čvrst karakter u takvim situacijama neće razmišljati samo o posljedicama odluke koju trebaju donijeti nego će se i pitati: “Što će taj postupak otkriti o meni — da imam čvrste stavove ili da se brzo povodim za tuđim mišljenjem? Hoću li svojim postupkom pogaziti svoja uvjerenja? Što bi na mom mjestu učinila osoba čvrstog karaktera, koja točno zna što joj je u životu uistinu vrijedno?” (2. Petrova 3:11).

Biblija nas upoznaje s Josipom, mladim Izraelcem za kojeg se s pravom može reći da je imao svoje ja i da je znao što mu je u životu najvažnije. Kad ga je Potifarova žena nagovarala da spava s njom, Josip joj je rekao: “Kako bih mogao učiniti to veliko zlo i zgriješiti samome Bogu?” (1. Mojsijeva 39:9). Iako u to vrijeme pripadnici Josipovog naroda još nisu imali pisani zakon koji bi zabranjivao preljub, taj je mladić shvatio kako Bog gleda na to. Njegove riječi “kako bih mogao...” jasno pokazuju da mu je bilo nezamislivo učiniti preljub, to jest da su Božja moralna mjerila postala dio njegove osobnosti (Efežanima 5:1).

Imajte na umu da su tinejdžerske godine vrijeme kad vaše dijete gradi svoje ja. To je važan dio njegovog odrastanja jer će mu gledišta i uvjerenja koja stekne u tom razdoblju pomoći da se nosi s pritiskom vršnjaka i da im otvoreno kaže kad se ne slaže s njima (Mudre izreke 1:10-15). No upravo zato što razvija svoje stavove vjerojatno se ni s vama neće uvijek složiti. Što možete poduzeti kada dođe do toga?

Jako je važno da u tinejdžerskoj dobi dijete oblikuje svoja gledišta i izgradi čvrst karakter. Na kraju krajeva, Biblija kaže da kršćani ne bi smjeli biti poput male djece “koju kao da bacaju valovi i koju nosi amo-tamo svaki vjetar učenja” (Efežanima 4:14). Zato dopustite djetetu da izgradi svoje ja i nemojte ga kočiti u tome.

“Kada svojim kćerima dam do znanja da me zanima što misle i kada one primijete da ih slušam, spremnije su uzeti u obzir moje gledište, čak i ako se ono razlikuje od njihovog. Pazim da im ne namećem svoje mišljenje te ih potičem da izgrade svoja gledišta” (Ivana, Češka Republika).

Mala djeca brzo nauče kako od roditelja dobiti ono što žele — dosađuju im, tražeći jedno te isto, sve dok oni ne popuste. Ni tinejdžerima ta metoda nije strana. Ako vaša djeca tako postupaju, nemojte olako prijeći preko toga. Iako popuštanjem možda možete trenutno smiriti situaciju, to bi vam se moglo obiti o glavu. Zašto? Zato što tako djeci bez riječi poručujete da mogu dobiti što god zažele, samo ako su dovoljno uporna i glasna. Daleko je mudrije poslušati Isusov savjet: “Kad kažete: ‘Da’, neka to znači ‘da’, a kad kažete: ‘Ne’, neka to znači ‘ne’” (Matej 5:37). Ako djeca tinejdžerskog uzrasta znaju da su njihovi roditelji dosljedni, manja je vjerojatnost da će se prepirati s njima.

No dosljednost se ne bi smjela brkati s nepopustljivošću. Prijeko je potrebno da budete razumni. Naprimjer, kad vam dijete kaže da bi u određenoj prilici htjelo duže ostati vani, dopustite mu da objasni zašto biste, po njegovom mišljenju, mogli učiniti iznimku. To ne znači da ste previše popustljivi, već naprosto da postupate po biblijskom savjetu: “Neka razumnost vaša bude poznata” (Filipljanima 4:5).

Naravno, nijedan roditelj nije savršen. Biblija otvoreno kaže: “Svi često griješimo” (Jakov 3:2). Ako uvidite da ste makar i djelomično odgovorni za svađu koja je planula između vas i vašeg djeteta, nemojte oklijevati ispričati mu se. Takvim mu postupanjem pokazujete da nije ispod časti priznati grešku. Svojom poniznošću pružit ćete mu dobar primjer u koji se može ugledati.

“Nakon jedne žučne svađe sa sinom shvatio sam da sam preburno reagirao. Kad sam se malo smirio, ispričao sam mu se zbog toga. To je i njemu pomoglo da se smiri i sasluša me” (Kenji, Japan).