“Sada ste narod Božji”

1, 2. Do koje je promjene došlo na Pedesetnicu 33. godine i tko je postao pripadnicima Jehovinog novog naroda? (Vidi ilustraciju na početku članka.)

PEDESETNICA 33. godine bila je izuzetno važan dan u povijesti Jehovinog naroda na Zemlji. Toga dana došlo je do velike promjene. Jehova je putem svog svetog duha stvorio nov narod — duhovni Izrael, koji se naziva i “Izrael Božji” (Gal. 6:16). Prvi put od Abrahamovog vremena obrezanje muškaraca više nije bilo znak po kojem su se pripadnici Božjeg naroda razlikovali od drugih ljudi. Pavao je za svakog pripadnika Jehovinog novog naroda napisao: “Njegovo je obrezanje obrezanje srca po duhu” (Rim. 2:29).

² Prvi pripadnici Božjeg novog naroda bili su apostoli i više od stotinu drugih Kristovih učenika. Oni su se okupili u gornjoj sobi jedne kuće u Jeruzalemu (Djela 1:12-15). Na njih je bio izliven sveti duh i tako su postali duhom rođeni Božji sinovi (Rim. 8:15, 16; 2. Kor. 1:21). To je bio dokaz da je novi savez, u kojem je posrednik Isus Krist, stupio na snagu temeljem njegove prolivene krvi (Luka 22:20; pročitaj Hebrejima 9:15). Ti su učenici na taj način postali pripadnici Jehovinog novog naroda. Sveti duh omogućio im je da propovijedaju na raznim jezicima što su ih govorili Židovi i obraćenici na židovsku vjeru koji su iz svih dijelova Rimskog Carstva došli u Jeruzalem kako bi proslavili židovski Blagdan tjedana, odnosno Pedesetnicu. Zato su ti ljudi s lakoćom mogli razumjeti ono što su im duhom rođeni kršćani govorili o “veličanstvenim djelima Božjim” (Djela 2:1-11).

3-5. (a) Što je Petar na Pedesetnicu rekao Židovima? (b) Na koji je način Jehovin novi narod nakon Pedesetnice postajao sve brojniji?

³ Jehova se poslužio apostolom Petrom kako bi pozvao Židove i obraćenike na židovsku vjeru da postanu pripadnicima tog novog naroda — kršćanske skupštine. Petar je na Pedesetnicu hrabro rekao Židovima da moraju prihvatiti Isusa, čovjeka kojeg su “pribili na stup”, jer je “Bog njega učinio i Gospodinom i Kristom”. Kad su ti Židovi upitali Petra što bi trebali učiniti, on im je rekao: “Pokajte se i neka se svatko od vas krsti u ime Isusa Krista radi oproštenja grijeha svojih i primit ćete dar svetoga duha!” (Djela 2:22, 23, 36-38). Tog se dana oko 3 000 ljudi pridružilo Božjem novom narodu, duhovnom Izraelu (Djela 2:41). Nakon toga apostoli su nastavili revno propovijedati te je još više ljudi počelo prihvaćati istinu (Djela 6:7). Jehovin novi narod postajao je sve brojniji.

⁴ Kasnije su Isusovi učenici počeli propovijedati i Samarićanima te su i oni prihvaćali istinu. Propovjednik Filip krstio je mnoge od njih, ali oni nisu odmah primili sveti duh. Vodeće tijelo, koje se nalazilo u Jeruzalemu, poslalo je k tim samarićanskim obraćenicima apostole Petra i Ivana te su oni “polagali ruke na njih i oni su primali sveti duh” (Djela 8:5, 6, 14-17). Tako su i ti Samarićani postali duhom pomazani pripadnici duhovnog Izraela.

⁵ Godine 36. Jehova se opet poslužio Petrom kako bi još većem broju ljudi omogućio da se pridruže njegovom novom narodu, duhovnom Izraelu. To se dogodilo kad je on propovijedao rimskom stotniku Korneliju te njegovim rođacima i prijateljima (Djela 10:22, 24, 34, 35). Biblija kaže: “Dok je Petar još govorio (...), sveti duh sišao je na sve [ne-Židove] koji su slušali te riječi. I vjerni iz obrezanja koji su došli s Petrom bili su zadivljeni, jer je dar svetog duha bio izliven i na neznabošce” (Djela 10:44, 45). Na taj su način i neobrezani ne-Židovi koji su povjerovali u Boga i Krista dobili priliku postati pripadnicima Jehovinog novog naroda, duhovnog Izraela.

6, 7. Što su trebali činiti pripadnici novog naroda koji je Jehova uzeo “za svoje ime” i u kojoj su mjeri oni izvršili svoj zadatak?

⁶ Na sastanku vodećeg tijela prvih kršćana koji se održao 49. godine učenik Jakov rekao je: “Šimun [Petar] je potanko iznio kako je Bog prvi put pogledao na neznabošce da iz njih uzme narod za svoje ime” (Djela 15:14). Taj novi narod koji je Jehova uzeo “za svoje ime” sačinjavali su i kršćani koji su bili Židovi i kršćani koji su bili pripadnici drugih naroda (Rim. 11:25, 26a). Kasnije je Petar napisao: “Nekada niste bili narod, a sada ste narod Božji.” Petar je usto objasnio što je njihov zadatak, rekavši im: “Vi ste ‘izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, narod koji je vlasništvo Božje, da biste objavljivali vrline’ onoga koji vas je pozvao iz tame u svoje divno svjetlo” (1. Petr. 2:9, 10). Trebali su hvaliti Boga kojeg su zastupali i slaviti njegovo ime pred ljudima. Trebali su hrabro svjedočiti za Jehovu, vrhovnog vladara cijelog svemira.

⁷ Za Jehovu su duhovni Izraelci bili narod koji je on “sebi stvorio” kako bi razglasili njegovu hvalu, kao što je to nekad bio doslovni Izrael (Iza. 43:21). Razotkrivajući sve lažne bogove koje su ljudi štovali u 1. stoljeću, prvi kršćani hrabro su propovijedali da je Jehova jedini pravi Bog (1. Sol. 1:9). Svjedočili su za Jehovu i za Isusa “u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Djela 1:8; Kol. 1:23).

 8. Na što je apostol Pavao upozorio pripadnike Božjeg naroda u 1. stoljeću?

⁸ Apostol Pavao neustrašivo je svjedočio za Jehovu. Kad se našao pred poganskim filozofima, odvažno je branio Jehovino pravo da bude vrhovni vladar. Rekao im je da je Jehova “Bog koji je načinio svijet i sve što je na njemu” te da je on “Gospodar neba i zemlje” (Djela 17:18, 23-25). Pretkraj svog trećeg misionarskog putovanja Pavao je upozorio pripadnike naroda koji je svjedočio za Božje ime, rekavši im: “Znam da će nakon mog odlaska među vas ući okrutni vukovi koji neće imati obzira prema stadu. I između vas samih dići će se ljudi koji će iznositi iskrivljena učenja da bi odvukli učenike za sobom” (Djela 20:29, 30). Krajem 1. stoljeća otpadništvo čiji je dolazak Pavao prorekao već je bilo uvelike prisutno u kršćanskoj skupštini (1. Ivan. 2:18, 19).

 9. Što se nakon smrti Isusovih apostola dogodilo s narodom koji je Jehova uzeo “za svoje ime”?

⁹ Nakon smrti Isusovih apostola otpad se naglo proširio po skupštinama i tako su nastale “kršćanske” crkve. Otpadnički kršćani nisu bili narod koji svjedoči za Jehovino ime, nego su čak izbacivali njegovo ime iz mnogih prijevoda Biblije. Oni su preuzeli poganske obrede te su sramotili Boga svojim nebiblijskim učenjima, “svetim ratovima” i nemoralnim postupcima. Zbog toga je na Zemlji stoljećima postojala samo šačica Jehovinih vjernih slugu, ali nije bilo nikakve organizirane skupine za koju bi se moglo reći da je narod koji svjedoči za Božje ime.

10, 11. (a) Što je Isus prorekao u svojoj usporedbi o pšenici i kukolju? (b) Kako se Isusova usporedba ispunila nakon 1914?

¹⁰ Isus je ispričao usporedbu o pšenici i kukolju kako bi ukazao na to da će zbog pojave otpadništva biti vrlo teško prepoznati one koji na ispravan način štuju Boga. Rekao je da će Đavo, dok ljudi budu spavali, posijati kukolj na polje na kojem je Sin čovječji posijao sjeme pšenice. I pšenica i kukolj trebali su rasti zajedno dok ne dođe “svršetak ovoga poretka”. Isus je objasnio da “dobro sjeme” predočava “sinove kraljevstva”, a da “kukolj” predočava “sinove Zloga”. Rekao je da će u vrijeme kraja Sin čovječji poslati svoje “žeteoce”, odnosno anđele, kako bi simboličnu pšenicu odvojili od kukolja. Objasnio je da će anđeli tada skupiti sinove Kraljevstva (Mat. 13:24-30, 36-43). Kako su se te riječi ispunile? Da li se na Zemlji opet pojavila neka organizirana skupina Jehovinih slugu?

¹¹ Razdoblje koje Biblija naziva “svršetak ovoga poretka” započelo je 1914. Tijekom rata koji je izbio te godine pomazani kršćani, odnosno “sinovi kraljevstva”, kojih je bilo nekoliko tisuća, nalazili su se u duhovnom ropstvu Babilona Velikog. Godine 1919. Jehova ih je izbavio i time ukazao na jasnu razliku između njih i “kukolja”, odnosno lažnih kršćana. Skupio je “sinove kraljevstva” i od njih stvorio jedan narod, čime se ispunilo Izaijino proročanstvo: “Hoće li se zemlja roditi u jedan dan? Hoće li se narod odjednom roditi? A Sion je trudove dobio i rodio sinove svoje” (Iza. 66:8). Sion predočava Jehovinu organizaciju duhovnih stvorenja, koja je, slikovito govoreći, rodila svoje duhom pomazane sinove kad su oni postali Božji narod na Zemlji.

12. Kako su pomazani kršćani pokazali da su narod koji svjedoči za Jehovino ime?

¹² Poput prvih kršćana, pomazani “sinovi kraljevstva” trebali su svjedočiti za Jehovu. (Pročitaj Izaiju 43:1, 10, 11.) Trebali su se razlikovati od drugih ljudi vladajući se kao pravi kršćani i propovijedajući “dobru vijest o kraljevstvu” po cijelom svijetu “za svjedočanstvo svim narodima” (Mat. 24:14; Filip. 2:15). Oni su to i činili te su tako do danas milijunima ljudi pomogli da upoznaju Jehovu i postanu pravedni u njegovim očima. (Pročitaj Danijela 12:3.)

13, 14. Što moraju činiti oni koji žele služiti Jehovi na ispravan način, a nisu duhovni Izraelci, i koja se biblijska proročanstva time ispunjavaju?

¹³ U prethodnom članku vidjeli smo da su u starom Izraelu i tuđinci mogli služiti Jehovi, ali trebali su se povezati s njegovim narodom, koji je bio u savezu s njim (1. Kralj. 8:41-43). Slično je i danas. Oni koji nisu duhovni Izraelci moraju se povezati s Jehovinim narodom, odnosno “sinovima kraljevstva” — Jehovinim pomazanim svjedocima.

¹⁴ Još u davno doba dvojica su proroka pretkazala da će mnogi ljudi u vremenu kraja htjeti služiti Jehovi zajedno s njegovim narodom. Izaija je prorekao: “Mnogi će narodi ići, govoreći: ‘Dođite! Pođimo na goru Jehovinu, u dom Boga Jakovljeva! On će nas poučavati putevima svojim, i ići ćemo stazama njegovim.’ Jer sa Siona će doći zakon i riječ Jehovina iz Jeruzalema” (Iza. 2:2, 3). Slično tome Zaharija je pretkazao: “Dolazit će mnoga plemena i moćni narodi da traže Jehovu nad vojskama u Jeruzalemu i da umilostive lice Jehovino.” Opisao ih je kao “deset ljudi iz svih jezika narodnih” koji će, slikovito govoreći, hvatati duhovne Izraelce za skut i govoriti im: “Idemo s vama, jer smo čuli da je Bog s vama!” (Zah. 8:20-23).

15. U kom smislu “druge ovce” idu s duhovnim Izraelcima?

¹⁵ “Druge ovce” idu s duhovnim Izraelcima u tom smislu što, kao i oni, propovijedaju dobru vijest o Kraljevstvu (Mar. 13:10). I one postaju dio Božjeg naroda. Zajedno s pomazanim kršćanima sačinjavaju “jedno stado”, koje vodi “pastir dobri”, Isus Krist. (Pročitaj Ivana 10:14-16.)

16. Kako će Jehova voditi događaje u završnom dijelu “velike nevolje”?

¹⁶ Nakon što bude uništen Babilon Veliki, uslijedit će sveopći napad na Jehovin narod. Tada će nam biti potrebna zaštita koju će Jehova pružiti svojim slugama. Budući da će taj napad dovesti do završnog dijela “velike nevolje”, Jehova će voditi događaje i odlučiti u kojem će se trenutku odigrati posljednja bitka (Mat. 24:21; Ezek. 38:2-4). Tada će Gog napasti “narod koji je sakupljen iz naroda drugih”, to jest Jehovin narod (Ezek. 38:10-12). Taj će napad biti znak da treba početi izvršenje Jehovine osude nad Gogom i njegovim hordama. Jehova će pokazati da samo on ima pravo biti vrhovni vladar i posvetit će svoje ime, jer je obećao: “Uzveličat ću se (...) i objavit ću se pred očima naroda mnogih, i tada će znati da sam ja Jehova” (Ezek. 38:18-23).

17, 18. (a) Kakve će upute dobiti Jehovin narod kad ga Gog napadne? (b) Što moramo činiti da bi nas Jehova zaštitio tijekom velike nevolje?

¹⁷ Kad Gog započne napad, Jehova će reći svojim slugama: “Hajde, narode moj, uđi u sobe svoje gdje ćeš biti na sigurnom i zatvori vrata za sobom! Sakrij se načas dok gnjev ne prođe!” (Iza. 26:20). U tim presudnim trenucima Jehova će nam dati upute o tome što trebamo činiti da bismo bili spašeni, a proročanski izraz “sobe” vjerojatno je povezan s našim skupštinama.

¹⁸ Stoga, ako želimo da nas Jehova zaštiti tijekom velike nevolje, moramo biti svjesni činjenice da on ima svoj narod na Zemlji, koji mu organizirano služi u skupštinama. Moramo se čvrsto držati Božjeg naroda i biti blisko povezani sa svojom skupštinom. Tada ćemo i mi, poput psalmista, moći radosno uskliknuti: “Spasenje dolazi od Jehove. Blagoslov tvoj počiva na narodu tvojemu” (Psal. 3:8).