Učinio sam ono što sam bio dužan učiniti

Rodio sam se 1954. u Saint Paulu, u američkoj saveznoj državi Minnesoti. Odrastao sam u dobrostojećoj katoličkoj obitelji. Imao sam četvero braće i sestara, a ja sam bio drugi po redu. Išao sam u katoličku osnovnu školu i služio kao ministrant u crkvi. No o Bibliji sam znao vrlo malo. Iako sam vjerovao da postoji Bog koji je sve stvorio, potpuno sam izgubio vjeru u Crkvu.

Odlučio sam studirati pravo na pravnom fakultetu William Mitchell. Kad sam bio na prvoj godini fakulteta, na vrata su mi došli Jehovini svjedoci. U tom sam trenutku baš prao rublje, pa sam ih zamolio da navrate drugom prilikom, što su oni ljubazno prihvatili. Kad je taj bračni par ponovno došao, postavio sam im dva pitanja: “Zašto lošim ljudima u životu ide bolje nego onima koji su dobri?” i “Što je potrebno za sreću?” Uzeo sam od njih knjigu Istina koja vodi do vječnog života i prijevod Biblije Novi svijet, koji je imao upečatljive zelene korice. Prihvatio sam i biblijski tečaj. Proučavanje Biblije stvarno mi je otvorilo oči. Bio sam oduševljen kad sam saznao da će Božje kraljevstvo zavladati nad cijelom Zemljom i riješiti probleme čovječanstva. Vidio sam da su ljudske vlasti čisti promašaj i da upravo zbog njih u svijetu ima toliko boli, patnje, nepravde i strašnih događaja.

Predao sam se Jehovi početkom 1982., a krstio godinu dana kasnije na kongresu “Istina o Kraljevstvu”, koji se održao u Centru za kulturu u Saint Paulu. Sljedećeg tjedna u tom sam centru polagao pravosudni ispit. Početkom listopada saznao sam da sam položio ispit, što je značilo da mogu raditi kao odvjetnik.

Na kongresu “Istina o Kraljevstvu” upoznao sam Mikea Richardsona, koji je služio u bruklinskom Betelu. On mi je rekao da je u glavnom sjedištu osnovan Pravni odjel. Tada sam se sjetio riječi etiopskog dostojanstvenika iz Djela apostolskih 8:36 i upitao se: “Što me sprečava da se prijavim za rad u Pravnom odjelu?” I tako sam predao molbu za betelsku službu.

Mojim roditeljima nije bilo drago što sam postao Jehovin svjedok. Tata me pitao hoće li mi posao u Betelu pomoći da napredujem u svojoj karijeri. Objasnio sam mu da ću ondje raditi kao volonter i da ću dobivati 75 dolara mjesečno, koliko je u to vrijeme iznosila mjesečna novčana pomoć za betelske radnike.

Nakon što sam ispunio svoje obaveze na sudu na kojem sam radio, 1984. počeo sam služiti u bruklinskom Betelu, i to u Pravnom odjelu. Sve se to dogodilo u pravom trenutku.

U studenome 1983. braća su u Jersey Cityju, u saveznoj državi New Jerseyju, kupila zgradu koja se zove Stanley Theater. Zatim su zatražili potrebne dozvole kako bi mogli promijeniti električne i vodovodne instalacije. Kad su se sastali s predstavnicima vlasti, objasnili su im da taj objekt namjeravaju koristiti kao kongresnu dvoranu Jehovinih svjedoka. Tu je nastao problem. Prema urbanističkom planu, vjerski objekti mogli su se nalaziti samo u stambenim četvrtima. No Stanley Theater nalazio se u poslovnom dijelu grada, pa je zahtjev za izdavanje dozvola bio odbijen. Braća su se žalila na tu odluku, no i žalba je bila odbijena.

Tijekom mog prvog tjedna u Betelu Zajednica je Saveznom okružnom sudu podnijela tužbu i zatražila da se poništi odluka gradskih vlasti. Budući da sam upravo završio svoj dvogodišnji vježbenički staž na Saveznom okružnom sudu u Saint Paulu, bio sam dobro upoznat sa sličnim slučajevima. Jedan od naših odvjetnika istaknuo je da se Stanley Theater koristio za različita javna događanja, naprimjer da su se u njemu prikazivali filmovi, pa čak i održavali rock koncerti. Zašto bi onda bilo protuzakonito da se ondje održavaju vjerski skupovi? Sud je razmotrio taj slučaj i presudio da je Jersey City prekršio naše vjerske slobode. Stoga je naložio gradu da izda potrebne dozvole. Tada sam prvi put vidio kako nas Jehova blagoslivlja kad pravnim sredstvima štitimo interese njegove organizacije. Bio sam jako sretan što sam mogao doprinijeti toj pravnoj pobjedi.

Braća su započela veliku obnovu kupljenog objekta, pa se 8. rujna 1985., manje od godinu dana nakon početka radova, u toj kongresnoj dvorani održala promocija 79. razreda škole Gilead. Bila mi je čast što kao član pravnog tima mogu zastupati interese zemaljskog dijela Božje organizacije. To mi je donijelo puno više zadovoljstva nego sve što sam postigao dok sam prije dolaska u Betel radio kao odvjetnik. Tada nisam ni sanjao da će mi Jehova pružiti priliku da sudjelujem u još mnogim pravnim bitkama.

Tijekom 1980-ih liječnici i bolnice puno puta nisu poštovali želju odraslih Jehovinih svjedoka koji su tražili beskrvno liječenje. Najteže je bilo našim sestrama koje su bile trudne. Mnogi su suci smatrali da žena nema pravo odbiti transfuziju krvi jer bi se moglo dogoditi da dijete ostane bez majke.

Naprimjer, 29. prosinca 1988. naša sestra Denise Nicoleau počela je jako krvariti nakon što je rodila sina. Hemoglobin joj je pao ispod 50 grama po litri, pa joj je njen liječnik htio dati transfuziju krvi. Sestra Nicoleau je to odbila. Sljedećeg jutra bolnica se obratila sudu i zatražila da se izda nalog kojim bi se bolničkom osoblju omogućilo da našoj sestri da transfuziju krvi, koju su oni smatrali neophodnom. Sudac je odobrio zahtjev bolnice a da nije saslušao obje strane, pa čak ni obavijestio o svojoj odluci sestru Nicoleau niti njenog muža.

U petak 30. prosinca sestra Nicoleau dobila je transfuziju krvi, iako su se njen muž i drugi članovi obitelji koji su u bolnici bili uz nju tome snažno protivili. Te je večeri nekoliko članova njene obitelji zajedno s nekim starješinama bilo uhićeno pod optužbom da su onemogućavali pristup krevetu na kojem je ležala sestra Nicoleau. U subotu ujutro 31. prosinca mediji u New Yorku i na Long Islandu izvještavali su o njihovom uhićenju.

U ponedjeljak ujutro razgovarao sam s Miltonom Mollenom, predsjednikom vijeća jednog višeg suda. Objasnio sam mu što se dogodilo i istaknuo da sudac koji je potpisao nalog za transfuziju krvi nije čak ni održao saslušanje. Sudac Mollen zamolio me da predvečer dođem u njegov ured kako bismo porazgovarali o pojedinostima tog slučaja i zakonima koji se odnose na njega. Sa mnom je išao i moj nadglednik Philip Brumley. Sudac je pozvao i odvjetnika koji je zastupao bolnicu. Razgovor se pretvorio u žučnu raspravu. U jednom trenutku brat Brumley mi je na komadić papira napisao poruku: “Smiri strasti.” Bio je to dobar savjet jer sam u nastojanju da pobijem argumente tog odvjetnika malo pretjerao.

Nakon otprilike sat vremena sudac Mollen rekao je da će sutradan ujutro naš slučaj biti prvi na redu. Kad smo odlazili iz njegovog ureda, napomenuo je da odvjetnika koji zastupa bolnicu sutra čeka teška zadaća. Htio je reći da će se taj odvjetnik morati dobro pomučiti da dokaže da je bolnica imala pravo našoj sestri dati transfuziju. Imao sam osjećaj da me Jehova time želi ohrabriti i dati mi do znanja da imamo velike šanse za pobjedu. Bilo je divno vidjeti kako se Jehova služi nama, neznatnim ljudima da bi izvršio svoju volju.

Do kasno u noć pripremali smo što ćemo sutra ujutro reći u sudnici. Sud se nalazio nedaleko od bruklinskog Betela, pa je većina braće iz našeg malog Pravnog odjela pješice došla onamo. Nakon što je četveročlano sudsko vijeće saslušalo naše argumente, zaključilo je da se sestri Nicoleau nije smjela dati transfuzija. Žalbeni sud presudio je u njenu korist i utvrdio da uobičajena praksa da se ishodi sudski nalog a da se pritom ne sasluša pacijenta predstavlja kršenje temeljnih ustavnih prava.

Kratko nakon toga najviši sud u saveznoj državi New Yorku potvrdio je da sestra Nicoleau ima pravo na beskrvno liječenje. Bio je to jedan od četiri sudska slučaja vezana za transfuziju krvi u kojima sam imao priliku sudjelovati. (Vidi okvir “Pobjede na državnim vrhovnim sudovima”.) S drugim odvjetnicima u Betelu surađivao sam i na slučajevima koji su bili povezani s razvodom braka i skrbništvom nad djecom, imovinskopravnim odnosima i prenamjenom zemljišta u skladu s urbanističkim planom.

Kad sam upoznao Dawn, ona je bila razvedena i imala je troje djece. Radila je kako bi prehranila obitelj i služila je kao pionir. Život joj nije bio lak, no ona je usprkos tome svim srcem služila Jehovi. To me se duboko dojmilo. Kad smo 1992. bili na kongresu “Nosioci svjetla” koji se održavao u New Yorku, rekao sam joj da bih je želio bolje upoznati. Vjenčali smo se godinu dana kasnije. Ona je duhovno zrela osoba i vedre je naravi, pa mi je život s njom pravi dar od Jehove. Otkako smo zajedno, Dawn je uvijek tako dobra prema meni (Izr. 31:12).

Kad smo se vjenčali, djeca su imala 11, 13 i 16 godina. Želio sam im biti dobar otac, pa sam se potrudio proučiti i primijeniti sve savjete iz naših publikacija o tome kako odgajati pastorke. Nije uvijek sve išlo glatko, ali sretan sam što su me djeca prihvatila. Smatraju me dobrim prijateljem i u meni vide oca koji ih jako voli. Njihovi prijatelji uvijek su bili dobrodošli, pa nam je kuća uvijek bila puna veselih i živahnih tinejdžera.

Dawn i ja smo se 2013. preselili u Wisconsin da bismo pomagali u brizi za naše ostarjele roditelje. Iznenadio sam se kad sam saznao da to nije kraj moje betelske službe. Braća su me zamolila da im nastavim pružati pravnu pomoć kao privremeni volonter.

U rujnu 2018. primijetio sam da često moram pročistiti grlo prije nego što počnem govoriti. Naš liječnik nije mogao ustanoviti u čemu je problem. Kasnije mi je jedan drugi liječnik predložio da odem neurologu. U siječnju 2019. neurolog mi je rekao da vjerojatno bolujem od rijetke neurološke bolesti koja se zove progresivna supranuklearna paraliza.

Tri dana kasnije, dok sam bio na klizanju, slomio sam zglob na desnoj ruci. Budući da sam klizao cijeli život i bio odličan klizač, shvatio sam da nešto nije u redu i da mi je motorika sve slabija. Moje zdravstveno stanje neočekivano se brzo pogoršava. Sve mi je teže govoriti i kretati se, a imam problema i s gutanjem.

Sretan sam što sam kao odvjetnik mogao barem malo pomoći Jehovinoj organizaciji. Drago mi je i što sam mogao napisati mnogo članaka u stručnim časopisima te diljem svijeta držati govore na stručnim seminarima na kojima sam branio pravo Jehovinih slugu da odaberu liječenje i kirurške zahvate koji ne uključuju transfuziju krvi. No, da parafraziram riječi iz Luke 17:10, ja sam običan rob i nisam vrijedan posebne hvale. Učinio sam ono što sam bio dužan učiniti.