Jehovi nikad nismo rekli “ne”

Harvey je imao tri brata, a on je bio najstariji. Njegova obitelj upoznala je istinu u gradiću Midland Junctionu, u Zapadnoj Australiji, za vrijeme velike ekonomske krize u 1930-ima. Harvey je zavolio Jehovu i krstio se s 14 godina. Ubrzo je naučio da nikad nije dobro odbijati teokratska zaduženja koja mu braća žele povjeriti. Kad je bio tinejdžer, jednom je na sastanku odbio čitati Stražarsku kulu jer je mislio da nije sposoban za to. No brat koji je razgovarao s njim o tome objasnio mu je: “Ako te netko u Jehovinoj organizaciji zamoli da nešto učiniš, onda on misli da si sposoban za to” (2. Kor. 3:5).

Moja majka, starija sestra i ja upoznale smo istinu u Engleskoj. Moj otac u početku nije volio Jehovine svjedoke, ali s vremenom je i on prihvatio istinu. Iako to njemu nije bilo drago, ja sam se krstila još i prije nego što sam navršila deset godina. Postavila sam si cilj da služim kao pionir i potom postanem misionar. No otac mi nije dao da počnem služiti kao pionir dok ne napunim 21 godinu, odnosno dok ne postanem punoljetna. Ali ja nisam htjela tako dugo čekati. Zato sam sa 16 godina uz njegovo dopuštenje otišla živjeti kod svoje starije sestre, koja se preselila u Australiju. Kad sam navršila 18 godina, započela sam s pionirskom službom.

U Australiji sam upoznala Harveyja. Oboje smo željeli služiti Jehovi kao misionari. Vjenčali smo se 1951. Nakon što smo dvije godine zajedno služili kao pioniri, dobili smo poziv da započnemo s pokrajinskom službom. Naša pokrajina obuhvaćala je velik dio Zapadne Australije, pa smo često prelazili ogromne udaljenosti putujući kroz zabačene pustinjske predjele.

Godine 1954. dobili smo poziv da pohađamo 25. razred škole Gilead. Shvatili smo da će se naš san da postanemo misionari napokon ostvariti. Bili smo jako uzbuđeni kad smo doputovali brodom u New York i počeli pohađati nastavu, u sklopu koje smo vrlo temeljito istraživali Bibliju. Nastavni program uključivao je i učenje španjolskog jezika. To je za Harveyja bio velik izazov jer on nije mogao izgovarati glas r onako kako to čine Španjolci.

Nakon nekog vremena nastavnici su nam rekli da oni koji bi željeli služiti u Japanu mogu pohađati i tečaj japanskog jezika. Mi smo zaključili da bi bilo bolje dopustiti da Jehovina organizacija odluči gdje ćemo služiti. Ubrzo nakon toga Albert Schroeder, jedan od nastavnika u Gileadu, doznao je da se nismo prijavili za tečaj japanskog. Rekao nam je: “Razmislite još malo o tome.” No kako smo mi i dalje oklijevali, brat Schroeder nam je kazao: “Drugi nastavnici i ja prijavili smo vas za tečaj japanskog. Pokušajte svladati taj jezik.” Harveyju je japanski išao puno bolje nego španjolski.

Došli smo u Japan 1955. U to je vrijeme u cijeloj zemlji bilo svega 500 objavitelja. Harvey je tada imao 26 godina, a ja 24. Bili smo dodijeljeni u lučki grad Kobe i ondje smo služili četiri godine. Zatim smo, na svoju veliku radost, bili pozvani da nastavimo s putujućom službom. Služili smo u blizini grada Nagoye. Tamo nam se sve jako sviđalo – naša braća, hrana i predivni krajolici. Ubrzo nakon toga opet smo dobili priliku da učinimo ono što je Jehova tražio od nas.

Nakon što smo tri godine proveli u putujućoj službi, braća iz japanske podružnice upitala su nas jesmo li spremni otići na Tajvan i propovijedati pripadnicima domorodačkog plemena Amis. Ondje se među braćom pojavilo otpadništvo, pa je tajvanska podružnica htjela u to područje poslati brata koji govori japanskia kako bi pomogao da se riješi taj problem. Jako smo voljeli služiti u Japanu, tako da nam ovaj put nije bilo lako donijeti odluku. No Harvey je iz iskustva znao da nikad nije dobro odbiti teokratsko zaduženje, pa smo na kraju pristali otputovati na Tajvan.

Doputovali smo u studenome 1962. U to vrijeme Tajvan je imao 2271 objavitelja, od kojih su većina bili Amisi. No mi smo najprije trebali naučiti kineski jezik. Imali smo samo jedan udžbenik i učiteljicu koja nije govorila engleski, no ipak smo svladali taj jezik.

Ubrzo nakon što smo došli na Tajvan, Harvey je bio imenovan za slugu podružnice. Tamošnja podružnica bila je mala, tako da je Harvey mogao obavljati sve svoje uredske poslove, a k tome još i do tri tjedna mjesečno surađivati u službi s braćom Amisima. Osim toga, povremeno je služio kao oblasni nadglednik te je držao govore na pokrajinskim sastancima i kongresima. Harvey je mogao držati govore i na japanskom i braća Amisi bi ga sasvim dobro razumjela. Međutim, vlasti su propisale da se vjerski sastanci smiju održavati samo na kineskom. Stoga je Harvey, iako je još uvijek muku mučio s kineskim, držao govore na tom jeziku, a jedan brat prevodio ga je na amis.

Na Tajvanu je u to vrijeme vladalo izvanredno stanje, tako da su braća morala ishoditi dozvole za održavanje većih skupova. No nije bilo lako dobiti dozvolu i policija je često odugovlačila s izdavanjem potrebnih dokumenata. Ako policija ne bi izdala dozvolu do početka tjedna u kojem se održavao kongres ili pokrajinski sastanak, Harvey bi naprosto sjedio u policijskoj postaji sve dok mu ne bi dali potrebne papire. Policajcima je bilo neugodno da im neki stranac sjedi u postaji, pa bi mu brzo izdali dozvolu.

U tjednima u kojima smo surađivali s braćom u službi obično bismo satima pješačili, a morali smo se i penjati po obroncima planina i prelaziti rijeke. Sjećam se kako mi je bilo kad sam se prvi put trebala popeti na jednu planinu. Ujutro smo nabrzinu nešto pojeli i u 5.30 sjeli na autobus koji nas je odvezao do jednog udaljenog sela. Potom smo prešli korito jedne rijeke i počeli se penjati obroncima planine koja je bila toliko strma da su stopala brata koji se penjao ispred mene bila u razini mojih očiju.

Tog jutra Harvey je bio u službi s nekom tamošnjom braćom, a ja sam sama svjedočila u jednom zaseoku u kojem su živjeli ljudi koji su govorili japanski. Oko 1 sat poslijepodne već me počela hvatati nesvjestica jer satima nisam ništa jela. Kad sam se konačno našla s Harveyjem, ostali smo sami jer su druga braća već bila otišla. Harvey je u zamjenu za časopise dobio tri kokošja jaja. Pokazao mi je kako mogu napraviti malu rupu u ljusci i popiti sirovo jaje. Poslušala sam ga i progutala sirovo jaje, iako mi to nije bilo nimalo privlačno. A tko je dobio ono treće jaje? Harvey ga je dao meni jer je zaključio da me neće moći nositi niz planinu ako se onesvijestim od gladi.

Prije jednog pokrajinskog sastanka našla sam se u jednoj vrlo neobičnoj situaciji. Bili smo smješteni kod jednog brata čija se kuća nalazila odmah do dvorane za sastanke. Budući da Amisi kupanje smatraju jako važnim, žena pokrajinskog nadglednika pripremila nam je vodu za kupanje. Harvey je imao puno posla, pa mi je rekao da se ja odem prva okupati. Sestra nam je pripremila kantu s hladnom vodom, kantu s vrućom vodom i jedno prazno korito. Na moje veliko iznenađenje, postavila ih je izvan kuće, s one strane gdje se nalazila dvorana, pa su me braća koja su sudjelovala u pripremama za pokrajinski sastanak vrlo lako mogla vidjeti. Pitala sam je može li mi dati nekakvu zavjesu, a ona mi je donijela neku prozirnu plastičnu foliju. Pomislila sam da odem iza kuće, ali ondje su bile guske, koje su provirivale kroz ogradu i bile su spremne kljucnuti svakoga tko bi im se previše približio. Rekla sam samoj sebi: “Braća imaju toliko posla da neće ni primijetiti da se ja kupam. A ako se ne okupam, to će mi zamjeriti. A ništa onda. Najbolje da to što prije obavim.” Tako sam i učinila.

Harvey je shvatio da braća Amisi ne mogu dobro duhovno napredovati zato što mnogi od njih ne znaju čitati i nemaju literaturu na svom jeziku. Budući da se kratko prije našeg dolaska na Tajvan jezik amis počeo pisati latinicom, činilo se da bi bilo dobro naučiti braću da čitaju na svom jeziku. Za to je trebalo jako puno vremena i truda, ali braća su na koncu naučila čitati, pa su mogla sama proučavati. Krajem 1960-ih objavljene su neke naše publikacije na amisu, a 1968. počela je izlaziti i Stražarska kula.

Međutim, državne vlasti nisu dopuštale distribuciju publikacija koje nisu objavljene na kineskom. Da bi se izbjegli problemi, Stražarska kula na amisu izlazila je u nešto drugačijem formatu. Naprimjer, neko vrijeme koristili smo dvojezično izdanje Stražarske kule na mandarinskom i amisu. Ako bi netko bio sumnjičav i počeo postavljati pitanja, mogli smo mu reći da pomoću tog izdanja pomažemo domaćim ljudima da nauče kineski. Otad je Jehovina organizacija izdala još puno drugih publikacija na amisu kako bi pomogla tim dragim ljudima da upoznaju biblijsku istinu (Djela 10:34, 35).

Tijekom 1960-ih i 1970-ih mnoga braća Amisi nisu živjela po Božjim mjerilima. Budući da nisu dobro razumjeli biblijska načela, neki su živjeli nemoralno, opijali se, pušili i žvakali betelove orahe. Harvey je posjetio mnoge skupštine u nastojanju da pomogne braći razumjeti kako Jehova gleda na takve postupke. Na jednom takvom putovanju doživjeli smo iskustvo koje je opisano u uvodu.

Ponizna braća bila su spremna činiti promjene, ali nažalost mnogi drugi nisu to učinili. Stoga je broj objavitelja na Tajvanu u razdoblju od 20 godina pao s preko 2450 na oko 900. To je bilo jako obeshrabrujuće. Međutim, znali smo da Jehova neće blagosloviti organizaciju koja se ne drži njegovih moralnih mjerila (2. Kor. 7:1). No na koncu su se braća u skupštinama oslobodila nečistih navika i zahvaljujući Jehovinom blagoslovu Tajvan sada ima preko 11 000 objavitelja.

Skupštine koje su djelovale na amisu počele su 1980-ih dobro duhovno napredovati, tako da se Harvey mogao više posvetiti braći i ljudima na području koji su govorili kineski. Bio je jako sretan što je mogao pomoći muževima nekih naših sestara da upoznaju istinu. Sjećam se koliko je bio oduševljen kad se jedan od tih muškaraca prvi put u životu molio Jehovi. I meni je isto drago što sam mogla pomoći mnogim istinoljubivim osobama da se zbliže s Jehovom. Posebna mi je radost što sam u tajvanskoj podružnici neko vrijeme mogla služiti sa sinom i kćeri jedne naše sestre s kojom sam nekad proučavala Bibliju.

Nakon gotovo 59 godina braka ostala sam sama. Moj dragi Harvey bolovao je od raka i umro je 1. siječnja 2010. Proveo je gotovo 60 godina u punovremenoj službi. Još uvijek mi jako nedostaje. No jako sam sretna što sam mogla služiti s njim u dvije prekrasne zemlje. Naučili smo govoriti – a Harvey čak i pisati – dva vrlo teška azijska jezika.

Oko četiri godine kasnije Vodeće tijelo zaključilo je da bi zbog mojih poznih godina bilo najbolje da se vratim u Australiju. Isprva sam pomislila: “Ali ja ne želim otići s Tajvana.” No Harvey me naučio da Jehovinoj organizaciji nikad ne kažem “ne” i zato sam se vratila u Australiju. S vremenom sam shvatila da je to bio mudar korak.

Danas preko tjedna služim u australazijskoj podružnici, a vikendom surađujem s braćom iz svoje skupštine. Drago mi je što mogu koristiti svoje znanje japanskog i kineskog dok vodim grupe posjetitelja koji dođu u razgledavanje Betela. S nestrpljenjem očekujem vrijeme kad će se mrtvi vratiti u život. Čvrsto sam uvjerena da će Jehova uskrsnuti Harveyja, koji je uvijek činio ono što je on tražio od njega (Ivan 5:28, 29).