Argentina

Argentina je zemlja ogromnih raznolikosti, koja se 4 000 kilometara proteže jugoistočnim dijelom Južne Amerike. Unutar njenih granica nalaze se stjenovite Ande čiji se vrhovi uzdižu na više od 6 000 metara. Na sjeveru su tropske šume kojima tumaraju jaguari i tapiri. Na jugu, u ledenim vodama Ognjene zemlje, igraju se pingvini i kitovi, a valovi se podižu do 30 metara visine. Na pampama gauči (argentinski kauboji) obilaze na konjima velika stada goveda.

Gdje god da odete u toj zemlji, pronaći ćete Jehovine svjedoke. Ima ih u svakom većem mjestu i gradu Argentine. Njih preko 120 000 propovijeda u planinama, džunglama, na ravnicama i duž cijele obale. Može ih se naći u neboderima glavnog grada, ali i u najzabačenijim selima. Zemljopisna raznolikost te zemlje nije postala prepreka propovijedanju dobre vijesti — nisu ni kulturne ni jezične barijere, a niti ekonomske poteškoće. Dobra se vijest propovijeda, upravo kao što je to Isus rekao (Mar. 13:10).

No to se ne događa samo od sebe. Predani muškarci i žene puni revnosti i vjere odlučni su u objavljivanju biblijske poruke bez obzira na to u kakvim se okolnostima našli. Oni su uzeli k srcu savjet koji je apostol Pavao dao Timoteju: “Propovijedaj riječ, čini to s osjećajem hitnosti, u povoljno vrijeme, u teško vrijeme” (2. Tim. 4:2). Pa ipak, oni čast za ono što se postiglo ne pripisuju sebi, već su svjesni da sve čine pomoću Jehovinog duha (Zah. 4:6).

Polaganje temelja

Temelji tog djela postavljeni su prije mnogo godina. Izvještaj o tome kako je istina došla u najudaljenije dijelove ove zemlje doista jača vjeru. Godine 1923. George Young, iz Kanade, došao je u Južnu Ameriku. Nakon obimnog svjedočenja u Brazilu, koncentrirao se na Argentinu. Za nekoliko mjeseci podijelio je 1 480 knjiga i 300 000 drugih biblijskih publikacija u 25 većih mjesta i gradova. Prije nego što je nastavio svoje misionarsko putovanje u drugim zemljama Južne Amerike, primijetio je: “Doista je očito da Bog s naklonošću i odobravanjem gleda na nastojanja da se prenese poruka o Kraljevstvu.”

Godine 1924. J. F. Rutherford, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, zamolio je Španjolca po imenu Juan Muñiz da služi u Argentini. Nakon dvije godine brat Muñiz je osnovao podružnicu Društva Watch Tower u Buenos Airesu iz koje se nadgledalo djelo propovijedanja Kraljevstva u Argentini, Čileu, Paragvaju i Urugvaju.

Brat Muñiz primijetio je da u Argentini ima mnogo ljudi koji govore njemački, pa je zatražio pomoć kako bi i oni čuli dobru vijest. Brat Rutherford mu je u odgovoru na tu molbu poslao Carlosa Otta, punovremenog propovjednika iz Njemačke, kako bi pomagao onima koji su govorili taj jezik.

U zemlji je bilo i mnogo Grka. Godine 1930. Nicolás Argyrós, porijeklom Grk, čuo je biblijsku poruku te je počeo propovijedati stotinama ljudi na području Buenos Airesa koji su govorili grčki. Kasnije, kad je bolje govorio španjolski, prenosio je sjeme Božje Riječi u 14 od 22 pokrajine Argentine, usredotočivši se na sjeverni dio zemlje.

Negdje u to vrijeme jedan je Poljak, Juan Rebacz, postao Jehovin svjedok te je zajedno s jednim drugim Svjedokom iz Poljske započeo punovremenu službu. Oni i još dvojica punovremenih propovjednika obrađivali su područje južne Argentine.

Izvještaj iz 1930. pokazuje da su stotine tisuća publikacija podijeljene ne samo na grčkom, njemačkom i španjolskom već i na arapskom, armenskom, engleskom, francuskom, hrvatskom, jidišu, latvijskom, litavskom, mađarskom, poljskom, portugalskom, ruskom, talijanskom i ukrajinskom.

Tako su za samo sedam godina postavljeni temelji djela propovijedanja Kraljevstva i činjenja učenika među ljudima koji su govorili španjolski i onima koji su govorili druge jezike. To je razdoblje zaista bilo povoljno za daljnji napredak.

Ogromno područje nije bilo prepreka

Područje koje je trebalo obraditi bilo je ogromno, približno kao jedna trećina Sjedinjenih Američkih Država. No za Svjedoke to nije bilo prepreka u širenju poruke Kraljevstva. Neki su putovali pješice, a neki biciklom, vlakom ili konjskom zapregom.

Početkom 1930-ih Armando Menazzi, iz pokrajine Córdobe, koja se nalazi u središtu Argentine, uvjerio se da je pronašao istinu. Prodao je svoju automehaničarsku radionicu kako bi služio kao punovremeni propovjednik. Kasnije je kupio jedan stari autobus i preuredio ga u kamp-vozilo te je tako desetero ili više objavitelja moglo zajedno putovati i širiti dobru vijest. Na svojim putovanjima obišli su najmanje deset pokrajina sjeverne Argentine.

Argentina je 1930-ih imala najbolju željezničku mrežu u Latinskoj Americi, dugu 40 000 kilometara. To je bilo od velike pomoći u širenju djela propovijedanja. Neki pioniri dobili su zadatak da propovijedaju u naseljima duž pojedinih dionica željezničke pruge. Naprimjer, područje Joséa Reindla protezalo se uz čitavu Zapadnu željezničku prugu, od pokrajine Buenos Aires na obali Atlantskog oceana do pokrajine Mendoze na granici s Čileom, što iznosi 1 000 kilometara!

Jehovini svjedoci koji su radili na željeznici iskoristili su priliku da biblijsku poruku prenesu u udaljena područja Argentine. Epifanio Aguiar, koji je za istinu čuo u sjeveroistočnoj pokrajini Santa Fe, od željeznice je dobio premještaj još sjevernije, u pokrajinu Chaco. Tamo je odmah počeo propovijedati. Kad je zbog posla morao otići 2 000 kilometara južno u pokrajinu Chubut i kasnije natrag na sjever u Santiago del Estero, on je u tim pokrajinama širio poruku Kraljevstva.

Sestra Rina de Midolini, revna pionirka, svjedočila je u Médanosu, 50 kilometara od grada Bahía Blance. Na vlak bi sa sobom uzela bicikl kojim se vozila kad je došla na svoje odredište. Ljudi su je zvali gospođa s Biblijom koja vozi bicikl. Bila je toliko poznata da je strojovođa, kad je jednom primijetio da se nije vratila na vlak, zbog nje odgodio vrijeme polaska!

Dolazak misionara školovanih u Gileadu

Ti prvi Svjedoci u Argentini daleko su putovali i raspačavali mnogo literature, ukazujući ljudima na nadu u Božje Kraljevstvo. No s vremenom je postalo očito da je potrebno uvesti sistematsko proučavanje Biblije te učiniti organizacijska poboljšanja. Godine 1945. Nathan H. Knorr, tadašnji predsjednik Društva Watch Tower, posjetio je Argentinu i uputio skupštine da započnu s Tečajem teokratske službe (Teokratska škola propovijedanja) na španjolskom. Također je braću u Argentini ohrabrio da započnu s pionirskom službom te da si postave za cilj pohađati Biblijsku školu Gilead Društva Watchtower.

Uskoro je dvoje Argentinaca pohađalo Školu Gilead te se u Argentinu vratilo 1946. Nakon njih je 1948. iz drugih zemalja došlo još misionara. Neki od njih bili su Charles i Lorene Eisenhower, Viola Eisenhower, Helen Nichols i Helen Wilson, svi iz prvog razreda Gileada, i Roberta Miller iz četvrtog razreda. Kasnije su došle Sophie Soviak, Edith Morgan, Ethel Tischhauser, Mary Helmbrecht i mnogi drugi. Tokom godina u Argentinu je došlo 78 misionara. Njihov duh evangeliziranja potakao je domaće Svjedoke da ih oponašaju. Godine 1940. u cijeloj je zemlji bilo 20 pionira, a do 1960. njihov se broj povećao na 382. Danas u Argentini ima preko 15 000 pionira.

Suočavanje s teškim razdobljima

Situacija u Argentini dugo je bila povoljna za propovijedanje. Međutim, kao što je Isus prorekao, nisu svi odobravali aktivnost njegovih sljedbenika (Ivan 15:20). Tako kad je 1949. brat Knorr posjetio Argentinu, policija je iznenada povukla odobrenje da se kongres održi u jednoj uglednoj dvorani u Buenos Airesu. Umjesto toga, održan je u jednoj Dvorani Kraljevstva, ali ne bez poteškoća. U nedjelju u 16.40 policija je prekinula govor brata Knorra te uhapsila njega i prisutne bez ikakvog objašnjenja. Braća su satima, sve do sutradan rano ujutro, morala stajati u jednom velikom dvorištu. Nakon toga su ih pustili.

Tako je u Argentini počela oluja protivljenja Jehovinim obožavateljima. Te je iste godine pod utjecajem Rimokatoličke crkve prihvaćen zakon da se sve vjerske grupe moraju registrirati u Odjelu za vjerske zajednice pri Ministarstvu vanjskih poslova. Sljedeće je godine vlada Juana Dominga Peróna službeno zabranila djelo Jehovinih svjedoka u Argentini. Tom odredbom zabranjeni su javni skupovi Jehovinih svjedoka, kao i njihova propovjednička aktivnost. Međutim, podružnica Društva Watch Tower nije bila zatvorena.

Cjelokupno gledano, vlasti su dopustile Svjedocima da bez nekih većih problema nastave sa svojom aktivnosti. Ipak, državni službenici često su provodili tu zabranu otkazivanjem kongresa ili zatvaranjem Dvorana Kraljevstva. Ponekad su Svjedoci bili uhapšeni te su ih napadali čak i kad su se sastajali u privatnim domovima ili kad su išli u službu propovijedanja.

Zato su Svjedoci nastojali biti “oprezni kao zmije” (Mat. 10:16). Kad su svjedočili drugima, koristili su samo Bibliju. Skupštine su bile podijeljene u male grupe od 8 do 12 objavitelja. Tokom prvih nekoliko godina zabrane mjesta sastajanja stalno su se mijenjala. Braća su se sastajala na skrovitim mjestima — naprimjer u štagljevima, kolibama, kuhinjama na farmama, pa čak i pod drvećem. Važno je bilo da se sastanu (Hebr. 10:24, 25).

Kako bi ohrabrio braću, brat Knorr je 1953. s Miltonom Henschelom ponovno posjetio Argentinu. Zbog zabrane se nije moglo održati veliki kongres, jer bi on privukao preveliku pažnju. No braća su ipak organizirala nešto što su nazvala kongres za cijelu zemlju. Brat Knorr je u Mendozu došao avionom iz Čilea, a brat Henschel je doputovao iz Paragvaja. Putujući odvojeno, održali su govore na manjim “kongresima” koji su se održavali na 56 mjesta. Neki od tih sastanaka održani su na otvorenom, na posjedima domaćih Svjedoka, tako da je izgledalo kao da su braća na pikniku. U Buenos Airesu obojica su posjetila Svjedoke koji su se okupili te su za svaku grupu održala dvosatni sastanak. Jedan dan održali su devet takvih sastanaka. Sveukupno je ovom stvarno drugačijem kongresu prisustvovalo 2 505 osoba.

Zabrana polako popušta

Kad je 1955. srušena vojna vlada Juana Peróna, organizirane su veće grupe. Braću iz skupština koje su imale Dvoranu Kraljevstva ohrabrilo se da se sastaju u njoj, ali da na nju ne stave natpis. Uz Jehovin blagoslov, broj i veličina skupština stalno su rasli usprkos tome što su vlasti povremeno pravile probleme.

Godine 1956. u podružnici je odlučeno da se u raznim dijelovima zemlje održe manji sastanci pokrajine. Prvi je bio u gradu La Plati, 60 kilometara od Buenos Airesa. Tristo prisutnih je uslijed snažnih emocija teško otpjevalo prvu pjesmu — “Radujte se narodi”! Bilo je to prvi put nakon šest godina da su se suvjernici zajedno sastali u tolikom broju i zajedno pjevali.

Ipak, zabrana je još uvijek bila na snazi. Kad su braća u prosincu 1957. pokušala održati kongres na nivou države u dvorani Les Ambassadeurs u Buenos Airesu, policija je zatvorila dvoranu kad su delegati počeli dolaziti. Zatvorena su i četiri brata te su bili optuženi za održavanje sastanka bez dopuštenja policije.

Budući da argentinski Ustav jamči slobodu vjeroispovijedi i okupljanja, braća su taj slučaj dala na sud. Dana 14. ožujka 1958. donesena je presuda u korist Svjedoka! Bila je to prva pravna pobjeda Jehovinih svjedoka u Argentini.

Godine 1958. vlast se još jednom promijenila. Sada je izgledalo da bi se moglo dobiti zakonsko priznanje djela Jehovinih svjedoka u Argentini. Sva zakonodavna tijela, razna uredništva, članovi Zastupničkog doma i suci dobili su jedno posebno pismo u kojem se objašnjavalo djelo Jehovinih svjedoka i njihov položaj u Argentini. Premda se time dalo dobro svjedočanstvo, braća nisu dobila zakonsko priznanje.

Svjedoci se nisu predali. Sljedeće godine napisali su peticiju u vezi sa slobodom vjeroispovijedi te su je poslali vladi. Sadržavala je 322 636 potpisa. Charles Eisenhower posjetio je vladine službenike kao predstavnik podružnice. Iz drugih zemalja stiglo je više od 7 000 pisama s molbom za zakonsko priznanje. Usprkos tome braća nisu dobila pravni status. Pa ipak, stav vlasti prema Svjedocima znatno se poboljšao. Zato su braća iskoristila to vrlo povoljno razdoblje kako bi duhovno ojačala skupštine.

Godine 1961. organizirana je Škola službe za Kraljevstvo u kojoj se poučavalo putujuće i skupštinske nadglednike. U početku se taj jednomjesečni tečaj održavao u jednoj Dvorani Kraljevstva u centru Buenos Airesa. Kasnije je škola preseljena u podružnicu. S više osposobljenih nadglednika koji su se brinuli za Božje stado, broj objavitelja i pionira se tokom 1960-ih povećavao svake godine, a do 1970. popeo se na 18 763 objavitelja i 1 299 pionira.

Proširivanje podružnice

Zbog porasta broja objavitelja Kraljevstva u Argentini trebalo je proširiti podružnicu. Od 1940. podružnica Društva Watch Tower nalazila se u ulici Honduras 5646 u Buenos Airesu. Ta je zgrada bila srušena i do listopada 1962. na tom je zemljištu za useljenje bila spremna nova, veća zgrada.

Do kraja 1960-ih podružnica je ponovno bila premala da bi udovoljila sve većim potrebama. Svjedoci su kupili komad zemlje iza zgrade podružnice te su sagradili novu zgradu sa stambenim i uredskim prostorima. Pored toga, kupljena je jedna susjedna zgrada u ulici Fitz Roy. U listopadu 1970. započelo je rušenje dotadašnje podružnice, a Svjedoci s iskustvom u gradnji učinili su veći dio posla. Nakon svojih redovnih poslova pridružila bi im se i braća iz podružnice. Vikendima su im pomagali i Jehovini svjedoci iz obližnjih skupština.

Najzad su te tri zgrade povezane u jedan kompleks. F. W. Franz, tadašnji potpredsjednik Društva Watch Tower, u listopadu 1974. održao je govor za otvorenje. Braća u Argentini mislila su da će taj upravo dovršeni kompleks podružnice sigurno udovoljiti potrebama na području sve do Harmagedona. Nisu ni slutili da je to bio tek početak.

Iste godine kad je otvorena podružnica, Vodeće tijelo Jehovinih svjedoka donijelo je odluku da se Kula stražara i Probudite se! štampaju i u Argentini. Budući da Jehovini svjedoci u to vrijeme tamo nisu bili zakonski priznati kao religija, u prosincu 1974. oformljeno je Asociación Cultural Rioplatense (Kulturno društvo Río de la Plata) kao zakonsko tijelo putem kojeg se uvezlo tiskarsku opremu. Tiskarski stroj stigao je iz Francuske, rezač papira iz Njemačke, a stroj za šivanje iz Sjedinjenih Država. Sve to bilo je darovano.

No oni koji su radili u tiskari uskoro su uvidjeli da je jedno imati te strojeve, a nešto sasvim drugo raditi na njima. I premda su morali svladati mnoge poteškoće, kako su se samo radovali kad su tiskali Kulu stražaru od 15. travnja 1975. na prvom ofsetnom rotacionom stroju koji je koristilo Društvo Watch Tower! Bila je to prekretnica u povijesti tiskanja koje su obavljali Jehovini svjedoci.

Međunarodni kongresi “Božanska pobjeda”

Početkom 1974. Jehovini svjedoci u Argentini radovali su se međunarodnim kongresima s temom “Božanska pobjeda”, koji su se održavali u Río Ceballosu i Buenos Airesu. Njima je prisustvovalo otprilike 15 000 delegata.

Organizacija prikladnog smještaja za sve te posjetioce počela je mjesecima ranije. Mnogi koji nisu bili Svjedoci pružili su smještaj delegatima, a oni su dali dobro svjedočanstvo, pokazujući ljubav ne samo “riječju” nego i “djelom” (1. Iv. 3:18). Vlasti su odobrile da se koristi jedno ogromno zemljište na kojem je napravljeno šatorsko naselje s uredno složenim redovima šatora i stambenih prikolica, što je bilo upotpunjeno “ulicama” s biblijskim nazivima. Sve je to pozitivno djelovalo na javnost.

Naziru se crni oblaci

Premda su braća uživala u sve većoj slobodi obožavanja, teško je razdoblje tek bilo pred njima. Nakon više od 17 godina izgnanstva, u lipnju 1973. vratio se Juan Perón te je preuzeo položaj predsjednika. Gerilski sukobi između peronističkih i antiperonističkih frakcija razjedinjavali su državu. Političko se nasilje povećalo te je 24. ožujka 1976. vojska preuzela vlast.

Vojna vlada raspustila je Kongres te je pokrenula akciju likvidiranja pristaša ljevičarskih organizacija. “Tokom te akcije”, stoji u djelu The World Book Encyclopedia, “povrijeđena su građanska prava mnogih ljudi. Tisuće su zatvorene bez suđenja, mučene i ubijene. Mnoge od tih žrtava nikada nisu pronađene. Naziva ih se los desaparecidos (nestali).” Policija je sve više nadzirala aktivnosti građana. Premda su Jehovini svjedoci zadržali neutralnost usred tog političkog meteža, u srpnju 1976. časopis Gente objavio je članak s fotografijama djece, koja su navodno bila Jehovini svjedoci, leđima okrenute zastavi. Bilo je to potpuno izvrtanje istine! Četvero djece Svjedoka s tog područja nije ni bilo u školi tog dana kad je navodno snimljena fotografija. Osim toga, Jehovini svjedoci se prema nacionalnim simbolima ne odnose s takvim nepoštovanjem. No zbog takve propagande mnogi su na Svjedoke počeli gledati neprijateljski.

Vlast, očito zbog društvenih nemira, nije podnosila ni najmanji naizgledni trag pobune. U to je vrijeme Carlos Ferencia, koji je bio putujući nadglednik, bio u posjetu skupštini na jednom vrlo opasnom području. Upravo je bio dobio pismo od podružnice u kojem su ga obavijestili da će djelo Jehovinih svjedoka u Argentini uskoro biti zabranjeno. Dok je hodao i razmišljao o tom pismu, pored njega je prošao jedan auto, okrenuo se i pošao ravno prema njemu. Izašla su tri muškarca i uperila u njega pištolje. Jedan od njih grubo je zatražio njegovu osobnu iskaznicu. Carlos je objasnio da je Jehovin svjedok. Usprkos tome odveli su ga u policijsku stanicu. On se molio Jehovi da pismo ne dospije u njihove ruke.

Policajac ga je odveo u jednu polumračnu sobu, gdje je jedan od njih, uperivši jako svjetlo u njegovo lice, zagalamio: “Što imaš u toj torbi?” Sve što je imao u torbi izvadili su na stol — Bibliju, nekoliko časopisa i pismo!

Jedan od policajaca uzviknuo je: “Kula stražara! Kula stražara! Podrivač, podrivač!”

No nadležni ga je policajac prekorio: “Daj šuti. Zar nikad nisi vidio Kulu stražaru, budalo?”

Dok se sve to zbivalo, Carlos je nastojao ostati miran i pokazati poštovanje. Nakon što su pregledali publikacije, naredili su mu da sve spremi. Međutim, jedan ga je policajac prekinuo i upitao: “Što je u toj koverti?”

Carlos mu je predao omotnicu s pismom Zajednice, sačekao par sekundi i zatim rekao: “Oprostite, mogu li nešto reći?”

“Naravno”, rekao je policajac, podigavši pogled s pisma.

Carlos je nastavio: “Znam da se brinete za sigurnost ljudi.” To je zainteresiralo policajca. Carlos mu je zatim iz Biblije pokazao da trenutno stanje puno nasilja predstavlja ispunjenje biblijskog proročanstva.

Kad je završio, policajac mu je rekao: “Prijatelju, imaš moju podršku.” Zatim mu je vratio pismo, bez da ga je pročitao.

Zabrana već zabranjenog djela

Kako su braća u podružnici znala da će uslijediti zabrana? Krajem kolovoza 1976. federalna policija provela je raciju u podružnici Zajednice. Nadležni inspektor rekao je da im je dojavljeno da je u podružnici sakriveno oružje. Humberto Cairo, koji je u to vrijeme bio član Odbora podružnice, odveo ih je do mjesta gdje su držali literaturu. Naravno, tamo nije bilo nikakvog oružja. Jedino oružje bili su pištolji koje su policajci uperili u Humberta! Oni su ga odveli na drugi kat, u ured brata Eisenhowera, koordinatora Odbora podružnice. Tamo je inspektor napisao izvještaj o rezultatima pretresa te ga je dao braći da ga potpišu. Zatim im je rekao da vlada priprema dekret u vezi s Jehovinim svjedocima. Odbor podružnice odmah je sastavio pismo u kojem je obavijestio putujuće nadglednike da se pripreme na vladinu zabranu.

No djelo Jehovinih svjedoka u Argentini bilo je pod zabranom još od 1950. Je li moguće zabraniti već zabranjeno djelo? Odgovor je stigao brzo. Tomás Kardos, član Odbora podružnice, prisjeća se što se dogodilo 7. rujna 1976, dana kad je nova zabrana stupila na snagu. “U pet ujutro probudila nas je nekakva buka s ulice. Kroz rolete je dopiralo blještavo crveno svjetlo. Moja je supruga brzo ustala, pogledala kroz prozor, okrenula se prema meni i jednostavno rekla: ‘Stigli su.’”

Četiri teško naoružana policajca iskočila su iz policijskih kola. U uredima i u tiskari odmah je postavljena straža. Brat Kardos nastavlja: “Pitali smo se hoće li nam dopustiti da kao i uvijek razmotrimo dnevni citat i doručkujemo. Policajci se tome nisu usprotivili. Tako smo tog jutra razmatrali biblijski stavak u prisustvu jednog naoružanog policajca koji je stražario na vratima, dok je drugi pristojno sjedio za stolom. Svi smo se pitali: ‘Što će biti dalje?’”

Dekretom izdanim 31. kolovoza 1976. u cijeloj je zemlji zabranjeno djelo Jehovinih svjedoka — time je zapravo zabranjeno djelo koje je već bilo pod zabranom od 1950. Policija je zatvorila podružnicu i tiskaru. Ubrzo nakon toga zatvorene su i sve Dvorane Kraljevstva u zemlji.

Usprkos toj situaciji braća su bila odlučna oponašati primjer Isusovih apostola i slušati Boga kao vladara, a ne ljude (Djela 5:29). Svjedoci u Argentini nastavili su propovijedati biblijsku poruku “u teško vrijeme” (2. Tim. 4:2).

Izlaženje na kraj s poteškoćama

Budući da je podružnica službeno bila zatvorena, Odbor podružnice donio je odluku da se uredski i tiskarski posao obavlja na drugom mjestu. Humberto Cairo često je morao mijenjati mjesto na kojem je bio njegov ured — otprilike svakog mjeseca — te raditi u stanovima, poslovnim prostorima, kućama ili uredima suvjernika. Charles Eisenhower svoj je posao jednom obavljao u trgovini vinom čiji je vlasnik bio jedan brat. Odbor podružnice sastanke je održavao u garažama u centru Buenos Airesa.

Stanovi betelske obitelji nisu bili zatvoreni, tako da su betelski radnici jeli i spavali u Betelskom domu te su zajedno kao obitelj razmatrali dnevni citat. Zatim bi svatko otputovao na svoje radno mjesto. Oni čiji su uredi bili u blizini dolazili su u Betel i ručali s članovima obitelji koji su ga održavali.

Policija je bila sumnjičava prema aktivnostima onih koji su bili u Betelu. Nekoliko puta je cijela betelska obitelj, koja se sastojala od desetak članova, bila odvedena u policijsku upravu na ispitivanje. Policija je željela znati sve o djelu Jehovinih svjedoka u Argentini. Tko brine za skupštine i gdje oni koji se brinu za njih žive? Brat Eisenhower dobro se sjeća tih ispitivanja: “Morali smo govoriti istinu, a u isto vrijeme paziti da ne ugrozimo braću ili naše djelo. To nije bilo lako, budući da su vlasti bile jako uporne prilikom ispitivanja.”

“Čaj je odgođen”

Nešto prije nego što je 1976. nastupila zabrana, Zajednica je širom svijeta organizirala raspačavanje posebnog izdanja traktata Vijesti Kraljevstva. Što učiniti ako država nametne još veća ograničenja na djelo Jehovinih svjedoka? Pablo Giusti, koji je tada bio putujući nadglednik, prisjeća se: “Budući da nismo znali što učiniti u tom slučaju, morali smo se konzultirati s podružnicom. U slučaju da su braća iz podružnice smatrala da je mudrije odgoditi akciju, poslala bi starješinama telegram s porukom: ‘Čaj je odgođen.’ Nismo ni slutili do kakvog će nesporazuma doći zbog te upute!”

Ubrzo nakon što je vladin dekret stupio na snagu, brat i sestra Giusti prvi put su posjetili skupštinu u Malargüeu. Taj grad se nalazi na jugu Mendoze, gdje je granična policija imala svoje glavno sjedište. Giustievi su imali samo adresu jednog starješine koji je živio i radio u zgradi Državne cestovne službe u predgrađu. Nisu pronašli tog starješinu, no jedan je radnik spomenuo da je on možda u obližnjoj šumi u koju često odlazi vježbati. Dok su išli prema šumi, brat Giusti uočio je da je to vrlo osamljeno i pusto mjesto. Sinulo mu je da je ono idealno za sastajanje, a da se ne privuče pažnja. Budući da je bila nedjelja, pomislio je da skupština možda tu ima sastanak. Međutim, brat je bio sam i vježbao je. Giustieve je čekalo iznenađenje!

Nakon što su se predstavili, Pablo je pitao za skupštinu. Brat mu je odgovorio: “Ooo, ovdje u Malargüeu sve smo otkazali.”

Pablo je uzvratio: “Kako to misliš sve?”

Odgovor je bio kratak i jasan: “Primili smo telegram u kojem je pisalo: ‘Čaj je odgođen’, pa smo otkazali sastanke, službu... sve.” Srećom, to je bila jedina skupština koja je tako postupila.

Brzi posjeti

Kad je podružnica zatvorena, članovi Odbora podružnice sastali su se s pokrajinskim nadglednicima kako bi im dali upute o tome kako da nastave izvršavati svoj zadatak. Rekli su im da pronađu posao sa skraćenim radnim vremenom te da imaju stalnu adresu stanovanja kako njihove aktivnosti ne bi bile toliko sumnjive. Većina njih ujutro je prodavala razne proizvode, a poslijepodne služila u skupštinama.

Pokrajinski nadglednici u svojim su pokrajinama vršili kratke i brze posjete, prenoseći upute podružnice. U samo tjedan dana svaki je posjetio starješine u svojoj pokrajini koja se sastojala od 20-ak skupština. Pokrajinski nadglednici poučavali su ih kako da vode sastanke i kako da svjedoče u tim novonastalim okolnostima. Također su starješinama rekli da posjet pokrajinskog nadglednika neće nužno trajati cijeli tjedan, već da to ovisi o broju skupštinskih grupa za studij knjige. Sastanci su se održavali u privatnim domovima, a posjet svakoj grupi trajao je jedan dan.

Tokom zabrane pokrajinski nadglednici odigrali su jednu od ključnih uloga u održavanju veze između objavitelja i Odbora podružnice. Mario Menna, koji je za vrijeme zabrane služio kao pokrajinski nadglednik, prisjeća se: “Stvarno je bila prednost služiti u skupštinama i bodriti braću u to vrijeme. Nastojali smo ih ohrabriti snimkama kongresnih programa, novim publikacijama koje smo dobili iz susjednih zemalja ili izgrađujućim iskustvima.”

Što je bilo s misionarima?

Društveni nemiri povećavali su se. Budući da stranci nisu bili dobrodošli, misionarima je ponuđeno da odu na druga područja. Neki su prihvatili tu mogućnost te su vjerno služili na svojim novim područjima.

Drugi su ostali u Argentini. Mary Helmbrecht, koja je pohađala 13. razred Gileada, služila je u Rosariu (pokrajina Santa Fe). Onog jutra kad je zabrana stupila na snagu otišla je do jedne kuće i pozvonila. Bilo je toplo ljetno jutro i vrata su bila otvorena. Treštao je radio. Iznenada je Mary čula kratku obavijest u kojoj je rečeno da je u čitavoj Argentini zabranjeno djelo Jehovinih svjedoka! “Kad je žena došla na vrata”, kaže Mary, “sabrala sam se i svjedočila joj kao što sam to uvijek činila. Cijelo to jutro nastavili smo propovijedati kao što smo prvobitno i planirali. Vidjeli smo da nema nekih većih problema, pa smo odlučili ostati. Sretni smo zbog te odluke. Neki u skupštini koji su se bojali propovijedati vidjeli su da se nama nije dogodilo ništa loše, pa su nam se ubrzo pridružili” (1. Sol. 5:11).

Sakriveno blago

Svjedoci su u to nepovoljno vrijeme pokazivali hrabrost i snalažljivost. Robert Nieto priča: “Jedan prijateljski naklonjen sudac za prekršaje rekao nam je da će Dvorane Kraljevstva biti zatvorene, a literatura zaplijenjena. Smjesta smo s dva automobila otišli u Dvoranu Kraljevstva kako bismo pokupili veliku količinu literature koju smo tamo imali na zalihi. Dok smo odlazili, iza sebe smo vidjeli policiju i vojsku koje su došle izvršiti naredbu da zatvore Dvoranu Kraljevstva i zaplijene literaturu. No mogli su obaviti samo prvi dio svog zadatka jer su jedine knjige koje su ostale u dvorani bile one u biblioteci.”

U jednom drugom mjestu skupštinski su starješine noću kriomice došli u Dvoranu Kraljevstva i potiho odnijeli svu literaturu. Kasnije su je spakovali u male pakete i podijelili braći.

U pokrajini Tucumán, Nérida de Luna sakrila je literaturu u svojem domu. Ona priča: “Knjige smo sakrili u velike vaze i zemljane posude na koje smo stavili umjetno cvijeće i zatim to sve odnijeli u prostoriju za pranje rublja. Jednog su jutra dva vojnika pretraživala cijelu kuću, pa i tu prostoriju, dok smo mi stajali i žarko se molili. Nisu pronašli ništa.”

Snabdijevanje duhovnom hranom

Dakako, braća su brzo potrošila literaturu koju su uspjela sačuvati i sakriti. Međutim, Jehova ih je nastavio snabdijevati duhovnom hranom. Premda je tiskara u ulici Fitz Roy bila zatvorena, na drugim lokacijama u Buenos Airesu i dalje se tiskalo. Časopise se tiskalo i u pokrajinama Santa Fe i Córdoba. Tiskane stranice slalo se na druge lokacije gdje ih se slagalo. U početku su skupštine dobivale samo po jedan časopis za svaku studijsku grupu, no kasnije se to povećalo na jedan časopis za svakog objavitelja. Jedna od tiskara nalazila se na tavanu jedne kuće koja je bila samo dvije ulice od predsjednikovog sjedišta.

Rubén Carlucci, koji je za vrijeme zabrane radio na tiskanju i otpremanju literature, sjeća se događaja kad ih je vlasnica kuće u kojoj se tiskalo došla upozoriti da vojna policija pretražuje sve kuće. Braća su odmah prestala tiskati te su sve osim tiskarskog stroja brzo ukrcala u kamion. Rubén se prisjeća: “Pretraživanje je bilo toliko opsežno da smo bili okruženi policajcima i nismo mogli napustiti taj dio grada. U blizini smo primijetili jedan restoran, ušli u njega i čekali da pretraživanje završi. Čekali smo četiri sata, ali se stvarno isplatilo jer su naša braća dobila svoju dragocjenu literaturu.”

“Revolverašica Pepita”

Kulu stražaru i Probudite se! neko se vrijeme tajno slagalo u glavnom gradu, u jednoj zgradi koja je bila u izgradnji. Ta je zgrada prvobitno trebala biti Dvorana Kraljevstva. Luisa Fernández, dugogodišnji član betelske obitelji, također je radila na tom poslu. Jednog jutra, baš kad su Luisa i njeni suradnici započinjali s poslom, netko je pokucao na vrata. Bio je to policijski inspektor! Rekao im je da su susjedi podnijeli žalbu zbog buke koju stvaraju strojevi. “To je bilo sasvim razumljivo, jer je stroj za šivanje bio toliko bučan da smo ga nazvali Pepita la Pistolera (revolverašica Pepita)”, kaže Luisa.

U tom je trenutku stigao brat koji je bio u Odboru podružnice te je objasnio što se tu radi. Inspektor je rekao: “Ako popodne kad se vratim ovdje ne bude nikoga, onda ništa nisam vidio.” Braća su odmah počela sve utovarivati na kamione. Za dva sata nije bilo ni traga tome da su se tamo slagali časopisi.

Kamo su odnijeli strojeve? Premda je tiskara u podružnici bila zatvorena, u nju se moglo ući na stražnja vrata. Luisa i ostali sve su prenijeli u staru betelsku tiskaru te su tamo nastavili slagati časopise bez da je to itko primijetio!

Bolje od proizvodnje keksa

Da bi se časopise napravilo i proslijedilo dalje po Argentini, i u drugim su dijelovima zemlje bila potrebna mjesta gdje su se oni slagali. Leonilda Martineli, koja je od 1957. specijalni pionir, radila je na tom poslu u Rosariu. Kad bi tiskani materijal stigao na slaganje, braća i sestre koji su obavljali taj posao pripremili bi dugačak stol na koji bi stranice poredali po brojevima. Zatim bi svatko od njih, počevši od jednog kraja, tim redoslijedom uzimao stranicu po stranicu dok ne bi došao do drugog kraja stola. Kad su složili određenu količinu časopisa, prešanjem ih je trebalo izravnati kako bi ih što više stalo u kutiju. Budući da nisu imali uređaj za hidrauličko prešanje, jedna krupnija sestra dobrovoljno se javila za taj posao. Kad je poveća hrpa časopisa bila spremna, ona bi sjela na nju i sjedila sve dok se časopisi nisu dobro izravnali. Zatim bi ih netko drugi uredno posložio u kutije. Taj je sistem tako dobro funkcionirao da su braća rekla sestri da ne ide na dijetu!

U gradu Santa Fe obitelj Gaitán omogućila je da se u njenoj kući slažu časopisi. Usprkos oprezu susjedi su primijetili da se u kuću unose i iz nje iznose kutije. Mislili su da ta obitelj radi kekse. Kasnije, 1979, podružnica je promijenila mjesto gdje se obavljao taj posao. Susjedi su to primijetili, pa su kasnije pitali da li je obitelj prestala raditi kekse. Sestra Gaitán se prisjeća: “‘Keksi’ koje smo radili bili su ukusni i puno hranjiviji nego što su susjedi slutili!”

Dostava literature

Dostava časopisa i druge literature braći bila je još jedan izazov. Na širem području Buenos Airesa bila je organizirana ruta za dostavu časopisa na odabrane lokacije koje su služile kao depoi za literaturu. Jednom je prilikom Rubén Carlucci razvozio časopise i trebao je stati na još samo jednom mjestu kad mu je policajac dao znak da se parkira iza policijskog vozila. Rubén je sa strahom poslušao, čitavo vrijeme moleći Jehovu za pomoć. Kad se parkirao, policajac je došao do kamiona i rekao: “Biste li bili tako ljubazni i pogurali me? Moje vozilo neće upaliti.” Rubén je, uzdahnuvši s olakšanjem, to vrlo rado učinio. Zatim je radosno otišao odvesti preostalu literaturu!

Dante Doboletta, koji je služio kao pokrajinski nadglednik na području Rosaria (Santa Fe), preuzimao je časopise na mjestu gdje su ih slagali te ih je razvozio po svim skupštinama svoje pokrajine. To je značilo najmanje dva puta mjesečno putovati po 200 kilometara. Kako bi izbjegao da ga drugi vide, vozio je noću. Na put je kretao nakon što bi završio sa skupštinskim aktivnostima, a ponekad se vraćao tek pred jutro. Jednom je prilikom naišao na dugačku kolonu automobila jer je više od 30 teško naoružanih vojnika pažljivo provjeravalo dokumente i stvari svih vozača. Jedan vojnik upitao je Dantea: “Što imaš u autu?”

“Svoje stvari”, odgovorio je Dante.

Vojnik je rekao: “Hajde, brzo otvori prtljažnik.”

Nato je Dante uzvratio: “Mi smo Jehovini svjedoci. Što bismo mogli imati?”

Drugi je vojnik slučajno čuo taj razgovor, pa je rekao: “Pusti ih. Jehovini svjedoci nikad nemaju oružje i ne krijumčare.” Dante je dvije godine prevozio literaturu, a nijednom ga nisu pretražili.

Nisu ostavljali sastanke

Od prvog tjedna kad je zabrana stupila na snagu, Jehovini svjedoci u Argentini nisu ‘ostavljali svoje sastanke’ (Hebr. 10:25). Sastajali su se u manjim grupama te su često mijenjali mjesto i vrijeme sastanaka. To je značilo više posla za starješine, jer su nerijetko po nekoliko puta morali voditi isti sastanak u raznim domovima.

U malom gradu Totorasu jedina kuća koju su mogli koristiti za sastanke nalazila se u centru grada. Zato su Svjedoci bili još oprezniji. Vlasnik kuće, brat Reverberi, napravio je stol koji je izgledao poput normalnog stola s ladicom za kojekakve sitnice. No gornji dio tog stola mogao se podići, a ispod se moglo sakriti knjige i časopise. Kad bi netko pokucao na vrata, svu literaturu brzo bi stavili u stol!

Objavitelji se nisu oblačili kao da su na sastanku. Sestre su ponekad na glavi imale uvijače za kosu, nosile hlače i uz sebe imale torbe za kupovinu. Sastanke su od milja nazivali mateadas. Maté je čaj uz koji se obično jedu keksi ili kolači. U Argentini je uobičajeno okupiti se kod nekoga i piti maté, pa je to bila izvrsna kamuflaža za duhovna okupljanja.

No bilo je i napetih trenutaka. Teresa Spadini bila je vjerna, gostoljubiva sestra, koja je u svojem susjedstvu bila na dobrom glasu. Jednom, prilikom posjeta pokrajinskog nadglednika, u njenoj se kući okupila grupa od njih 35 kako bi održali sastanak. Iznenada se pred kućom parkirao policijski automobil i jedan je policajac pokucao na vrata. Brat koji je držao govor odmah je sjeo s ostalima. Kad je Teresa otvorila vrata, policajac je rekao: “Teresa, mogu li se poslužiti tvojim telefonom?”

Kad je pogledao okupljenu grupu, Teresa je objasnila: “Obitelj se ponovno okupila nakon dugo vremena.” Dok je policajac zvao policijsku stanicu, okupljeni su zadržavali dah, misleći da će pozvati policijsko vozilo da ih sve odvede. No, na njihovo olakšanje, telefonirao je zbog nečeg drugog. Kad je završio, okrenuo se Teresi i zahvalio joj. Zatim je pogledao okupljene i rekao im: “Oprostite na smetnji. Uživajte u vašem obiteljskom skupu.”

Izlaženje na kraj s policijskim prepadima

Kad se jedna grupa braće okupila radi krštenja, neki je susjed to dojavio policiji. Budući da su braća isplanirala da asado, odnosno piknik s roštiljem, prikrije pravu svrhu sastanka, nastavila su sa svojim planom. Meso s roštilja je omiljeno jelo u Argentini, tako da se nitko nije bunio protiv te ukusne kamuflaže. Kad su u vojnom vozilu došli nepozvani “gosti”, braća i sestre gostoljubivo su ih pozvali da se pridruže tom prijateljskom okupljanju. Vojnici su to odbili i otišli, a da nisu ni saznali što je bilo za “desert”!

Ponekad su riječi koje Jehovini svjedoci koriste među sobom bile zaštita. Jednom prilikom kad su susjedi obavijestili vlasti o jednom sastanku u privatnom domu, policija je došla kad su već svi, osim starješina, otišli. Pokucali su na vrata, a sestra koja je tamo živjela rekla im je: “Svi osim slugu otišli su.”

Policajci su nato rekli: “Ne trebamo sluge. Zanimaju nas samo glavni!” Tako su otišli praznih ruku.

Propovijedanje pod zabranom

Usprkos ograničenjima, nastavilo se s propovijedanjem. Naravno, braća su pod tim teškim okolnostima bila oprezna. Obično na jednom području u isto vrijeme nisu propovijedala više od dva Svjedoka. Sara Schellenberg prisjeća se kako je posjećivala ljude u Buenos Airesu. Ona priča: “Napravili smo male karte područja koje su stale na dlan. Straga je bio komad papira ispresavijan poput lepeze, na kojem je bio popis svih kućnih brojeva. Išli smo samo u jednu kuću na svakoj strani ulice, a zatim smo to označili na popisu kako bi sljedeći objavitelj koji će propovijedati na tom području išao u drugu kuću. Zatim smo otišli u drugu kuću u nekoj drugoj ulici.”

Kratko vrijeme nakon što se počelo propovijedati na taj način Cecilia Mastronardi otišla je sama u službu. Kad je pokucala na vrata, iznenada se na motoru pojavio jedan policajac. “Upitao me što tu radim”, kaže Cecilia. “Jedino čega sam se mogla sjetiti bilo je da mu svjedočim i ponudim knjigu Da li se je čovjek razvio ili je stvoren? Prihvatio je knjigu, dao mi prilog te me prijateljski pozdravio. Tek sam tada shvatila da se nije zaustavio da me uhapsi. To je bila njegova kuća!”

Da bi se prikrilo djelo propovijedanja, koristile su se razne metode. Jedna je sestra namjerno počela raditi za neku kozmetičku kuću kako bi mogla ići od kuće do kuće i razgovarati sa svojim kupcima. María Bruno, koja sada ima 86 godina, a 29 godina je opći pionir, sa sobom je nosila torbu iz koje su virile biljke te je tako privlačila pažnju domaćica koje su voljele razgovarati o vrtu. Tako je mogla započeti razgovore koji su vodili do sijanja sjemena istine.

Juan Víctor Buccheri, vlasnik jedne trgovine koji se krstio ubrzo nakon što je zabrana stupila na snagu, također je želio drugima govoriti o dobroj vijesti za koju je saznao. On je na zidovima svoje trgovine prije imao religiozne slike te postere poznatih sportaša i drugih osoba iz svijeta zabave. Sada ih je zamijenio pejzažima pri dnu kojih su pisali biblijski citati. Kakvog li iznenađenja za njegove mušterije! Brat Buccheri svjedočio je onima koji su se raspitivali o slikama ili o biblijskim citatima, te je tako započeo više od deset biblijskih studija. Neke od tih osoba upoznale su istinu i još su uvijek vjerna braća.

Ljudi sa zelenom Biblijom

Poteškoće tokom zabrane pomogle su objaviteljima u Argentini da postanu bolji propovjednici. Budući da su prilikom prvog razgovora koristili samo Bibliju, postali su spretni u pronalaženju biblijskih redaka kako bi svladali prigovore i utješili ljude.

Da ne bi bili sumnjivi, ponekad su umjesto prijevoda Novi svijet koristili druge biblijske prijevode. Kad je jednom prilikom jedan brat koristio katolički prijevod Torres Amat, pisan zastarjelim španjolskim, dogodilo mu se nešto neočekivano. Nakon što je žena saslušala retke koje joj je čitao, a nije ih razumjela, predložila je da mu donese Bibliju koju je puno lakše razumjeti. Na njegovo veliko iznenađenje bio je to prijevod Novi svijet!

U to je vrijeme prijevod Novi svijet imao zelene korice. Zato su svi bili upozoreni da ne slušaju ljude koji nose zelenu Bibliju. No budući da su se samo neki slagali s vladinim ograničenjima, ta je zabrana samo pobudila znatiželju ljudi. Jedna je stanarka upitala sestru koje je boje njena Biblija. Kad je sestra otvoreno rekla da je zelena, žena je uzvratila: “Dobro, htjela bih čuti što ljudi sa zelenom Biblijom imaju za reći.” Pozvala je sestru unutra te je uslijedio živ razgovor.

Tko ima knjige?

Jedno su vrijeme Svjedoci u Argentini propovijedali koristeći publikacije koje su uspjeli sakriti. No s vremenom su se te zalihe istrošile, a novu je literaturu bilo nemoguće uvesti. Međutim, u skladištu podružnice bilo je 225 000 zaplijenjenih knjiga.

Federalna policija odlučila je preuzeti te zaplijenjene knjige i prodati ih poduzeću za recikliranje. Sklopljen je ugovor s jednim prijevoznikom da dođe u Betel, preuzme knjige i odveze ih na recikliranje. Bila je slučajnost da je vozač nekada proučavao Bibliju s jednim susjedom koji je Jehovin svjedok. Kad je vidio što vozi, upitao je svojeg bivšeg susjeda bi li Jehovini svjedoci željeli od njega kupiti te knjige. Dogovorili su sve potrebno te su knjige uz odobrenje policije prevezene na mjesto koje je odredila podružnica! Tako je, usprkos zabrani, 225 000 knjiga bilo spremno za puno drugačije recikliranje od onog koje su predvidjele vlasti!

Jehova se za svoj narod brinuo i preko hrabre braće koja su dobrovoljno iz drugih zemalja donosila knjige Zajednice. Norberto González, opći pionir, priča: “Jednom nam je prilikom brat koji je bio član Odbora podružnice u Urugvaju dao 100 primjeraka priručnika Škole službe za Kraljevstvo kako bismo ih dali odgovornoj braći u Argentini. Uspjeli smo prenijeti taj vrlo važan materijal u zemlju. Svi smo skakali od radosti kad smo bez problema prošli carinu.” Brat u čijoj su drvenoj nozi bile sakrivene te publikacije vjerojatno nije mogao skakati baš visoko!

Svjedoci u Argentini naučili su cijeniti literaturu koju izdaje Društvo Watch Tower više nego ikada prije. Na početku zabrane svaka je studijska grupa dobivala samo po jedan primjerak Kule stražare. Taj je časopis kružio među objaviteljima, koji su prepisivali pitanja i odgovore za studij kako bi mogli komentirati (Fil. 4:12). Na naslovnoj stranici Kule stražare nije pisalo ništa, kako ne bi bilo očito što je unutra, no duhovna hrana u njoj bila je izvanredna. Ta izvrsna hrana braću je duhovno održavala i ujedinjavala.

Kako tajno održati kongres

Braća u Argentini duhovno su se hranila sastajući se u malim grupama i koristeći onu literaturu koju su imala na raspolaganju, no kako su mogla izvući korist iz tri velika godišnja sastanka, u kojima su uživali Jehovini svjedoci u drugim dijelovima svijeta? Prvi kongresi otkad je zabrana stupila na snagu nazvani su pokusnim kongresima. Njima su prisustvovali samo starješine i njihove obitelji. Kasnije su starješine ponovili taj program u svojim skupštinama. Héctor Chap, koji već mnogo godina neumorno služi kao putujući nadglednik, kaže: “Ponekad smo kongrese održavali na poljima, te smo bili okruženi domaćim životinjama. Budući da smo pažljivo slušali ono što se iznosilo, jedva smo ih primjećivali. Mnoga braća snimala su program za one koji nisu mogli doći. Oni su se kasnije mogli dobro nasmijati — govori su bili popraćeni mukanjem krava, kukurikanjem pijetlova i njakanjem magaraca.”

Braća su te kongrese od milja zvala “izleti”, budući da su se oni često održavali u prirodi. Omiljeno mjesto u pokrajini Buenos Aires bilo je seosko područje u blizini granice s pokrajinom Santa Fe, nazvano Strago Murd. To mjesto bilo je idealno, jer je bilo okruženo drvećem koje je pružalo dobar zaklon. No jednog su se dana oni koji su išli na “izlet” šokirali kad su vidjeli da je to prekrasno drveće posječeno! Premda više nije bilo zaklona, nastavili su sa svojim “izletom” te je govornik koristio panj jednog drveta kao podij, dok su ostali sjedili na drugim panjevima.

Još jedno mjesto koje su braća koristila za kongrese bila je tvornica čiji je vlasnik bio Jehovin svjedok. On je imao jedan veći kamionet te je njime vozio sve koji su željeli doći na kongres. On bi vozio od jednog mjesta do drugog, pokupio 10 do 15 braće u kamionet, vratio se u tvornicu te bi oni izašli nakon što je zatvorio vrata garaže. Tako se moglo okupiti oko 100 ljudi, a da to ne primijete ni susjedi ni policija. Drugi Svjedoci iz Argentine u to su vrijeme putovali u Brazil i Urugvaj kako bi na kongresima dobili duhovnu hranu.

Sastanci u zatvoru

Još i prije nego što je 1976. nastupila zabrana, mnoga naša mlada braća zbog svoje su se kršćanske neutralnosti suočila s ispitima lojalnosti. Zbog toga što su slijedili biblijsko načelo zapisano u Izaiji 2:4, naime da se ‘ne uče boju’, mnogi su dobili kaznu od tri do šest godina zatvora.

No oni su i u zatvoru pronašli načine da proučavaju Bibliju, održavaju sastanke i da drugima revno prenose poruku Kraljevstva. Starješine iz obližnjih skupština rado su posjećivali ove vjerne mladiće kako bi ih ohrabrili i opskrbili prijeko potrebnom duhovnom hranom.

Omar Tschieder, koji u Betelu služi od 1982, bio je od 1978. do 1981. zatvoren u vojnom zatvoru Magdalena u pokrajini Buenos Aires. Tamo je dospio zato što je odbio obući vojnu uniformu. Taj se zatvor sastojao od nekoliko zgrada; 20 ćelija povezivao je isti hodnik, a svaka ćelija bila je veličine dva puta tri metra. Svjedoci koji su bili zatvoreni za svoje su sastanke koristili tri ćelije na kraju hodnika. Samo 10 ili 12 njih moglo se sastati istovremeno, tako da se često svakog tjedna održavalo 8 do 14 sastanaka.

Braća su uvijek odredila jednog među sobom da gleda kroz otvor na ćeliji te ih obavijesti u slučaju da se netko približava. Imali su nekoliko znakova upozorenja. Ponekad je brat koji je stražario samo pokucao na zid. A ponekad su on i netko od prisutnih bili povezani koncem. U slučaju opasnosti brat na straži povukao bi konac, a onaj na drugom kraju upozorio bi grupu. Drugi način bio je reći nešto što u sebi sadrži lozinku. Brat koji je stražario mogao je primjerice viknuti: “Ima li netko kovertu?” Kad bi čula riječ “koverta”, braća bi se posakrivala. Svatko je unaprijed znao gdje će se sakriti — pod krevet, iza vrata — bilo gdje, samo da ga stražar koji bi mogao proviriti kroz otvor na ćeliji ne vidi. Sve to učinili bi tiho i za par sekundi. Morali su biti dobro organizirani!

Jednom za vrijeme sastanka upozoreni su da netko ulazi u zgradu, pa su se brzo sakrili. Jedan zatvorenik koji nije bio Jehovin svjedok otvorio je vrata i nešto stavio na stol. Dok je odlazio, okrenuo se i upitao: “Zašto se vi svi skrivate?” Baš u tom trenutku stražar je zazviždao u zviždaljku, tražeći dobrovoljce da nešto očiste. Braća su stoga odgovorila: “Skrivamo se od njega.” Posjetitelj je pokazao razumijevanje, pa je brzo otišao. Braća su bez daljnjih ometanja završila svoj sastanak.

Tajna biblioteka u zatvoru

Svjedocima su zbog dobrog vladanja povjerene neke posebne odgovornosti u zatvoru. Braća su radila na zatvorskim štamparskim strojevima te su im bili povjereni poslovi vezani uz kino, ambulantu i brijačnicu. Kako bi unapređivali interese Kraljevstva, oni su u potpunosti koristili te zaslužene prednosti. Naprimjer, prema nacrtima zatvora Magdalena, kino je bilo izgrađeno u pravokutnom obliku, no njegovi su uglovi bili zaobljeni. To je ukazivalo na to da je iza zidova prostor kojem je visina bila oko dva i po metra, a veličina dva puta jedan metar. Bilo je to savršeno mjesto za biblioteku ispunjenu Biblijama i publikacijama Društva Watch Tower!

Héctor Varela, koji je u tom zatvoru proveo tri godine, kaže da su braća tamo mogla ući tako što su pomakla zidni pano u prostoriji za projekciju, a zatim se popela preko radnog stola. Knjige su sakrivali i u ormarima u blagovaonici.

Ponekad su braća dobila dopuštenje da nakratko posjete svoju obitelj. Ta braća često su iskoristila tu priliku da sa sobom donesu najnovije brojeve Kule stražare i Probudite se! Rodolfo Domínguez, koji je sada putujući nadglednik, priča što se jednom dogodilo. On kaže: “Stavili smo Kulu stražaru i Probudite se! pod odjeću. Kad smo došli u zatvor, tamo je bio dugačak red, jer su stražari svakoga temeljito pretraživali. Malo-pomalo došao je red i na nas. I baš se tada mijenjala straža i pregledavanje je prekinuto!”

“U zatvoru smo održavali sve skupštinske sastanke”, nastavlja brat Domínguez. “Ja sam ustvari tamo održao svoje prvo javno predavanje.” Svjedoci koji su bili zatvoreni čak su imali kostimirane biblijske drame, a stvari potrebne za njih donosili su prilikom posjeta svojoj obitelji. Stražari nisu ni slutili za što će se koristiti sandale, halje i slične stvari.

Činjenje učenika iza rešetki

Djelo propovijedanja i činjenja učenika cvjetalo je čak i iza rešetki. Jedan od onih kojima su pomogli revnost i dobro vladanje braće u zatvoru bio je Norberto Hein. On je služio u argentinskim oružanim snagama, a u zatvor je dospio zbog zloupotrebe droge. U nekoliko je zatvora susreo mlade Svjedoke koji su tamo bili zbog prigovora savjesti. Dojmio ga se njihov stav, te je dok je bio u zatvoru Puerto Belgrano zamolio da se s njim proučava Bibliju. Za mjesec dana završio je proučavanje knjige Istina koja vodi do vječnog života. Kasnije su ga premjestili u zatvor Magdalena te se 1979. u zatvoru i krstio.

“Govor za krštenje održan je u nedjelju oko 21.00”, prisjeća se Norberto. “Bilo nas je desetak, a druga su braća izvan ćelije čuvala stražu. Nakon govora otišao sam s dva brata u blagovaonicu u kojoj je bio jedan veliki sudoper za pranje suđa.” Taj “sudoper za krštenje” bio je pun hladne vode koje se Norberto živo sjeća, budući da je bila zima!

Usprkos tome što su ga progonili jer se družio s Jehovinim svjedocima, nastavio je nepokolebljivo služiti Jehovi (Hebr. 11:27). Norberto i njegova supruga María Esther vjerno služe u Betelu već više od 15 godina.

‘Nemoj moliti Boga da kazni i mene’

Premda su mnogi zatvorski službenici bili tolerantni prema Svjedocima, bilo je i onih koji to nisu bili. Jedan od glavnih stražara u vojnom zatvoru kad god je bio na dužnosti braći nije davao hranu i pokrivače. Bio je jako pakostan. Hugo Coronel priča: “Jednog jutra prije svitanja taj je stražar udarivši nogom otvorio vrata moje ćelije, izvukao me van te mi je, pokazavši mi pet naoružanih vojnika, rekao da je došao moj čas. Pokušao me natjerati da potpišem dokument kojim bih se odrekao svoje vjere. Kad sam to odbio, rekao mi je da napišem pismo svojoj majci jer ću umrijeti. Zatim me bijesno odveo do jednog zida, rekao vojnicima da podignu oružje te naredio: ‘Pali!’ Čuo sam samo škljocanje okidača, jer puške nisu bile napunjene. Bio je to samo još jedan njegov pokušaj da slomi moju besprijekornost. Uvjeren da ću plakati od straha, došao je do mene. Kad je vidio da sam miran, izbezumio se i počeo vikati. Odveli su me natrag u ćeliju, pomalo potresenog, ali radosnog, jer je Jehova odgovorio na moje molitve i pomogao mi da ostanem nepokolebljiv.”

Nekoliko dana prije nego što su Huga preselili u drugi zatvor, taj je stražar po cijelom zatvoru razglasio da će ga sutradan prisiliti da obuče uniformu. Rekao je da ga čak ni Jehova u tome neće spriječiti. Što se zatim dogodilo? “Sljedećeg dana”, kaže Hugo, “saznali smo da je u strašnoj automobilskoj nesreći doslovce ostao bez glave. To je jako djelovalo na sve u zatvoru. Većina je mislila da ga je Bog kaznio zbog njegovog hvalisanja i prijetnji. Čak me je i stražar koji me je tu noć odveo u ćeliju preklinjao da ne molim Boga da kazni i njega!” Hugo sada služi kao starješina u Villa Urquizu (pokrajina Misiones).

Jedno je sigurno — ti mladići koji su odbili ići u vojsku sačuvali su svoju besprijekornost pod vrlo teškim okolnostima. Nekima su u zatvoru prijetili da će ih ubiti. Druge su tukli, nisu im davali hranu ili su ih zatvarali u samice. Vjera i besprijekornost te braće usprkos zlostavljanju bile su veliko svjedočanstvo zatvorskim službenicima i zatvorenicima.

Koristi redovitog obiteljskog studija

I djeca su trebala stati u ‘obranu pred svakim tko je od njih tražio razlog za nadu’ (1. Pet. 3:15). Kad su sedmogodišnji i osmogodišnji sin Juana Carlosa Barrosa pohađali školu, ravnateljica je starijem sinu rekla da pred cijelim razredom pozdravi zastavu. Kad je on to odbio, vikala je na njega, udarila ga i gurnula prema zastavi. No on to i dalje nije želio učiniti. Zatim je oba dječaka odvela u svoj ured i sat vremena ih pokušavala prisiliti da pjevaju rodoljubne pjesme. Budući da nije uspjela, odlučila ih je izbaciti iz škole.

Taj je slučaj došao do upravnog suda. Sudac je u toku saslušanja ispitao dječake. Njihovi jasni odgovori toliko su ga razljutili da se sav počeo tresti, udario je šakom o stol i izašao iz sobe. Vratio se nakon 15 minuta, još uvijek vidljivo ljut. No presudu je ipak donio u korist Svjedoka! Nakon što ju je izrekao, sudac se obratio bratu Barrosu: “Imate krasnu obitelj! Da se sve obitelji drže tako visokih načela, ova bi država bolje izgledala.” Brat Barros kaže: “Zahvaljujući tom iskustvu shvatio sam koliko je važno održavati redoviti obiteljski studij sa svojom djecom, kako bi ona imala snage zauzeti čvrsti stav.” Kasnije je, 1979, argentinski Vrhovni sud donio presudu da njegova djeca imaju pravo na školovanje.

Ponovno povoljne okolnosti

Od 1950. pa nadalje podružnica je svakoj novoj vladi predala zahtjev da se Jehovine svjedoke zakonski prizna kao religiju. Traženje zakonskog priznanja uključivalo je nekoliko koraka. Prvo je trebalo oformiti zakonsko tijelo s određenim brojem članova, koje ima društvenu i vjersku svrhu kao što je poučavanje ljudi Bibliji, a zatim registrirati to zakonsko tijelo. Vlada je trebala potvrditi da je svrha njegovog osnivanja legalna. U slučaju da je vlada to učinila dobili bi registracijski broj. S tim brojem moglo se predati molbu za zakonsko priznanje vjerske organizacije. Do 1981. Jehovini svjedoci bili su odbijani pod izlikom da društvena i vjerska svrha njihovog djela nije legalna, budući da je ono bilo zabranjeno.

U studenom 1976, samo dva mjeseca nakon što je ponovno zabranjeno djelo Jehovinih svjedoka, podružnica je Argentinskom državnom sudu podnijela zahtjev da povuče zabranu. Također je uložila žalbu u vezi sa slučajevima izbacivanja djece Svjedoka iz škole zbog njihovog odbijanja da sudjeluju u patriotskim ceremonijama, zatvaranja braće zbog prigovora savjesti i konfiskacije publikacija Društva Watch Tower.

Dana 10. listopada 1978. iste su žalbe uložene i Interameričkoj komisiji za ljudska prava. Ta komisija došla je do zaključka da je vlada povrijedila ljudska prava Jehovinih svjedoka, te je preporučila ukidanje zabrane.

Dana 12. prosinca 1980. samonametnuta vojna vlast prihvatila je preporuku Interameričke komisije za ljudska prava te je ukinula zabranu. To je Jehovinom narodu u Argentini omogućilo slobodno sastajanje. Kako li su braća zbog toga bila radosna! No premda djelo Jehovinih svjedoka više nije bilo zabranjeno, oni još nisu bili zakonski priznati kao vjerska zajednica.

Konačno je 9. ožujka 1984. vlada priznala Zajednicu Jehovinih svjedoka kao religiju. Dugogodišnja borba za zakonsko priznanje došla je svome kraju. Napokon su Dvorane Kraljevstva na sebi mogle imati natpis! Kako su se samo braća u Argentini radovala! Svi su ponavljali psalmistove riječi: “Veliko djelo čini Jehova na nama” (Ps. 126:3).

No zakonsko priznanje značilo je daleko više od natpisa na Dvorani Kraljevstva. Ciríaco Spina, starješina u Buenos Airesu, rekao je: “Kad je zabrana ukinuta i kad smo ponovno mogli održavati velike skupove, željeli smo za njih koristiti najbolje moguće objekte kako bismo iskazali čast svojem Bogu, Jehovi. Nekoliko puta pokušali smo unajmiti novi gradski stadion u Mar del Plati, no budući da nismo bili zakonski priznati, nisu nam to dopustili. Onda su 1984. Svjedoci zahvaljujući Jehovi dobili zakonsko priznanje. Sada za svoje kongrese na raspolaganju imamo i taj gradski stadion, a posljednjih godina i novi sportski centar.”

Prošlo je mnogo godina otkad su braća mogla uživati u ohrabrujućoj atmosferi velikih skupova, pa je podružnica odlučila u potpunosti iskoristiti predstojeći posjet zonskog nadglednika Freda Wilsona. Za manje od dva tjedna učinjene su pripreme kako bi braća iz šire okolice Buenos Airesa mogla doći na stadion Vélez Sarsfield, na prvi veliki skup otkad je ukinuta zabrana. Usprkos tome što nije bilo puno vremena za pripremu, tom radosnom duhovnom “prazniku” 15. veljače 1984. prisustvovalo je mnoštvo od skoro 30 000 (Ps. 42:4).

Posljedica zabrane

Pod vojnim režimom tisuće je ljudi nestalo i bilo pogubljeno. No začudo, usprkos strogom stavu vlade prema Jehovinim svjedocima, među nestalima nije bio nijedan Svjedok.

Ne samo da su svi ostali na životu već su zbog zabrane kao grupa postali još poznatiji. Oni koji su prije zabrane pitali Svjedoke kojoj religiji pripadaju bili su zbunjeni kad bi dobili odgovor “Jehovinim svjedocima”. No to nije bio slučaj nakon zabrane. Susana de Puchetti, koja 37 godina služi kao punovremeni propovjednik, rekla je: “Kad je zabrana prestala, više nas nisu nazivali Jehovinim sinovima ni Jehovcima; niti su nas brkali s evangeličkim grupama. Tokom zabrane naše se točno ime često spominjalo na radiju i u novinama. To je urodilo dobrim rezultatom — ljudima je ime Jehovini svjedoci napokon postalo dobro poznato.”

Zakonski oslobođeni vojne službe

Negdje u to vrijeme dr. María T. de Morini, zamjenica sekretara za vjerska pitanja, koja je i pokrenula postupak za priznavanje Zajednice Jehovinih svjedoka kao religije, dogovorila je jedan važan sastanak predstavnikâ Zajednice Jehovinih svjedoka, sekretara za vjerska pitanja i ministra obrane. Svrha sastanka bila je razmotriti mogućnost da se Jehovine svjedoke oslobodi vojne službe. Odbor podružnice nadao se da će opći pioniri biti oslobođeni vojske, no vlasti su bile spremne na više od toga.

Vlasti su bile voljne svakoga za koga se smatra da pohađa neku školu osloboditi vojne službe, te se na sve koji su sudjelovali u Teokratskoj školi propovijedanja gledalo kao na studente teologije. Kad bi neki kršteni brat napunio 18 godina i bio pozvan da se prijavi za vojsku, starješine iz njegove skupštine ispunili bi i potpisali formular kojim su potvrdili njegovo dobro vladanje. Taj bi formular poslali podružnici na potpis, a zatim je on proslijeđen u registracijski ured za vjerska pitanja. U tom bi uredu nakon toga izdali potvrdu koju je brat morao odnijeti na vojni odsjek kako bi ga oslobodili vojske. Taj djelotvoran sistem koristio se sve dok 1990-ih nije ukinuto obavezno služenje vojnog roka.

Neočekivani napredak u cijeloj zemlji

Između 1950. i 1980. vlada je zabranila djelo Jehovinih svjedoka. Braća su nastavila revno propovijedati u to teško vrijeme. Rezultat toga bio je da ih je Jehova blagoslovio napretkom. Godine 1950. u Argentini je bilo 1 416 objavitelja. Do 1980. bilo ih je 36 050!

Nakon zakonskog priznanja napredak je bio još veći, u skladu s Izaijom 60:22, gdje kaže: “Od maloga će postati tisuća i od nejakoga silan narod; ja Jehova brzo ću učiniti to kad bude vrijeme.” Samo letimičan pogled na izvještaje iz svih dijelova Argentine dokazuje istinitost tih riječi. Naprimjer, otkad je ukinuta zabrana, u skupštini Francisco Solano, koja se nalazi na širem području Buenos Airesa, broj objavitelja porastao je sa 70 na 700, koliko ih sada ima u sedam skupština.

Alberto Pardo, koji služi kao starješina u Cinco Saltosu (pokrajina Río Negro), sjeća se vremena kad je tamo bilo samo 15 objavitelja. Danas su u Cinco Saltosu tri skupštine, a ukupan broj objavitelja iznosi 272, te je omjer Svjedoka i stanovnika 1 naprema 100. Marta Toloza iz skupštine Carmen de Patagones u Buenos Airesu kaže: “Kad se sjetim male grupe koja se 1964. sastajala u jednoj sobici i to usporedim s 250 braće i sestara u tri Dvorane Kraljevstva danas, to je zaista divno.”

Zbog brzog napretka u Palmiri i okolnim gradovima, javno predavanje i Studij Kule stražare trebali su se vikendom održavati dva puta kako bi braća i sestre imali više mjesta u Dvorani Kraljevstva. Budući da je broj prisutnih konstantno bio iznad 250, za Spomen-svečanost unajmljena je jedna veća dvorana. Od 1986. u četiri različita grada osnovane su skupštine koje su proizašle iz skupštine u Palmiri.

Od prve skupštine u široj okolici Buenos Airesa, José León Suárez, s 33 objavitelja postalo je pet skupština. Juan Schellenberg, tamošnji starješina, kaže: “Svaki put kad smo osnovali novu skupštinu naše se područje smanjilo. Sad je područje naše skupštine toliko malo da ga svaki tjedan obradimo jednom ili dva puta. Mnogi ljudi kojima propovijedamo su ravnodušni, ali ipak imamo i dobrih iskustava i započinjemo nove biblijske studije. Dvorana Kraljevstva je u samom centru tako da većina od 100 objavitelja može na sastanke doći pješice.”

Pionirski duh cvjeta

Kad je zabrana ukinuta, otvorilo se veliko područje za propovijedanje. Na mnogim je područjima bila velika potreba za objaviteljima Kraljevstva.

U prosincu 1983. deset bračnih parova, privremenih specijalnih pionira, poslano je na tri mjeseca na područja koja su Jehovini svjedoci rijetko obrađivali kako bi pokrenuli djelo propovijedanja. Ti parovi već su bili opći ili pomoćni pioniri te su ih preporučili pokrajinski nadglednici. Njihov cilj bio je raspačavanjem literature i započinjanjem biblijskih studija obraditi veliko područje. Objavitelji iz obližnjih skupština nastavili su voditi brigu o onima koji su pokazali interes ili su pioniri s njima kontaktirali pismenim putem. Ta je akcija urodila izvrsnim rezultatima. Sada u devet od deset gradova u kojima su služili ti pioniri postoje skupštine.

Među tim privremenim specijalnim pionirima bila je Argentina de González. Ona i njen suprug poslani su u Esquinu. Tamo su došli sa svoje četvero djece. Tri puta tjedno jedna od njihovih spavaćih soba služila je kao mjesto za održavanje sastanka. Kad su propovijedali od kuće do kuće, skoro svi su ih pozivali unutra. Stanari su prvo željeli čuti odakle su, koliko imaju djece i gdje trenutno žive. “Kad smo udovoljili njihovoj znatiželji”, kaže Argentina, “bili su spremni saslušati našu poruku. Ja sam započela sedam biblijskih studija, a jedan od njih bio je s jednom ženom i njeno četvero djece. Oni su odmah počeli posjećivati sastanke i nikad ih nisu propuštali. Za samo nekoliko mjeseci krstile su se majka i njena kćerka, koja je kasnije postala pionir. Raduje me što svi oni još uvijek vjerno služe Jehovi.”

Zadovoljni u svim okolnostima

Neki koji imaju pionirski duh bili su spremni prilagoditi se oštroj klimi, izoliranosti područja i lošim životnim uvjetima. Kad su José i Estela Forte kao specijalni pioniri poslani u Río Turbio u pokrajini Santa Cruz, na tom području nije bilo nijednog Svjedoka niti je itko proučavao Bibliju. Da izazov bude još veći, Río Turbio se nalazi na krajnjem jugu Argentine, gdje se temperatura često spusti na -20 Celzijevih stupnjeva.

Forteovi su živjeli u maloj sobi jedne kuće koja je pripadala rođacima nekih Svjedoka i do najbliže skupštine, one u Río Gallegosu, morali su putovati 300 kilometara. Jednom kad su se vraćali sa sastanka, na pustoj im se cesti pregrijao motor automobila jer je u hladnjaku ponestalo vode. Temperatura je bila jako niska, te su doživjeli ono što tamošnji ljudi zovu el sueño blanco, naime počelo im se jako spavati, što ih je moglo odvesti u smrt. Molili su se Jehovi da ne zaspu. Kako li su bili zahvalni kad su došli do jednog obližnjeg ranča gdje su se ugrijali i napunili hladnjak vodom!

Forteovi su isprva propovijedali na najgušće nastanjenom području te su uskoro imali više od 30 naprednih biblijskih studija. Za kratko vrijeme u gradu je oformljena grupa. Zatim su svoju pažnju usredotočili na ljude koji su živjeli u planinama i na seoskim područjima. José bi jednom godišnje na konju išao na šestodnevno ili sedmodnevno propovjedničko putovanje. Jednom su on i njegov suradnik došli na jedan ranč na kojem je bila žena s oštrim psom čuvarom. Kad su se predstavili kao Jehovini svjedoci, ona ih je pogledala i prasnula u smijeh. “Ne i ovdje!” rekla je. Kad su je upitali zašto je tako reagirala, objasnila im je da je živjela u blizini Betela u Buenos Airesu. Zatim je dodala: “Nisam ni sanjala da bi Jehovini svjedoci došli na tako zabačeno mjesto i još k tome obučeni kao gauči.” Žena im je ponudila nešto za jelo te su vodili zanimljiv biblijski razgovor. Ustrajni napori Forteovih urodili su plodom; u Río Turbiu sada postoji skupština s 31 objaviteljem koja dobro napreduje.

Plutajuća Dvorana Kraljevstva

Odlučni da iskoriste povoljne okolnosti, neki su prihvatili izazov da svjedoče stanovnicima otokâ u delti rijeke Parane, u blizini Buenos Airesa. Zbog udaljenosti otoka, prijevoza i nepredvidivih vremenskih prilika svjedočenje u toj delti nije beznačajan pothvat. Putovanje privatnim čamcima je skupo, a može biti i opasno. Ipak, ustrajnost je urodila rezultatima. Do 1982. na tom je izoliranom području oformljena grupa, koja pripada skupštini Tigre.

Kako bi smanjio troškove, Alejandro Gastaldini, brat iz skupštine Tigre, napravio je El Carpincho, lagani plastični čamac dug sedam metara, s motorom koji radi na propan. Nekako u to vrijeme Ramón Antúnez iz Buenos Airesa i njegova obitelj koristili su svoj jedrenjak kako bi u delti unapređivali interese Kraljevstva. Ta revna braća puna oduševljenja dala su sve od sebe te su pozivala objavitelje iz drugih skupština da s njima vikendom idu u službu. Broj naprednih studija je rastao te su čitave obitelji prihvaćale istinu.

Budući da je samo nekolicina njih koji žive na tim otocima imala čamac, a javni je prijevoz bio slab, većini zainteresiranih bilo je teško dolaziti na sastanke. Zato su braća pomagala jedna drugoj kako bi se mogla sastajati i duhovno jačati. Naprimjer, da bi svi mogli prisustvovati Spomen-svečanosti, organizirali su da brod dođe po sve Svjedoke i zainteresirane osobe, a na njemu su onda svi zajedno proslavili Spomen-svečanost.

Kasnije su Carlos Bustos, njegova supruga Ana i kćerka Mariana dodijeljeni da kao pioniri služe na području delte. Podružnica im je pomogla tako što je kupila brodicu nazvanu Precursor I u kojoj je bila kuhinja, kupaonica i prostor za spavanje za troje. Marianin krevet koji se nalazio u krmi zvali su el sarcófago jer je bio tako uzak da je podsjećao na lijes!

Trenutno u delti živi 20 objavitelja, koji Jehovi služe kao dio skupštine Tigre. Većina braće sada ima svoj vlastiti čamac, te tako mogu bolje ispunjavati svoje teokratske odgovornosti. No san o izgradnji vlastite Dvorane Kraljevstva izgledao im je neostvariv. Zašto?

Zbog neprestanih poplava na tom području, zemljište pogodno za gradnju vrlo je skupo. Za malu grupu s ograničenim sredstvima ta se prepreka činila nesavladivom. I dok je zemljišta bilo premalo, vode je bilo u izobilju. Zašto onda ne sagraditi plutajuću Dvoranu Kraljevstva? Podružnica je preuzela gradnju te dvorane, koja je dovršena u lipnju 1999. Sada starješine iz skupštine Tigre naizmjence odlaze u ovu Dvoranu Kraljevstva kako bi za tu grupu vodili tjedne sastanke.

Doprijeti do korejskog stanovništva

Jehovini svjedoci u Argentini ne nastoje samo doprijeti do ljudi na geografski različitim mjestima već i propovijedati ljudima raznih nacionalnosti. Prije nego što je nastupila druga zabrana, jedan brat iz Koreje, Hwang Yong Keun, i njegova obitelj doselili su se 1971. u Argentinu te su se pridružili španjolskoj skupštini. Budući da je među Korejcima djelo činjenja učenika bilo vrlo uspješno i da je sve više Svjedoka iz Koreje imigriralo u Argentinu, u Morónu, u pokrajini Buenos Aires, osnovana je korejska grupa. Ona je uskoro svaki tjedan održavala svih pet skupštinskih sastanaka, a 1975. u Argentini je osnovana prva korejska skupština. Godinu dana nakon toga Jehovi su posvetili svoju prvu Dvoranu Kraljevstva.

Tokom zabrane korejska je skupština bila podijeljena u manje grupe. Budući da su se korejska braća žarko željela sastajati zajedno kao skupština, organizirano je da se jednom mjesečno sastanu u parku, gdje su imali javno predavanje i Studij Kule stražare. Kako policija nije razumjela ni riječi korejskog, nije imala pojma da su to bili vjerski sastanci!

Otkad je zabrana ukinuta, na korejskom je području bio očit stalni porast. Budući da su Korejci rasijani po cijeloj Argentini, propovijedati im često znači putovati stotine kilometara u potrazi za dostojnima. Korejski Svjedoci su dva ili tri puta godišnje putovali do udaljenih pokrajina kako bi pronašli korejske trgovce. Jehova je blagoslovio njihovu revnost. Danas 288 korejskih objavitelja koji su podijeljeni u četiri skupštine revno propovijeda riječ.

Donedavno je korejske skupštine posjećivao pokrajinski nadglednik koji govori španjolski, te je za sastanke, službu propovijedanja i pastirske posjete bio potreban prevodilac. No 1997. Steven i June Lee (Yi Sung Ho i Kim Yun Kyeong), polaznici 102. razreda Gileada, dobili su zadatak da služe u korejskim skupštinama u Argentini, Brazilu i Paragvaju. Budući da su Leeovi porijeklom Korejci i da tečno govore taj jezik, braća imaju veliku korist od njihovih posjeta. Svi su vrlo zahvalni našem nepristranom Bogu, Jehovi, za tu brigu punu ljubavi (Djela 10:34, 35).

Leeovi se neprestano moraju prilagođavati klimi, vodi i hrani u ove tri zemlje. U periodu od šest mjeseci oni tri provedu u Argentini, dva u Brazilu i jedan u Paragvaju. Premda služe u korejskim skupštinama, oni ipak moraju govoriti i lokalne jezike. Osim što se u Brazilu govori portugalski, Leeovi su morali naučiti i dva specifična španjolska dijalekta. No oni uživaju u ovoj pravoj međunarodnoj pokrajini. Nakon dvije godine broj pionira u toj pokrajini porastao je s 10 na 60!

Gluhi hvale Jehovu

U 1970-ima na skupštinske sastanke počeli su dolaziti gluhi, te se tako pojavila još jedna grupa s posebnim potrebama. Kako bi i oni imali koristi od sastanaka, bili su potrebni oni koji znaju znakovni jezik. Godine 1979. ta je grupa počela održavati sastanke u domu Coca i Coce Yanzon, gluhog bračnog para u Villa Devotu u Buenos Airesu. To je bio tek početak.

Broj gluhih koji su prihvatili istinu povećavao se tokom zabrane, kao i 1980-ih i 1990-ih. U 1980-ima gluha braća i sestre i njihovi prevodioci dodijeljeni su u neke skupštine na širem području Buenos Airesa. Za gluhe se prevodio cijeli program, što im je omogućilo da od sastanaka imaju korist.

Međutim, oni su željeli biti aktivniji u skupštini. Zato je 1992. podružnica odlučila njih i njihove prevodioce skupiti u jednu skupštinu na znakovnom jeziku. Tako su gluhi objavitelji mogli aktivno sudjelovati u poučavanju, komentiranju i propovijedanju na svojem jeziku.

“Skupština na znakovnom jeziku bila je odgovor na moje molitve”, kaže Silvia Mori, gluha sestra koja sama odgaja svoje dijete. “Jako sam sretna što se u većoj mjeri mogu družiti s gluhom braćom i sestrama. Prije smo bili podijeljeni u razne skupštine s braćom koja čuju, te smo se viđali samo jednom tjedno.”

Elba Basani, druga gluha sestra, kaže: “U vrijeme kad nije bilo skupštine na znakovnom jeziku često sam bila obeshrabrena, no sada sam jako sretna jer mogu biti pomoćni pionir, stalno sam zaposlena u Jehovinoj službi i mogu se više družiti sa svojom duhovnom braćom. Vrlo sam zahvalna Jehovi.”

Budući da je bit znakovnog jezika u vizualnom kontaktu, videofilmovi Zajednice naročito su djelotvorni. Videofilm Jehovini svjedoci — organizacija iza imena već postoji na argentinskom znakovnom jeziku. Također se priprema brošura Što Bog zahtijeva od nas? i druge publikacije u video verziji. U Argentini sada postoje četiri skupštine na znakovnom jeziku s ukupno 200 objavitelja, a 38 gluhe braće u tim skupštinama služi kao starješine i sluge pomoćnici.

Pomoć ljudima koji govore engleski

Pretkraj 1993. razne korporacije iz drugih zemalja počele su poslovati u Argentini. Neki od njihovih službenika koji su poslani u Argentinu bili su Svjedoci koji su vrlo slabo govorili španjolski, ali su razumjeli engleski. Kako bi se zbrinule njihove duhovne potrebe te kako bi se došlo do onih na sve većem engleskom govornom području, u Buenos Airesu je osnovana prva engleska skupština. Neki Argentinci koji su naučili engleski stavili su se na raspolaganje kako bi poduprli tu novu skupštinu.

Otkad je u lipnju 1994. osnovana ta skupština, krstilo se deset osoba, a mnogi drugi koji su samo privremeno u Argentini mogu uživati u sastancima i izvlačiti korist iz njih dok ih prate na jeziku koji razumiju.

Mlada Mapučanka otvara vrata djelu svjedočenja

Pomaganje ‘svim vrstama ljudi’ da “dođu do točne spoznaje istine” uključuje i propovijedanje domorodačkim Indijancima koji žive u rezervatima (1. Tim. 2:4). U jugozapadnoj pokrajini Neuquén nalazi se rezervat Mapuče Indijanaca. Zbog lošeg iskustva koje su prije imali s vjerskim grupama, njihov poglavica nije dozvolio Svjedocima da dolaze u rezervat. Jednoj je mladoj ženi iz tog plemena, Patricii Sabini Guayquimil, njena majka dala neke publikacije koje je dobila dok je radila izvan rezervata. Patricia je pisala podružnici kako bi dobila još informacija. Mónica López, sestra koja je zamoljena da odgovori Patricii, poslala joj je knjigu I ti možeš vječno živjeti u raju na Zemlji te joj je objasnila kako može proučavati Bibliju. Patricia je prihvatila biblijski studij te su one godinu dana proučavale pismenim putem, a da se nijednom nisu vidjele.

Jednog dana netko je pokucao na Mónicina vrata. Bila je presretna kad je ugledala Patriciu koja je u grad došla kolima hitne pomoći kako bi bila uz svoju sestru koja je trebala roditi. U to kratko vrijeme koje su provele zajedno Mónica joj je pokazala Dvoranu Kraljevstva, objasnila joj kako izgledaju sastanci te je pozvala na skorašnji posjet pokrajinskog nadglednika.

Nakon što se vratila kući, Patricia je nastavila izvrsno napredovati. Dapače, jednog je jutra kad se u dnevnom citatu naglašavala važnost propovijedanja, osedlala svoju kobilu te je svjedočila susjedima od sedam ujutro do ranih večernjih sati. Njeno svjedočenje otvorilo je put Jehovinim svjedocima da propovijedaju u rezervatu. Patricia se krstila 1996. i nastavlja širiti “dobru vijest spasenja” među Indijancima (Ps. 96:2, NS). Svjedoci redovito posjećuju druge indijanske rezervate.

Potreba za Dvoranama Kraljevstva

Budući da su Jehovini svjedoci u Argentini revno obavljali svoje djelo propovijedanja u povoljno vrijeme nakon zabrane, pojavila se potreba za prikladnim Dvoranama Kraljevstva. Neke Dvorane Kraljevstva bile su loše izgrađene. Naprimjer, zidovi jedne dvorane u sjevernoj pokrajini Santiago del Estero bili su od plastike. Luis Benitez, koji mnogo godina radi na projektima gradnje Dvorana Kraljevstva, priča: “Na putu za Formosu brat Eisenhower i ja upoznali smo braću koja su se sastajala u jednoj građevini zidova nešto viših od jedan metar, i to bez krova, vrata i prozora. Braća su za sjedenje koristila daske koje su bile položene na cigle. Kad smo ih upitali što rade kad pada kiša, rekli su nam: ‘Neki imaju kišobrane, a ostali pokisnu.’”

Nakon što je 1980. ukinuta zabrana, starješine iz skupštine u Trelewu, u pokrajini Chubut, ubrzo su uvidjeli da mjesto na kojem su se sastajali nije dostatno za veliki broj ljudi koji su dolazili na duhovnu pouku. Jedna sestra radila je za obitelj koja je posjedovala jednu veliku dvoranu te ju je upitala za dopuštenje da je koriste za sastanke. Obitelj je to dozvolila, te se skupština sedam ili osam mjeseci besplatno sastajala u toj dvorani. Nakon toga neko su vrijeme koristili tapetarsku radionicu jednog brata. No skupština nije uvijek mogla koristiti to mjesto, pa su se ponekad morali sastajati u manjim grupama u domovima braće. Bilo je očito da im je potrebno stalno mjesto za sastajanje. Članovi te skupštine bili su odlučni sagraditi svoju prvu Dvoranu Kraljevstva. Nakon što su pet godina tražili mjesto za sastajanje, Jehovini svjedoci u Trelewu napokon su imali Dvoranu Kraljevstva koju su posvetili Jehovi. No ubrzo su zbog porasta broja objavitelja morali graditi novu dvoranu.

Skupštine po cijeloj Argentini trebale su Dvorane Kraljevstva. Nešto se moralo poduzeti kako bi se pravo obožavanje vršilo na odgovarajućim mjestima.

Podružnica pruža pomoć

Podružnica je udovoljila toj potrebi tako što je izradila program gradnje Dvorana Kraljevstva. Taj je program omogućavao dobivanje kredita za financiranje same izgradnje, kao i dobivanje stručno izrađenih nacrta udobnih, praktičnih i skromnih dvorana. Pored toga, skupštine su dobile i prijedloge s obzirom na to kako organizirati poslove gradnje. Kvalificirana braća pružala su im stručnu pomoć. Po tom su programu Dvorane Kraljevstva bile dovršene u roku od dva mjeseca, a kasnije čak i za samo mjesec dana.

Skupštinama u Trelewu koje su trebale novu Dvoranu Kraljevstva dobro je došao ovaj pojednostavljeni program gradnje. Samo dva mjeseca nakon što je gradnja započela one su se radovale sastanku u svojoj novoj dvorani. Bilo je to veliko svjedočanstvo za građane, koji su vidjeli kako prazno zemljište koje je praktički služilo kao smetlište odjednom krasi prekrasna Dvorana Kraljevstva. To se toliko dojmilo građevinara na tom području da su željeli zaposliti braću!

Kongresne dvorane za veće skupove

U međuvremenu su braća u Argentini uvidjela potrebu za Kongresnim dvoranama za održavanje većih skupova. U Oberi, u sjevernoj pokrajini Misiones, jedna je obitelj poklonila komad zemlje na kojem su tamošnja braća napravila natkrivenu konstrukciju bez zidova. Tamo se 1981. održao kongres kojem je prisustvovalo 300 osoba. Na tom se istom zemljištu sada nalazi jedna puno trajnija građevina koja može primiti 2 200 ljudi.

Nakon što je 1984. registrirana Zajednica Jehovinih svjedoka, Jehovi su na području Buenos Airesa posvećene dvije Kongresne dvorane — jedna 1986. u Morenu, a druga 1988. u Lomas de Zamori. Dvorana u Lomas de Zamori nekada je bila napuštena tvornica i skladište. Dana 9. srpnja 1985. došlo je otprilike 1 500 volontera kako bi započeli 18-dnevni projekt koji je zahtijevao neprekidan naporan rad. Oni su očistili zgradu i dio tvornice pretvorili u dvoranu koja može primiti 1 500 ljudi. Neki su radili cijelu noć kako bi dvoranu pripremili za prvi veći skup, održan 27. srpnja 1985. Danas u Argentini postoje četiri Kongresne dvorane, među kojima je i ona otvorena 1993. u Córdobi.

Gdje održavati oblasne kongrese?

Zbog stalnog je napretka postalo vrlo teško unajmiti prikladna mjesta za oblasne kongrese. Cijene unajmljivanja dvorana bile su visoke, a uprave dvorana se često nisu držale ugovora. Osim toga, bilo je nezgodno, a ponekad i komplicirano, transportirati i postavljati razglas i drugu potrebnu opremu. S druge strane, na velikim otvorenim stadionima slušatelji su bili izloženi raznim vremenskim prilikama, što im je otežavalo da iz programa izvuku punu korist.

Kako bi se riješilo te probleme, kupljeno je jedno zemljište u Cañuelasu, ruralnom području jugozapadno od glavnog grada. Tamo se planiralo izgraditi Kongresnu dvoranu za oblasne kongrese i sastanke pokrajine, čime bi se dobio dodatni prostor uz već postojeće četiri Kongresne dvorane.

Prostrana Kongresna dvorana s 9 400 sjedećih mjesta bila je spremna za prvi oblasni kongres u listopadu 1995, za manje od šest mjeseci nakon što je gradnja započela (Joel 2:26, 27). U ožujku 1997. ovaj je objekt posvećen Jehovi. Carey Barber iz Vodećeg tijela održao je poticajan govor za otvorenje, a i sljedećeg je dana sudjelovao u posebnom sastanku održanom na velikom stadionu Río de la Plata. Na stadionu je bilo 71 800 braće iz cijele Argentine, a među njima i jedna grupa iz Patagonije, koja je proputovala 3 000 kilometara.

Novi objekti podružnice

Do prosinca 1984. dostignut je novi najveći broj od 51 962 objavitelja Kraljevstva. Zbog tog porasta trebalo je više literature, a za to je opet bila potrebna veća tiskara. Kako bi se udovoljilo toj potrebi i povećalo tiskaru i uredski prostor, kupljen je i renoviran kompleks zgrada u ulici Caldas 1551, u Buenos Airesu. Podružnica je kupila i napuštenu tvornicu keramike u aveniji Elcano 3850, srušila je i sagradila prekrasan stambeni kompleks.

Na izgradnji je radilo ukupno 640 punovremenih radnika, a 259 od njih bilo je uključeno u međunarodni građevinski program. Osim njih još su stotine drugih pomagale vikendima. Budući da je na gradilištu bilo preko 200 volontera iz drugih zemalja, bilo je zanimljivih situacija. Jedan brat ispunio je obrazac u kojem je tražio 12 bijelih palomosa (golubova). Nadglednik Odjela nabave pitao se za što im trebaju ptice. Kasnije je saznao da je taj brat trebao 12 pomosa (tuba) bijele boje!

U vrijeme kad se radilo na tom projektu, u Argentini je vladala velika inflacija. Građevinski materijal ponekad je poskupljivao tri puta dnevno, što je stvaralo probleme onima koji su radili u nabavi. U vrijeme gradnje braća koja su tamo radila nikad nisu zaboravila najvažniji posao — propovijedanje. Jedan dobavljač često je na gradilište slao radnike svoje firme; oni su uvijek uz narudžbu potrebnih materijala dobili i temeljito svjedočanstvo. Sveukupno je radnicima te firme uručeno 20 časopisa i pet knjiga, a vlasnik je u svom uredu časopise držao na mjestu gdje su ih drugi mogli vidjeti.

I sama gradnja bila je svjedočanstvo. Braća su se služila metodom gradnje u kojoj se na gradilištu lijevaju zidovi od armiranog betona te se kasnije dizalicom podižu i postavljaju na svoje mjesto. Bila je to neobična građevinska tehnika koja je privukla pažnju ovdašnjih građevinara. Studenti građevinskog fakulteta dolazili su subotom ujutro kako bi to promatrali, a braća su im omogućila da razgledaju gradilište.

Ovaj prekrasan kompleks zgrada posvećen je Jehovi u listopadu 1990. Theodore Jaracz iz Vodećeg tijela održao je poticajan govor za otvorenje na temelju Izaije 2:2-4. Mnogi koji su među prvima sijali sjeme istine u Argentini i gosti iz drugih podružnica prisustvovali su ovom radosnom događaju.

Daljnje proširenje

Tek što su otvoreni novi objekti podružnice, već je započelo proširenje kompleksa tiskare u ulici Caldas. Na susjednom zemljištu izgrađena je dvokatnica s podrumom, koja je trebala služiti kao skladište za literaturu. Grupa od 25 volontera dovršila je taj posao za osam mjeseci.

Upravo kad se pojavila potreba za više ureda, u jednoj ulici u blizini Betelskog doma prodavala se jedna zgrada. Budući da je bilo sve teže dobiti građevinsku dozvolu od grada, kupiti zemljište na kojem već postoji zgrada bilo je razumna opcija. Premda je zgrada bila stara više od 30 godina, napravljena je od vrlo kvalitetnog materijala — iznutra od tvrdog drva, a izvana je obložena mramorom. Ta je zgrada kupljena i renovirana te se u njoj sada obavljaju razni uredski poslovi, a tu su i Odjel nabave, Službeni odjel, Odjel za gradnju i Računovodstvo. Otvorenje te zgrade bilo je 1997, u isto vrijeme kad i otvorenje Kongresne dvorane u Cañuelasu.

Pomaganje susjednoj zemlji

Tokom zabrane Jehovini svjedoci iz susjednih zemalja kao što su Brazil i Urugvaj pomagali su braći u Argentini da dobivaju duhovnu hranu. Sada podružnica u Argentini brine za potrebe susjedne zemlje Čilea. Časopisi se tamo šalju od siječnja 1987. To se u početku radilo preko jednog komercijalnog poduzeća, a od 1992. prevoze se kamionima Zajednice.

Da bi se došlo u Čile, mora se prijeći planinski lanac Anda koji je na nadmorskoj visini od 3 100 metara. Vozač mora biti vrlo vješt kako bi na tim snijegom prekrivenim planinama čije su ceste pune zavoja upravljao kamionom; jedna dionica ima 31 opasan oštar zavoj. No taj se dugačak put isplati, jer braća u Čileu na vrijeme dobivaju svoje časopise.

Četverobojni tisak čini časopise još privlačnijima

Kako je svijet postao sve više vizualno orijentiran, Zajednica je počela razmatrati mogućnost da se Kulu stražaru i Probudite se! tiska u boji. Cilj je bio da, koliko je to uz razumne troškove moguće ostvariti, časopisi budu što privlačniji. Društvo Watch Tower u Sjedinjenim Državama poslalo je podružnici u Argentini četverobojni ofsetni rotacioni tiskarski stroj marke Harris, na kojem je izvršen remont. Prethodno su ga morali rastaviti, spakirati i otpremiti iz Wallkilla (New York). Kad je 10. listopada 1989. ta dragocjena pošiljka stigla u Buenos Aires, stroj je trebalo ponovno sastaviti. Braća iz svjetske centrale koja u tome imaju iskustva doputovala su u Argentinu kako bi nadgledala taj posao i poučila radnike koji će raditi na tom stroju.

Zahvaljujući četverobojnom tisku jako se povećao broj uručenih časopisa. Za ilustraciju, 1991, godinu dana nakon što se započelo s četverobojnim tiskom, broj uručenih časopisa povećao se za skoro jedan milijun, sa 6 284 504 na 7 248 955!

Međunarodni kongresi pružaju dvostruko ohrabrenje

Nakon što su tako mnogo godina bili pod zabranom, Svjedoci u Argentini žudjeli su za prilikom da na još jednom međunarodnom kongresu ugoste braću. Konačno su u prosincu 1990. na Međunarodnom kongresu “Čist jezik” u Buenos Airesu mogli izraziti dobrodošlicu stranim delegatima, kojih je bilo skoro 6 000 iz više od 20 zemalja. Na tom su kongresu iz Vodećeg tijela bili John Barr i Lyman Swingle, koji su održali ohrabrujuće govore. Četverodnevnom programu koji se održavao na stadionima Río de la Plata i Vélez Sarsfield prisustvovalo je sveukupno preko 67 000 delegata.

Premda ujedinjeni u obožavanju, kulturna raznolikost među delegatima bila je veoma očita. Na kongresu se moglo vidjeti sestre iz Španjolske u njihovoj prekrasnoj narodnoj nošnji, Japanke u tradicionalnim kimonima i delegate iz Meksika u crnim odijelima i sa sombrerima širokog oboda.

Kad je kongres završio, nitko nije želio otići. Braća iz raznih zemalja spontano su počela pjevati pjesme Kraljevstva na svojem jeziku i mahati maramicama. To je trajalo skoro sat vremena, a zatim su prisutni pošli svojim kućama. Jedan novinski fotograf je izjavio: “To se nikad ranije nije dogodilo u Argentini. (...) Takvo uzbuđenje i srdačnost!”

Pomisli koliko su onda Argentinci bili uzbuđeni kad su dobili poziv da prisustvuju međunarodnom kongresu u jednoj drugoj zemlji! Taj je kongres održan 1993. godine. Gdje? U Santiagu (Čile). Više od tisuću njih doputovalo je iz Argentine kako bi prisustvovalo tom kongresu. Četrnaest unajmljenih autobusa prešlo je 1 400 kilometara od Buenos Airesa do Santiaga. Čak se ni prekrasan krajolik koji su delegati promatrali dok su tokom tog 26-satnog putovanja prelazili Ande nije mogao usporediti s radošću što su na četverodnevnom Oblasnom kongresu “Božanska pouka” bili ujedinjeni s nekih 80 000 sukršćana iz 24 zemlje.

Kasnije je, 1998, podružnica dobila poziv da delegati iz Argentine dođu u São Paulo (Brazil) i San Diego (Kalifornija) na Međunarodne kongrese “Božanski životni put”. Sara Bujdud, dugogodišnji specijalni pionir, doista je, zajedno s više od 400 delegata iz Argentine, uživala u kongresu u San Diegu. Ona kaže: “Vodeće tijelo je s puno ljubavi za nas organiziralo smještaj u domovima braće. Tako smo barem djelomice mogli osjetiti kako će izgledati život u novom svijetu u kojem više neće biti rasnih ni jezičnih zapreka.”

“Jezik učen”

Revno propovijedanje braće i program duhovne pouke, dio kojeg su i međunarodni kongresi, rezultirali su time da su se mnogi odazvali na istinu i pridružili se sve brojnijim redovima objavitelja. Do 1992. dostignut je najveći broj od 96 780 objavitelja. Nakon zakonske registracije 1984. broj Svjedoka se udvostručio.

Postalo je očito da je potrebno više pastira koji će se brinuti za sve veće stado Jehovinih ovaca (Iza. 32:1, 2; Ivan 21:16). Zato se Jehova pobrinuo za program školovanja starješina i slugu pomoćnika koji nisu oženjeni da se brinu za skupštine — Školu za osposobljavanje slugu. Ta se škola započela održavati 1987. u Sjedinjenim Državama, a u studenom 1992. i u Argentini. Stare zgrade Betela bile su idealno mjesto za nju.

Izuzetno cijenjenje za tu prednost pokazalo je svih 375 polaznika, od kojih je 91 bio iz susjednih zemalja. Nije bilo jednostavno na radnom mjestu tražiti dva mjeseca dopusta kako bi se pohađalo Školu za osposobljavanje slugu. Neki su dali ili dobili otkaz. No Jehova se brine za one koji interese Kraljevstva stavljaju na prvo mjesto u svom životu. Mnogi su bili blagoslovljeni bolje plaćenim poslom i boljim uvjetima nego na prethodnom radnom mjestu (Mat. 6:33).

Hugo Careño je u vrijeme kad su ga pozvali u prvi razred te škole radio u banci. Imao je dobru plaću, a radno vrijeme mu je omogućavalo da bude pionir. Usrdno se molio Jehovi u vezi s pohađanjem škole, no kad se obratio svom poslodavcu, on mu je rekao da ne može dobiti dopust. Nato je Hugo rekao: “Ja stvarno moram ići, ali bio bih vam zahvalan kad bi me posao čekao dok se ne vratim s tog tečaja.”

Direktori su to razmotrili na sastanku, te su mu odobrili dopust. No nakon što je završio školu, Hugo je imenovan za specijalnog pionira, što je značilo 140 sati mjesečno provesti u službi. Hugo se puno molio prije nego što je svojem poslodavcu rekao da mora napustiti posao. Kako je njegov poslodavac reagirao? “Jako nam je žao što ćemo vas izgubiti”, rekao je, “no želimo vam sve najbolje u vašim novim nastojanjima.” Hugo, koji sada služi kao putujući nadglednik, rekao je: “Uvijek iznova vidim da nas Jehova podržava kad njegovu službu stavimo na prvo mjesto u svom životu.”

Braća koja su završila tu školu izgrađuju skupštine u koje su dodijeljena te potvrđuju istinitost Isusovih riječi: “Mudrost dokazuju pravednom njena djela” (Mat. 11:19). Kvaliteta sastanaka se poboljšala, što je rezultiralo većim brojem prisutnih na njima. Primjenjujući ono što su naučila, braća nastoje uočiti kako “progovoriti zgodnu riječ umornom” dok služe kao pastiri Božjeg stada (Iza. 50:4). Neka od braće koja su završila tu školu sada služe kao pokrajinski nadglednici, a mnogi drugi kao zamjenici pokrajinskih nadglednika.

Pomoć drugima da se ‘uzdržavaju od krvi’

Kako se povećavao broj objavitelja, tako se povećavao i broj Svjedoka koji su trebali medicinsku pomoć. Budući da oni žele živjeti u skladu s biblijskom zapovijedi da se ‘uzdržavaju od krvi’, pokazalo se da bi bilo dobro organizirati mrežu službi koje bi im pomagale (Djela 15:29).

Medicinsko osoblje odbijalo je ne dati transfuziju krvi kad je smatralo da je ona potrebna. Pored toga, većina sudaca davala je odobrenje za prisilno davanje transfuzije pacijentima koji su Svjedoci. U jednom je slučaju sudac izdao nalog da se transfuzija krvi da pacijentu koji je imao važeći pravni dokument na kojem je pisalo da pod svim okolnostima odbija primiti krv.

U Buenos Airesu je u veljači 1991. održan međunarodni seminar kojim je započeo rad Odbora za kontaktiranje s bolnicama (OKB). Tri brata iz Službe za bolničke informacije u Brooklynu podučavala su 230 braće iz Argentine, Bolivije, Čilea, Paragvaja i Urugvaja. Oni koji su pohađali taj seminar naučili su kako prepoznati potrebe bolesnih Svjedoka i kako s informacijama o beskrvnom liječenju pomoći liječnicima.

Danas u većim gradovima Argentine djeluje sveukupno 17 OKB-a, sastavljenih od 98 starješina koji pružaju važne informacije medicinskom osoblju, a Jehovinim svjedocima podršku punu ljubavi. Njihov posao upotpunjuju stotine drugih samopožrtvovnih starješina koji su u Grupama za posjećivanje bolesnika te posjećuju Svjedoke u bolnici kako bi im pomogli i ohrabrili ih. Trenutno u Argentini ima 3 600 liječnika koji su Jehovine svjedoke spremni liječiti bez krvi.

Ljubavlju potaknuto pružanje humanitarne pomoći

Dakako, Argentina nije pošteđena prirodnih katastrofa. Kako se Jehovini svjedoci nose s nevoljama te vrste? Potres jačine 7,4 stupnja prema Richterovoj ljestvici prouzročio je 23. studenog 1977. ozbiljnu štetu u cijelom zapadnom dijelu središnje Argentine. Premda je u to vrijeme djelo Jehovinih svjedoka bilo zabranjeno, braća su odmah organizirala pružanje humanitarne pomoći. Potaknuti ljubavlju, Svjedoci koji su živjeli u susjednim pokrajinama sudjelovali su u toj akciji usprkos poteškoćama (1. Sol. 4:9).

Tog dana kad je došlo do potresa Svjedoci iz susjednih pokrajina, Mendoze i San Luisa, krenuli su prema pogođenom području svim mogućim prijevoznim sredstvima. Vlasti su zbog velikih pukotina koje su nastale uslijed potresa zatvorile skoro sve ceste prema gradu Cauceteu, koji je bio porušen. Zbog toga su Svjedoci hranu, odjeću i pribor za prvu pomoć dovezli drugim putevima kroz obližnje gradove. Kad su se približili Cauceteu, vidjeli su nešto poput dima koji se diže iz zemlje, no to je zapravo bila prašina nastala uslijed potresa. Ljudi su u par sekundi izgubili svoje domove, stvari, a neki i život. Posvuda se čuo jauk. U Cauceteu je više od tisuću kuća bilo potpuno uništeno, a među njima su bili i domovi sve naše braće. Svjedoci su brzo podigli privremene nastambe. Oko stotinu Svjedoka radilo je na pružanju humanitarne pomoći.

María de Heredia, opći pionir iz skupštine Caucete, priča: “Kći mog susjeda bila je pred porođajem i imala je trudove. Braća su na njegovom dvorištu podigla veliki šator kako bi se imali gdje skloniti. Te je noći bila jaka oluja. Moj je susjed sa zahvalnošću rekao: ‘Nevjerojatno je da nitko iz naše crkve nije došao vidjeti jesmo li živi ili mrtvi. Jehovini svjedoci su nam pružili pomoć kad nam je trebao zaklon!’”

U travnju 1998. Svjedoci su ponovno pokrenuli jednu akciju pružanja humanitarne pomoći. Prolom oblaka prouzročio je velike poplave u sjevernoj Argentini, naročito u pokrajinama Corrientes, Formosa, Chaco i Santa Fe. U roku od 72 sata u gradu Goyi (Corrientes) palo je 60 centimetara kiše. Domovi 80 posto Jehovinih svjedoka na tom području bili su poplavljeni, a stvari uništene. Poplava je odnijela sve usjeve i životinje, kao i mostove i ceste, te je onemogućila pristup gradu. Brat Heriberto Dip, pokrajinski nadglednik na tom pogođenom području, surađujući s tamošnjim starješinama, podijelio je područje na manje dijelove i tražio braću u njihovim domovima. Neki su kanuom bili evakuirani u Dvoranu Kraljevstva. Svi su dobili potrebnu hranu, odjeću i lijekove.

Kad su Jehovini svjedoci u susjednoj pokrajini Entre Ríos saznali za stanje svojih suvjernika u Goyi, brzo su reagirali. Za samo dva dana 12 skupština u Parani, u pokrajini Entre Ríos, sakupilo je skoro četiri tone nepokvarljivih namirnica i odjeće te su sve to ukrcali na kamion koji su posudili od Državne službe za cestovni promet.

Dovesti humanitarnu pomoć na odredište nije bilo nimalo lako. Poplava je uništila dva mosta. Kod prvog prijelaza na mjestu gdje je bio most braća su prvo pomogla radnicima na cesti da poslažu stotine vreća s pijeskom. Zatim su istovarili svoj teret, prenijeli ga preko rijeke i ponovno utovarili u kamione koji su ih tamo čekali.

Na drugom dijelu puta morali su se voziti cestom kojom je tekla velika bujica vode, te su jedva upravljali kamionima. Pred sumrak su došli do drugog prijelaza, gdje su vojnici pristali da jednim brodom u nekoliko navrata prevezu stvari.

Tu su se braća koja su prevozila humanitarnu pomoć napokon našla s braćom iz Goye te su s njima nastavila put. Braću iz Goye doista su dirnule ljubav i odlučnost njihovih suvjernika, dok su braća iz Parane bila ohrabrena ustrajnošću žrtava poplave.

Skupštine na tom poplavljenom području također su dale dobro svjedočanstvo neprestanim pokazivanjem ljubavi. Suprug jedne sestre, koji nije Jehovin svjedok, bio je vrlo zabrinut i potišten zbog teške materijalne situacije koju je prouzročila poplava. Sestra ga je uvjerila da će im skupština priteći u pomoć. Sljedećeg dana njegova se tuga pretvorila u radost i čuđenje kad su u njihov dom došli starješine i opskrbili ih s puno raznih namirnica! Do vremena kad je državna i druga humanitarna pomoć konačno došla do ljudi, Svjedoci su je već dobili četiri ili pet puta.

Pionirski duh nije oslabio

Iako su braća pogođena poplavom puno izgubila u materijalnom pogledu, bila su odlučna u propovijedanju. Mnogi objavitelji na poplavljenom području pojačali su svoju propovjedničku aktivnost. U jednoj su skupštini mnogi upisali pomoćnu pionirsku službu usprkos tome što je 80 posto njihovog područja bilo pod vodom!

Skupštine su organizirale propovijedanje na poslovnim područjima u centru grada, u bolnicama, na autobusnim stanicama i u neboderima. Premda je kiša još uvijek padala, pioniri su mogli propovijedati na tim područjima i ostati donekle suhi. I pomoćni su se pioniri naučili timskom radu, te su podupirali sve pripreme za službu i pokazivali pozitivan duh. Zahvaljujući tome što su pod vrlo teškim okolnostima osjetili Jehovinu brigu punu ljubavi, mnogi od njih sada služe kao opći pioniri.

Mijenja se scena ovoga svijeta

Uviđajući da se ‘mijenja scena ovoga svijeta’, podružnica u Argentini potakla je pokrajinske nadglednike da prilagode svoj raspored službe kako bi mogli s više ljudi stupiti u kontakt (1. Kor. 7:31). Na nekim je područjima tokom dana teško pronaći ljude kod kuće jer većina njih radi puno radno vrijeme. Zato je podružnica predložila da se tokom dana svjedoči na ulici ili na poslovnom području, a da se u službu od vrata do vrata ide uvečer. Naglasak je stavljen i na svjedočenje telefonom i neformalno svjedočenje. Objavitelji su potaknuti da budu spremni na razgovor kad god im se za to pruži prilika.

Dok je propovijedala od kuće do kuće, jedna je sestra primijetila čovjeka koji se u parku s druge strane ulice igrao sa svojom djecom. Premda su isprva oklijevale, sestra i njena suradnica pristupile su mu. Započele su razgovor i bile su iznenađene njegovom pozitivnom reakcijom. On im je čak dao svoju adresu. Sestra i njen suprug posjetili su ga te su saznali da su ih on i njegova supruga željno iščekivali. Nakon nekoliko razgovora započeli su biblijski studij. Jehovini svjedoci su često dolazili na njihova vrata, ali supruga nikad nije bila zainteresirana. Ta obitelj sada dobro napreduje te pohađa sastanke i sudjeluje na njima.

Claudio Julian Bórquez iz južne pokrajine Santa Cruz koristi svoj posao turističkog vodiča za neformalno svjedočenje turistima koji dolaze u Nacionalni park ledenjaka. U tom parku ima 13 velikih ledenjaka, među kojima je i skoro pet kilometara širok Perito Moreno, koji privlači turiste iz cijelog svijeta. Dok se turisti dive ljepoti ledenjaka, brat im govori o Stvoritelju te im daje literaturu na raznim jezicima. Da, Jehovini svjedoci u Argentini koriste svaku priliku kako bi propovijedali ‘svim vrstama ljudi’ (1. Tim. 2:4).

Svjedočenje na ulici još je jedan način da se s biblijskom porukom dopre do ljudi. Victor Buccheer, koji često svjedoči na ulici, pozvao je jednog neredovitog objavitelja da mu se pridruži. Taj je objavitelj u 8.30 trebao biti na svom radnom mjestu, pa su službu na ulici odlučili započeti u 5.30. To ranojutarnje svjedočenje pomoglo je ovom objavitelju i njegovoj deveteročlanoj obitelji da opet postanu redoviti u službi. Započeli su nekoliko biblijskih studija te su u jednom mjesecu uručili čak 176 časopisa. To je i druge potaklo da u ranim jutarnjim satima idu u službu na ulici.

Dugogodišnji misionari još su uvijek aktivni propovjednici

Tijekom godina mnogi su misionari služili u Argentini, učili novi jezik, prilagođavali se drugačijim običajima, izlazili na kraj sa zdravstvenim poteškoćama i hrabro ustrajali u vrijeme zabrana. Neki su morali otići zbog toga što su poslani na druga područja, a neki zbog zdravstvenih problema ili obiteljskih odgovornosti. Gwaenydd Hughes, brat koji je pohađao šesti razred Gileada, kasnije se oženio te je dobio dva sina; sve do svoje smrti vjerno je služio Jehovi. Drugi su, poput Ofelie Estrade i Lorene Eisenhower, služili na dodijeljenim im područjima sve do svoje smrti. No mnogi vjerni misionari iz prvih razreda Gileada još su uvijek aktivni na svojem zadatku.

Helen Nichols i Helen Wilson, iz prvog razreda Gileada, dodijeljene su u Argentinu 1948. Godine 1961. poslane su u sjeverozapadnu pokrajinu Tucumán. U to je vrijeme tamo postojala samo jedna mala skupština, koja se nalazila u gradu San Miguel de Tucumánu. Danas u tom gradu ima 13 skupština i sedam Dvorana Kraljevstva, a još 5 skupština nalazi se u blizini tog grada. Kakvu li radost tim misionarkama pričinjava to što su imale udio u tom porastu!

Charles Eisenhower, iz prvog razreda Gileada, svoju je misionarsku službu započeo na Kubi, gdje je služio od 1943. do 1948. te je vidio kako broj od 500 objavitelja raste na 5 000. Zatim je poslan u Argentinu, gdje je prvo služio kao misionar pa kao pokrajinski nadglednik, a nakon toga do travnja 1953. kao oblasni nadglednik. Te je godine postao nadglednik podružnice. Imao je prednost promatrati kako broj od 900 objavitelja u Argentini raste na preko 120 000. Brat Eisenhower, koji služi kao koordinator Odbora podružnice, kaže: “Ne postoji ništa što može donijeti toliku radost mladim ljudima kao kad svoj život potpuno posvete Jehovinoj službi.”

Radost služenja Jehovi

Svjedoci u Argentini koji su punovremenu službu učinili svojim životnim pozivom također su sretni što svoj život mogu koristiti u službi Jehovi. Marcelo i María Oliva Popiel krstili su se 1942. odnosno 1946. Oboje su specijalni pioniri već 44 godine. Zabrana koja je nastupila 1976. za Popielove nije bila ništa novo, budući da su to već iskusili kad je djelo zabranjeno 1950. Zato su pomagali novima da ustraju usprkos ograničenjima koja je donijela nova zabrana te su ih hrabrili da vjerno nastave sa svojom službom. Marcelu su drage te godine koje je proveo u službi Jehovi. On kaže: “Doista je radost lojalno služiti Jehovi. Jako smo mu zahvalni što nam je dao prednost da mu služimo i što nam je dopustio da najbolje godine svog života provedemo radeći doista vrijedan posao.”

Pietro Brandolini, koji se krstio 1957. i kao specijalni pionir služi već skoro 40 godina, osjeća to isto. Sretan je što je svoj život upotrijebio u punovremenoj službi jer je primio puno više blagoslova nego što je mogao i zamisliti. On s oduševljenjem kaže da se Jehova uvijek brinuo za njega i u duhovnom i u materijalnom pogledu.

Pietro ima preko 70 godina i ponekad ima zdravstvene poteškoće. No još je uvijek specijalni pionir. Nedavno je susreo jednog čovjeka koji radi kao učitelj u katoličkoj školi. Ponudio mu je biblijski studij, što je taj učitelj rado prihvatio. Nakon četvrtog studija taj je čovjek rekao Pietru da vjeruje da je ono što uči istina. Pietro ga je upozorio da bi, kad svećenici u školi saznaju za njegov studij s Jehovinim svjedocima, mogao izgubiti posao. No taj je čovjek rekao da ga to ne brine jer se može zaposliti negdje drugdje. Kako li je Pietro bio radostan kad je vidio da taj učitelj istinu iz Božje Riječi smatra nečim doista vrijednim!

Revni za dobra djela

Mnogi drugi shvatili su hitnost vremena u kojem živimo te su pokazali da su ‘revni za dobra djela’ (Titu 2:14). U Argentini trenutno ima preko 120 000 objavitelja, a više od 7 000 njih u svom je životu napravilo mjesta za opću pionirsku službu. Hernán Torres jedan je od njih. Budući da ima skoro 70 godina, da je slijep i vezan za invalidska kolica, on mora ulagati posebne napore kako bi udovoljio zahtjevu u satima za pionire. Ponekad rano ustane i odlazi u jedan drugi dio staračkog doma u kojem živi. Tamo s drugima razgovara o Bibliji, vrši ponovne posjete i daje časopise stanarima doma koji ih redovito uzimaju. Ako je lijepo vrijeme, on sjedne izvan doma i propovijeda prolaznicima. Ostale dane s nekim bratom ili sestrom ide u službu od vrata do vrata. Budući da ne vidi, suradnik mu da znak s kim razgovara. Ako na vrata izađe muškarac, jednom ga potapša po ramenu. Ako izađe žena, dvaput. Ako je mlada osoba, tri puta.

Rolando Leiva, jedan drugi opći pionir, frizer je za muške. On u svojoj brijačnici na vidljivo mjesto stavlja publikacije Društva Watch Tower. Najnovija izdanja Kule stražare i Probudite se! uvijek su tamo. Mušterije su navikle da za čitanje imaju samo publikacije Društva Watch Tower. “Budući da je cijena šišanja tako niska, mušterije prihvaćaju moje uvjete”, kaže Rolando. Dok uređuje jednu mušteriju, on u ogledalu promatra one koji čekaju. “Kad vidim da netko sa zanimanjem čita časopis, s njim dok ga šišam započnem razgovor.” Tako je Rolando jedne službene godine zaključio 163 pretplate! Također je sa svojim mušterijama započeo puno biblijskih studija. Zahvaljujući neformalnom svjedočenju u svojoj brijačnici on trenutno vodi osam studija.

I mladi pokazuju revnost u propovijedanju Božje riječi. Elber Heguía, brat koji ima 13 godina, već je dvije godine pionir u skupštini Centro u San Pedru, pokrajina Jujuy. Jedna mu je sestra dala adresu čovjeka kojemu je svjedočila na ulici. Elber ga je potražio i iznenadio se kad je vidio da je taj čovjek učitelj borilačkih vještina. Pristupio mu je i objasnio zašto je došao, nakon čega je čovjek uzeo knjigu Spoznaja koja vodi do vječnog života. Jako mu se svidjela ta knjiga, te je zatražio nekoliko primjeraka za svoje učenike. To je rezultiralo time da je Elber uručio 50 knjiga, 40 brošura i nekoliko časopisa. S tim učiteljem i 25 njegovih učenika započeo je biblijski studij. Neki od njih dobro napreduju.

Svjedoci do i iz najudaljenijeg dijela Zemlje

Dobra vijest je u Argentinu došla preko revnih objavitelja iz drugih zemalja, a braća u Argentini oponašala su njihov samopožrtvovni duh. Betelska obitelj narasla je na 286 članova. Još 300 braće i sestara sudjeluje u drugim vidovima specijalne punovremene službe.

Drugi su se stavili na raspolaganje kako bi služili u zemljama u kojima je veća potreba (Iza. 6:8). Naprimjer, 1980-ih je Vodeće tijelo poslalo 20 braće iz Argentine da kao misionari služe u Paragvaju, premda nisu pohađali Školu Gilead. U novije se vrijeme tamo preselio velik broj neudatih sestara i drugih objavitelja, da bi služili gdje je veća potreba. Oni su se spremno prilagodili vrućoj i vlažnoj klimi kako bi objavljivali dobru vijest. Mnogi od 73 braće i sestara iz Argentine koji sada služe u Paragvaju trude se naučiti guarani, jezik kojim mnogi tamo govore, da bi mogli razgovarati s većim brojem ljudi.

Tokom godina mnogi su otišli u Boliviju i Čile kako bi služili kao pioniri i putujući nadglednici. Kad su se u Istočnoj Evropi otvorila vrata za djelo propovijedanja, jedan se brat iz Argentine koji govori mađarski stavio na raspolaganje, i sada u Mađarskoj služi kao pokrajinski nadglednik. Jedan se bračni par raspitivao o mogućnosti da se preseli i pomaže u djelu propovijedanja u Beninu (Afrika) te su tamo poslani kao misionari. Njihova ljubav odražava stav cijelog Jehovinog naroda, koji prebiva u duhovnom raju u kojem nema nacionalnih barijera.

U Argentini su revni objavitelji dobre vijesti Kraljevstva spremni ‘propovijedati riječ s osjećajem hitnosti’, i u “povoljno vrijeme” i u “teško vrijeme” (2. Tim. 4:2). Zahvaljujući njihovim ustrajnim naporima danas više od 120 000 osoba u Argentini hvali Jehovu i raduje se njegovom bogatom blagoslovu (Priče 10:22).

[Grafički prikaz/slika na stranici 186]

(Vidi publikaciju)

PORAST BROJA SVJEDOKA U VRIJEME ZABRANE

1950. 1960. 1970. 1980.

1 416 7 204 18 763 36 050

[Slika preko cijele stranice 148]

[Slike na stranici 150]

Ova braća pridonijela su postavljanju temelja za propovijedanje dobre vijesti u Argentini: (1) George Young, (2) Juan Muñiz, (3) Carlos Ott, (4) Nicolás Argyrós

[Slika na stranici 152]

Koristeći se ovim autobusom Armando Menazzi s drugim revnim Svjedocima propovijedao je u najmanje deset pokrajina

[Slika na stranici 156]

Brat Knorr (desno) na jednom od kongresa koji su se održavali 1953, za vrijeme zabrane

[Slika na stranici 161]

Prvi ofsetni rotacioni stroj koji su koristili Jehovini svjedoci

[Slika na stranici 162]

Međunarodni kongres “Božanska pobjeda” 1974. u Río Ceballosu

[Slika na stranici 178]

Jedan kongres koji se u to teško vrijeme održao u šumi

[Slika na stranici 193]

Plutajuća Dvorana Kraljevstva u delti rijeke Parane

[Slika na stranici 194]

Steven i June Lee služe u međunarodnoj pokrajini među korejskim stanovništvom

[Slika na stranici 200]

Jedna od najjužnijih Dvorana Kraljevstva izgrađena metodom brze gradnje, u Ushuaii (Ognjena zemlja)

[Slike na stranici 202]

Kongresne dvorane u Argentini: (1) Moreno, (2) Córdoba, (3) Lomas de Zamora, (4) Misiones

[Slika na stranici 204]

Kongresna dvorana u Cañuelasu

[Slike na stranicama 208 i 209]

Međunarodni kongres 1990.

[Slika na stranici 215]

Zbog velikih poplava u sjevernoj Argentini mnogi su ostali bez krova nad glavom

[Slike na stranici 218]

Neki od prvih misionara koji još uvijek služe u Argentini: (1) Filia Spacil (2) Edith Morgan (3) Sophie Soviak (4) Helen Wilson (5) Mary Helmbrecht (6) Charles Eisenhower

[Slike na stranici 223]

(1) Odbor podružnice (slijeva nadesno): M. Puchetti, N. Cavalieri, P. Giusti, T. Kardos, R. Vázquez, C. Eisenhower

Objekti podružnice: (2) uredi, (3) tiskara, (4) Betelski dom