“Bog je dao da raste” (1. Kor. 3:6)

GRUZIJA je postala nezavisna država 1991, iste godine kad se raspao Sovjetski Savez. No politička previranja i građanski nemiri doveli su do naglog pada životnog standarda. Genadi Gudadze, koji je u to vrijeme služio kao pokrajinski nadglednik, sjeća se da su ljudi znali skoro po čitav dan stajati u redu za kruh.

Naša su braća imala običaj prenositi biblijsku poruku mnoštvu ljudi koji su čekali u redovima. Genadi kaže: “Tijekom tih teških godina činilo se da svi žele prihvatiti istinu. Dobivali smo stotine kupona s adresama ljudi koji su željeli proučavati Bibliju.”

Na kraju svakog sastanka odgovorna bi braća čitala popis s imenima i adresama osoba koje su tražile da ih se posjeti. Objavitelji bi se onda javili i ponudili da posjete te osobe.

Brat Levani Sabašvili, koji je služio kao starješina u Tbilisiju, sjeća se jednog bračnog para koji je zatražio posjet. On kaže: “Objavitelji su među sobom raspodijelili sve druge adrese, ali nitko se nije ponudio da posjeti taj par. Živjeli su jako daleko, a mnogo nas već je vodilo nekoliko biblijskih tečajeva.”

Nekoliko mjeseci kasnije taj nam je isti par ponovno pisao. Nakon nekog vremena pisali su i po treći put, ali tom su prilikom uz kupon priložili i poruku u kojoj su nas zamolili da ih posjetimo jer ćemo inače biti krivi za njihovu krv (Djela 20:26, 27). Levani kaže: “Bilo je vrijeme novogodišnjih blagdana, a tada obično nismo posjećivali ljude. Ali taj posjet naprosto nismo više mogli odgađati.”

Roini i Nana Grigalašvili nisu mogli vjerovati svojim očima kad su jednog prohladnog jutra na svom pragu ugledali Levanija i još jednog brata. Budući da su bili duhovno gladni, odmah su počeli proučavati Bibliju. Roini i Nana te njihova djeca danas služe kao stalni pioniri.

Oni koji su prihvatili istinu bili su toliko zahvalni Jehovi da su bili spremni nesebično trošiti svoje vrijeme, snagu i materijalna sredstva kako bi dobru vijest podijelili s drugima. Naprimjer, usprkos obiteljskim obavezama Badri i Marina Kopaliani neumorno su putovali u udaljena sela kako bi pomogli osobama koje su tragale za istinom.

Vikendom su Badri i Marina sa svojim sinovima tinejdžerske dobi Gočom i Levanijem odlazili u Dušeti, okrug u prekrasnom planinskom kraju sjeverno od Tbilisija. Znali su zavojitim cestama prijeći i po 150 kilometara kako bi došli do udaljenih sela.

Jednog dana neka je žena pozvala Badrija i njegovu suprugu da dođu k njoj na posao. Badri je ispričao: “Našli smo se u velikoj prostoriji u kojoj nas je čekalo oko 50 ljudi! Isprva sam ostao zatečen, ali onda sam se pomolio Jehovi i počeo im objašnjavati retke iz 24. poglavlja Mateja koji su govorili o znakovima posljednjih dana. Jedna osoba iznenađeno nas je upitala: ‘Zašto nam naši svećenici ne govore o tome?’”

Obilježavanje Isusove smrti mnogim je Gruzijcima koji su željeli upoznati Boga omogućilo da čuju istinu. Kad se taj skup 1990. održao u stanu sestre Ije Badridze u Tbilisiju, izazvao je veliko zanimanje njenih susjeda.

Sestra Badridze predložila je da se ta svečanost održi u njenom stanu, na 13. katu. Uz pomoć svoje djece ispraznila je dnevni boravak kako bi napravila više mjesta. No gdje je nabavila stolice za sve svoje goste? U Gruziji su mnogi imali običaj unajmiti stolove i stolice za veća obiteljska okupljanja. Ali budući da je ona željela unajmiti samo stolice, trgovci su je pitali: “Zar vam ne trebaju i stolovi? Kako ćete jesti?”

Sestra Badridze uspjela je smjestiti sve koji su došli u njen stan kako bi obilježili Isusovu smrt. Zvuči nevjerojatno, ali došlo je čak 200 ljudi! Nije ni čudo što su mnogi susjedi željeli saznati više o Jehovinim svjedocima.

Godine 1992. braća su u različitim dijelovima Gruzije unajmila velike dvorane za Obilježavanje Kristove smrti. Davit Samharadze, koji je živio u Goriju, sjeća se da ih je putujući nadglednik pitao gdje namjeravaju održati taj skup.

Kad je saznao da se planiraju sastati u nečijem domu, upitao je: “Zar nemate u gradu onu veliku dvoranu? Zašto je ne probate unajmiti?” Ta je dvorana mogla primiti više od 1 000 ljudi, pa tamošnji objavitelji, kojih je bilo tek nešto više od stotinu, nisu vidjeli potrebu da unajme tako veliki objekt.

Tada im je putujući nadglednik predložio: “Ako svaki objavitelj dovede deset ljudi, sva će mjesta biti popunjena.” Iako se njegov savjet isprva možda činio nerealnim, objavitelji su dali sve od sebe kako bi ostvarili taj cilj. Na njihovo iznenađenje, obilježavanju je prisustvovalo ni manje ni više nego 1 036 osoba! Braća su bila presretna!a

Godine 1992. u Gruziji je još uvijek bilo krajeva u kojima Jehovini sluge nikad nisu propovijedali biblijsku poruku. Kako su braća ipak uspjela obraditi ta područja iako je u zemlji vladala teška ekonomska kriza?

Tamazi Biblaia, koji je tada živio na zapadu zemlje, ispričao je: “Putujući nadglednik sastao se s nekolicinom nas kako bismo razgovarali o tome što se može poduzeti. Nismo puno znali o tome kako organizirati službu specijalnih pionira. No znali smo da se dobra vijest mora hitno propovijedati” (2. Tim. 4:2). Zato je bilo odabrano 16 pionira i oni su dobili zadatak da propovijedaju u različitim dijelovima zemlje. (Vidi popratnu kartu.)

U svibnju 1992. u Tbilisiju je održan trosatni sastanak kako bi se ohrabrilo pionire. Bilo je predviđeno da na dodijeljenim područjima ostanu pet mjeseci te da ih svaki mjesec posjete starješine kako bi ih ohrabrili i pružili im materijalnu pomoć bude li to potrebno.

Pionirke Manea Aduašvili i Nazi Žvania poslane su u grad Ozurgeti. Manea, koja je tada imala 60 godina, ispričala je: “Znali smo da jedna interesentica živi blizu Ozurgetija. Zato smo se, čim smo stigle u grad, dogovorile s njom da je posjetimo. Kad smo došle k njoj, ona nas je čekala zajedno s još tridesetak osoba koje je pozvala. Tog smo dana započele nekoliko biblijskih tečajeva.”

Slična iskustva imale su i narednih mjeseci. Čak 12 osoba bilo je spremno za krštenje nakon samo pet mjeseci!

Pioniri Pavle Abdušelišvili i Pata Morbedadze poslani su u Cageri. Ljudi u tom kraju jako su držali do drevnih običaja, koji su bili isprepleteni s “kršćanskim” učenjima.

Kad se približila zima, koja je ondje posebno oštra, isteklo je pet mjeseci, koliko su pioniri trebali ostati na tom području. Pata je dobio poziv da u jednom drugom mjestu pomogne oko prevođenja, pa se Pavle našao pred važnom odlukom. On je ispričao: “Znao sam da će biti teško prezimiti u Cageriju, ali našim je interesentima još uvijek trebala pomoć. Zato sam odlučio ostati.

Boravio sam kod jedne tamošnje obitelji. Većinu dana bio sam u službi propovijedanja, a večeri sam provodio sa svojim domaćinima. Okupili bismo se u dnevnom boravku u prizemlju i sjeli oko peći na drva. A kad bi došlo vrijeme da odem na spavanje, popeo bih se u svoju sobu, na glavu stavio toplu kapu i zavukao se pod debeli pokrivač.”

Kad su starješine na proljeće posjetili Pavla, 11 osoba ispunjavalo je preduvjete da postanu nekršteni objavitelji, a ubrzo potom svi su se i krstili.