Netrpeljivost — od prošlosti do danas
Mukla tutnjava! ... Mukla tutnjava! ... Mukla tutnjava! Željezna motka pada na ruke, noge i prsa Jeana Calasa. Točak na kojem leži njegovo slomljeno i isprebijano tijelo podignut je na stup na nekom javnom mjestu u Toulousu (Francuska). Njegov je leš kasnije spaljen.
JEAN Calas, jedan francuski hugenot (protestant) umro je na točku, pošto je dan ranije (9. ožujka 1762.) osuđen na smrt zbog ubojstva svog sina. On je, naime, ubio sina jer je taj namjeravao pristupiti katolicima. U čast sina koga su smatrali mučenikom, katolici su upriličili sjajnu pogrebnu svečanost.
Ali, francuski filozof Voltaire (Volter) je posumnjao da je Jean Calas postao žrtvom katoličke netrpeljivosti. I nakon što je dokazao da je Calasov sin podigao ruku sam na sebe, tri je godine neumorno radio da bi probudio zanimanje javnosti u Evropi. Volter je postigao svoj cilj — obnovu procesa. Tako je Jean Calas 9. ožujka 1765. godine posmrtno oslobođen krivnje. Ta nepravedna osuda donesena iz mržnje prema hugenotima ubraja se danas u Causes celebres svijeta. To je dalo povoda Volteru da objavi svoj čuveni spis Naučna rasprava o religioznoj trpeljivosti (Traite sur la Tolerance).
Netrpeljivost — pozitivna ili negativna?
Jedva da postoji netko tko bi opravdavao taj fanatizam, predrasudu i tako okrutnu netrpeljivost. Ipak, netrpeljivost je pod određenim okolnostima čak na mjestu. Većina naroda s pravom ne podnosi ubojstvo, krađu, silovanje i pljačku. I na području religije u prošlosti se često pokazivala netrpeljivost. Dajući Izraelcima Deset zapovijedi, Jehova Bog je rekao sam za sebe da je on “Bog koji traži isključivo predanje” (2. Mojsijeva 20:5, NS). To je imalo za posljedicu da Božji narod nije “podnosio suparništvo” krivih bogova (4. Mojsijeva 25:11-13, NS; vidi također 2. Carevima 10:16). Stoga je obožavanje krivih bogova smatrano zločinom koji povlači smrtnu kaznu.
Ali, mi ne smijemo zaboraviti da Bog kao suveren, sasvim sigurno ima pravo odrediti što on u vezi s religijom može podnositi, a što ne. Protivno tome, čovjek ne posjeduje to pravo. Dakle, Izraelci su po Božjem nalogu trebali istrijebiti izopačene Hananeje, obožavatelje demona (1. Mojsijeva 15:16; 2. Mojsijeva 23:23, 24). Ipak, Bog nije ovlastio Izraelce da prolaze kopnom i morem, istrebljavajući krivu religiju u drugim zemljama. Niti kršćanskoj skupštini nije bilo zapovjeđeno da ubija pripadnike drugih vjera.
Dakle, netrpeljivost, žrtvom koje je postao Jean Calas — i bezbrojni milijuni drugih — nema baš nikakve veze s Bogom. Netko bi sada mogao primijetiti: “Ali, vrijeme takove netrpeljivosti sigurno je stvar davne prošlosti”. Što učimo iz povijesti? Kada su ljudi počeli pokazivati netrpeljivost? Postoji li razlog za mišljenje da će se ona ponovno razplamsati?
Progonjeni postaju progoniteljima
U Srednjem su vijeku pojmovi “vjerska sloboda” i “odvajanje od crkve i države” bili takoreći nepoznati. Vladari su bili svećenici glavnog božanstva, ili ih se čak smatralo bogovima. Pobijeđeni narodi su prihvaćali bogove pobjednika, ili im je bilo dozvoljeno da i dalje obožavaju svoje bogove. Također se često događalo da su se isti bogovi obožavali na raznim mjestima, samo pod drugim imenima.
Ali, s izraelskim je narodom bilo drugačije. Kad je godine 607. pr. n. r. vr. bio pobijeđen, suočila se vlada pod čijom su upravom Židovi sada živjeli, s problemom religiozne manjine koja je tražila slobodu da obožava Boga prema propisima svog vjerovanja. A kakve su bile posljedice toga? Često žestoka progonstva. I kad se pojavilo kršćanstvo, Židovi su izgleda zaboravivši svoja vlastita iskustva, počeli grozno progoniti Kristove sljedbenike (Djela apostolska 3:14, 15; 4:1-3; 8:1).
Kršćani će nažalost ubrzo oponašati njihov primjer. Najprije su postali žrtvama židovske netrpeljivosti, da bi ih kratko potom počeli proganjati i drugi. Budući da su odbijali obožavati poganske bogove i vladare, koji su se smatrali bogovima, dolazili su u sukob s rimskim vlastima.
Nazivati se kršćaninom postao je tijekom vremena zločin, koji je povlačio smrtnu kaznu i mnogi su kršćani bili ubijeni. Val progonstava trajao je do 313. godine n. r. vr. Te su godine carevi Licinije i Konstantin, iz političkih razloga izdali Milanski edikt, koji je kršćanima Rimskog carstva dopuštao slobodu vjerovanja. Nakon nekog vremena Konstantin je čak proglasio “kršćanstvo” prednosnom religijom Rimskog carstva — što je u stvari bio drski pokušaj da se carstvo kojemu je prijetilo rasulo, učvrsti spajanjem poganstva i kršćanstva.
Ali, “kršćanstvo” se podijelilo u suparničke grupe. Oba su grada, Bizant (Konstantinopol) i Rim tvrdila da su središte kršćanstva. A s ove i one strane proganjalo se ljude koji su bili drugačijeg mišljenja. I opet su progonjeni postali progoniteljima.
Katolička netrpeljivost
U katoličkom crkvenom pravu čitamo: “Nema sumnje, svaki će krivovjerac ili raskolnik doći zajedno s Đavolom i njegovim anđelima u oganj vječne vatre, ukoliko se prije svoje smrti ne vrati Katoličkoj crkvi, da bi ga ona opet prihvatila.” I do današnjeg dana, u prisegi vjernosti koju katolički biskupi polažu pred svetom stolicom, stoji: “Svim svojim snagama progonit ću krivovjerce i boriti se protiv njih.” Tako je netrpeljivost sastavni dio katoličkog načina razmišljanja. Mjerodavno francusko djelo Dictionnaire de Theologie Catholique opravdava to stajalište sljedećim riječima: “Budući da je crkva čuvarica otkrivene istine, vjere i običaja, ona ne može trpjeti širenje bilo kakovih nauka, koje bi mogle uzdrmati vjeru njenih članova.”
Stoga je Katolička crkva često progonila i osuđivala “krivovjerce”, predavajući ih kažnjavanju od strane svjetovnih vlasti. U djelu The New Encyclopaedia Britannica se kaže: “U državnoj crkvi (nakon Konstantina) — posebno nakon cara Teodozija u kasnom 4. stoljeću — krivovjerstvo je postalo zločinom, koji su kažnjavale svjetovne vlasti. Neprijatelja crkve smatralo se i neprijateljem carstva. Na državnim crkvenim saborima, koji su održani u razdoblju od 4. do 8. stoljeća, biskupi su žigosali pripadnike drugih religija hereticima, odstranjujući ih kao državne neprijatelje.”
Crkva se također služila svjetovnim vlastima, upotrebljavajući vatru i mač u borbi protiv Židova, muslimana, katara, kojima su pripadali i albinezi u južnoj Francuskoj (istrebljeni u 13. stoljeću u “svetom ratu”), heretika i protestanata. Doduše, većina je bila pobijena “svjetovnim mačem”, ali papa Bonifacije VIII. objasnio je u svojoj buli Unam Sanctam, izdanoj 1302., da se “svjetovni mač” podložio “duhovnom maču” crkve i da ga “treba upotrebljavati u korist crkve ... pod vodstvom duhovnih vlasti” (The Caholic Encylcopedia, svezak 15, strana 126). Katolička crkva se ne može oprati od krvi, koja je prolijevana zbog njene netrpeljivosti.
Protestantska netrpeljivost
Međutim, Katolička crkva ne posjeduje isključivo pravo na religioznu netrpeljivost. I protestanti su, prije svega Jean Calvin, vodili zastrašujući regiment (puk). Protestantski povjesničar Philip Schaff, rođen u Švicarskoj, priznaje sljedeće: “Sramota je i ruglo za protestantsku crkvu da je godinama nakon Reformacije pokazivala netrpeljivost prema svima koji su drugačije mislili, da ih je čak proganjala i ubijala. U Ženevi je tu pogubnu teoriju provodila u praksu kako država, tako i crkva. Mučili su ljude, uvažavali čak ono što su djeca govorila protiv roditelja, a sve to s Calvinovim odobravanjem.” Kad je Jerome Bolsec napao Calvinovu teoriju o predodređenosti, a Michael Servet nauku o Trojstvu, Calvin je dao protjerati Bolseca iz Ženeve, a Serveta uhapsiti kao krivovjerca. Potom je osuđen na smrt na lomači. U kalvinističkoj je Ženevi bilo spaljeno više “krivovjeraca”, a sve to uz odobravanje protestantskih teologa, na primjer jednog Theodora Beze.
I Martin Luther se pokazao krajnje netrpeljivim. Bio je poznat ne samo po svojoj “mržnji prema Židovima”, nego je čak zagovarao spaljivanje četiriju “vještica” u Wittenburgu.
U Francuskoj i Njemačkoj bijesnih su u 16. i 17. stoljeću strašni religiozni ratovi, u kojima su obje strane, kako protestanti, tako i katolici činili strahote.
Netrpeljivost svjetovnih vlastodržaca
“Čovjek je sigurno nešto naučio iz svojih grešaka, počinjenih u prošlosti”, mogli bi neki misliti. I doista, u novije vrijeme crkve pokazuju više trpeljivosti nego u prošlosti. No, u djelu The New Encyclopaedia Britannica čitamo: “Naslijeđe kršćanstva, netrpeljivost i metode, koje su pritom primjenjivali (primjerice, inkvizicija ili pranje mozga) nastavljaju s djelovanjem u obliku netrpeljivih političkih ideologija i metoda novovremenih političkih revolucija.”
I dok religiozna netrpeljivost kršćanstva u određenom smislu opada, naš se naraštaj suočava s pojavom političke i rasne netrpeljivosti. Ta je netrpeljivost “naslijeđe ... (otpalih) kršćana”. Spomenimo kao primjer istrebljenje oko šest milijuna Židova po nacistima. Hitler je svoju netrpeljivost prema Židovima opravdavao sljedećim riječima: “Ja sam nastavio ono što je Katolička crkva započela pred 1500 godina”. Nakon Hitlera i ostali su diktatori u borbi protiv ideoloških “krivovjeraca” primjenjivali metode kao što su pranje mozga, te psihička i tjelesna zlostavljanja. I Jehovine svjedoke često proganjaju, jer su politički neutralni. Na Kubi su jednog Jehovinog svjedoka svukli do gola, omotali ga bodljikavom žicom i položili na neki krov, gdje su ga salijetale gladne mušice. U nekoj drugoj zemlji uhapšeno je pet Jehovinih svjedoka, a potom su ih danima tukli. Jedan je bio teško povrijeđen, da je završio u bolnici. I u tri zemlje sjeverne Afrike nastupilo se protiv Jehovinih svjedoka. (U jednoj od tih zemalja uhapšeno ih je 5 posto.) Mnogi su bili zlostavljani, a trojica čak ubijena. Da, fanatičke su vladavine naučile od crkava, kako je moguće ušutkati one koji su drugačijeg mišljenja.
No, je li moguće da će i crkve jednom postati žrtvom netrpeljivih svjetovnih vlastodržaca? Koliko je duboko ukorijenjena današnja trpeljivost? Kako stoji stvar s nastojanjima da se kršćanske crkve ujedine?
Je li to odraz veće trpeljivosti ili samo veće ravnodušnosti prema religiji? Kako to djeluje i na nas? Može li se imati čvrsto religiozno uvjerenje, a ne biti netrpeljiv? Na ova pitanja naći ćete odgovor u sljedećem članku.
[Istaknuta misao na stranici 4]
“Netrpeljivost kršćana nastavlja s djelovanjem u metodama političkih revolucija današnjice.”
[Okvir na stranici 5]
Netrpeljivost ne poznaje granice
“Malo je muslimanskih država ... koje su primjer trpeljivosti. No, je li netrpeljivost oznaka samo tih zemalja? U vrijeme inkvizicije i religioznih ratova kršćanstvom su tekle rijeke krvi; a pobožni ljudi koji su osnovali SAD, smatrali su Indijance i crnce jednom vrstom neljudi. Jednako postupaju danas njihovi rođaci u Južnoj Africi. Za razumne se vjernike može nažalost reći da se njihova vlast srušila s giljotinom. Niti ‘naučni socijalizam’ nije postupio bolje došavši na vlast” (Andre Fontaine, rukovodilac redakcije francuskog lista Le monde).