Današnji svijet — trpeljiv ili ravnodušan?
VEĆINA misli da živimo u stoljeću trpeljivosti — zaista u većini zemalja je nezamislivo da bi netko bio zlostavljan ili ubijen radi svog vjerskog uvjerenja. Ali, kako je duboko ukorijenjena misao o trpeljivosti? Je li moguće da je mnogo hvaljeni vijek trpeljivosti samo vijek ravnodušnosti?
Usvajanje misli o trpeljivosti
Ideja trpeljivosti razmjerno je nova čak u zapadnoj kulturi. Prema Meyers Grossem Taschenlexikon riječ trpeljivost potječe od latinske riječi tolerare, a znači “podnositi, trpjeti”. U francuskom djelu Vocabulaire de la Philosophie od Andre Laland-a čitamo: “Riječ trpeljivost pojavljuje se u 16. stoljeću kao posljedica religioznih ratova između katolika i protestanata. Na kraju su katolici počeli podnositi protestante i obratno.”
U Francuskoj su religiozni ratovi završili godine 1598. ukazom iz Nantesa (Nanta), kojim kralj Henrik IV. daje protestantima ograničenu mjeru slobode. Ali, religiozna sloboda nije još dugo vremena bila zajamčena u Francuskoj. Godine 1685. kralj Luj XIV. izriče opoziv ukaza i tako su sljedećih sto godina hugenoti opet bili zatvarani, slani na galije ili ubijani. Religiozna sloboda je u Francuskoj bila zajamčena tek nakon Francuske revolucije, godine 1789.
Borbe između katoličkih i protestantskih knezova u Njemačkoj završile su godine 1555. sklapanjem religioznog mira u Augsburgu, koji im dozvoljava da svoje vjerovanje nametnu svojim podanicima. Za inovjerce (pripadnike drugih religija) nije bilo religiozne slobode. Tridesetogodišnji rat vođen između katolika i protestanata u Evropi završio je godine 1648., a Westaalskim mirom dobivaju i kalvinisti status u carstvu priznate religije. Ali, tek dozvola trpeljivosti, izdana 1781. godine, osigurala je svim nekatolicima religioznu slobodu, iako samo u ograničenoj mjeri.
I u Engleskoj su vođene dugačke i žestoke borbe, dok nije usvojena misao o trpeljivosti. Sve su grupe — katolici, anglikanci i puritanci — došavši na vlast proganjale pripadnike drugih religija. Godine 1689. u vrijeme vladavine protestantskog kralja Williama III. izdan je dokument o trpeljivosti. Ipak, zabranjivao je propovijedanje protiv trojstva, a otpadnici nisu smjeli zauzimati političke položaje. U 18. stoljeću izdaju se različiti zakoni, kojima se postepeno osiguravala sloboda vjernicima, koji nisu pripadali crkvi Engleske, ali neka građanska prava ostaju i dalje nedostupna katolicima. Zidovima i otpadnicima. Ta su ograničenja ukinuta tek 1820-ih godina. Otpadnicima je tek 1880. — dakle pred oko 100 godina — dozvoljeno da zakopavaju mrtve prema svojim obredima.
Težnje za ujedinjenjem — trpeljivost ili ravnodušnost?
Sve to pokazuje da ova naizgledna trpeljivost nema duboke korijene u prošlosti. Što navodi danas ljude da budu trpeljivi? Znači li to da se iskreno priznaju prava drugih vjernika ili se pojavljuje ravnodušnost na religioznom polju?
Rimo-katolička crkva zastupa zadnje shvaćanje. U djelu The Catholic Encyclopedia kaže se sasvim otvoreno: “Gubitkom vjere usvaja se ideja trpeljivosti”. U istom djelu čitamo dalje: “Crkva je bila čudnovato nedosljedna, jer dok je za sebe tražila trpeljivost i slobodu, u isto je vrijeme bila netrpeljiva prema svim drugim religioznim zajednicama, a to je još i danas.”
Evo jednog tipičnog primjera: Na Drugom vatikanskom koncilu, koji je završio 1965. godine, katolička crkva je prvi puta u povijesti priznala potrebu posjedovanja religiozne slobode. Ali, čitajući službeno objašnjenje o religioznoj slobodi, koje potječe od Pavla VI. primjećujemo da mu je više ležala na srcu sloboda katoličke crkve u zemljama gdje je bila ugrožena, negoli sloboda nekatoličkih religioznih zajednica. A značenje koje sadašnji papa pridaje kultu Marije i celibatu, otkriva da ekumenske težnje znače za njega isto što i povratak protestanata u krilo Katoličke crkve.
O sadašnjem ekumenskom pokretu, u kojem ekumenski savjet crkava, sastavljen od ortodoksnih i protestantskih crkava, igra važnu ulogu, čitamo u djelu The New Encyclopaedia Britannica: “Ekumenski pokret 20. stoljeća pokušava doprinijeti jedinstvu crkava rasvjetljavanjem neteoloških činilaca”. Drugim riječima, baveći se socijalnim i političkim pitanjima, ekumenski pokret nastoji ujediniti crkve u svim stvarima, osim u vjerskim pitanjima. Ekumenskom savjetu crkava se predbacuje da financijski podupire “oslobodilačke pokrete” raznih zemalja. Nedavno se vojska spasa povukla iz ekumenskog savjeta crkava, jer se taj, kako je objasnila, ne vodi “evanđeljem, nego politikom” te financijski podupire gerilske pokrete. Dakle, prilično je jasno da je trpeljivost ekumenskog pokreta u vjerskim pitanjima u stvarnosti samo znak ravnodušnosti prema tim pitanjima. No, s druge strane njegovo političko angažiranje sigurno doprinosi tome da mnoge države gledaju na nj s neodobravanjem.
Osvjedočeni, ali ne i netrpeljivi
U djelu Cyclopaedia of Biblical, Theological, and Ecclesiastical Literature od M’Clintocka i Stronga čitamo: “Dok je kršćanska crkva još bila čistom, ona nije poznavala nešto poput netrpeljivosti, stoga nije nikada bila kriva za progonstva”. U djelu se dalje citiraju riječi engleskog protestanta John-a Jortin-a, koji je živio u 18. stoljeću, a bio je sin nekih protestanata: “Tamo gdje počinje proganjanje, prestaje kršćanstvo.” Zatim čitamo dalje: “Tek kad je kršćanstvo postalo priznatom državnom religijom i kad su svećenici stekli bogatstvo i čast, užasna progonstva dostižu gigantske razmjere, vršeći pogubni utjecaj na vjeru evanđelja”.
Da, kad je kršćanstvo izgubilo svoju čistoću, “kršćani” postaju netrpeljivima, počinju proganjati druge. Takav razvoj situacije prorekao je apostol Pavao sljedećim riječima: “Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrave nauke ... te će odvratiti uši od istine, a okrenut će se bajkama” (2. Timoteju 4:3, 4, ST). Vjerska učenja “kršćanskih” crkava sadrže mnoge od ljudi izmišljene bajke ili molitve, i upravo radi tih mitova pretvaraju se “kršćani” otpali od čistog kršćanstva u progonitelje. Primjerice, “mit” o “tri božanske osobe u jednom Bogu” postaje povodom žestokih svađa i progonstava među “kršćanima” četvrtog stoljeća. Protivnici nauke o Trojstvu bili su stoljećima proganjani.
Ali, pravi kršćani nisu proganjali one koji su mislili drugačije od njih. No, to ne znači da nisu imali čvrsto religiozno uvjerenje, ili da se nisu borili protiv zabluda. Iz slijedećih riječi apostola Pavla saznajemo kako se trebaju ponašati pravi kršćani: “Naše borbeno oružje nije tjelesno. Naprotiv, ono je božanski jako za rušenje utvrda. Mi obaramo mudrovanja i svaku oholost koja se diže protiv priznanja Boga, i zarobljujemo svaki razum da se pokorava Kristu” (2. Korinćanima 10:4, 5, ST).
I Jehovini svjedoci se samo biblijskim istinama bore protiv religioznih mitova, nalik jakim utvrdama. Nikada ne prisiljavaju ni našto osobe koje misle drugačije od njih, niti ih progone, iako oni sami bivaju brutalno proganjani od religioznih i političkih vlastodržaca. Oni slijede savjet apostola Pavla: “Nikomu ne vraćajte zlo za zlo! Marljivo nastojte činiti dobra djela pred svim ljudima! Ako je moguće — koliko je do vas — budite u miru sa svima! Ne osvećujte se, ljubljeni, sami, već to prepustite srdžbi Božjoj, jer stoji pisano: ‘Osveta je moja — veli Jehova — ja ću je vratiti’” (Rimljanima 12:17-19, ST).
Možda će netko sada primijetiti kako su i Jehovini svjedoci netrpeljivi, jer isključuju iz skupštine prestupnike i osobe koje ne postupaju prema njihovom religioznom uvjerenju. Ali, taj se postupak ne temelji na nekoj ljudskoj normi, niti na osobnoj predrasudi. Sam Bog zapovijeda kršćanima da uklone prestupnike iz skupštine (1. Korinćanima 5:9-13). No, Jehovini svjedoci ni na koji način ne kleveću, ne psuju niti dosađuju isključenim osobama. Oni samo slušaju Božju zapovijed da se više ne druže s takovim ljudima. Na taj način je moguće sačuvati čistoću i identitet kršćanske skupštine. Koliko li se taj postupak razlikuje od načina na koji su postupale crkve, proganjajući do krvi pripadnike drugih religija!
Religija ‘žanje što je sijala’
Apostol Pavao je jednom zapisao: “Ne varajte se, Bog se ne da ismjehivati. Što tko sije, to će i žeti” (Galaćanima 6:7, ST). To će se sigurno obistiniti na religioznim organizacijama koje su stoljećima netrpeljivo postupale sa svima koji su bili drugačijeg mišljenja.
U posljednjoj knjizi Biblije kriva je religija predočena bludnicom s kojom “su provodili blud kraljevi zemlje” (Otkrivenje 17:1, 2, ST; 18:9). Time je mišljeno da se religija prodala politici, a trebala je poslušati Isusa koji je zapovjedio svojim učenicima da ne budu “dio svijeta” (Ivan 17:16). Biblija je prorekla da antireligiozni politički elementi neće više dugo trpjeti uplitanje religije, te da će se okrenuti protiv nje. Posredstvom tih elemenata Jehova Bog će ‘osuditi veliku bludnicu, koja pokvari zemlju svojim bludom i na njoj osvetiti krv svojih slugu’(Otkrivenje 19:2, ST; 17:16, 17).
U vezi s tim iznenadnim udarcem zadanim religiji, nastat će vrijeme besprimjerne netrpeljivosti. Srdžba antireligioznog ljudskog društva usmjerit će se i protiv pravih kršćana, koji će nakon uništenja krive religije i dalje obitavati na Zemlji. I upravo napad na njegov vjerni narod, navesti će Boga da zahvati. On jednostavno neće više moći podnositi “kraljeve”, “vojskovođe” i “jake”, koji su napali njegov narod na Zemlji! Otkrivenje 19:17-21; 17:14).
Svi će jarcima slični, netrpeljivi progonitelji “otići u vječno odrezanje”. A svojim ovcama sličnim učenicima, od kojih su mnogi bili proganjani od strane tih netrpeljivih osoba, Krist će reći: “Dođite, blagoslovljeni Oca mog, primite u posjed Kraljevstvo koje vam je pripremljeno od postanka svijeta” (Matej 25:31-46, ST). Tako će nakon dugog čekanja biti uslišena molitva, koju su pravi kršćani uvijek iznova upravljali Bogu: “Dođi Kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu, tako i na Zemlji!” (Matej 6:9, 10, ST).
Na čijoj ćeš se ti strani naći kad netrpeljivost prema religiji dostigne svoj vrhunac? Nećeš moći ostati ravnodušan. Apostol Pavao je objasnio prema Rimljanima 9:22, 23; ST: “Bog, premda je htio pokazati svoj gnjev i očitovati svoju moć na posudama ispunjenima gnjevom koje su sebe učinile prikladnima za propast, s velikom ih strpljivošću podnosio, da tako očituje bogatstvo svoje slave prema posudama ispunjenima milosrđem.” Da, to što Bog “trpi” zlo služi dobroj svrsi; time pravdoljubivi ljudi dobivaju na vremenu da zauzmu stav za ono što je pravo. Ipak, vrijeme koje je odredio za to, ograničeno je (Djela apostolska 17:30, 31). Sve ukazuje na to da će uskoro isteći. Biblija upozorava ljude da se hitno odvoje od krive religije, prije nego bude prekasno (Otkrivenje 18:4, 5).
Jehovini svjedoci će ti pomoći da izađeš iz krive religije, koja se tijekom stoljeća pokazivala tako netrpeljivom. Pomoći će ti da upoznaš divnu nadu, naime nadu u vječni život u zemaljskom raju, kada će netrpeljivost ljudi prema onima koji misle drugačije, pripadati prošlosti.
[Slika na stranici 7]
Jehovini svjedoci se bore protiv zabluda uz pomoć Biblije, a ne silom.
[Slika na stranici 8]
Svjetske će sile pokazati netrpeljivost prema zloj religiji, predočenoj u Otkrivenju bludnicom.