Ljudska vladavina na vagi
5. dio: Neograničena moć — blagoslov ili prokletstvo?
Autokracija: vladavina jedne osobe koja posjeduje neograničenu moć. Autoritarizam: upotreba vladalačke moći bez pristanka onih s kojima se upravlja. Manje ekstreman od totalitarizma. Diktatura: vladavina s vladarem čija apsolutna moć nije ograničena zakonom ili nekim službenim tijelom. Totalitarizam: centralizirana uprava autokratskog tijela koja čini građane gotovo potpuno podložnima vlasti države.
AUTORITARNE vlasti, jake po pitanju kontrole, a slabe po pitanju osobnih sloboda, lako podsjećaju na pridjeve poput “okrutan”, “tiranski” i “nasilni”. To su, visoko nacionalistički režimi koji kontroliraju svaki ogranak vlasti, pomno nadgledaju sve svoje stanovnike i zabranjuju djelatnosti koje ne promiču nacionalne interese, bez obzira koliko bi one mogle biti bezazlene. Tužno je reći, ali ljudska povijest ne oskudijeva autoritarnim vladavinama o kojima se može izvještavati.
Stvar stupnja
The World Book Encyclopedia kaže: “Ruska vladavina pod carevima približila se apsolutnoj autokraciji.” Ali nije svaka autoritarna vlast i apsolutna; to je u mnogome stvar stupnja. Također, nisu sve autoritarne vladavine i autokracije, tj. vladavine na čelu koje je jedan vladar, diktator ili car. Neku vladavinu može provoditi grupa, možda vojna hunta, oligarhijska ili plutokratska elita.
Čak i demokracije mogu biti autoritarne. Istina, one imaju političke partije, održavaju izbore, imaju sudove i hvale se parlamentom ili zakonodavstvom. Ipak, do mjere u kojoj vlada kontrolira te razne ustanove, prisiljavajući ih da izvršavaju njene zapovijedi, do te mjere ona je autoritarna, bez obzira na svoju strukturu. Ona nije svjesno tako zasnovana. Za vrijeme rata ili perioda nacionalnih nemira, stanje je moglo iziskivati odobravanje vladinih ovlasti za krizne situacije. Možda je kriza popustila, međutim, vladine ovlasti za krizne situacije nisu.
Monarhije su autoritarne u različitim stupnjevima. Međutim, apsolutne monarhije većinom su nadomještavane ograničenim monarhijama. Zakonodavna tijela i mogući pisani ustavi ograničavaju vlast koju takve monarhije mogu iskazivati, umanjujući im potencijal za autoritarizam. Prema tome, uživanje osobne slobode u današnjim ograničenim monarhijama dosiže razinu koja daleko nadilazi onu koju nalazimo u apsolutnim monarhijama prošlosti.
Čak kada su apsolutne monarhije bile uobičajene, njihova moć bila je ograničena. Profesor povijesti Orest Ranum objašnjava da je “većini kraljeva nedostajalo i temperamenta i stvarne moći da bi u potpunosti upravljali svojim podanicima ili da bi izbrisali rasne i kulturne manjine, kao Hitler, Mussolini ili Staljin”. Očito, kraljev visoki moral i dobre kvalitete — ili pomanjkanje istih — bile su presudne. Kako god bilo, Ranum kaže: “Niti jedna apsolutna monarhija nije se približila suvremenoj totalitarnoj državi u njenom stupnju kulturne i ekonomske centralizacije.”
Težnja za potpunom moći
Tokom 1920-ih i 1930-ih godina u Italiji, Sovjetskom Savezu i Njemačkoj na scenu je izbila nova vrsta autoritarne vladavine koja je zahtijevala kovanje novog izraza koji bi je odgovarajuće opisao. U tim zemljama mediji su došli pod kontrolu države. Policija je postala sluga vladajuće političke partije i više nije bila sluga naroda. Propaganda, cenzuriranje, discipliniranje, nadziranje od strane tajne policije, čak i sila, korišteni su da bi se spriječilo protivljenje. Građani su prisiljavani da prihvate kao svoju službenu političku i društvenu ideologiju vlade. Sa onima koji su to odbijali postupalo se kao s izdajicama. Pojam “totalitarizam” doima se primjerenim — država u težnji za svojim ciljevima potpuno kontrolira sve svoje stanovnike.
Njemački časopis Informationen zur politischen Bildung (Informacije za političko školovanje) opširno opisuje: “Država koja teži potpunoj kontroli, za razliku od autoritarnog režima, ne zadovoljava se preuzimanjem službenih položaja moći. Ona građanima nerado daje relativnu slobodu u ograničenoj mjeri, ali uvijek zahtijeva od njih privrženost i aktivnu jednostranu podršku. Ti neograničeni zahtjevi traže od totalitarne države da utječe na područja koja su obično izuzeta od državnog uplitanja, kao što su obitelj, religija i slobodno vrijeme. Da bi udovoljila tim zahtjevima, totalitarna država mora rasprostrijeti organizacijsku mrežu koja je sposobna nadgledati svakog pojedinca u svako vrijeme.”
Naravno, sa stajališta države i njenih interesa, totalitarna vladavina je visoko djelotvorna. Ali to je nemoguće održati, kaže novinar Charles Krauthammer. Naprosto ima previše toga što treba nadzirati. “Na kratko vrijeme možeš ljude zatvarati, čak i ubijati”, kaže on, “ali nakon nekog vremena ponestaje ti metaka, zatvora, snage, pa i žrtava (...) Samo trajna revolucija može udovoljiti totalitarnom idealu, a trajna revolucija je nemoguća. Čak i tiranija treba odspavati.”
Prouzročeno ‘masovnim društvom’
Iznosile su se različite teorije da bi se objasnilo zašto je autoritarizam, naročito u svom najekstremnijem i najuspješnijem obliku, totalitarizmu, tako obilježio 20. stoljeće. Prema The World Book Encyclopedii, “prve dvije trećine 1900-ih bilo je razdoblje velike promjene — vjerojatno najbrže i najraširenije promjene u cijeloj povijesti.” Bez sumnje, to je bilo tijesno povezano s kretanjem prema autoritarizmu.
Eksplozija stanovništva, urbanizacija i tehnološki napredak, suvremeni su fenomeni koji su pridonijeli stvaranju onoga što je nazvano masovnim društvom. Ovaj izraz označava industrijsko društvo koje obilježavaju velike, centralizirane, birokratske i bezlične institucije. To je društvo u kojem ljudski odnosi teže biti površni i prolazni. Društvo u kojem su, usred masa ljudi, usamljeni pojedinci u neprestanoj potrazi za svojim korjenima i za osjećajem zajedništva.
Sporno je do koje je mjere masovno društvo unaprijedilo totalitarizam. Prema izjavi novije njemačke političke znanstvenice Hannah Arendt, njegov utjecaj je bio znatan. Njena knjiga The Origins of Totalitarianism (Porijeklo totalitarizma) ističe da totalitarizam nije izgrađen na klasama ljudi koji “ili zbog pukih brojeva, ili ravnodušnosti, ili kombinacije jednog i drugog, ne mogu biti uklopljeni u neku organizaciju temeljenu na zajedničkom interesu; u političke partije, mjesne vladavine, ili profesionalne organizacije ili sindikate.”
Arendtova također spominje i druge faktore koji su doprinijeli usponu totalitarizma: imperijalizam, antisemitizam i raspad tradicionalne nacije-države.
Imperijalizam?
Nešto prije početka stoljeća razbuktala se kolonizacija. Britanski ekonomist John Atkinson Hobson datira godine od 1884. do 1914. kao razdoblje onoga što se sada naziva novi imperijalizam. To nije bilo ništa drugo nego autoritarna upotreba moći od strane monarhističkih ili demokratskih vladavina sa svrhom proširenja svojih carstava. Prevlast nad drugim zemljama bila je postignuta ili direktnim stjecanjem ili indirektnom vlasti nad njihovim političkim i ekonomskim prilikama. Hobson tumači da je imperijalizam uglavnom stvar ekonomije. Uistinu, ta nova vrsta kolonijalizma često manje obuhvaća političku moć nego što je to slučaj s ekonomskim širenjem i stvaranjem novih tržišta za proizvode te zemlje.
Nigdje to nije bilo očitije nego u onome što je postalo poznato kao Jagma za Afriku. Već u ranim 1880-im, Britanija, Francuska i Portugal posjedovale su brojne afričke kolonije. Međutim, kada su Belgija i Njemačka započele bacati zavidne poglede, navala je krenula. Osim Etiopije i Liberije, cijela Afrika uskoro je bila pod evropskom vlašću. Crni Afrikanci bili su prisiljeni gledati kako bijeli “kršćanski” doseljenici oduzimaju njihovu zemlju.
Sjedinjene Američke Države također su postale imperijalna sila. Krajem 19. stoljeća stekle su Aljasku, Havaje, filipinske otoke, Guam, Samou i druge pacifičke otoke, te Portoriko i druge karipske otoke. Pažnje vrijedan je komentar Henrya F. Graffa, profesora povijesti na Columbia University, koji je napisao: “Djelatnosti kršćanskih misionara u stvaranju suvremenog imperijalizma bile su isto toliko utjecajne kao i djelatnosti publicista.” No, da su ti misionari takozvanog kršćanstva zaista bili pravi kršćani, ostali bi politički neutralni u jagmi za Afrikom, kao i za ostalim kolonijalnim carstvima, u skladu sa Isusovim riječima: “Oni nisu dio svijeta, kao što ja nisam dio svijeta” (Ivan 17:16; Jakov 4:4).
Era imperijalizma prividno je završila 1914. godine. Međutim, to se ne odnosi na njegov autoritarni duh. Taj duh dobro je prikazao Cecil Rhodes, koji je 1890-ih bio predsjednik vlade jednog područja koje je sada dio Južne Afrike, kad je rekao: “Sve je u širenju.” O pokretačkoj snazi u širenju Britanskog Carstva jednom se pohvalio: “Pripojio bih planete kad bi mogao.” Taj duh koristoljublja još uvijek potiče nacije da nadziru, ako je moguće, političke i ekonomske strategije drugih država, a za svoju korist. Japan, naprimjer, kojemu nisu uspjela vojna osvajanja, ponekad se optužuje da sada pokušava “osvajati” ekonomski.
Je li svrgavanje autoritarne vladavine rješenje?
Neograničena moć upotrijebljena od strane nesavjesnih i pohlepnih ljudi je prokletstvo, a ne blagoslov. Prikladne su riječi drevnog kralja Salamona: “Gle! suze potlačenih, a nisu imali utješitelja; i moć je bila na strani njihovih tlačitelja, tako da nisu imali utješitelja” (Propovjednik 4:1).
Pod autoritarnom vladavinom bilo je zaista mnogo ‘suza potlačenih’. Međutim, u svojoj knjizi Perestrojka iz 1987. Mihail Gorbačov upozorava: “Moguće je sprečavati, primoravati, podmićivati, slamati ili razarati, ali samo određeno vrijeme.” Usprkos tome što je moć “na strani njihovih tlačitelja”, stanovnici su se uvijek iznova podizali da zbace okove autoritarne vlasti. Krvavo svrgavanje Nicolaea Ceausescua i njegovih snaga sigurnosti, Securitatee u Rumunjskoj prosinca 1989. tipičan je primjer toga.
Svrgavanje autoritarne vladavine doista može donijeti olakšanje, ali također je istina, kao što primjećuje burmanska poslovica, da “samo sa novim vladarem možeš shvatiti vrijednosti starog.” Tko može jamčiti da se ono što je bilo loše neće nadomjestiti nečim još gorim?
Spomenimo samo jedan primjer. Autoritarna vladavina u jednoj Latino-američkoj zemlji bila je svrgnuta. Svjetina je bila puna nade da će se stvari poboljšati, no jesu li? Komentirajući stanje godinu dana poslije, jedan časopis kaže da je život postao, “u najmanju ruku gori”. Govoreći o vrtoglavom rastu inflacije, časopis je nazvao nacionalnu valutu “praktički beskorisnom”, plakao nad neprikladnim zdravstvenim ustanovama u državi i istakao da je neishranjenost u porastu. Vremenom je taj režim uklonjen s vlasti.
Nije li po svemu tome očito da se ljudska vladavina u svakom svom obliku pokazala neprimjerenom? A ipak ljudi i dalje nastavljaju potragu za idealnom vladavinom. Dva istaknuta primjera razočaranja do kojega to može dovesti, strovaljujući čitave nacije u ponor očaja “bez utješitelja” bit će razmatrana u našem sljedećem broju.
[Slika na stranici 29]
Primjer gotovo apsolutne autokracije bila je Rusija pod carevima
[Zahvala]
Aleksandar II, od Krügera, ca. 1855.